Ivo Andric

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Knez sa tuznim ocima

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci "govore", a muskarci su cutali. ("Tebi sve govori!" rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novcar svojoj zeni.)

Ali knez nije mnogo mario za zene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i nocu mislio kako da je usreci. Kako je knezevina bila odvec malena za takva veca preduzeca i planove, on je gradio mostice od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okrecu bezbrojni vitlovi razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mere i da bi zadrzao neobicnu formu cuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred knezevine bilo je jedno stablo, inace kruska divljaka, to je bilo najvece stablo u zemlji u s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo obdrzavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj knezevini pod imenom "Najsladje Voce".

Cesto su cak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tuznih ociju; on bi ih primao, gledao, trepcuci i u zabuni sta da im rece, a oni odlazili ocarani dubinom njegova pogleda i dubokim znacenjem njegove sutnje.

I dogodi se jednom da je knezev pogled pao na jednu zenu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada zena jednog slikara, koji je zivio od svojih slavnih slika i lepih verskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio covjek onizak i snazan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u zivotu i radu. Nenavikla na laz i pretvaranje, ona podje sva blijeda do slikara i rece mu s onim bolnim mirom koji razoruzava i kojim govore zene kad istinski ljube:

-- Vidila sam kneza. Ne mogu ti dulje biti zena. Ja moram da idem njemu, da mu sluzim svojim tijelom i svojom dusom, koliko to jedna zena moze. Dosla sam da ti to kazem. Cini s mene sto hoces.

Stajala je pred njim opustenih ruku, sva obasjana nesrecom kojoj se ne moze umaci. A niski slikar, covjek velike duse, okrenu lice od nje i cekase tako sve dok nije otisla.

Od kad su zapisane prve price ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepse rastali pred zlom, koje moze svakog da zadesi.

Ona podje knezu. Kad je stala pred njega, premiruci od njegova pogleda, nije vidjela nista do njegovih ociju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu sluzi. Prodje dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se zena ne moze zadovoljiti pogledom. U nasim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih zena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dodjose, nakon mnogo cekanja, slikarevoj zeni i knezevoj ljubovci. Najednom se sva zena promijeni. Zaigrase joj misici, rasirise se oci u nabrekose usne. Ona pritiste rukom ljubicast atlas na grudima. A pogled joj strasan, strasan za citav pedalj iznad knezeve glave. Govorila je knezu vise vrelim dahom nego nejasnim recima. On je gledao u nju svojim pogledom od rodjenja, a ona zastade pred dubokom sutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne moze, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleca i nikakve noge. Zena pade pred saznanjem nove i poslednje nesrece, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plac. Knez ode, sutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol nece da predje. To je strasnije od prebijene zivotinje i posjecena stabla. Snovi i pomama svih misica, a krv staje cas u glavi, cas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se dize sa svog loga zena, prevarena i ocajna, pomisli jos jednom na slikara, koji radi kraj prozora u ostrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svjeze oprane poslije rada, pomisli na svoju srecu od nekad i na nesrecu od sada pa do vijeka -- i izidje na trg, gdje je u sjeni "Najsladje Vocke" sjedio knez, okruzen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uredjenje njegove drzave i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se zacudise da u to doba i na neprilicnu mjestu pristupa zena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorila. Knez je gledao u nju ocima koje ocaravaju i zaustavljaju, ali ona, zena nesrecna i mucena najvecim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu zeljnom rukom car njegova pogleda kao paucinu, i prije nego je tko mogao spijeciti -- strasno je reci! -- pljunu mu glasno i zestoko u oci.

-- Pfu!

Zatim se kao olaksana okrenu. Jedan cas zaprepastenje sutnje, a onda je raznesose na maceve.

Ali knez je oslijepio.
Poslednje sto je vidio bile su njene usne vlazne i crvene.

Bez ociju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerojatno je kolika je bila mrznja i odvratnost sto je sirio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadanjoj moci. U cijeloj zemlji nije se moglo naci ni jedno pesto koje bi ga vodilo, nego je kuckao stapom po svijetu, gladan i bos.

I zacudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj dogadjaj, ne nalaze samilosne rijeci za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladicima, zavrsavaju rijecima:

"... jer je pljuvacka ovakve zene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najveceg cara, a kamoli ne jednog covjeka".

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Čudo u Olovu

Sve sto se radjalo i zivelo u Bademlica kuci bilo je veselo, lakomisleno i nasmijano. Samo Kata Bademlicka, zena najstarijeg od brace Bademlica, bila je izuzetak. Bila ja visoka, koscata, plava, modrih ociju prodirna i hladna pogleda. Dovedena prije dvadeset i sest godina u tu bogatu i prostranu kucu, ona je iz godine u godinu bivala sve mracnija, teza i cutljivija. Nije bila srecna sa covjekom, a nije joj se dalo u djeci.

Njen covjek, Petar Bademlic, najstariji brat u toj bogatoj porodici, ozenio se vrlo kasno. O njegovoj mladosti svasta se pricalo. Pa i kad je Katu doveo, iako vec izmozden i uveo, imao je u rijeci, pokretu i narocito u osmijehu jos uvijek nesto od onog svog bijesa i nevaljalstva. To je bio jedan razliven, tup i culan osmijeh, koji se na crnomanjastim licima Bademlica javljao kao pecat koji se ne da sakriti. U njemu je bilo nesto sto je nju, koja je dolazila iz zdrave i svjeze livanjske porodice, kroz sve ove godine, i do dana danasnjeg, ispunjavalo strahom i gadjenjem.

S djecom je bilo jos gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece, gotovo sve muske, i sva su joj redom umirala kad bi dosla u najljepse godine. Poslije desetog djeteta jedva ostade ziva. Otada prestade i da radja. To je posljednje dijete bilo je zensko, i ono ostade zivo. Sve do seste godine djevojcica je rasla; bila je sitna, ali plava i tako mila da se svijet u crkvi za njoj okretao. Licila je u svemu na majku i njenu zdravu livanjsku rodbinu. ALi kad joj bi oko sest godina, poce da opada i ruznja. Odjednom se zgrci u koljenima i povi u pasu, ogrubi joj lice i natekose ocni kapci. Tako, zgrcena, uvijek poluotvorenih usta, puzala je c jednog minderluka na drugi i lezala godinama u mracnim i studenim sobama Bademlica kao kucna nesreca i bozje pokaranje. Sad joj je bila petnaesta godina. Ali se slabo razvijala tjelesto, a jos slabije dusevno. Nije mogla da se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridrzava. Govorila je malo, samo najobicnije stvari, i muklo i nejasno. S majkom se najbolje razumjevala. A stara Bademlicka je lebdila nad tim djetetom; nije pustala nijedne sluskinje oko nje, nego ju je sama prenosila, hranila, mila i presvlacila.

Cinila je sve sto je mogla da je izlijeci. Posto je obisla sve ljekare i vracare, i probala sve lijekove i sve sto joj je ko kazivao, i uzalud placala mice i molitve, ona se jednog jutra pred Bogorodicinim oltarom zavjetova da ce o Maloj Gospojini bosa otici u Olovo i odvesti bolesnu kcer Gospinom vrelu kod manastira.

Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidili oko sebe, i koji zive odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu vise vodila racuna o silama onog svijeta koji se ne vidi, i bila im prisnija i bliza. Kad je ucinila zavjet, dugo se jos molila, i kad se digla, ponovila je svoju molitvu i svoj zahtjev Bogorodici.

-- Ja vise ne mogu. Nego, daj od dva derama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi sebi, u raj, kao i ono devetoro.

Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz Bademlica kuce. Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S njima su isla i dva momka da djevojcicu nose, jer se nije mogla drzati na konju. Vodili su dva konja u povodu, za povratak. Svitalo je kad su izisli na prve visove iznad Sarajeba. Djevojcica, koja se dotle mnogo zalila, neckala i plakala, sad je pocivala u jednom narocito udesenom plitkom sepetu, koji su nosili momci na dvije sohe provucene sa strane. Zamorena i opijena svjezinom, spavala je, sa glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala oci, ali videci nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleci da sanja, smijesila se finim smijeskom bolesna djeteta koje se oporavlja.

U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim sumama, a put je bio siri i blazi. Tu vec pocese da susrecu, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je tesko bolesnih, koji su, natovareni kao vrece na konje, muklo jecali i kolutali ocima. BIlo je ludih i bjesomucnih, koje su rodjaci pridrzavali i smirivali.

Stara Bademlicka je isla ispred svojih, probijala se izmedju svijeta i, ne gledajuci ni u koga, molila sapatom krunicu. Nosaci su jedva stiazli. Dvaput su se odmarali u bukovoj sumi pored puta. Za vrijeme rucka prostrijese po travi zagasit iram i na njega polozise bolesnicu. Ona je protezala utrnule noge i zgrcen stas, koliko je mogla. Prepade se kad pored sebe vidje majcine noge, bose, pomodrile i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara uvuce brzo noge pod dimije, a djevojcica, padosno zbunjena tolikim novim stvarima oko sebe, zaboravi odmah na to. Sve je bilo novo, neobicno i radosno: gusta i tamna sumska trava, teske bukve, sa pecurkama kao policama na srebrnastoj kori, price koje su padale konjima na zobnice, i sirok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji sporo brode. I kad bi konj odmahnuo glavom i ptice poletile ustrasene oko njega, djevojcica je, iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i tiho. Gledala je kako momci jedu sporo i ozbiljno, i u tom je takodje bilo nesto smijesno i veselo. I sama je slatko jela. Pruzala se na svom cilimu koliko je vise mogla. Razgrnuvsi rukom hladnu travu, ugleda cvijet, zvan babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od uzbudnjenja. Stara, koja je bila od umora zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je dugo gledala i mirisala, drzeci ga na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti kako je kadifast i hladan, zaklopi oci od slasti.

Pred vece stigose u Olovo. Oko manastirskih rusevina i presvodjenog basena, iz kojeg se muklo culo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vasar svijeta. Gorile su vatre, peklo se, kuvalo i jelo. Vecina je spavala na ravni. U jednoj dascari je bilo mjesto za imucnije i bolje. Tu se smjestise Bademlicevi. Obje zene su ubrzo crvsto zaspale. A djevojcica je cijelu noc provela kao u nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad crnom sumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela. Osluskivala je glasove koji svu noc nisu prestajali da zamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi je onda konjsko rzanje ili nocna svjezina budili; slusajuci ponovo zagor i glasove, nije mogla nikako da razabere i da sazna: kada sana a kad je budna.

Sutra u rano jutro odose vrelu.
Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumracnu sobu, u kojoj se svlacilo. Podnice su bile mokre i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su ostavljane haljine. Otale se niz tri drvena basamaka silazilo u vecu i malo svijetliju prostoriju u kojoj je bio basen. Sve je bilo od kamena. Kroz je bio kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali okrugli otvori, kroz koje je padala cudna svjetlost u mlazevima. Koraci su odjekivali i kameni svod je uvecavao i vracao svaki i najmanji zvuk. Sum vode odbijao se od svodova i umnogostrucen i uvecan ispunjavao cio prostor, tako da se moralo vikati pri govoru. A ta vika se opet lomila i udvajala pod svodovima. Isparavanje je otezavalo dah. Sa zidova i svodova se cedila voda, ispod koje se hvatala zelena siga, kao u pecinama.

Voda je padala u debelom mlazu iz jednog kamenog oluka. Bila je topla, bistra, puna srebrnastih mjehurica; razlivala se po kamenom basenu, i tu je od sivih ploca dobivala zelenkastu boju.

Naizmjence su se kupali, muskarci pa zene. Kad je dosao red na zene, nastade guranje, prepirka i dozivanje. Jedne su odjevene, samo se izule i gaze vodu koja im je do koljena, druge se skinule sve do kosulje. Nerotkinje cuce do vrata u vodi i sklopljenih ociju sapucu molitve. Neke hvataju vodu s mlaza u dlanove i ispiraju grlo, usi i nozdrve. I svaka je toliko zauzeta molitvom i mislju o ozdravljenju da niko ni od koga ne zazire, kao da jedna drugu i ne vide. Mlo se poguraju i porjeckaju radi mjesta, pa odmah opet zaborave i svoju prepirku i jedna drugu.

Stara Bademlicka i zaova joj uvode djevojku u vodu. Iako su svi zaneseni i zabavljeni svak o sebi, opet njima svi prave mjesta, jer bogat i otmen svijet ne gubi nikad i nigdje svoje prvenstvo.

Onako zgrcena, djevojka drhti i boji se vode i svijeta. Ali se pomalo sve dublje spusta u vodu, kao da zeli da se sakrije. I da je ne pridrzavaju izpod pazduha, ona bi sjela na dno. I ovako joj je voda dolazila do podbratka. Nikada u zivotu nije vidjela toliko vode ni cula toliko glasova i cudne jeke. Samo pokatkad, kad bi usnila da je zdrava, da moze da hoda i trci, sanjala je da se sa ostalom djecom kupa u nekoj vodi, i da joj po tijelu poigravaju, ovako kao sada, bezbrojni svijetli i sitni mjehurici. Zanosila se. Kao iz sve vece daljine cula je glasove zena oko sebe. Osjeti kako je nesto golica po ocima. Steze cvrsce vjedje, ali golicanje ne prestade. Konacno s mukom otvori oci. Kroz jednu od onih okruglih rupa na svodu prodirao je mlaz sunca i padao joj na lice. U svijetlu je titrala i dizala se vodena para, kao sitna prasina, zelena, modra i zlatna. Bolesnica je isla pogledom za njom. Odjednom zadrhta i trznu se nekoliko puta, pa poce s naporom da se dize iz vode. Iznenadjene, majka i tetka joj pocese da je pustaju, pridrzavaju je sve slabije. A zgrcena i uzeta djevojcica odjedno mse ispravi, kao nikad dotle, pusti ruke koje su je podrzavale sa strane i, jos uvijek malko pognuta, podje polgano i nesigurno kao malo dijete. Rasiri ruke. Na tankoj i mokroj kosulji ukazase se malene dojke tamnorumenih vrhova. Izmedju teskih trepavica bljesnu vlazan sjaj. Pune usne se razvukose u neocekivan, tup i culan osmijeh. Podize glavu i, zagledana gore, visoko , u onaj mlaz svjetla, viknu odjednom nekim neocekivano jasnim i prodirnim glasom:

-- Eno ga, silazi na oblacima! Isuse! Isuse! Aaah . . .!

Nesto stravicno i svecano bilo je u tom glasu. Sve se zene povise pod njim. Niko se nije usudjivao da podigne glavu i pogleda bolesnicu ili njeno prividjenje, ali sve su ga osjecale nad sobom. Neke pocese na sav glas da se mole, neke su se zagrcavale i molitva im se pretvarala u plac i glasno jecanje. Culo se kako se biju rukama u mokre grudi. I svi su ti glasovi bili neobicni i cudni, kakve ljudi daju od sebe samo onda kad su u zanosu od bola ili radosti, i kad zaborave ljudski obzir i stid. A zvonka jeka je te glasove uvecavala i otezala, i sve se to mijesalo sa hukom vode koja je jednolicno i sumno padala sa visine.

Jedina koja nije prignula glavu bila je stara Bademlicka. Ona se popela na drugi basamak, tako da je samo do clanaka jos bila u vodi, i otale napregnuto i strogo posmatrala kcer, i njene pokrete kao u snu, i nov smijesak na njenom licu. I onda odjednom, odgurnusi zaovu, pridje djevojci, obujmi je oko pasa, poduhvati drugom rukom ispod koljenja, i gnjevnim, krupnim koracima, kao da skriva neku sramotu, iznese je u sobu gdje su bile haljine.

Tu je bilo polumracno i tiho. Spusti dijete. Ogleda se. Nema nikog. Mala je od nagle promjene drhtala i, ponovo zgrcena, lezala na goloj zemlji; ali joj je na licu jednako ostao onaj razliven i nezdrav osmijeh culnog blazenstva.

Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o cudu i ozdravljenju. A stara je stajala nepomicna, porazena, jos stroza i teza nego obicno. Jer, jedino ona je znala da je to Bademlica smijesak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva cekala da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima jos nerijesen zavjet, ona se okrenu prema mracnom kutu i prosapta priguseno i ostro:

-- Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!

Ponovila je nekoliko puta te rijeci, i nije se ni osvrtala na djevojcicu koja je drhtala pored njenih nogu.

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

U vodenici

Jos od svanuca nose se sunce i magla zimskog jutra. Nit sunce moze da rastera magle, niti magla moze da zaseni sunce. Tako se menja i osvetljenje u fra-Petrovoj sobi, provetrenoj i mirnoj. Jedan prozor je malo podignut i od njega se oseca hladan mlaz kako polagano i stalno nadolazi i gubi se u sobnoj toplini.

Fra Petar je lezao, potpuno odeven, pribran i nepomican, po nogama i do pasa pokriven velikom sivom kabanicom. To je ta >>officirska<< kabanica za koju su nekad neki revnosni fratri govorili da je protivna reguli i krojem i bojom, a za koju je fra Petar odgovarao: Hvala Bogu kad je sve ostalo u manastiru i u Provinciji po reguli, a Bog je velik i milostiv pa nece valjada zapeti za jednu kabanicu. -- Sada, otkako je uzet i vezan za minderluk, ona mu je sluzila danju kao pokrivac. Njen crveni porub na pesevima i rukavima blestao je jutros na suncu, kao nov.

Dok smo tako bili u razgovoru, u sobu je usao momak Marijan, rumen i dobrocudan decak, sa velikim plavim ocima i sirokom licu, sa tragovima dorucka u uglovima usana. Dosao je da iznese sudove i uz put ispricao da je u velikom dvoristu graja i trka. Doveli, kaze, mlinara iz Graovika. Usao djavo tamo u njega, pa stekce i lomi se, pljuje crkveni prag i kao prut drhti od misnickog blagoslova. A gvardijan kaze: nije, nego pijan. I kaze: da ga poliju vodom i dobro istabanaju, pa ce proci.

To govoreci, momce pokupi brzo prazne sudove i istrca napolje da ne bi izgubilo nista od onoga sto se dole u dvoristu desava i sto je za njega tako strasno i toliko zanimljivo. -- Zatvorio sam vrata koja je decak u hitnji ostavio samo pritvorena i okrenuo sam se u sobu.

Fra Petar je lezao na svom uzdignutom lezaju, sa glavom i gornjim delom tela visoko podignutim. Donju polovinu tela pokrivala je sura kabanica sa crvenim gajtanima i padala u sirokim naborima po zemlji. Na belom jastuku bio je oko fra-Petrove glave savijen venas prosede kose. U licu, koje je belo kao kod ljudi koji dugo leze i boluju, odudarale su zive smedje oci, guste obrve i jaki brkovi.

Sa lakim osmejkom, fra Petar je govorio kao za sebe.

-- E, ne moze narod zamisliti mlin bez djavola ni mlinara bez grijeha. Ono je, kazu, bio jednom neki mlinar mimo ostale i tvrdo odlucio da ne gubi duze i da ne krade od ujma i ne vara na dari. I da bi se sto bolje sjecao Boga i duse, objesio u mlinu jedno raspelo. Pa, ha mu ruka podje dublje u tudji arar, ili kantar pritegne na njegovu stranu, on pogleda u razapetog Isuskrsta i vrati odmah onu pregrst brasna natrag. Tako danas, tako sutra, moj ti mlinar sve siromasniji i siromasniji. Djeca gola, kuca prazna, i jos navalili i vjerovnici. Kad je vidio da ce pasti sasvim na tanke grane sa svoga postenja, a mlinar ti ode u vodenicu, okrene se raspelu i kaze: >>Oprosti mi, lijepi moj Isuse, ali ovako dalje ne moze. U ovoj vodenici nema mjesta za nas obojicu; jedan od nas dvojice mora napolje.<< I tako mlinar izbaci raspelo i pocne od toga dana da prikracuje svijet na ujmu i da stipka od meljavine, kao sto cine i sve ostale njegove esnaflije. I otada, kazu, nema izuzetka medju mlinarima.

Smejao sam se glano i dugo, a fra Petar je, sa lakim osmejkom, gledao preda se kao da misli na nesto posve drugo i daleko.

Brzo su nestalo tragovi osmejka oko njegovih ociju. Gledao je pravo u svetlost koja je sada plavila kroz prozor i od koje su njegove oci postajale jasne, a zenice u njima tanke i ostre. Ne trepcuci, nekim dubljim glasom fra Petar je govorio polagano.

-- Sala, maskara! Ne znam sta govori iz ovog mlinara, djavo li je rakija li je, ali se sjecam da sam davno, kad se ovaj mlinar nije bio jos ni rodio, cuo djavola u mlinu kod Graovika. Ima otada... Eto toliko ima: bio sam manji od ovog naseg Marijana i sluzio kod fra-Filipa, ucio knjigu i cuvao krave.

Nema vise takvih fratara kao sto je bio pokojni fra Filip. To je bio nesmira covjek. Tijesan mu je bio Dolac. Ja i danas ne znam kad je taj spavao. Jazuk sto mu bog nije dao pasaluk mjesto zupe. Razgradjivao je plot, pregradjivao kapelu, krpio, kradom od Turaka, krov na crkvi, prekopavao bastu koju su juce uskopali. Timario je konja da pokaze kako se radi a kako se ne radi, samarao momka, mjerio bir, dovikivao babu iz mutvaka, huktao, perjao, frktao, vikao. Nikom nije dao dekike s mirom da sjedi. I kad bi mrak pao i vise se nista nije moglo napolju raditi, sakupio bi nas u kucu da cesljamo vunu ili da trijebimo grah.

Kao da ga sada gledam. Bez habita, u pamukliji i plavim cohali caksirama, tezak, crven u licu, sa kapicom zaturenom na potiljak, sjedio bi na tronoscu i cesljajuci i sam bunu ispitivao nas nauk ili tjerao da pjevamo Credo. (?) Jedva smo gledali od umora i sna, pobadali smo nosomu vunu i pogresno grgutali melodiju. Ali fra Filip nas je dizao vukuci nas dusmanski za usi, da su nam suze frcale, i krupnim hrapavim glasom popravljajuci pjevao:

-- ... et venturus, veeenturus est judicare vivos et mortus, mooortuoos. (?)

A kod svakog ponovljenog slova povukao bi jace za uho. Ne znam kako nam svima nisu usi izrasle vise glave. Pa bi nam onda davao dobru i obilni veceru, salio se s nama, pa bi nas onda opet brzo-brzo tjerao da peremo noge, molimo Boga, i idemo spavati.

A prijet zore, sa prvim orozima, on je vec vikao, namjestao, orginjao i sve zivo po kuci budio i tjerao na posao. Odsvud je, cini mi se, dopirao njegov tezak i promukao glas:

-- Ustaj, besposlenjace! Protari te krmelje, nehljebovicu! O, muko Isuskrstova, lijena svijeta!

Jedino je misu govorio lijepo i sabrano. Ali odmah poslije toga pocinjala je huka i angarija.
Taj isti fra Filip je govorio da ne valja onaj domacin kome bar polovina kucne celjadi ne zeli smrt.
Nego, ja se zapricao. I uvijek se zapricam kad se sjetim pokojnog fra-Filipa, Bog mu dao pokoj vjecni!

Tu fra Petar prdje na svoju pricu o djavolu koji mu se nekad prikazao u vodenici ispod Graovika.

Cuvaju fra-Filipove krave po strnistima, dete se jednog dana sklonilo u hladovinu kod te vodenice. Uza samu vodenicu rastao je orah i grane su mu isle pod kroz i plele se sa gredama. Mali se popeo na orah i izgubio u granama, medju gustim liscem i jos nezrelim orasima. I kako deca brzo zaboravljaju ozbiljne stvari i posloe a lako se predaju igri i dokolici, decak je sa oraha presao na gredu pod krovom. Otud je, izmedju razmaknutih starih dasaka, pogledao u mlin. Kroz tu pukotinu video je samo sredinu vodenice, onaj prostor medju kosevima, sa punim i praznim vrecama od kostreti.

Bila je susa i radio je samo jedan zrvanj, na pola vode. Cuo je kako mlinar nesto struze i kucka oko nacava, ali ga kroz uzak otvor nije mogao videti. Odjednom cu kako se naglo otvorise vrata na vodenici. Pade sjaj po vrecama i daskama i cim se vrata zatvorise, opet se ugasi. Ukrstise se dva glasa. Zenski, ostar i uzbudjen, i muski, tezak i zabrinut, ali oba sapatom i nerazumljiva.

Decak prisloni jace lice uz daske, zaboravljajuci od cudnog ljubopitstva i na krave i na sebe i na neobicno mesto na kom se nalazi. Sapat je postajao jaci, ali se jos jendako mesao sa tutnjem vodenice i bio nerazumljiv. Malo-pomalo, pocese da rastu njihovi glasovi i da se odvajaju od huke i badnja, podrhtavanja kosa i ceketanja ceketala. Odjednom se izvi zenski glas, ostro i jasno:

-- E, lijepo, kad je tako, ti radi sta hoces, ali ja ovako dalje ne mogu, da se s tobom vidjam a da njega trpim kraj sebe. Ne mogu!
-- Slusaj, prekide je covek.
-- Necu da slusam - vikala je zena.
-- Cekaj - govorio je muski glas priguesno - ama cekaj da ti kazem...
-- Ne cekam ja vise, nego ubij ga, kao sto smo dogovorili, pa me vodi kud hoces i cini sa mnom sta znas.
-- Ama, stani...
-- Ubij ga! Ako si pri prijasnjoj rijeci, pa da bjezimo preko svijeta.
-- Stani! Znas li ti da ima zaptija u svijetu i da se za krv ide u Vidin il na vjesala i da...
-- Ne znam nista. Ubij ga! - ciktala je zena jasnim glasom.

Mlinar je tada govorio nesto tiho i nerazumljivo, po svoj prilici sasvim prislonjem uz zenu. Odmah zatim culo se otimanje, sustanje dimija:
-- Ne! Ubij ga, pa...

Tu se ponesose preko vodenice, u prepirci i otimanju, s kraja na kraj. U drugom uglu gubili su se njihovi glasovi i postajali opet nerazumljivi, mjesajuci se sa muklim pskanjem mlinskog kamena.

Tek tada se trgnuo decak i, kao razbudjen, jedva odvojio od vrelih dasaka po kojima je bio polegao. Uhvati ga strah. Oseti kako mu naglo bije srce. Spusti se brzo i oprezno niz orah i poce da bezi uza stranu.

Pod grlom mu je tukla krv, a u usima odjekivala lupa vodenice pomesana sa zeninim glasom koji je nerazumljivo ponavaljao >>ubij ga<< pa >>ubij ga<<. Nista nije razumeo od onoga sto je malocas slusao, niti je za njegove godine moglo biti jasno sto moze da se plete izmedju zene i coveka u ovakvim razgovorima. Osecao je samo da treba da trci sto brze i sto dalje. Bezao je tako od samog nerazumljivog straha koji ga je pratio u stopu kao i tutnjava njegovog rodjenog razigranog srca.

Tu je fra Petar prekinuo pricanje i zastao za trenutak. A zatim mu se glas prelomi, podize i postade jasniji. Videlo se da ce, kao obicno, naglo i brzo zavrsiti pricanje.

-- Nego, dok sam ja vrat lomio po mlinu i orahu, upade mi jedna krava u tudji bostan. E, te veceri me je zbog toga fra Filip isibao dugackim cibukom od udikovine na dva dana nisam mogao sjesti kako treba. U toj muci sam zaboravio i nerazumljivi razgovor iz milna. Sta dijete nece zaboraviti? Ali sam dugo zazirao od vodenice i klonio se toga kraja. Mlad sam bio i lud, i nisam znao ono sto cu tek docnije, prolazeci svijetom i po narodu, razabrati: da taj djavo melje, suska i sapuce po cijelom svijetu, svukud pomalo, a ne samo u mlinu ispod Graovika.

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Mostovi

Od svega sto covek u zivotnom nagonu podize i gradi, nista nije u mojim ocima bolje i vrednije od mostova. Oni su vazniji od kuca, svetiji, jer opstiji, od hramova. Svaciji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrstava najveci broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih gradjevina i ne sluze nicem sto je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svedoci iscezlih epoha kad se drugojacije zivelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kise, cesto okrzani na ostro rezanim coskovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki zelezni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao zice, sto drhte i zvuce od svakog voza kad projuri; oni jos kao da cekaju svoj poslednji oblik i svoje savrsenstvo, a lepota njihovih linija otkrice se potpuno ocima nasih unuka. Drveni mostovi na ulasku u bosanske varosice cije izglodane grede poigravaju i zvece pod kopitama seoskih konja kao dascice ksilofona. I, najposle, oni sasvim mali mostici u planinama, u stvari jedno ovece drvo ili dva prikovana jedno uz drugo, prebaceni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadodje, ta brvna, a seljaci slepo uporni kao mravi, seku, tesu i postavljaju nova. Zato se uz te planinske potoke, u zatokama medju stenama, vide cesto ti bivsi mostovi; leze i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slucajem, ali ta zatesana brvna, osudjena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsecaju jos sada na cilj kome su sluzila.

Svi su oni u sustini jedno i podjednako vredni nase paznje, jer pokazuju mesto na kome je covek naisao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okruzen.

I kad mislim na mostove, u secanju mi iskrsavaju ne oni preko kojih sam najvise prelazio, nego oni koji su najvise zadrzali i zaneli moju paznju i moj duh.

Pre svega, sarajevski mostovi. Na Miljacki, cije je korito kicma Sarajeva, oni su kao kameni prsljenovi. Vidim ih jasno i brojim redom. Znam im lukove, pamtim ograde. Medju njima i jedan koji nosi sudbinsko ime jednog mladica, malen ali stalan, uvucen u se kao dobra i cutljiva tvrdjava koja ne zna za predaju ili izdaju. Zatim, mostovi koje sam video na putovanjima, nosu iz voza, tanki i beli kao prividjenja. Kameni mostovi u Spaniji, zarasli u brsljen i zamisljeni nad sopstveno slikom u tamnoj vodi . Drveni mostovi po Svajcarskoj, pokriveni krovom zbog velikih snegova, lice na dugacke ambare i iskiceni su iznutra slikama svetitelja ili cudesnih dogadjaja, kao kapele. Fantasticni mostovi u Turskoj, postavljeni otprilike, cuvani i odrzavani sudbinom. Rimski mostovi u juznoj Italiji, od bela kamena, sa kojih je vreme odbilo sve sto se moglo odbiti, a pored kojih vec stotinu godina vodi neki nov most, ali oni stoje jos jednako, kao skeleti na strazi.

Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i cutljive mostove kao na vecitu i vecno nezasicenu ljudsku zelju da se poveze, izmiri i spoji sve sto iskrsne pred nasim duhom, ocima i nogama, da ne bude deljnja, protivnosti ni rastanka.

Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri maste. Slusajuci najgorcu i najlepsu muziku koju sam ikada cuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presecen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teze jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jednu mogucnu liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvisena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopusta jednu jedinu mogucnost: nepostojanje.

Naposletku, sve cim se ovaj nas zivot kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reci, uzdasi – sve to tezi ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nesto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most ciji se krajevi gube u beskonacnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo decije igracke, bledi simboli. A sva je nasa nada s one strane.

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Ex ponto

Jeli vam se dogodilo da vam uzmu sve - a sta se covjeku ne moze
uzeti? - i da vam na dusu poloze tesku odornu ruku i da vam uzmu
radost i vedrinu slobodna duha; i samu srcanost, koja ostaje kao
poslednji ocajni dar sudbine, da vam uzmu i da ucine od vas nijemo
prerano ropce?

Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u
mislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjeno
moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj
kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu
i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda
na magle koje se nadvijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost zivota.

Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavsi
je, da mi lakse bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram i
moj i tudji, i udarci i tragovi gvozdja na rukama.
Ko zna od srecnih i slobodnih sta je to samoca? Ni pauka nije
bilo da jednom bar potka moju samocu, a covjek cije sam korake cuo
pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.

Ima neznana formula koja odredjuje odnos izmedju radosti i bola
u nasem zivotu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov
odljevak.
Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.

Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo za
velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i
nisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula i
pricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene
mase voda, mir, daljina i zaborav.

Nisam ni pokusao da trazim. Sa najbeznadeznijm gubicima covjek
se najlakse pomiri. Zagledao sam se u tamno zelenu vodu. I u
slici izgubljenog prstena na pjescanom dnu bi mi jasan zivot
covjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez
nade i povratka.
Osjetio sam da sam se prerano odcijepio od ljudi, da sam
osamljen i nesrecan.

Kada nevolja poraste i stradanja zaredjaju, kad bol zaboli odvec
onda se u meni dusa okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravno-
dusnost i crni ponos onih koji odvise pate.

Kasno u noc. Danas sam cuo u razgovoru kako neko rece:" - - - on
i ne zna sta je prava sreca". Ne znam za koga je to receno. Ali
kako je jadan onaj koji je to rekao!
Ja ne znam sta je prava sreca, ali za to ja i sutim. Sutim o
svojoj sreci kao i o tudjoj.
Ljudi su u velikoj vecini, jadna stvorenja. Svoju srecu grade
na varkama, zlim ocima gledaju oko sebe.

Sad uvidjam: gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi
sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na
preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada
jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti
zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i
uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji
nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.

Uvijek su noci bile mom zivotu kobne. Cuda su u meni nicala i
kaosi hujali. Obuzdavao sam velike strasti, bio bitke, trpio
poraze i slavio pobjede.

Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darezljivi,
cak i dobri.
Sve se nizi visega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj
preza pred strahom kog mu radja njegova bolesna masta, jer strah
je kao zaraza koja ispunjava sve mozgove.

Zivot je dug i mucan, kako da ga prebrodim, kad na mene naidje
umor i zelja smrti.
- Nasloni glavu na cije rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i zivot ce proci.
Godina je duga i oskudna, kako da je predjem kad naidju zli
mjeseci?
- Pomisli da je bilo gorih i da ce doci bolje i pretpi; godine
brzo prolaze.
Mjesec je dug i tezak, kako da ga prezivim kad mi dotezaju brizni
dani bez kraja?
- Mjeseci se izmenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuzi?
- Dani teku brzo. Potrpi! Donijece radost i odnijeti bol.
Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah
i zalost sa sobom?
- Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imaces miran san i
radosno budjenje.

Ovo je od svega najteze: kad se osjeti, da se je zaslo daleko,
da se je na mjestu na koje se ne spada, da su dani koji prolaze
zaludni, da izgubljeno vrijeme place. Ja taj osjecaj kazujem
prosto i mozda nejasno, ali on mora da je dobro poznat ljudima
koji nisu nasli svog mijesta ili su ga izgubili.

Svejedno je koja je vasa istina, glavno je prenesite je kroz
svoj zivot kao svetinju i ne iznevjerite dusu svoju nikad.

- Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj
izmjeni grijega i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku.
- Hoces da usnes, sine moj?
Ne, oce, idem da zivim.

Koga li ljubi sada ona mlada zena? Ona mlada zena koju sam nasao
jednog ljeta lijepu i dozrelu od sesnaest godina,prolazi
-Bog zna zasto-jutros mojim sjecanjem.

Koga ljubi sada ona mlada zena?

Jednom sam na maloruskoj ravni nasao crven i krupan cvijet:
njegova socna c`as'ka,kratka cvata,nudila je, u siroko rastvorenim
laticama,svoje nadrasle prasnike svim vjetrovima.

Koga ljubi sada ona mlada zena?

Nikad nije bilo izmedju nas rijeci(ja sam tesko i razumijevao njen
jezik) i nas odnos nije imao nikada odredjenog imena.
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoci sam lezao na travi,
s glavom u njenom krilu.

To je bila zena stvorena za ljubav i predavala se se nijema od
strasti i suznih ociju, sapcuci isprekidane rijeci o vjernosti.

Koga li sada ljubi ona mlada zena?

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Letovanje na jugu

Sve je beskrajno siroko i duboko i u isti mah sve je na dohvat
ruke, blisko, i sve dize coveka sa njegovog sedista, cini ga lakim,
pokretljivim i u svemu podobnim opstoj zatalasanoj svecanosti.
Sve ga poziva i goni na uspon i let, a otpor je neznatan,
gotovo nikakav. Svakako, do kamenite ograde na terasi moze
lako da se dodje, kao u igri, evo, i da se nasloni, pa i da
se popne na nju i sa nje skoci na strmu stazu koja vodi u
prostor kao vrabac skitnica.

Vrhovi gustih zelenih drveta, koji su vec ispod njega,
nose na sebi prelive istog onog sjaja koji je povezao i
izjednacio sve na zemlji, na moru i na nebu. Taj sjaj, to je
cudesni strmi i zanihani most po kome se covek penje bet teze
i bez granica. Pravo je cudo, pa ipak tako lako i tako
jednostavno, to ocekivanje srece koja je vec tu. Sve je jedno
i jednako, na sve se mozes nasloniti, o sve odupreti, i sve
sluzi kao odskocna daska za dalji lak i prirodan let. Sve te
nize dodaje visem, tvrdje meksem, a tamnije svetlijem. Svemu
tome nema kraja, a pocetak je nepovratno zaboravljen.

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Lica

Zvezdanog neba i ljudskog lica nikad se covek nece moci nagledati.
Gledas i gledas, i sve je vidjeno a neznano, poznato a novo. Lice,
to je cvet na toj biljci koja se zove covek. Cvet koji se krece,
menja izraz od smeha, zanosa, ili zamisljenosti do beslovesne
tuposti ili do nepomicnosti mrtve prirode.

Od kako znam za sebe, covekovo lice je za mene najjace osvetljeni
i najprivlacniji delic koji me okruzuje. Pamtim predele i gradove,
i mogu da ih izazovem u secanju kad hocu i zadrzim pred sobom koliko
hocu, ali ljudska lica, koja sam gledao na javi i u snu, javljaju
se sama od sebe i ostaju pod mojim pogledom mucno dugo ili bolno
kratko, zive pored mene ili nestaju cutljivo i trajno, da ih vise
nikakav napor secanja izazvati ne moze. Biva da naidje jedno jedino
i lebdi preda mnom dugo i zaklanja ceo vidljiv svet, a biva da
navale stotine, hiljade lica, kao bujica, koja preti da poplavi i
odnese moj svet. I dok gradove i predele gledam kroz svoj dozivljaj
i kao deo sebe, moj razgovor i obracun sa ljudskim licima nema
kraja. U njima su za mene ucrtani svi putevi sveta, sve pomisli i
sva dela, sve zelje i potrebe ljudske, sve mogucnosti covekove,
sve sto ga drzi, i sve sto ga truje i ubija; sve ono o cemu covek
masta, a sto retko biva ili nikad nece biti, dobija u njima,
najposle, svoj oblik, ime i glas.

Pojedinacno ili u povorkama, ljudska lica se javljaju preda
mnom. Neka iskrsavaju nema, sama od sebe ili meni nepoznatim
povodom, a neka se javljaju, kao na ugovoren znak, na rec ili
recenicu koja ih prati.

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Kraj svetlog Ohridskog jezera

Predeo koji stvaraju tamno zeleno plodno polje ispod grada i gole
padine brda oko njega, postalju brzo coveku blizak i prisan. Pa ipak,
i oku i duhu treba vremena da se potpuno objasni i do kraja srodi
sa njim. Pod suncevom svetloscu to polje, bogato vlagom i rodom,
prijatno je oku kao blagodat zemlje i delo covekovih ruku, a
ljubicasto-rumene padine, u cijim se prevojima srvene krovovi
zbijenih sela, imaju boju tkanja na zenskim precagama i zarudelih
jabuka na dobrom septembarskom suncu. Sve izgleda jasno i dokucivo.
Ali cim sunce zadje za planinske lance na drugoj strani jezera, taj
predeo menja lice, postaje odjednom necitak i zagonetan, i potreban
je nov napor da se njegov tihi govor uhvati i razume. I kad ga
potpuno prekriju noc i tisina (a noc je ovde zaista noc i tisina
prava tisina!), ja jos dugo, u razgovoru sa njima, trazim objasnjenja
o postanju i zivotu svakog obradjenog parceta zemlje i svakog kutka
ljudskih naselja.

Cudno je kako u ovom predelu tisine, po vecitom zakonu suprotnosti,
zive bujnim zivotom zvuk i melodija. U camcu, daleko na jezeru, neko
mora posve tiho da peva nesto priguseno i nerazumljivo. Do mene
dopire slutnja melodije; vise razmisljam o njoj nego sto je cujem
a ipak je stalno u meni, i u san je ponesem, i posle budjenja je
nalazim.

Ovde melodije stare i nestaju, ali ne umiru; ne radjaju se,
nego vaskrsavaju.

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Na pocetku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji
ostro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Visegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim
putevima, gde je sve suvo i cemerno, bez lepote, bez radosti, bez
nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji
covek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde
zega i vetar i sneg i kisa jedu zemlju i seme u zemlji i sve sto
ipak nikne i rodi se, zigosu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad
bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u
bezoblicje i tamu iz koje se otelo i niklo.

To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani saraju brda i
padine oko varosi, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u
zelenim vrbacima. Nagon ljudi i zivotinja nacrtao je na te puteve
a nuzda ih ugazila. Tu se tesko i polazi i ide i vraca. Tu se sedi
na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu,
radi odmora, radi molitve ili seljackog prebrajanja pazara. Na tim
stazama koje vetar mete i kisa pere a sunce okuzuje i raskuzuje,
na kojima se sreta samo izmucena stoka i ljudi cutljivi, tvrda
lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta.
Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srecan opojnom srecom
do nesvestice, srecan od svega onoga cega tu nema, ne moze da
bude i nikada nece biti.

("Staze")

rujni · Upućeni član

Dakle, da ti se prvo zahvalim što si smogla snage i volje napisat toliko toga od vrlo interesantnog lika na balkanskim prostorima.
Da li si ikada razmišljala što je tog osebujnog pisca teške memljive riječi i mračnog tona (to je moj doživljaj) tjeralo pisat o tako ozbiljnim stvarima kao što je bosanska povijest, most na Drini, o franjevcima tom tako časnom redu u Katoličkoj crkvi, ponosnim građanima bosanskog vilajeta, da li si razmišljala što je tog mladića natjeralo doć u Zagreb, da bi se gorko razočarao i otiša iz njega, što ga je natjeralo ić živjet u Beograd.
Cijeli svoj život piše o Bosni, nerjetko ponekad i vrlo nerazumno...ali to je on- veliki je on pisac, ali po meni je bio i ostao jedan prostodušni čovjek iz Travnika - kao i više manje svi žitelji latinluka središnje Bosne..

Hvala ti na ovim odjeljcima i drago mi je da netko njeguje ovu osebujnu ličnost koja pripada svima koji čitaju njegova djela bez obzira u koju književnosti ga stavljaju.

Tulumba · Početnik Domaćeg.de

mozda je jednostavno taj prostodusni covjek iz travnika jedan od rijetkih koji je uspiso makar djelimicno spoznati i razumjeti bosnu... a njegov umjetnicki talenat je neosporan, bar za mene.

rujni · Upućeni član