Maca na prijestolju: Egipat

Crno i zlatno · Šetaj svoju štiklu

I. Od lovca na štakore do božanstva

Arheološke iskopine na području starog Egipta ukazale su na prijateljstvo mačke i čovjeka iz ranog faraonskog ili čak prethistorijskog doba.
Premda sam proces pripitomljavanja još nije dokraja objašnjen, poznato je da su mačke dobile, odnosno izborile status koji je jedinstven u čitavoj povijesti. O tome danas svjedoče brojna djela staroegipatske umjetnosti koja prikazuju lik obožavane mačke.
Vjeruje se da je oko 2000. god.pr.Kr. došlo do potpunog udomaćivanja mace u egipatskom društvu. Primjerice, u grobnici Baketa (Baqet) u Beni Hasanu, maca je naslikana kako vreba štakora pored kućnog sluge.
Iz istog vremena potječe kapelica grobnice u Abidosu, u kojoj je bilo sahranjeno 17 mačaka. Pored njih su bile ostavljene zdjelice - za mlijeko!

Najranija uloga mačke u egipatskom društvu bila je čuvanje zaliha žitarica i lov na glodavce, no tijekom vremena je udomaćena mačka postala sveti simbol božice Bast.
Specifičan odnos starih Egipćana prema mačkama razvio se u vrlo staroj i složenoj mitologiji.
Poput drugih drevnih civilizacija, Egipćani su štovali moćnu prirodu i pripisivali su joj božanska značenja. Ovo specifično zemljopisno područje bilo je obilježeno toplinom Sunca i vodom rijeke Nil, koji su uvjetovali čovjeku život, ili smrt.
U središtu religije nalazilo se stvaranje, održavanje i nastavak života poslije smrti.
Mitska božica neba koja je primala u sebe čovjeka tj. rađala sina u cikličkom procesu vječitog obnavljanja, prikazivala se i likom grabežljive mačke.
Složeni likovi bogova nisu bili samo objekti vjerovanja već stvarnost, Egipćani su bogove doživljavali kao višu inteligenciju koja se može materijalizirati u tijelu.
Božanstva s atributima pojedinih životinja poistovjećivala su se s likom tih životinja, odnosno te su životinje same bile božanstva.
Egipat je prije ujedinjenja (oko 3100.pr.Kr.) bio područje s više regionalnih plemenskih zajednica. Mnogi od njih imali su totemsku religiju, u kojoj je središte kulta bila određena životinja kao spiritualni simbol.
Životinje su birane prema atributima i divljenja vrijednim karakteristikama, od njihovih vještina do primjerice straha kojeg su ulijevale ljudima. Tijekom ratova, pobjedničko bi pleme nametnulo svoj totem pri čemu bi ojačao njihov kult.
Nakon ujedinjenja države uspostavljen je sustav koji je obuhvaćao više totemskih vjerovanja, uz mačku su se istovremeno štovale i životinje poput ibisa, orla ili kukaca.
Najranije poznato povezivanje grabežljive mačke s božanstvom otkriveno je na dekoraciji kristalne posude s likom božice-pantere Mafdet, iz 3100.god.pr.Kr.
Božica rata Sekhmet se povezivala s lavicom i pustinjskom vrućinom.
Prema predaji, Sekhmet je «preuzela oblik zastrašujućeg lava kako bi donijela uništenje svim protivnicima svojeg oca Ra». Ra, vrhunsko solarno božanstvo, nekad je također preuzimao oblik lava.
Sekhmetina «mala sestra» božica Bast (ili: Bastet, Bubastis) je isprva bila prikazivana kao lavica, zastrašujuća zaštitnica, ali je tijekom vremena «omekšala» pri sve većoj povezanosti s udomaćenim mačkama.

Crno i zlatno · Šetaj svoju štiklu

Osim uništavanja štetnih glodavaca, mačke su od najranijeg doba bile važan čovjekov saveznik protiv zmija. Napadale su ih ili barem upozoravale čovjeka na opasnost.
Svjetlost koja se noću reflektirala u mačijim očima, smatrala se suncem koje tijekom noći prebiva u mački.
Ta je svjetlost pomagala bogu Ra u njegovom noćnom putovanju nakon sumraka.
Bog noćnog podzemnog svijeta ponekad se prikazivao zmijom zvanom Apophis (Apep). Stoga slike zastrašujućeg mačkinog ubijanja zmije imaju svrhu osigurati buđenje dana svakog novog jutra..
Obzirom da su stari Egipćani uzgajali mačke, populacija se razvijala i povećavala.
Povezanost mačaka s božicom Bast pripomogla je bliskosti s čovjekom, svećenici su držali mačke u hramu kao predstavnice ove božice.
Kult mačke je bio značajan već od početka Novog carstva (od 1555.pr.Kr.), no veću je važnost dobio razvojem Bubastisa. Ovaj grad, smješten u istočnom području delte Nila, postao je kraljevska prijestolnica 952.godine pr.Kr.
Time je Bast postala nacionalno božanstvo, vrlo popularno i važno, kao predstavnica majčinstva i plodnosti te zaštitnica pozitivnih aspekata sunca. Smatra se da je vrhunac kulta bio oko 500.godine pr.Kr.
Grčki povjesničar Herodot posjetio je Bubastis te je detaljno opisao grad, hram i običaje koje je zatekao godine 450.pr.Kr. Za hram božice Bast rekao je da «nije toliko veličanstven kao u drugim gradovima, ali pruža najveću ugodu oku».
Opisao je također skulpturu božice Bast u unutrašnjosti hrama, kao i velik broj svetih mačaka, o kojima su svećenici brinuli uz pomoć milodara hodočasnika.
Svećenici su njegovali svete mačke i detaljno interpretirali njihovo ponašanje, premda danas postoji sumnja da su ih također tajno uzgajali i potom ubijali u svrhu prodaje relikvija (Dr. J.C.Brock).
Pouzdano je da je populacija mačaka bila iznimno velika te se morala održavati periodičkim žrtvovanjem mačića, koji bi potom bili mumificirani. Takve su se relikvije prodavale tisućama sljedbenika hodočasnika koji su dolazili u Bubastis slaviti Bast.
Trgovačka spretnost starih Egipćana nije upitna, naime otkriveno je da pojedine mačje mumije uopće ne sadrže kosti mačke već drugih malih sisavaca. U nedostatku mačke, vješti trgovci su se povremeno služili drugim životinjama..
Bubastis je postao stjecište brojnih trgovaca te obrtnika koji su izrađivali brončane skulpture i amulete s prikazom mačke, namijenjene štovateljima božice. Amuleti s prikazom mačke i mačića najčešće su služili ženama koje su željele djecu, i molile za onaj broj djece koliko je na amuletu bilo mačića.

Herodot piše da je godišnji festival božice Bast u Bubastisu bio jedna od najznačajnijih svetkovina u zemlji koju su posjećivali stanovnici svih područja Egipta, koji bi slavili čitavim putem vožnje duž rijeke Nil. Po dolasku u Bubastis svetkovina bi doživjela vrhunac u prinošenju žrtvenih darova božici. Treba spomenuti da je Bubastis također imao sfingu nalik onoj u Gizi, no manju.
Herodot je također zabilježio da su mačke iz raznih dijelova zemlje nakon smrti donošene u Bubastis kako bi bile mumificirane i sahranjene na velikom groblju, premda o toj tvrdnji nema dokaza. U svakom slučaju, u Bubastisu je dosad pronađeno mnoštvo mumija maca i ljudi posvećenih božici Bast.
Iskopine su otkrile i mumiju jednog lava (iz 1300pr.Kr.), koji je bio u zatočeništvu te je također posvećen božici.
Mačkama je pružana potpuna ceremonija balzamiranja i sahranjivane su na mnogim velikim grobljima duž doline Nila. Mumifikacija mačaka je dokaz njihovog značaja za stare Egipćane, jer je mumifikacija bila rezervirana za važne i svete osobe.
Mačke su bile umatane u zavoje različitih boja i ukrašene maskama, te sahranjene sa svim počastima. Mumije su ponekad bile sahranjene u malim sarkofazima, u šupljim drvenim ili brončanim statuama, ili u sarkofazima s figurom mačke (na slici gore).
Pokraj mačaka su također zakapane mumije miševa, štakora i ptica, da bi im se osigurala hrana u zagrobnom životu. Najviše počasti iskazivalo se preminulim mačkama koje su živjele u hramovima, a zbog troškova njihovog ukopa znali su se uvoditi posebni porezi.
Značaj svetih mačaka možda se najbolje pokazao u kolosalnoj grobnici hrama božice Bast u blizini Beni Hasana, koja je slučajno otkrivena 1888.godine. Ova je grobnica sadržavala više od 19 tona mumija i ostataka životinja, večinom mačaka ali i mungosa, pasa i lisica. Pronađeno je ukupno oko 80 tisuća mačjih tijela, datiranih u 1000.- 2000.god.pr.Kr.
No tek je manji dio ovih mumija dospio u ruke znanstvenika, večina tijela je prodana i raskomadana za «čudotvorni prah mumije». Nekoliko sačuvanih primjeraka danas je izloženo u British Museumu.
Nedavno je Roger Tabor, pri snimanju dokumentarca za BBC The Rise of the Cat (Uspon mačke), otkrio drugo groblje mačaka u hramu božice Bast. Pritom je otkriven 20 cm dubok sloj gusto natiskanih mumija, dugačak preko 60 metara.
Poštovanje s kojime su Egipćani mumificirali i sahranjivali mačke, odraz je poštovanja koje su im ukazivali tijekom svakodnevnog života.
Obiteljske mačke bile su brižno pažene, ljudi su sebe kao i svoje domove ukrašavali amuletima i nakitom s likom svete mačke.
Herodot je pisao kako u svakoj prilici paljenja vatre ljudi posebno paze da u plamen slučajno ne utrči neka mačka. Također je zabilježio da u slučaju mačkine smrti čitavo kućanstvo žaluje kao za članom porodice. Obitelj bi nosila odjeću za korotu, brijali bi obrve i rezali kosu, a tijelo mačke je uz naricanje umatano u bijele lanene zavoje i kasnije balzamirano. Mačke su često sahranjivane uz svojeg vlasnika, nakon što bi mačka umrla prirodnom smrću sahranili bi je uz pokojnika.
Čak i slučajno ubojstvo mačke oštro se kažnjavalo, čemu je svjedočio drugi grčki povjesničar, Diodorus Siculus. Godine 60. pr.Kr. rimski je vojnik nenamjerno pregazio kolima egipatsku mačku, zbog čega ga je faraon Ptolomej XII dao pogubiti.

Crno i zlatno · Šetaj svoju štiklu

Egipat je bio jedina zemlja koju Perzijanci nisu osvojili sve do 525.godine pr.Krista kad je Kambiz, sin velikog Kira, odlučio pokoriti ga. Kambiz je s vojskom na devama prešao 56 milja pustinje te se kod Pelesiuma sukobio s Egipćanima.
No egipatski su vojnici oklijevali uzvratiti.. - jer su perzijski štitovi bili lukavo oslikani simbolom svete mačke.
Kult božice Bast nastavio se tijekom čitavog Ptolomejskog doba (332-30.god.pr.Kr.), a službeno je ukinut carskim dekretom 390.godine.

Prva mačka poznata imenom bila je Nedjem, ljubimica kraljice Tutmozisa III. (oko 1450.pr.Kr.). Buhaki, mačka Amenhotepa I, prikazana je na jednoj slici kako sjedi uz kraljeve noge.
Na gornjoj slici na sarkofagu je prikazana mačka koja prima darove u hrani i cvijeću, osiguravajući time obilje u zagrobnom životu. Hijeroglifi uz rubove sarkofaga isti su kakvi su se koristili za ljude. Sarkofag je dao izraditi princ Tutmozis, sin Amenhotepa III, za svoju macu ljubimicu Ta-miut.
Egipatska umjetnost jedinstvena je po dosljednosti stila i kanona, nepromijenjenih tijekom 2500 godina. Karakteristična je po jasnoći i smislu za red, smještanju likova u vodoravne registre s naznačenom linijom tla, kao i kombiniranjem niza vizualnih simbola kojima se «pričaju» određeni događaji.
Tipično egipatsko plošno slikanje božanstava i faraona služilo je što potpunijem prikazivanju njihove božanske naravi.
Tako se na figurama istovremeno vide dva jednako vrijedna pogleda: frontalni (trup, oko) i iz profila (glava, noge). Umjetnici su se strogo držali tog pravila pri slikanju božanstava, dok su manje važne likove poput slugu prikazivali mnogo slobodnije.
Nepomičnost ili «zaleđenost» božanskih figura također odaje strahopoštovanje njihovoj nadljudskoj prirodi- bogovi ne moraju biti aktivni, oni jednostavno «jesu».
Nasuprot ovom strogo kontroliranom prikazivanju viših bića, egipatski su umjetnici imali prilike slikati i svakodnevne situacije, obične ljude i prirodu. Brojna sačuvana umjetnička djela danas govore o njihovoj velikoj vještini, moći zapažanja najsitnijih detalja okoline, pa čak i humoru.

Slike mačaka pojavljuju se u staroegipatskoj umjetnosti od polovice 3.tisućljeća, najranija poznata je slika mace s ogrlicom u grobnici Ti-a iz cca 2600.pr.Kr.
No nije sigurno koliko to dokazuje stvarnu udomaćenost prikazane mačke, jer su Egipćani u svojim domovima držali npr.geparde i druge mačke koje su pripitomljavali i trenirali za lov.
Prikazi potpuno udomaćene mačke pojavljuju se od oko 1600.god.pr.Kr., od tog vremena postaju uobičajeni reljefi i slike na kojima je prisutna prava kućna mačka.

IV. Moderne egipatske mace

U Egiptu je nekadašnje štovanje mačaka nestalo, premda se i danas drže kao kućni ljubimci ili barem toleriraju, zbog korisnog uništavanja štetočina.
Mačke su izgubile nekadašnji religiozni značaj premda ih islam, za razliku od pasa, tradicionalno poštuje.
Na fotografijama su današnje ulične mačke Kaira, koje patroliraju tržnicama i ulaze u kuće hvatajući štakore i miševe, na isti način kao što su radili njihovi davni preci. Prolaznici i stanovnici ih često hrane. No mačke koje ne žive na ovim frekventnim mjestima imaju mnogo teškoća i moraju se boriti za život.

Velja25 · ~ Sanjicin komšija ~

Inace nije to jedini primer u istoriji da je macka zavrsila na prestolu neke zemlje! Naime, za vreme Drugog svetskog rata, posle podele Jugoslavije, hrvatski poglavnik Ante Pavelic je nastojao da obnovi hrvatsko kraljevstvo, nestalo pre 850 godina. Kako nije bilo dinastije Kresimirovica, on je odlucio da hrvatsku krunu poveri italijanskom princu iz Savojske dinastije (ne znam kako se tacno zvao). Princ je prihvatio krunu, medjutim, bio je toliko opcinjen svojom novom kraljevinom, da jos pre propasti NDH, presto ostavio svom macoru! Vreme je proslo, Hrvatska je republika, a jos uvek se ne zna koji je od macica onog macka trenutno hrvatski prestolonaslednik.