Od glamočkog siročeta do argentinskog milionera

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Budo Simonović:
Veselin Naerlović, od glamočkog siročeta do argentinskog milionera

Ljubav Napoleonovog soldata

Niko posigurno ne zna zašto se to petnaestak dugo i oko dva i po kilometra široko kraško polje u splitskoj zagori zove Dicmo. Ne zna se, ili je u zaboravu zapretano i objašnjenje porijekla prezimena Naerlovići, jedne od porodica iz tog kraja. Sigurno je samo da potiču odatle, ali je nejasno da li je i njih kao i tolike druge u olujnim vremenima odnekud tu donijela bura seoba i bježanija ili su samonikli.
Tako je i u priči o Naerlovićima, kao i o svemu drugome što čovjek ne može i ne umije da objasni i potkrijepi sigurnim dokazima i nepobitnim činjenicama, vremenom ispredena jedna romantična priča koja lebdi negdje između mita i života. Nesumnjivo je da je i ovaj dio Dalmacije početkom devetnaestog vijeka, tačnije 1805. godine, postao zalogajčić osvajačke ale Napoleona Bonaparte, odnosno da je i Dicmo narednih osam godina bilo pod okupacijom Francuza - da je nakon nebrojenih osvajača koji su se u Dalmaciji smjenjivali od Grka i Rimljana do Turaka, Mlečana i bečkog ćesara, i galski pijetao ovdje savijao gnijezdo.
Romansa dalje kazuje kako se jedan mladi Napoleonov soldat iz postaje u Dicmu jednog dana zagledao u neku lijepu mještanku. Planula obostrana strasna i neizmjerna ljubav kojoj su oči i srce iznad jezika i razuma, dotle da je Francuz pred stasitu Dalmatinku bacio i uniformu i vojničke obaveze, zaboravio i Francusku i rodni kraj. Zbog nje se, kažu, i pokrstio i prešao u pravoslavlje, za krsnu slavu uzeo svetog Jovana, ali se ne zna da li je prezime Naerlović nekako ispredeno iz nekog njegovog imena ili prezimena ili se, možda, nevjesta tako prezivala, pa on uzeo i njeno prezime. Zbog svetog Jovana, zagonetni Francuz je, izgleda, poslije i jednom od brojnih unuka dao ime Jovan. Čim se opasao momačkom snagom, Jovan se pročuo stasom i ljepotom u cijelom kraju. Dok je na gizdavom hatu jezdio kroz sela rubom polja, djevojke su uzdisale za njim, a on na krilima mladosti letio sve dok mu se jednog dana na nekom saboru oči nijesu srele i poljubile sa očima prekrasne Hrvatice Luce iz susjednog sela. No, na putu njihove bezgranične, slijepe ljubavi, koja ne zna za međe i obzire, ko se kako krsti i u koju crkvu ide, ispriječili se oni koji su već bili zaboravili šta je to ljubav – ispriječili se i njegovi i njeni roditelji: nit je Lucinima bilo po volji da se ona uda za Srbina, nit Jovanovima da im u kuću dovede Šokicu.
Jednog ranog ljetnjeg jutra, dok su još i pjetlovi drijemali na sjedalima, dični vranac je odjezdio iz sela, noseći na ramenima Jovana i Lucu. Ispod njegovih kopita su sijevale varnice, a iz sedla pogled zaljubljenog momka, odlučnog da se žrtvuje za svoju ljubav i naumnog da sa njom potraži mjesto pod suncem daleko od Dicma i podozrivih, zlobnih i prekornih pogleda onih koji žele da mu pomute i razore sreću. U suton, pretili konj je, sav u bijeloj pjeni, izbio na rub Glamočkog polja – u Vrbu. Jovanu i Luci se učinilo da krajolik koji je pukao pred njima mnogo liči na njihovo rodno Dicmo. Zvecnuo je čelični đem i pomamni hat je stao. Dvoje mladih su sjahali i odlučili da tu konače, pa sjutradan da vide da li će i kud dalje – novi dan, nova navaka, uvijek jutro mudrije od večeri. Dok su odmarali pored bistrog izvora i spremali se za konak pod vedrim nebom, stizali su momci iz okoline sa fučijama da natoče vode za večeru. Pozdravljali su se sa neznancima i predstavljali. Jovan je ubrzo zaključio da je to srpski kraj:
- Moja Luco – rekao je svojoj dragoj – vidiš li ti da je ovo čisto srpski kraj? Nećemo nikud odavde ako nas prime, a za početak ti više nijesi Luca nego Mara...
Zaljubljena djevojka je bespogovorno pristala i već sjutradan na Vrbi se okupilo kolo momaka i djevojaka iz okoline da pozdrave i požele dobrodošlicu novodošlicama...
Vrijedan i preduzimljiv, Jovan se, na krilima ljubavi i sreće, brzo skućio i pročuo i nametnuo mještanima, brzo stekao prijatelje, one koji su umjeli da cijene njegov rad i nesebičnost. Počeo je da se bavi trgovinom. Otkupljivao je jalovice, klao i sušio meso koje je potom gonio u Split i druga primorska mjesta i tamo ga mijenjao za suvu ribu, ulje, so, vino, rakiju, masline, suve smokve – sve ono čega nije bilo na studenom i golometnom Glamočkom polju.
Posao mu krenuo, ljudi voljeli i cijenili njegovu tačnost i ozbiljnost. On ubrzo počeo da kupuje zemlju i širi imanje. Podigao i lijepu kuću i sa Lucom-Marom izrodio tri sina – Mićana, Jakova i Vukana. Tako je iza njih ostao široki trag – imao je ko da naslijedi veliko imanje i bogatstvo na Vrbi.
Najstariji Mićan, koji se oženio Savkom-Savnom Marić iz Livna, imao je troje djece – sina Veselina i ćerke Zoranu-Zoru i Dragicu (Dragica je, nažalost, umrla kao djevojčica). Nije, međutim, naslijedio preduzimljivost i radišnost od oca, više ga je preokupirao lov i lak i ležeran život, pa je sva briga o kući i porodici padala na pleća njegove supruge, pogotovu otkad je 1917. godine Mićana pokosila „španjolica".
Savna, međutim, nije dala da joj djeca osjete muku siročadi i gorčinu života bez oca. Čim je umuklo oružje Prvog svjetskog rata ona je prodala jedinog vola kojeg je imala i uputila sina Veselina u Mostar da uči kožarski zanat.

Od Salvijuma do Vrbe

Na prostoru Vrbe, na mjestu Borak, pronađeni su tragovi i ostaci gradskog naselja iz rimskog perioda pod imenom Municipium Salvijum, u to vrijeme jedine urbane naseobine na prostoru glamočkog i livanjskaog kraja. Status grada mu je dao car Hadrijan u prvoj polovini drugog vijeka nove ere. Imao je, pored ostalog, i crkvu – ostaci kasnoantičke bazilike iz petog i šestog vijeka su pronađeni nedaleko od temelja današnjeg manastira, a Salvijum je, po istorijskim dokazima, posljednji put spomenut na crkvenom saboru u Solinu 4. maja 533. godine. Nema sigurnih dokaza šta je bilo sa gradom, a jedna od pretpostavki veli da su sami njegovi stanovnici, u strahu od najezde Slovena, razorili grad da bi podigli tvrđavu Podgradina.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=137448&datum=2008-03-01

Prijatelj mu je poslao metak

Kad je shvatio u kakvu je nevolju upao i kakva mu opasnost prijeti, Veselin Naerlović uspijeva preko nekog apsandžije – bio, po prilici, Musliman, koji je znao ko je on - da pošalje poruku svom velikom prijatelju, uglednom livanjskom Hrvatu Điđiju Kajiću, poznatom hotelijeru, i zamoli ga da mu pomogne.
Umjesto prijatelja, u njegovu kaušu koji sat kasnije banuo ulickani, livrejisani mladi konobar sa leptir mašnom i srebrnom tacnom na ruci, prekrivenom bijelom salvetom. Lako se, u znak pozdrava, naklonio prema začuđenom Naerloviću i izdeklamovao pružajući mu tacnu:
– Gospodine Naerloviću, pozdravlja Vas gospodin Điđi i evo Vam šalje odgovor na poruku.
Kad je Veselin podigao salvetu sa tacne imao je šta i vidjeti: umjesto ohrabrujućeg pisma i poruke prijatelja na sjajnom metalu se ljuljuškao žuti puščani metak…!
Naerlovićevog vozača Tripa ustaše, za čudo, nijesu uhapsile iako su tih dana, ne samo u Livnu nego i u cijeloj Pavelićevoj čudovišnoj državnoj tvorevini i Hrvati koji su na bilo koji način pomagali Srbima dijelili njihovu sudbinu. On je istog časa okrenuo kola i požurio natrag u Sarajevo da Veselinovoj supruzi kaže šta se desilo.
Odvažna i otresita mlada žena nije izgubila glavu. Odlučila je da odigra na posljednju, najsigurniju, ali i najrizičniju kartu. Zaputila se u glavni štab njemačkih okupacionih trupa u Sarajevu i zatražila prijem kod glavnokomandajućeg. Svemoćnom oficiru, sa gvozdenim krstom pod grlom, kazala je da je Amerikanka, pokazala mu i američki pasoš, da se njen muž nikada nije bavio politikom, da je industrijalac i ugledan poslovni čovjek kojeg je ustaška vlast u Livnu uhapsila i hoće da ga likvidira samo zato što je Srbin. Na kraju je rekla da ona kao Amerikanka od visokog predstavnika Americi prijateljskog Rajha očekuje pomoć i da neće biti potrebno da o svemu obavještava i Američko diplomatsko predstavništvo.
Tvrdokorni njemački komandant nije odolio ubjedljivim riječima mlade, lijepe žene - istog trena je uputio depešu ustaškoj vlasti u Livnu, potpisao potrebne propusnice, a po prilici, sa vozačem Tripom u Livno uputio i jednog svog oficira...
Tako se nije obistinila paklena poruka Điđija Kajića – njegov prijatelj Veselin Naerlović je ipak zdrav i živ stigao natrag u Sarajevo, a o grozomornoj sudbini svoje porodice u Glamoču, majke i ostalih, saznao je tek mnogo kasnije.
Kad se tako srećno iščupao iz ustaških kandža, Veselin Naerlović je odmah odlučio da sa Paulinom bježi iz Sarajeva i skloni se u Beograd. Bog sami zna kako, tek uspjelo im je da se kroz oganj rata domognu Beograda, da se u razorenom i teško ranjenom gradu brzo snađu i počnu da pomažu i drugima.
Najprije Veselinovoj sestri Zori, čijeg su muža Živka Pavlovića ustaše zaklale među prvim Srbima iz Livna, a nju i troje djece potom spasili Italijani tako što su ih, zajedno sa još nekoliko, ne samo srpskih porodica iz Livna i Glamoča, prebacili i sklonili u Splitu. Zahvaljujući Veselinovom i Paulininom bogatstvu i vezama, u Beogradu su potom utočište našli, sem Pavlovića, i Marići, Radete, Jovanovići... Sve su ih, kako tako, skućili i svi oni su do kraja rata uglavnom živjeli o trošku i pod brigom Naerlovića.
Veselin Naerlović se zaista nikada nije bavio politikom. Bio je vjernik, ali je i to baš kao i sva druga lična uvjerenja zadržavao za sebe smatrajući da je čovjek bez ličnih, intimnih uvjerenja i tajni kao pročitana knjiga. Tako je uspio i da se održi i tokom cijelog Drugog svjetskog rata ostane po strani, da se dokazuje i iskazuje samo kao humanista i dobrotvor. Volio je ljude i dobro da im čini, od srca i bez interesa i uslovljavanja.
Prošao rat. Došla sloboda, ali i jedno novo, olujno revolucionarno vrijeme. Kad su zaređale konfiskacije i „podruštvljavanje" privatnog kapitala, kad su uvidjeli da se nad privatnim preduzetništvom nadvijaju crni oblaci, da privatni kapital preko noći prelazi u ruke onih koji ga nijesu stvarali - kad su shvatili da im prijeti strašno prokletstvo „imali pa nemaliĆ i da će se izgubiti u bezličju jednakih stomaka, Veselin i Paulina Naerlović su odlučili da se nekako sklone pred tim nemilosrdnim talasom. Odlučili su da bježe iz Jugoslavije, iz ralja revolucije koja je kao stoglava aždaja proždirala jedan društveni poredak i uspostavljala nova za njih neprihvatljiva pravila i zakone.
Tiho, gotovo ilegalno su nestali iz Beograda i obreli se u Dubrovniku. Tu su se neko vrijeme zadržali kod Paulininih, koliko da ne izazovu podozrenje oprezne i opasne vlasti i da smisle i pripreme najbolji i najsigurniji plan kako da se domognu granice i neopaženo se izgube u bijelom svijetu, daleko od revolucionarnog kovitlaca.
Veselin je tu u Dubrovniku najprije kupio jednu malu, polovnu jahtu i počeo da je priprema i oprema za ribarenje. Tako je krio i maskirao potajnu ideju da nekako preplovi Jadran i domogne se italijanske obale, koja je značila nadu i spas.
Znao je da ne može sam, da je nevičan za tako dalek put, pa je počeo da mjerka i traži kakvog iskusnog moreplovca, sigurnu ruku koja će nesigurnu, malenu lađicu dovesti do cilja. Tako je jednog dana sreo i upoznao nekog kapetana Segedina, prekaljenog pomorskog vuka i ponudio mu da zajedno ribare. Poslije je nekako dokučio da i on sanja da pobjegne preko granice i povjerio mu svoju veliku tajnu.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=137621&datum=2008-03-02

Zlato skriveno u jarbolu

Veselin Naerlović i njegov novostečeni prijatelj, kapetan Segedin, od tada su počeli zajednički da se pripremaju za bjekstvo. U predvečerja bi sa suprugama isplovljavali na ribarenje, dopirali do same pomorske granice, mjerkali i analizirali kretanje pograničnih patrolnih čamaca, a onda se vraćali u Dubrovnik, zadovoljni i kad u mrežama ne bi bilo ribe ni za ručak.
Jednog jutra se nijesu vratili. U gluvo doba noći su usmjerili jahtu preko zamišljene granične linije, imali sreću da ih niko ne primijeti i u zoru, umjesto Srđa, ugledali su obrise Apenina.
Pristali su u Bariju. Veselin je tu, izgleda, podigao novac koji je imao u nekoj banci, snabdjeli su se i pokupovali sve što im je bilo potrebno za dugu plovidbu pošto su, da ne bi izazvali bilo kakvu sumnju, od kuće krenuli samo sa onim što im je potrebno za jedno popodnevno, noćno ribarenje.
Oplovili su cijelu apeninsku „čizmu" i doprli do Đenove. Tu su našli veliku i moćnu prekookeansku lađu koja će ih odnijeti na drugu zemljinu poluloptu, do Južne Amerike - do Argentine, jednog od tadašnjih utočišta onih koji su bježali od komunističke vlasti.
I dok su u đenovskoj luci ostali glasno razmišljali šta da rade i kako da se ratosiljaju, kome za bagatelu da prodaju staru jahticu, Veselin je to energično odbio. Ne pitajući za cijenu, zatražio je da se i ona utovari na brod jer ne želi da se odrekne talične lađice koja mu je pomogla da ostvari svoju veliku želju i zamisao...
Nakon gotovo mjesec dana plovidbe, stigli su u Argentinu i iskrcali se u Buenos Ajresu. Veselin je tu iznenada promijenio odluku i jahtu, koju je dotle ljubomorno pazio, poklonio svom novostečenom prijatelju, kapetanu Segedinu – to da mu bude nagrada za sve nadnice za strah i rizik, za umješnu ruku kojom je brodić doveo do luke spasa. Za sebe je za uspomenu zadržao samo jarbol.
Po kazivanju Naerlovićevog sestrića, sada, nažalost, već pokojnog Veselina Pavlovića, od kojeg sam zapisao gro podataka za ovu priču o njegovom ujaku, on će tek mnogo kasnije otkriti veliku tajnu i njegovi najbliži će saznati istinu o jahti i jarbolu.
Još u Dubrovniku, kad je kupio jahtu i počeo da se priprema za bjekstvo iz zemlje, velikim, dugačkim burgijama je izvrtio drveni jarbol i vješto ga nafilovao zlatnicima. Tako je u daleki, nepoznati svijet ipak stigao sa svemoćnim ključem koji otvara sva vrata i prolama i najtvrđe breše.
Čim se privikao na novu sredinu i malo stao na noge, Veselin Naerlović je odmah počeo da utire teren za neki posao. Izgleda po nagovoru prijatelja stečenih u Argentini, prvo je odlučio da sagradi jednu modernu krečanu. Nažalost, tek kad je sve bilo gotovo i proizvodnja trebalo da krene, ispostavilo se da kamen na koji je računao kao na sirovinu, uopšte nije krečnjak. Tako je, na njegovo veliko razočaranje i štetu, sve palo u vodu.
No, kako to obično biva, jedna šteta nikad ne ide sama. U želji da se što prije isporavi i povrati izgubljeno, Veselin nasijeda na još jednu priču – kupuje neki stari, odavno napušteni rudnik, namamljen pričom da u njemu, takoreći na dohvat ruke, leži debela zlatna žica. Pokazalo se, međutim, da je to prazna priča – ni zlata, ni od njega traga, a novac i vrijeme izgubljeni u nepovrat.
Veselin Naerlović ipak nije klonuo. U prevelikoj želju da se „izvadi" i povrati bačeno blago, pogriješio je i treći put. Primamljen bajkama o velikim naftonosnim poljima u Paragvaju, da su pod tankom korom jeftinih pustara prava vrela „tečnog zlata", uvjeren da „bez treće nema sreće", on uleće i u tu investiciju. Za nevelike pare je kupio jednu ledinu u Paragvaju koju su mu preporučili, ali su već prve bušotine pokazale da tu nema ni mirisa nafte...
Skrhan neuspjesima i gubicima, gorko razočaran u ljude, čovjek koji je tako dugo znao samo za uspjehe i pobjede, nije mogao da podnese poraz i neuspjeh. Pao je u postelju i iz dana u dan počeo da kopni. Uzaludno je njegova vjerna i odana Paulina sve činila da ga povrati i ispravi na noge, uzalud je mijenjala ljekare i ljekove, on je sve više slabio i potpuno vezan za postelju tonuo u depresiju, apatiju i malodušnost.
Tako šest godina. A onda se jednog dana pronijela priča o nekoj mladoj Ruskinji jugoslovenskog porijekla, čudotvornoj ljekarki o kojoj je brujala sva Argentina.
Tatjana, udata za Srbina, Bartoša, bila kćerka nekog poznatog ruskog ljekara, bjelogardejca, koji je kao i desetine hiljada njegovih sunarodnika, pobjegao iz Rusije pred orkanom Oktobarske revolucije i spas našao pod skutom kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, odnosno u novostvorenoj jugoslovenskoj kraljevini.
I kćerka pošla njegovim stopama. Najbolji student medicinskog fakulteta u Beogradu, ne samo u svojoj generaciji, sa najvišim mogućim ocjenama je specijalizirala internu medicinu. I kad je izgledalo da će nadmašiti oca, da je pred njom sjajna i velika karijera, naišli su gradobitni oblaci i crno vrijeme Informbiroa i za tren joj zatvorili sve vidike i porušili sve ideale.
Neko je u njenom ocu, zakletom i potvrđenom neprijatelju boljševizma i sovjetske vlasti, ugledao ništa manje nego sovjetskog, Staljinovog agenta i ljutog neprijatelja Jugoslavije!
Nikada se, naravno, nije saznalo kad je, gdje i kako skončao stari, ugledni doktor, a njegova kćerka je shvatila da joj Jugoslavija više nije domovina, da je pored otadžbine Rusije, naprečac izgubila i topli dom i utočište koje je našla na Balkanu.

Kaznili sestru i sestriće

Čim se pročulo da su Veselin i Paulina Naerlović pobjegli iz Jugoslavije, uslijedila je žestoka odmazda prema njihovim najbližim. Veselinova sestra Zora sa troje djece je izbačena iz stana u Dositejevoj ulici u Beogradu. Tri mjeseca su potom u nekom starom, napuštenom vagonu na Dunav-stanici čekali priliku da se nekako prepeljaju do Dubrovnika. Sin Nikola je tu krenuo u pomorsku školu (ujak mu platio stan i školarinu za četiri godine), kćerka Danka se vratila u Beograd i udala, a Zora je sa drugim sinom, Veselinom, produžila u Livno. Tamo je u svojoj, nekada punoj i bogatoj trgovačkoj kući našla sabirni centar beskućnika i ratnih izbjeglica…

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=137751&datum=2008-03-03

Pralja suđa spasila guvernera

Neznano kako, kojim putevima gospodnjim, ova mlada Ruskinja iz Beograda, Tatjana Bartoš, sa mužem je uspjela da pobjegne preko tvrdih i dobro čuvanih jugoslovenskih granica u vrijeme Informbiroa i dospije do Argentine. Tu se zaposlila kao pralja suđa u nekom restoranu i ne spominjući nikome da je ljekar specijalista sa najboljim mogućim ocjenama i referencama, jer za to nije imala nikakvih pisanih dokaza – sve je ostalo u Jugoslaviji ili propalo negdje na krivudavom, mučeničkom emigrantskom putu do Južne Amerike.
Kad se jednog dana počelo govorkati da je guverner Kordobe teško obolio i da su mu izbrojani dani, Tatjana se zainteresovala i počela da prati tu priču. Kako se, po prilici, radilo o nekom dobrodušnom i kod naroda omiljenom čovjeku, novine su danima brujale i nadugo i naširoko pisale o tome, saopštavajući sve pojedinosti o guvernerovoj boljki.
Tatjani se u jednom trenutku učinilo da bi oboljelom državniku mogla pomoći, pa je svoju veliku tajnu nekome povjerila i zatražila da nekako vidi kompletnu medicinsku dokumentaciju oboljelog guvernera. Tako je priča nekako doprla do tima sujetnih ljekara koji je liječio guvernera. Oni su se u početku ironično nasmijali priči „pralje suđa", ali kad je ona na neki način ipak došla do istorije guvernerove bolesti i samouvjereno kazala da mu stoproceno može pomoći, kad je to doprlo i do samog guvernera, on je zatražio da mu dovedu tu ženu.
Za razliku od njegovih ljekara, on je povjerovao Tanji, ugledao je u njenim očima i riječima sigurnost i nadu i naredio da se ona uključi u tim. Ubrzo je, po Tanjinim instrukcijama, uslijedila neka hirurška intervencija i nova terapija i guverner se zaista, na opšte zaprepašćenje i veliko zadovoljstvo, brzo i potpuno oporavio.
Od tada su mladoj doktorki sva vrata medicinskih ustanova u Argentini bila otvorena i više je niko nikada nije pitao ni za diplome ni za sertifikate. Otvorila je svoju kliniku i njeni snovi su ipak počeli da se ostvaruju.
U potrazi za lijekom za svog Veselina, na njena vrata je jednog dana pokucala i Paulina Naerlović. Doktorka ga pregledala, proučila kako je i čime liječen, a onda na zaprepašćenje svih kazala:
- Dragi gospodine Naerloviću, vi ste sasvim zdrav čovjek, vi ste samo u trenutku prolazne depresije i malodušnosti, otrovani medikamentima i sada je najvažnije da budete strpljivi i uporni, da izdržite i dosledno ispoštujete terapiju kojom će vaš organizam biti očišćen od dugotrajnog sistematskog trovanja ljekovima…
Bilo je tačno tako kako je kazala mlada doktorka. Veselin Naerlović je poslije određenog vremena i striktnog pridržavanja njenih uputa, odnosno terapije koju je propisala, ustao iz postelje i kao preporođen ponovo zakoračio u život.
Poučen gorkim iskustvima i neuspjesima, odrekao se „savjetnikaĆ i sa ono malo kapitala što mu je ostalo sam odlučio da se vrati svom starom poslu, onome što je najbolje znao i umio da radi – preradi kože i trgovini kožom i kožnim proizvodima.
Brzo se pokazalo da je to pravi potez, počeli su da se ređaju uspjesi i dobrano pripunjava već gotovo prazna Naerlovićeva kesa. Takoreći preko noći, pročuo se u cijeloj Argentini, a posao je počeo da cvjeta i daleko van njenih granica, čak i sa pojedinim proizvođačima i trgovinama kožom i kožnim proizvodima u Jugoslaviji.
Kako su godine prolazile, Naerloviće je počela da sustiže nostalgija i čežnja za najbližima u rodnom kraju. Imali su novac i bogatstvo, ali ne i staro zadovoljstvo, merak sa Baščaršije i neizmjerne šetnje sa Straduna.
Šezdesetih godina, dobili su garancije da se mirno mogu vratiti i posjetiti Jugoslaviju – nijesu ništa krivi, niti ikome dužni - ali je još zadugo strah bio jači od pečata i papira. Za početak su u luksuznom tršćanskom hotelu „Savoja" trajno zakupili jedan apartman i koristili svaku priliku i slobodno vrijeme tu provodili:
- Znam kao da je juče bilo kad su prvi put došli i kad smo im pošli na viđe – sjeća se Mila Pavlović, supruga Naerlovićevog sestrića, pokojnog Veselina Pavlovića. – Ja sam se već bila udala za Vesa i radili smo u Kopru. Moja svekrva Zora i zaova Danka došle kod nas i odatle smo pošli zajedno. Teško je, zaista i opisati radost tog susreta, posebno brata i sestre.
Moj Veso se tu dopao ujaku i kako on i Paulina nijesu imali djece, počeli su da ubjeđuju Vesa i mene da dođemo k njima. Nijesmo se, čini mi se, mnogo ni opirali – mi mladi, željni svijeta i promjena, ubrzo smo počeli da se pakujemo. Ćerka Danka nam je imala tek godinu dana kad smo se jednog dana ukrcali na italijanski brod „Julije Cezar" i zaplovili ka Argentini.
Plovidba je trajala dvadeset i dva dana. Iako izmučeni i umorni od preduga puta i ljuljanja na pučini, sve je nestalo pred razdraganim ujakom i ujnom, pred pažnjom koju su nam ukazali – sve pripremili, našli nam i namjestili stan, Vesu i posao. On takoreći od prvog dana radio, fino se snašao, brzo i sa pojedinim jugoslovenskim firmama uspostavio kontakte, a ja čuvala ćerkicu. Uskoro smo dobili i sina Miguela-Veselina, kojeg smo mi odmah prekrstili u Mića i to mu ime i do danas stoji, niko gotovo i ne zna za ovo njegovo „argentinsko" ime.

Velikomučenici

Stara crkva-brvnara na Vrbi, pored ostalog, bila je zanimljiva i stoga što su, kako tvrdi episkop Hrizostom, u njoj čuvane brojne slavske ikone srpskih porodica iz ovog kraja, koje su svojevremeno, bilo pod pritiskom i iz straha od turskog terora, bilo iz želje da na taj način obezbijede neke privilegije i lagodniji život, prešle na islam. Njihovi potomci, koji su doznali da se na poleđini ikona nalaze zapisi o poturčavanju njihovih predaka, požurili su 1941. da spale i crkvu i ikone, nadajući se da će na taj način za sva vremena izbrisati tragove o svom porijeklu. Tada su na zvjerski način, pored ostalih, umoreni i sveštenici Simo Banjac i Mirko Stoisavljević, koji su nedavno, odlikom Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, proglašeni sveštenomučenicima.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=137875&datum=2008-03-04

Za dušu majci i nevinim žrtvama

Sve je išlo i bolje nego što smo zamišljali – sjeća se Mila Pavlović svog boravka sa mužem i djecom u Argentini dalekih sedamdesetih godina prošlog vijeka. - A svejedno, nostalgija brzo počela da nas muči i nagriza. Dogodi se onda i tragedija u Vesovoj porodici - sestra mu Danka izgubi ćerku u saobraćajnom udesu…
Bilo je to presudno, prelomili smo, takoreći za noć smo se spakovali i 1972. godine krenuli natrag u Jugoslaviju na veliko razočaranje i žalost ujaka i ujne koji su očigledno računali s nama – da im se nađemo u starosti i potom naslijedimo njihovo bogatstvo. Želja za povratkom je ipak bila jača od svega toga…
I koliko su Veselin i Paulina Naerlović bili ogorčeni na Veselina i Milu Pavlović, toliko su im se poradovali u Kopru gdje su očigledno ostavili širok trag i širom otvorena vrata za povratak – čekali su ih, ne samo isti poslovi na kojima su radili prije odlaska nego čak i stan u kojem su stanovali…
Već prvi put kad su urizikali da legalno prekroče državnu granicu i dođu u Jugoslaviju Veselin i Paulina Naerlović su počeli da mjerkaju kako da se oduže rodnom kraju i kako od njihovog novca i bogatstva koristi da vide i ljudi u njihovoj domovini.
Najprije su opštinskim ocima u Glamoču ponudili da finansiraju asfaltiranje dijela magistralnog puta od Glamoča do Mliništa, ili da se o njihovom trošku u Glamoču podigne veliki školski centar. I u jednom i u drugom slučaju su tražili samo da ti objekti kasnije nose njihovo ime, da se vo vjeki vjekova zna ko su bili dobrotvori i čijim parama su izgrađeni.
Ta ljudska i, čini se, sasvim bezazlena želja dočekana je na nož, gotovo kao provokacija i kapitalistički pokušaj da se u zdravi socijalistički organizam unese zaraza trulog zapada, pa je sve otišlo u nepovrat.
Veselina i Paulinu to, međutim, nije obeshrabrilo. Odlučili su onda da u Vrbi podignu zadužbinu, hram posvećen svetom Jovanu Krstitelju – njihovoj krsnoj slavi (Srpskoj pravoslavnoj crkvi neće smetati da budući manastir nosi ime svoga ktitora, a od uticaja je svakako bilo i to što je tadašnji vladika dabro-bosanski Vladislav Mitrović bio brat od tetke Veselina Naerlovića).
Tako se u Vrbi, sedam kilometara južno od varoši Glamoč, u pitomini mjesta na kojem je Veselin Naerlović 1904. godine ugledao ovaj svijet, s blagoslovom tadašnjeg dalmatinskog episkopa Stefana Boce, za nekoliko godina zabjelasala lijepa kamena građevina velikog hrama, djelo vičnih i na daleko poznatih dalmatinskih klesara.
Crkva je osvještana u ljeto, 10. avgusta 1975. godine, a potom do 1982. pored nje je novcem Veselina Naerlovića podignut lijepi konak sa ekonomskim zgradama, ktitorska kapela i zvonara. Svještanje i proglašenje manastira na Vrbi pod imenom Veselinje, obavljeno je na Mali Vaskrs 1985. godine.
Šest godina kasnije, u znak pijeteta prema žrtvama ustaškog genocida nad Srbima u ovom kraju, blagom Veselina Naerlovića, pored manastira je podignuta i posebna kripta u koju su 10. avgusta 1991. godine položeni posmrtni ostaci oko 1.700 žrtava izvađenih iz jama i sa gubilišta u okolini – Korićne, Busije, Šumnjaka, Rora, Pribelja, Čvokića i Dubrava, među kojima je bila i Naerlovićeva majka i brojni drugi njegovi bliski rođaci i prijatelji.
Manastir Veselinje i Vrba su tako postali veliko duhovno zborište ne samo mještana Vrbe, Podgradine, Skucana, Starog Sela, Karlovca, Petrovog Vrela, Mrkoćevca, Pribelja i Radojevog Potkraja, sela koja čine njegovu parohiju. Manastir je zapustio i doživio znatna oštećenja i pohare polovinom devedesetih godina prošlog vijeka kada su i svještenici i srpski narod ovoga kraja morali da bježe pred naletom razjarenoh i i dalje krvi žednih i zuluma željnih novoustaških horda. Kasnije je ipak ponovo oživio, vratili su se i sveštenici i najveći broj izbjeglih, a bilo je i lijepih, svijetlih primjera da su neki katolički sveštenici u ratnom požaru sačuvali i poslije u miru vratili pojedine ikone i druge relikvije, ne samo iz Veselinja, nego i iz nekih drugih pravoslavnih hramova u livanjskom i glamočkom kraju.
Iako u dubokoj starosti, već na pragu desete decenije života, Veselin Naerlović je i 1993. godine, u vrijeme žestokih ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine želio da posjeti rodni kraj, da još jednom vidi i oveseli se svome Veselinju. U avionu mu je, međutim, iznenada pozlilo i njegovo veliko plemenito srce je zauvijek stalo iznad jednog italijanskog aerodroma...
- Ispunjena je, međutim, njegova velika želja i njegove mošti su osam godina kasnije prenesene i sahranjene u ktitorskoj kapeli na Vrbi – kaže Mila Pavlović. – Njegova Paulina je potom poživjela sve do aprila prošle godine. Za sada je sahranjena u Buenos Ajresu, ali čim se za to stvore uslovi i njene posmrtne ostatke ćemo prenijeti i sahraniti na Vrbi, pored Veselina, jer je to bila i njena želja…

Veselinje se oveselilo

Manastir Veselinje je potpuno opustio 28. jula 1995. godine kada su se pred naletom hrvatskih bojovnika, zajedno sa ostalim srpskim življem sa područja Glamoča, iz njega povukli i jeromonah Savo Lazanica i monahinja Angelina. Manastir je tada pretvoren u komandu novoustaških hrvatskih snaga i doživio veliko pustošenje i skrnavljenje. A kada su se gotovo tri godione kasnije, tada već protosinđel Sava Lazanica i monahinja Angelina ponovo vratili u Veselinje, počinje njegova mukotrpna obnova koju direktno i vrlo otvoreno ometa čelni čovjek u Glamoču Ivan Damjanović. U Veselinju će u jesen 1998. godine izbiti i podmetnuti požar koji na svu sreću nije pričinio preveliku štetu, a Damjanović će pokušati da spriječi vraćanje crkvenih relikvija u manastir koje je Lazanica slučajno pronašao u zgradi komiteta crvenog krsta u Glamoču. Ipak, zahvaljujući intervenciji banjalučkog biskupa Franje Komarice, najveći dio eksponata je vraćen u Veselinje, a netragom su nestale tri ponajvažnije svetinje: ikona Bogorodice Trojeručice (rad dr Vojislava Bilbije), stara ikona svetog Petra i Pavla i takođe stara ikona Uspenja presvete Bogorodice.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=138030&datum=2008-03-05

(Kraj)

niikka · Početnik Domaćeg.de

da li znate više o drugoj braći naerlović?