:: |
Autor |
Poruka |
Anđela inso umjetnica
|
Godine: 39
Datum registracije: 18 Dec 2006 Poruke: 10293
|
|
Cijeli život čekamo:
-netkoga..ko kasni
-srednju školu i prve momente odrastanja
-autobus
-studiranje i provod do jutra
-kave u pub-u
-dečka/devojku koji će nas voljeti
-nalaze u bolnici
-djecu
-dan vjenčanja
-nov auto
-kredit za stan
-stalan posao
-putovanje oko svijeta
-parče parcele na Marsu
-koncert omiljene grupe u inozemstvu...
Čekanje netkoga ..ko kasni
U svakom slučaju, stojite ili sjedite i ne znate gdje da gledate. Izgledate usamljeno, a do pre samo 15minuta imali ste osmijeh na licu misleći da ste možda baš vi ti koji kasnite, dotična persona vas čeka raširenih ruku i napućenih usta i jedva čeka da vas podkači i da krenete putem ka nekom gnezdu..Ali avaj.
Mjesto sastanka zatekli ste prazno tj. ispunjeno gomilom ljudi i od svih njih, baš nitko vam ne treba u datom trenutku, pa naravno i prosjak koji traži koju paru.
Prolazite kroz par faza:
Prva: ma sigurno je do autobusa/tramvaja..u gradu je ipak sada poslovni špic..
Onda se sjetite da ta osoba već izuzetno dugo vrijeme uopće ne koristi autobus, jer zapravo živi na 10minuta hoda.
Druga: da li je moguće da cijeli dan nije smislio/la što će obući i sada stoji i dalje ispred ogledala i razmišlja? haha, kako slatko..i to sve zbog mene..
To bude slatko par minuta, dok ne skužite da će vam ta osoba izgledati svejedno u biti, jer ćete biti toliko žedni da ćete samo želeti da popijete vode...
Treća: e, pa sad stvarno! ne, ovo se ne događa, pa jutros sam napunio/la telefon
Ali, naravno da se događa. I ništa od toga se ne događa prvi put. I ništa se ne događa slučajno. Sve je to zapisano u pravilnicima života:
- Onima koji su organizirani kako treba, suđeno je da dođu na vrijeme, pa čak i ranije, i svoja stopala ( ponekad i guzu ako sjedite na hladnome betonu ) žrtvuju za čekanje dotične osobe, za koju inače kad ste se zaljubili niste primećivali da kasni, ali eto sad primjećujete jer to ona čini svaki put.
I naravno, nikakvo kupovanje ručnog sata,srednjeg sata, ogromnog sata koji zvoni svakih sat vremena - ne pomaže. Ta će osoba kasniti svaki put, i zato je najvjerojatnije najbolji zaključak - priđite k njoj.
Ako neće brijeg Muhamedu - Muhamed će brijegu i to trčećke.
Evo mojega primjera iz ličnoga iskustva : prijateljici kažem dođi u 17:30h, ja dođem u 18:00h. Ona lijepo stigne u 18:05 minuta i svi su sretni i zadovoljni...
Nemojte da kisnete, grizete usne, dajete toliko novaca prosjacima,šetkate se oko sata, prevrćete očima i gledate okolne beznačajne zgrade. Ima to lijepih strana kad čekate netkoga koga volite..Ali ipak,....
Nastavak čekanja slijedi....
|
|
|
|
|
|
Anđela inso umjetnica
|
Godine: 39
Datum registracije: 18 Dec 2006 Poruke: 10293
|
|
Čekanje srednje škole i prve momente odrastanja..
Igralište nikada nisam imala pravo, zvuk ljuljaške i klackalice nikada nisam čula, niti sam ikada na rukama osjetila prljavštinu igrajući se u nekom parkiću, niti sam ikada znala za miris onog gvožđa kad se klackalica oguli.
Živjeli smo jako loše, moj otac nikada nije bio tu, mene nisu htjeli da vodaju po kvartu, mislili su da će mi se mnogo toga loše dogoditi. Iz obdaništa sam izbačena nakon samo jednog dana jer sam nekoj curi odsekla repić na času ,,maštarije-igrarije,,. Konačno kad su me upisali u vrtić, ja sam bila ona cura koja je sjedela čitavo vrijeme u uglu i gledala podmuklo sve pačiće kako trčkaraju i čekala majku da dođe po mene.
Kad se vrtić završio, krenula je škola, opet neka nova deca, opet neki časovi, užine u samoći, svaki dan isti, prve ocene. Sve je nekako išlo sporo, nisam imala osjećaj da uopće živim i da sam dijete. Kao da su me sa neke planete šutnuli i tutnuli tu.
Vraćala sam se doma uplakana jer nemam nijednoga drugara, moji su me roditelji učili da je najvažnije da ja imam lijepe ocjene pa ću ja vrlo lako naći društvo kasnije.
Bukvalno sam već u 4. i 5. razredu sanjala o srednjoj školi, pa sam zamišljala kakve ću si stvari lijepe kupiti, kako ću ići na kavice, zaljubljivati se, prvi put izaći u grad sa društvom, bježati sa časova da bi vidjela kako neki frajer prolazi kroz dvorište škole i tako u krug.
Čekala sam trenutke kad ću se osjećati poželjno, voljeno, bar koliko-toliko odraslo.
Čekala sam dane kad ću upoznavati svijet mnogo opširnije nego do tad,
čekala sam nove izazove, ma stalno sam nešto čekala, nisam uopće živjela u tim trenucima u kojima jesam i shvatala kvalitete tog vremena u kojem jesam, na toj stolici na kojoj sjedim, u toj ulici u kojoj hodam.
Odrastala sam lagano, sigurno..I čekala da budem odrasla...
Nastavak čekanja slijedi..
|
|
|
|
|
|
Anđela inso umjetnica
|
Godine: 39
Datum registracije: 18 Dec 2006 Poruke: 10293
|
|
Čekanja autobusa
Nešto se vuče po cesti.Ma nije li valjda..? Nije. Nije taj. Nije ni ovaj. Naravno da je prošlo već 35 minuta, nisam valjda slutila da ću upasti u torpedo i stići na vrijeme na fakultet. Opet se nešto vuče po cesti, majko mila i karburator se vidi. Sve se dimi ispod, iznad i okolo limenke koja uporno piči na četiri točka. Čini mi se kao da ljudi unutra gledaju program Prva jutarnja gimnastika a face su im ukočene i sleđene dok se bacakaju pri svakom kočenju. Nije ni ovaj. Nastavljaju dalje, blago njima, odoše. Stanica je krcata, svi dahću, melju, žderu, šetkaju se kao značajno, pale i bukvalno jedu cigarete. Nisu se nekada čitale novine, jer nisu ni postojale u malenom štandu . Niti je postojala klupica baš do ceste. Sjedneš i ne misliš. Jest da ti nabiju torbe na glavu, ali nema veze ti sjediš. Znaš da nećeš sest u autobusu pa ajd da malo odmoriš guz.
Opet se nešto vuče po cesti. Stopala mi trnu, svi su napeti. Haha, baš zanimljiva situacija. Kao da čekamo da počne trka Formule1. Svi stoje na semaforu, autobus vodi. Najbučniji je. Evo ga, kreće! Blah, blah, malo mu se klimata retrovizor, pretiče ga neki mini - bus. Uf, to je konkurencija.
Nije ni taj.
Opet stojim, čekam, kao da cijeli život opet čekam. Opet sam u fazama. Razmišljam da li da krenem sopstvenim nogama. A kako onda ako ne stignem do sljedeće stanice a on protutnji kraj mene? Da neću možda protrčat u čizmicama koje sam eto baš danas odlučila obuti. I baš danas je morao bit neki puno značajan dan, pa autobusa nema? Druga faza je ,,Ma, evo sad će on,,. Jedem i ja cigaretu, a znam ružno je, baš je ružno pa se sve nešt krijem iza trafike. Srećem milion ljudi koje inače ne sretnem nigdje po gradu, ali eto svi smo se sjatili na stanici pa možemo pravit roštilj i obelježit Junačke dane GSP.
Ide nešto opet. Ovo baš sliči, baš sliče brojevi ali ne vidim ih, izbledeli su potpuno, tek kad se približi mogu vidjeti je li to taj broj - ako preživim torpedo ljudi koji me htjela ja ili ne uvlače u autobus pa se čupam za tuđe jakne da izađem.
O, to je taj. Dobila sam pravi starinski autobus. Bingo! Broja autobusa zapravo ni nema, nego su svi pitali pa sam doznala da mi taj odgovara. Uf, baš je krasan, ima 32 i po sjedišta, od kojih i na onoj polovici netko sjedi. Netko baš ekonomičan.
Ovaj autobus nije čuo ni za kakvo pranje sigurno jedno 20 godina, a ni za mehaničara. Zanimljivije mi je bilo čekanje. U nedogled, stajanje i zvrjanje niz maglenu ulicu. Ovaj ako nas ne odveze pravo u Urgentni, ništa nismo učinili sa svojim čekanjem. Sretno svima
|
|
|
|
|
|
|
|
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma
|
|