Bernardinac

nastasenjka · **~daydreaming~**

Skupina:
II. FCI skupina - Pinčeri, šnauceri, molosi, mastifi i švicarski planinski psi

Zemlja porijekla:
Švicarska

Namjena:
Nekada vučni pas, pas za spašavanje, alpski pastirski pas za traženje puteva i nastradalih od lavina, danas kućni pas.

Veličina:
Minimalna visina u grebenu za ženke iznosi 65 cm, za mužjake 70 cm. Težina je ovisna o veličini i građi tijela i iznosi minimalno 60 kg, može biti i do 90 kg i više.

Dlaka:
Po dlaci razlikuju se dva tipa bernandinca: kratkodlaki i dugodlaki. Boja je bijela s crvenim ili crvena s bijelim. Bernardinci moraju imati bijele šape, bijela prsa, bijeli vrh repa i bijelu oznaku na zatiljku ili bijeli okovratnik.

Njega:
Dlaku je potrebno svakodnevno četkati kako bi se odstranile otpale dlake. Treba čistiti uši. Kod primjeraka sa spuštenim vjeđama potrebno je kontrolirati oči.

Narav:
Ovi su psi veseli, ljubazni, uravnoteženi i dragi prema djeci. Oprezni su, ali ne laju puno. Vjerni su svome gospodaru i štitit će vas i vaš posjed iako to nije njihov zadatak.

Odgoj:
Mlade bernardince morate pravodobno naučiti da ne vuku za uzicu, jer su kasnije preveliki i previše jaki. Bernardince treba odgajati s puno razumijevanja i za vrijeme razvoja ih se ne smije suviše opteretiti.

Socijalno ponašanje:
Izvrsno se slažu s djecom a nemaju problema niti s drugim psima niti s kućnim životinjama.

Vježbanje:
Bernardinci trebaju vježbe za tijelo koje će biti dobro dozirane s prosječnim opterećenjem. Dovoljno je tri puta dnevno voditi ga na istrčavanje, ako dodatno redovito idete s njima u duge šetnje na kojima će trčati slobodno bez uzice.

izvor:
http://www.vauvau.net/linkovi%20pasmine/bernardinac.htm

nastasenjka · **~daydreaming~**

O pasmini

Bernandinac je pas za spašavanje. Englezi ga nazivaju svetac, jer su ovim psima svojstvene sposobnosti da unaprijed osjete lavinu, nevrijeme i zemljotrese i da ih predskaže. Nasljedna nastrojenost ove upečatljive pasmine za rad na polju spašavanja odgovara darovitosti ptičara ili lovačkog psa u području lova. Mada je bernandinac svojom upotrebom u snijegu postao legenda, danas se može promatrati i kao čuvar kuce i strpljivi prijatelj djece, koju štiti uočavajući opasnost i neustrašivo ih brani. Zahvaljujući veličini i snazi, bernandinac se ne boji nijednog protivnika. Pored svojih karakternih kvaliteta, ovaj pas objedinjuje ljepotu, stabilnost i sposobnost prilagođavanja svakoj klimi, pa ga zahvaljujući tome žele mnogi prijatelji pasa kao svog pratioca, čuvara i zaštitnika.

Ima srednje dugu dlaku, ravnu pa čak i malo valovitu, posebno na leđima. Njegov rep se završava zastavicom, a na bedrima ima izražene "pantalone". Podvaljak je oblikovan poput ogrlice i zato djeluje veličanstveno. Tjelesna linija dugodlakog bernardinca izgleda nešto mekše nego kod kratkodlakog. Šape su bijele,široke i zatvorene. Često se pojavljuju čaporci. Uzgajač ih mora odstraniti. Kao i većina velikih pasmina bernarinci imaju predispozicije za displaziju kukova.

Težina odraslog psa je oko 80 kg, a životna dob oko 10 godina. Bernardinci su po prirodi robusni. lako mirni, znaju ponekad i ugristi. To će učiniti samo kad osjete ozbiljnu opasnost, jer su inače dobrodušni i imaju visok prag izdržljivosti. Mogu se koristiti kao čuvari, jer svojom, poštovanja vrijednom vanjštinom, izazivaju nelagodu i djeluju prije svega preventivno.

Bernardinac je životinja koja voli udobnost. Nije grubijan, iako je samouvjeren i rijetko će ga kada napasti neki drugi pas. Bernardinac je osjetljiv i privržen čovjeku, stoga je preporučljivo da, ukoliko živi na slobodi, barem jedan sat dnevno bude uz porodicu. lako je to razborit pas, poput djeteta se oduševi svaki puta kad se netko od ukućana vrati svom domu. Tada laje i njegov glas se daleko čuje. Od silne radosti može nekoga i srušiti na tlo. Vrućinu podnosi puno teže nego hladnoću, stoga mu treba prostor u sjenci.Vlasnik bernardinca u šetnji s psom, često naleti na tri različite reakcije šetača: 1. Majke pošalju svoju djecu da pomiluju ljupkog psa, jer pogrešno misle da je bernardinac draga curica u krznu. Bernardinac je stvarno dobrodušan pas koji voli djecu, ali ponekad je dovoljno da se dijete nađe na putu toga diva i već će biti na tlu. To će se dijete onda čitav život bojati pasa.

Bernandinac kratke dlake je najefikasniji na planini,jer odlično podnosi veoma niske temperature, a lakše radi od bernandinca duge dlake, koji se nešto teze kreće po snijegu, jer mu se snijeg lijepi za šape i zamrzava. Ovaj pas je razborit, miran i društven, nježan i umiljat, bezgranično odan, obožava djecu. Potrebno mu je mnogo vježbe i kretanja, a održavanje njegove dlake zahtjeva energično i često četkanje.

Ljudi koji rado popiju štogod žestokog, imaju velike oči kada ugledaju bernardinca, jer bi on na vratu trebao imati lijepo burence s rumom za prvu pomoć. Tu posudicu su bernardinci nekad i nosili, ali danas je nose samo na turističkim priredbama. Jedna od uloga tih pasa u prošlosti bila je i otkrivanje krijumčara čokolade i cigareta na švicarsko - talijanskoj granici. Priču o alkoholnom piću oko vrata opisao je švicarski pisac Meissner u knjizi "Alpske ruže" (Alpenrosen) koja je izašla 1816. godine. Na naslovnoj stranici je bio bernardinac s nacrtanom bačvicom oko vrata. U kronikama samostana Svetoga Bernarda o tome nema zapisa. 3. Ljudi oduševljeni psima, sanjaju o Barryu, psu koji je u 12 godina svog života spasio 40 ljudi. To je vjerojatno legenda o kojoj u samostanu nije ništa zapisano. Nije zapisano niti da je spasilac bio Barry, kao ni da su to radili drugi psi. Imamo li dijete ne smijemo mu dozvoliti da jaše po psu ili da ga diže za prednje noge. Može doći do kidanja mišića i ligamenata, kao i do problema prilikom rasta. Bernardinci su odrasli s navršene dvije godine.

izvor:
http://www.pasoddy.com/dog/bernardinac_.htm

nastasenjka · **~daydreaming~**

OPĆI IZGLED

Postoje dva varijeteta: kratkodlaki i dugodlaki. Oba varijeteta su upadljive veličine i imaju harmonično, snažno, napeto i mišićavo tijelo sa impozantnom glavom i pozornim izrazom lica.

PONAŠANJE I KARAKTER

Prijateljski nastrojen, mirnog i stabilnog temperamenta, oprezan.

PROPORCIJE

Idealne proporcije visine grebena i dužine trupa / mjereno od ramenog zgloba do sedne kvrge / je 5:6.

GLAVA

Glava uopćeno: snažna i impozantna

Lubanja: Jaka i široka, iz profila i od naprijed gledano blago zaobljena. Postrano blago zaobljenje prelazi u snažno razvijene i visoke obraze koji ka njušci blago padaju. Potiljačna kost umjereno naglašena. Gornji očni lukovi snažno razvijeni. čeona brazda počinje od stopa, ide sredinom glave i gubi se prema potiljku. Koža na čelu pravi iznad očiju ka čeonoj brazdi nabore /obrve / koje su u afektu jače izražene. U afektu koren ušiju gradi sa gornjim dijelom lubanje ravnu liniju.

Stop: Stop je markantno naglašen i sa horizontalom glave gradi prav ugao. Njuška: Kratka svom dužinom je jednake širine. Nosnik je ravan sa blagim žlijebom. Dužina njuške je kraća od dubine (mjereno od početka njuške).

Nos: Nosna pečurka široka, ugaona, dobro otvorenih nozdrva. Nosna sluzokoža crna.

Usne: Rub usana crno pigmentisan. Gornje usne snažno razvijene i prelaze preko donjih. Ka nosu čine široki luk. Ugao usana ostaje vidljiv. Zubalo: Umjereno razvijeno, snažno i makazasto ili klještasto. Obrnuto makazasto zubalo je dozvoljeno (blagi predgriz), ali mora postojati blagi dodir sjekutića gornje i donje vilice . Nedostatak premolara P1 se tolerira.

Oči: Oči su srednje velike tamno braon do kestenjasto braon boje, umjereno duboke, više naprijed nego sa strane postavljene sa dobroćudnim izgledom. Očni kapci formiraju karakteristične ugaone nabore (zbog čega bernardinac ima karakteristične takozvane tužne oči). Ka donjem kapku može da se vidi mrežnjača. Rub očnih kapaka treba da je potpuno pigmentiran.

Uši: Srednje velike, visoko i široko usađene, ušna školjka snažno razvijena, gipka, trouglasta sa zaobljenim vrhom, zadnji rub blago odstojeći, prednji priljubljen uz obraze.

VRAT
Snažan, visoko postavljen. Na vratu se sa donje strane zapaža podgušnjak (fanon), međutim, nije poželjno da je pretjerano izražen.

TIJELO

Opći izgled: impozantan i harmoničan.

Gornja leđna linija: greben jako izražen od grebena do slabina sapi blago padajuće, neprimjetno prelaze u koren repa.

Leđa: široka, prava i čvrsta.

Grudni koš: veoma istaknut, umjereno dubok, sa dobro zaobljenim rebrima, ne dopire dublje od lakta.

Donja trbušna linija: Prema pozadi stomak je blago pribran.

REP

Rep je širokog i jakog korena, dugačak i težak, a zadnji pršljen dopire najmanje do skočnog zgloba. U mirovanju ravno obješen ili u donjoj trećini blago savijen na gore, dok je u afektu nešto višlje nošen ali nikako iznad leđne linije.

UDOVI

Prednje noge-uopćeno: od naprijed gledano ravne i paralelne, postavljene široko.

Plećke: postavljene koso , mišićave i dobro priležuće.

Nadlaktica: duga koliko i plećka ili nešto kraća. Ugao između plećke i nadlaktice ne treba da je previše tup.

Laktovi: dobro priležući, podlaktica suha i mišićava, prava sa jakim kostima.

Prednje došaplje: od naprijed pravo a sa strane gledano blago uglovano.

Prednje šape: Široko zatvorene sa jako ispupčenim prstima.

Zadnje noge uopćeno: umjereno uglovane i mišićave, posmatrano od pozadi paralelne, umjereno raširene.

Butina: snažna, mišićava i široka.

Koljeno: dobro uglovano, niti unutra niti upolje okrenuto.

Potkoljenica: postavljena ukoso i prilično duga.

Skočni zglob: blago uglovan i čvrst.

Zadnje došaplje: otpozadi gledano pravo i paralelno postavljeno.

Zadnje šape: široke, snažne, zatvorene, sa jako ispupčenim prstima. Zaperci
se, ukoliko ne ometaju kretanje, mogu tolerirati (mada je poželjno odstraniti ih).

Hodovi: kretanje harmonično, izdašnog koraka sa dobrim potiskom zadnjih nogu. Prednje i zadnje šape su postavljene u pravoj liniji.

DLAKA

Postoje dva varijeteta: dugodlaki i kratkodlaki.

Kratkodlaki:

Pokrovna dlaka je gusta, ravna, priležuća, sa lako gaćastim bedrima. Poddlaka je bogata. Rep je dobro odlakan, dlaka je gusta, ali ne obrazuje perjanicu.

Dugodlaki:

Pokrovna dlaka je veoma gusta, čvrsta, ali ne i oštra, pri dodiru, sa puno poddlake. Srednje je duga, prava ili blago talasasta, ali nikako kovrčava. Obično na leđima, posebno u predjelu slabina i sapi dlaka je blago talasasta. Lice i uši su pokriveni kratkom i mekom dlakom. Duža, svilenkasta dlaka u osnovi uvjeta je dozvoljena. Rep je jako odlakan gustom dlakom. Težak je i žbunast, ali ne smije da formira zastavicu. Uvijena ili kovrčava dlaka na repu je nepoželjna. Na butinama se nalazi veoma obilna žbunasta dlaka /gaće/. Prednje noge su sa karakterističnim zastavicama.

BOJA
Boja bernardinaca je crvena sa bijelim poljima ili bela sa crvenim poljima. Sve nijanse crvene boje su dozvoljene. Psi koji su više crveni, sa samo nekoliko manjih belina na krznu su takozvani mantilasti, a psi koji su više šareni, tj. na kojima ima više crvenih i bijelih mrlja na krznu su pločasti. Tolerira se mjestimična pojava crnih pramenova.
Potrebne oznake bernardinaca:
Bijele grudi, bijeli šal na vratu, bijele šape, bijeli vrh repa, bijela lisa na čelu, bijela traka na njušci, na kojoj su poželjne (ali ne i obavezne) crne tufne; tamna simetrična maska oko očiju i tamnija boja dlake na uŠima. Bernardinac nikako ne smije da bude jednobojan, ili bez bijelih oznaka.

VISINA GREBENA

Minimalna visina za mužjaka je 7O cm.
Minimalna visina za ženku je 65 cm.
Maksimalna visina za mužjaka je 9O cm.
Maksimalna visina za ženku je 8O cm.
Psi koji prelaze najveću dozvoljenu visinu se pri ocjenjivanju ne penaliziraju ako im je izgled skladan i imaju korektne hodove.

GREŠKE

Svako odstupanje od gore navedenih točaka se smatra greškom. Ocjenjivanje grešaka mora da zavisi od stupnja odstupanja i treba obratiti pažnju koliko to utiče na opći izgled i harmoničnost psa.
-Nedovoljno izražene spolne karakteristike (suviše muževne ženke ili suviše ženstveni mužjaci).
-Neskladan opći izgled
-Suviše jako izraženi nabori na glavi i jako izražen podgušnjak.
-Suviše kratka ili suviše duga njuška
-Jako viseće usne
Veliki predgriz ili podgriz
-Nedostatak zuba osim premolara P 1
-Veoma visoko ili nisko usa|ene uši
-Svijetle oči
-Entropijum, ektropijum
-Očni kapci bez ugaonog nabora
-Ulegla kao i šaranasta leđa
-Nadgrađenost ili jako niske sapi
-Rep nošen iznad leđne linije
-Nepravilan stav prednjih nogu (šape jako okrenute na unutra ili u polje)
-Nepravilan stav zadnjih nogu ( X stav O stav)
-Nepravilni hodovi
-Kovrđava dlaka
-Nedovoljna pigmentacija tj.depigmentacija ili pogrešna pigmentacija nosa, nosne pečurke, očnih kapaka, visećih usana.
-Pogrešna obojenost dlake ( nedostatak potrebnih obojenih površina na dlaci, crveno braon mrlje u većoj količini na bijeloj dlaci)
-Mršavost, agresivnost.

DISKVALIFIKACIJSKE GREŠKE

-Potpuno bela dlaka ili potpuno crvena dlaka bernardinca
-Drugačija obojenost dlake od predviđene
-Plave oči ili oči različite boje
-Nedostatak jednog ili oba testisa u skrotumu

izvor:
http://www.pasoddy.com/dog/bernardinac_standard.htm

nastasenjka · **~daydreaming~**

ISTORIJAT

Bernardinac je ponos Švicarske, ali pored svoje matične zemlje, ovaj plemeniti i impozantni pas, čija težina često prelazi 100 kilograma zbog svoje ljepote, simpatičnog tužnog pogleda i izuzetne dobroćudnosti, uživa ugled širom sveta. Osim toga, to je izuzetan pas koji se koristi za pronalaženje i spašavanje zalutalih, promrzlih i snježnom lavinom zatrpanih ljudi u planinskim masivima.
O porijeklu bernardinca postoje različita mišljenja, ali najpribližnije istini je ono koje kaže da bernardinac vodi porijeklo od stare tibetske doge, koja je još 2000g. pre Krista nastanjivala vrhove Himalaja i koja je predstavljala jednu od najstarijih pasmina. Uslijed ratova i trgovine, stara tibetska doga dospjela je u Evropu sa istoka. Tokom vremena, a i pod uticanjem klimatskih a i drugih faktora, tibetska doga doživljava niz promjena. Od nje nastaju i staro - Rimski mološki psi, koje su Rimljani koristili za lov i kao ratne pse, pa su vjerojatno za vrijeme Galskih ratova dospjeli na područje današnje Švicarske, a tokom godina od njih su nastali današnji bernardinci.
U današnjem obliku bernardinac se javlja u X stoljeću, u manastiru Sveti Bernard, koga je osnovao Otac Bernard od Montane, na prevoju Simplon na Alpima u Švicarskoj. Tako je Hospiz-manastirsko sklonište postalo središte odgoja bernardinaca-plemenitih pasa koji su još tada korišteni kao spasioci ljudi, a sa njihovim obučavanjem za naročitu službu spašavanja se nastavilo sve do danas.
Profesor Lugan, koji se bavio proučavanjem porjekla bernardinaca, pronašao je u arhivima Hospiza iz druge polovine XII veka, slike i opise koji svjedoče o postojanju ovih pasa.
Jedna slika iz 1695.g pronađena na Hospizu prikazuje bernardinca. 1707g. javlja se i prva sačuvana arhivska bilješka o ovim psima, koja govorio štenjenju jedne ženke. Dalji arhivski podatci također svjedoče o postojanju ovih pasa na Hospizu: "...1787g. ovi psi su uništili bandu provalnika..."
1800g. preko ovog prevoja na Alpima prošao je Napoleon sa vojskom od 30.000-40.000 ljudi. Bio je veliki snijeg i mnogo ranjenih i mrtvih vojnika. Ovi psi su postavljeni od strane monaha kao pratioci u službi vojske. Služili su kao spasioci ljudi.
Od 1800-1812g. u manastirskom skloništu živio je Bari, legendarni bernardinac. Bari je bio snažan, dobroćudan pas, koji je sa još nekoliko obučenih pasa godinama iz snježnih smetova spašavao zalutale i promrzle putnike. I sam je kao mlad pas prošao specijalnu obuku i tek posle nje su mu povjereni ozbiljni zadatci. Obuka mladih pasa vrši se uz pomoć jednog obučenog, iskusnijeg starog bernardinca, koji je u neku ruku učitelj mlađoj generaciji. U početku, oni samo prate svog "učitelja" u pronalaženju zalutalih putnika i posmatrajući ga kako on to radi, uče se, da kasnije sami preuzmu taj zadatak. Kada pas spasilac pronađe zalutalog putnika koji je zaspao u snijegu, prvo počinje da laje da bi ga probudio. Kada mu to uspe, služi mu kao vodič do bolnice, koja je u sklopu manastira. Ako putnik ne može da hoda, pas mu služi kao oslonac ili ga u krajnjem slučaju vuče po snijegu do skloništa. Ponekad, ako posustane od ljudskog tereta, ostavlja putnika na nekom skrovitom mjestu, a on sam odjuri po pomoć. Snažnim lavežom za tren oka digne sve na noge dajući znak za uzbunu. Ovi psi spasioci su naročito aktivni u septembru, kada prve snježne vijavice iznenade turiste. Jaki vjetrovi predstavljaju u to vrijeme veliku opasnost za svakog ko se nađe u brdima, jer mogu da nanesu velike smetove za samo nekoliko minuta i zatrpaju sve staze i putove. Tada stupa u akciju spasilačka ekipa ovih predivnih, plemenitih pasa, koji sa punim pravom nose ime Svetog Bernarda.
Jedne večeri vjetar je bijesno fijukao i najavljivao nepogodu, koja u ovim brdima znači sigurnu propast za zalutalog putnika. Pri sablasnoj mjesečevoj svjetlosti, koja se odbijala o snijegom pokrivene planinske masive u daljini su se nazirali visoki planinski vrhovi oko kojih je vjetar bijesno kovitlao. U ovoj noći, punoj strave i užasa, kao neka avet nazirala se ljudska prilika, koja se očajnički borila da se domogne bolnice Svetog Bernarda. Bari, veliki bernardinac, koji je te večeri bio na straži, osjetio je iz daleka nepoznatog stradalnika. Počeo je bijesno da laje dajući znak za uzbunu. Nekoliko ljudi je odmah izašlo i pošlo za lavežom psa koji se sa mukom probijao kroz visoke smetove. Ubrzo su naišli na polusmrznutog, onesviještenog čovjeka, koji je nemajući više snage da se bori sa vjetrom i snijegom, posustao i pao. Brzo su ga prenijeli u malu bolnicu koja godinama služi kao prihvatilište postradalima u ovoj bijesnoj divljini. Kada je došao svesti, objasnio je da je njegov prijatelj ostao zavijan u brdima. Bari je sve to pažljivo posmatrao i predosjećajući da se radi o životu i smrti, čekao je nestrpljivo zapovijed da krene u spasilački pohod. Na dobiveni znak, isčezao je u snježnoj oluji, šiban ledenom kišom i vjetrom.
Bari je inače bio poznat u cijeloj Evropi kao najbolji pas spasilac, koji je za svog života spasio 40 ljudi. U njegovom dosjeu je zabilježeno 40 imena ljudi, sa točnim datumom kada je koga spasio. Mnogi koje je spasio nisu mogli da zaborave taj njegov podvig, tako da su dolazili da vide i još jednom mu se zahvale za svoj život. Dok se te noći probijao kroz visoke smetove, Bari nije ni slutio da mu je ovo posljednji pohod u službi spašavanja ljudi. Njegov nepogrešivi instinkt i čulo mirisa vodili su ga pravim putem. Nikada do sada nije pogrešio, jer je znao da je svaki trenutak dragocjen. Pođe li pogrešnim putem, što je vrlo lako u ovakvoj vijavici, značilo bi siguran kraj zavijanom putniku. Zadihan i umoran najzad je stigao do zavezanog čoveka, koji je zgrčen i onesvešten ležao u dubokom snijegu. Samo izoštreno čulo mirisa i izvanredan instinkt ovog plemenitog psa, pomogli su mu da nađe ovo ljudsko biće koje je pre podsjećalo na na ledenu gromadu koju je vetar oduvao sa neke litice. Kada je stigao do čovjeka, Bari je počeo da laje da bi ga probudio. Uspeo je. Čovjek je došao svesti, nazrevši, u mraku ogromnu životinju nad sobom, pomislivši da je divlja zvijer, skupio je snagu, izvadio ispod kabanice veliki oštar nož i svom snagom ga zario u vrat nedužne životinje. Krv je šiknula izduboke rane, ali Bari nije pustio ni glasa. Njegov zadatak je tek upola bio završen. Trebalo je čovjeka dovesti do bolnice. Pošao je pozivajući čovjeka lavežom da ga sledi. Ovaj je tek tada shvatio da je to njegov spasilac. Pošao je za psom oslanjajući se na njegova široka leđa. Bari ce teškom mukom probijao kroz snježne nanose, utirući putniku stazu poprskanu svojom krvlju. Došli su do bolnice i tada je Bari, na izmaku snage, zbog velikog gubitka krvi, pao kraj putnikovih nogu.
Poslije nekoliko sati, podlegao je rani koju mu je zadao čovjek koga je spasio. Putnik, čijim imenom se završava lista ljudi koje je Bari spasio, dugo je plakao nad beživotnim tijelom svog spasioca. Nije ga mogao zaboraviti, ni prežaliti. U znak sjećanja na Barijevo nezaboravno delo, podigao mu je spomenik, da bude svjedok neizrecive vjernosti i ljubavi čovjekovog najboljeg prijatelja, psa.
Barijev spomenik se nalazi na otoku Ravaz kod Asmira, u neposrednoj blizini Pariza, na psećem groblju. To je i prvi spomenik na ovom groblju, koje podsjeća na park pun cvijeća i zelenila. U ogromnoj kamenoj masi isklesana je bista veoma snažnog bernardinca, na čijim leđima je djevojčica, koju je spasio lavine, Ispod toga je uklesan naziv:"Spasao život četrdesetorici, a je ubio ga četrdeset prvi". Bari je bio jedan od posljednjih predstavnika jedne rase za koju do tada još nije bilo dato jedinstveno ime. Nazivani su najčešće "Sveto Bernardski psi" ili "Sveti psi".
1865.g. je prvi put u upotrebi ime bernardinac. 1856.g prvi put je u Hispizu zabilježeno njihovo ukrštanje sa njufaundlenderom.
Do tada su postojali samo kratkodlaki bernardinci, mada još 1850.g. u nekoliko slučajeva bilo je oštenjenih primjeraka dugodlakog bernardinca u podnožju prevoja.
Oni su djelovali ljepše i moćnije nego kratkodlaki bernardinci. Zato nije iznenađujuće da dugodlake bernardince u osnovi češće srećemo od kratkodlakih. Tvrdnje da je dugodlaki bernardinac nastao ukrštanjem sa njufaundlenderom, nisu u potpunosti provjerene, ni dokazane. Istina je da su monasi-kaluđeri smatrali da su dugodlaki bernardinci nepodesni-neupotrebljivi za službu brdskog spašavanja, te su ove pse poklanjali bogatim ličnostima, ali su ih i prodavali, na primjer grofovima od Rougemonta, zapovjedniku Risa kod Berna, ruskoj Velikoj kneginji Ani Fjodorovnoj... Ovo su samo neki od mnogobrojnih koji su imali bernardince.
Uzgojem bernardinaca su se veoma aktivno bavili grofovi od Rougemonta, koji su živjeli na lavljem brdu kod Murtena. Od njihovih pasa vodi poreklo i par bernardinaca koje je posjedovao mesar i krčmar Heinrich Shumacher iz Holigena kod Berna. On je mnogo učinio za dalji napredak ove rase. Za Shumachera se može reći da je osnivač modernog uzgoja bernardinaca. Nema preciznih podataka o vremenu kada je on započeo ovaj uzgoj. Postoje neki podaci da su još 1867.g na izložbi u Parizu pobijedili i dobili zlatnu medalju psi Sultan I i Favorit I, koji su poticali od Shumachera.
Shumacher je svoj odgoj usmjerio na Hospiz tip pasa. Bio je u stalnom kontaktu sa fratrima sa Hospiza (manastirsko sklonište za putnike) koji su gajili bernardince, pa je zato i njegovao takav tip bernardinca. Shumacherov najbolji pas bio je Bari I i bio je kratkodlaki bernardinac. On je isključivo odgajao kratkodlake pse. 1880. Shumacher je bio obeshrabren u svoj odgoj bernardinaca, jer se pojavilo nekoliko mlađih odgajivača, koji su proizveli novi tip bernardinca i tom tipu je dana velika prednost nad Shumacherovim Hospiz tipom bernardinca. Uputio je 1884g i jedno pismo novoosnovanom Švicarskom kinološkom savezu u kome je pisalo: "Moj jedini princip u odgoju ogleda se u tome da postignem što veću sličnost u odlakanosti i tjelesnoj građi sa slavnim Barijem iz Bernskog muzeja. Važna mi je inteligencija i pokretljivost psa, a to sve doprinosi da moji bernardinci budu gotovo idealni.

izvor:
http://www.pasoddy.com/dog/bernardinac_povijest.htm

nastasenjka · **~daydreaming~**

evo i koja fotka ovih prelepih pasa Wink

Babily · Veciti optimista

Extra...jako volim zivotinje a pogotovo pse...
Bernardinac ima jako lepu facu...mada nisam imala priliku da ga vidim negde uzivo...
Nazalost, samo na filmu...i slikama.

tetarajna · Početnik Domaćeg.de

Kad cujem bernardinac, uvek pomislim na kuce iz crtaca koje nose burence sa rumom oko vrata.