Athumanunhova legenda

Charmed · Malo ~ mače ~

... Pričaj nam, Tahunah, o Ti koji vidiš daleko i sve znaš! Pričaj nam, o tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, pričaj nam, o Hladnim vatrama i tim tajnim vojskama zla! Pričaj nam, o vremenu kada je Zemlju nastanjivala najplemenitija rasa ljudi iz doba Slavnih gradova, pričaj nam, tko će sada zaustaviti Prozirne sjene?! ...
Ah, da sjećam se i znam ... a znajte i vi djeco Waluzye, da je davno prije, a poslije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i nakon propasti Slavnih gradova nastupilo Strašno i Nezamislivo doba. Doba u kojem su se moćna kraljevstva i Slavni gradovi ponovno prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se ponovno pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno. Govore da su se pojavili u sam Osvit vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kud god bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima Zvijezda. Pojavili su se niotkuda i u zemlji Wananunhy, te je zauvijek pretvorili u prokletu zemlju, zemlju duhova i žeđi. Tako u vrijeme dok je Svijet bio još mlad, Hladne su vatre ponovno širile strah i paniku pod plavim plaštevima Zvijezda, a bilo je to u Praskozorje vremena Okolnih naroda, kada je Svijet bio još mlad ... Da, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila i stala je kružiti, a pričala je o plemenitim ratnicima napadačima. Bili su to ratnici lutalice i osvajači koji su živjeli na ušću Divlje rijeke Mandraghonha. Bili su oni svi od reda spremni da se bore i da izginu. Danima i noćima uporno su nešto tražili, a kada bi strašni vjetar Actyalan donio hladnoću sa sjevera, oni bi posjedali u nekakav tajanstveni krug i zapalili vatre. Ogrnuli bi se tada svojim plavim ogrtačima i strpljivo čekali mirno sjedeći u krugu i pažljivo osluškujući šumove noći, te uporno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su zapalili u krugu. Svi su govorili da su to davno prije zaboravljeni i izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofhal kojima su Hladne vatre ukrale njihove sjene, te da oni sada uzaludno traže svoje sjene koje su izgubili u borbi s Hladnim vatrama. Onda jedne noći dogodilo se nešto ... Sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao je hladan vjetar, neobičan za to doba godine i to doba noći. Vjetar je plamtio i stenjao, baš onako kako ga je legenda Sychytha oduvijek opisivala. Tada se na Snježnoj planini koja je nadvisivala tajanstvene šume srebrenog bora pojavio On. Bio je to Andraghonh, spavač ispod pijeska, dječak Nebomšetač, Razigrani dječačić, Gospodar rata i bitaka ... Bio je On Svijetlost koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u praskozorje vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala. Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju... Da, djeco Waluzye! On će se pojaviti u prokletoj zemlji Wananunhy, a pratit će ga Njegovi najhrabriji i najodaniji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme... Kada padnu prve kiše Shakazeye i natope žednu zemlju Wananunhe, na bojno polje Herofahla pohitat će tisuće najhrabrijih ratnika Okolnih naroda sa svim svojim blistavim oružjem, sa tisuću zastava koje će se opet ponosno vijoriti na vjetru. Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od Vitezova vjetra. Da, djeco Waluzye, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama zla koje su već jednom, a prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla...

Charmed · Malo ~ mače ~

Oni ruše svoje gradove i idu dalje. Poput vjetra stišavaju se njihovi bojni pokliči i nestaju u magli koja ih skriva. Onda, kada noć bude rasula tamu i otvorila svoje odaje, onda kada padnu prve kiše Shakazeye i izbrišu njihove tragove. Onda, kada vjetar Actyalan stane tući bez milosti za ikoga, onda kada se spusti još jedna beskrajna noć nad tajnovitu šumu srebrenog bora. Onda, kada tama prekrije predivne obale toplog mora... Tada će najstariji Sychytha početi tiho pričati svoju priču o tom strašnom i nezamislivom vremenu. O vremenu koje je izbrisalo sve nade za Hrabre narode, o vremenu kada je rat uništio i posljednje slobodne gradove, o vremenu kada su Hladne vatre silno zaprijetile Onima koji su koračali uspravno. Dani su prolazili bespovratno i svim je Okolnim narodima pod plavim plaštevima zvijezda bilo sve teže podnositi teror Hladnih vatri. Onda opet, odjednom i niotkuda, zlatni zraci zore stanu topiti snijeg. Izgledalo je kao da i proljeće plače za tim davnim, ponosnim i izgubljenim danima... Daleko na toplim morima južnim, u sjenama palmi pjevale su tužno Dyadonkhe: 'Sve je svoje snage potrošila i kao rijeka ona nestaje u moru beskrajnom...' Svim Okolnim narodima koji su čuli tu tužnu pjesmu predivnih Palminih leptirica bilo je jasno da dugo planiran i pomno pripreman pohod Dyadonkhy u tajnovite šume srebrenog bora nije uspio. Onaj koji je jedini mogao zaustaviti Hladne vatre nepovratno je nestao u misterioznim šumama srebrenog bora, tajnovito i zauvijek skriven od najboljih ratnika koje je zapamtilo to vrijeme. Ona koja Ga je jedino mogla pronaći u tim mračnim i tajnovitim šumama, više nema snage i ne zna uopće gdje da Ga traži. No, onda jedne noći, u sam trenutak prije zore, dyadonskhe straže ugledale su znak koji su čekale. Točnije čule su znak, jer vjetar je, a više nitko i ne zna odakle, donio riječi nepoznate i zaboravljene pjesme: 'Više Mu ni ime ne znaš i ne spominješ, pa nije vrijedno ni žaliti Te...' Na srebrenom toplom pijesku, na obali najtoplijeg plavog mora, pojavi se Ona koja lebdi u zraku. Baharanunha zovu je Hrabri narodi, Palmina leptirica nazivaju je Okolni narodi. Predivna crnokosa ljepotica lagano je koračala i hodala pijeskom u kojem joj ni tragovi nisu ostajali, a u njenoj kosi zapeo je vjetar koji je stane lomiti. Ona zadrhti, onda Ona pada... vjetar je nemilice lomi, pa na trenutak napusti njezinu kosu i stane kovitlati pijesak. Tada se obalom prelomi neki nepoznati zvuk i začuje se snažan i odlučan glas: 'Actyalane, stara skitnico! Ovdje sam i spreman sam za tebe! Dođi Actyalane!' Mladi ratnik u blještavom oklopu pojavio se niotkud, kao da ga je sam pijesak izbacio. Andrhagon - spavač ispod pijeska zovu ga Hrabri narodi. Velika je Njegova snaga i moć koju su Mu u sam Osvit vremena na bojnom polju Herofhala poklonili bogovi... Vjetar stane plamtjeti i vrištati, svom silinom navali na mladog ratnika, ali zamah njegovog mača uz snažan zvuk pogodi vjetar, te on napusti obalu toplog mora. Kao da je to strašno i nezamislivo Vrijeme bilo uhvaćeno u Njegovim očima. Kao da se zamahom Njegovog teškog, dvosjeklog, zvučnog mača rodila zora, neko novo svitanje. Rodila se ona tajnovita svijetlost koju su oduvijek svi i čekali, a jedino su je Sychythe i vidjele... Sve se smiri na trenutak koji je trajao cijelu vječnost. Mladi ratnik mirno dojaše do djevojke na svom predivnom i plemenitom konju, šutke joj pruži ruku, snažnu ruku koju je štitila žičana bojna pancirna rukavica. Ruku koju Ona bez oklijevanja odmah prihvati. Nezamislivom lakoćom On podigne najljepšu među najljepšim djevojkama onog vremena u sedlo ne govoreći ništa. No, djevojka ne izdrži tišinu koja je vrištala i tiho, najtiše prošapuće: 'Koliko puta Ti moram reći i sada Ti ponovno govorim da volim te! Noćas prije zore ljubi mi lice dlanovima, usnama...' Ratnik se osmjehne i nježno je prekine poljupcem, a onda uputi svoj streloviti pogled prema šumi palmi iz koje se kao po zapovijedi pojavi tridesetak teško naoružanih ratnika. Najstariji među njima u ime svih pozdravi: 'Pozdravljamo te Handrho i budu Mu blaga na toplim južnim morima u toplim i plavim južnim noćima!' Da! Pogodili ste, Bili su to već jednom davno prije zaboravljeni ratnici, najstrašniji i najhrabriji ratnici koje je zapamtilo to strašno i nezamislivo vrijeme. Bili su to ratnici koji su u sam Osvit vremena pronašli ono što su tražili. Ratnici koji su se pojavili poslani od Bogova sa Zvijezda da zaustave teror Hladnih vatri. Vitezovi vjetra zovu ih Hrabri narodi. Alanđani oni nazivaju sebe imenom svojim. Predivne legende stanu kružiti među Hrabrim narodima o tim ratnicima koji sebe nazivaju Alanđani. Odjednom, sa svih strana i u velikom broju pojave se predivne djevojke ratnice Dyadonkhe. Leptirice zovu ih Hrabri narodi. Okruže one Vitezove vjetra, te ih stanu nuditi nektarom i obiljem hrane. Tajnoviti ratnici mirno posjedaju u polukrug i prihvate darove od Dyadonkhy. Milijuni Zvijezda obasjavalo je plavo nebo, koje je još uvijek spavalo iznad azurnog toplog mora, a vijest da su se Andraghon i Njegovi Vitezovi vjetra ponovno pojavili u zemlji Dyadonkhy radosno je dočekana kod svih Okolnih naroda.

Charmed · Malo ~ mače ~

Athumanunhova poimanja

Horus - božansko lice Neba

U davna, daleka i zaboravljena vremena, onda kada je Ra bio mlad, spominje se davno prije 'Tekstova piramida' još jedno sunčano božanstvo. To je Horus - ur (Horus stariji) sin Raov čiji je simbol ptica sokol. Drevnim je Egipćanima sokol bio najstarije živo biće koje je simboliziralo božanstvo. Bio je sokol duh nebeskih visina i predstavljao je personifikaciju koje je stvorilo i samo Nebo (Nuu). Izgleda da je jako davno prije došlo do neke greške u predstavljanju značenja imena Horus koje dolazi iz korijena riječi hr. Naime, ako se ubaci e onda je to her - ono što je iznad, a ako se doda a onda imamo hra - lice. Baš u 'Tekstovima piramida' spominje se Horus kao lice Neba, a četiri njegova sina podupiru Nebo i predstavljaju četiri strane svijeta. Tu se spominju i dva Horusova oka, Sunce i Mjesec, koji se nalaze na licu Neba. Mnoga Horusova obličja (Horus - Merti, Horus - Nubti, Horus - Hent - Hat, Horus - Hent - Hat - An - Maa, Horus - Khuti, Horus - Hekenuu, Horus - Behuti, Horus - Sam - Taui ...) povezivana su sa Raom, Atumom, a najpoznatiji spomenik izrađen njemu u čast je drevna i misteriozna sfinga u dolini Gize. No, Horus pod imenom i u obličju Horus - Behuti zapravo je prvi koji se sukobio s zlim Setom koji je podigao vojsku pobunjenika protiv Raa u ono doba kada je Ra bio još kralj Egipta. Kasnije su opet drevni Egipćani ovaj sukob pripisali Ozirisovom sinu Horusu - p - Khartu (Horusu mlađem). Tako su opet stari mitovi ostali sačuvani i mogli su dobiti nove oblike. Na kraju Athumanunh će opet na desnoj strani slike prikazati Horusa u svom poimanju, a lijeva strana ostat će za poimanje drevnih Egipćana.

Charmed · Malo ~ mače ~

Seshat - božanska kroničarka

Seshat, božica pisanja i zapisa (rukopisa), 'Gospodarica kuće knjiga' poznavateljica hramskih biblioteka, pratilja je boga pismenosti i nauke, boga magije Totha tri puta veličanstvenog. Ime joj je najvjerojatnije izvedeno od korijena drevne egipatske riječi sš (seš) koja je označavala pisara ili učenog čovjeka. Ponekad bi je drevni egipatski zapisi nazivali i 'Sedmoroga' no, taj je naziv do danas ostao nerazjašnjen. Iako se pojavljuje u pratnji boga Totha, ona je zapravo družica drevnog boga Seshua, a osim pismenosti zaštitnica je i umijeća zidanja i glavna joj je zadaća pisanje povijesti, bilježenje kronike. U rukama ove božice na drevnim su prikazima često vidljivi zapisi na kojima su uklesane godine, najvažniji nadnevci ili događaji vladavine ili života. Opet će Athumanunh uzeti sebi slobode (dat će mašti na volju) i u dalekim koračanjima kroz mitologije drevnih naroda na lijevu stranu slike smjestit će svoje poimanje drevne i učene božice, ali i opet onako na sebi svojstven način, dok će na desnu stranu postaviti izgled te iste božice onako kako su je drevni Egipćani prikazivali na svojim zapisima.

Charmed · Malo ~ mače ~

Nil i Sunce - dvije životodavne sile

Egipatska mitologija, brojne prirodne pojave koje se uobličuju u brojna božanstva, a sve to zapravo odražava egipatski geografski i prostorni kontekst, zapravo nam priča o posvemašnim ovisnostima života zemlje i ljudi o dvije životodavne sile - rijeka Nil i toplina Sunca. Mitovi koji nastaju u toj jedinstvenoj sredini opet nam dokazuju da je zapravo sve podređeno dvoma suprotnostima, a koje su drevne Egipćane stalno opsjedale i podsjećale na naporednost života i smrti. Rijetke kiše u Egiptu još više povećavaju ovisnost o godišnjim poplavama Nila. Uska traka plodne zelene zemlje na obalama Nila uspijevala je održavati na životu ljude, ljetinu i životinje, a izvan toga je negostoljubiva i nemilosrdna pustinja. Naporednost plodne zemlje i pustinje duboko se dojmila drevnih Egipćana, pa im je ona istodobno bila i obrazac prema kojemu je svake godine zemlja umirala i ponovno se rađala. Athumanunh je u svojim davnim koračanjima sve to opet protumačio na sebi svojstven način, pa će Vam to sada i napisati. Dakle, Athumanunh će zapisati da je plodna zemlja božica Izida koja očekuje oplođujuću poplavu rijeke Nil, a Nil je Oziris. Sila suše koja neprekidno prijeti plodnoj zemlji (Izidi) nije nitko drugi nego Set koji je ubivši Ozirisa pokazao drevnim Egipćanima da je svemoguć i sveprisutan, pa su ga oni tako i prikazivali kao zlo koje je došlo iz pustinje. Trenutak kada se rijeka Nil izlije, pa povuče u svoje korito, Athumanunh je na lijevoj strani slike prikazao svoje poimanje. Na desnoj pak je taj isti prikaz drevnih Egipćana.

Charmed · Malo ~ mače ~

Athumanunhova poimanja drevnih božica

Maat - božica zakona, reda i istine

Simbol božice Maat je nojevo pero privezano trakom za njezinu glavu. Često je prikazana i kao žena za čije ruke su pričvršćena krila. Povezanost Maat s nojevim perom do danas nije objašnjeno, ali srećom značenje drevne egipatske riječi maat poznato je i znači - ono što je ravno, a najvjerojatnije je označavala ravnalo, a kasnije se ta riječ koristi za označavanje pravila i zakona. Drevni Egipćani riječ maat rabe u njezinom moralnom i fizičkom smislu, pa tako ona označava pravdu, istinu, ispravnost, pouzdanost, red, zakon... Božica Maat je prema tome personifikacija moralnog i fizičkog zakona, reda i istine, a kako pak nju zamišlja Athumanunh u svojim poimanjima vidi se na desnoj polovici sličice, dok je lijeva polovica te iste slike namijenjena prikazu drevnih Egipćana.

Charmed · Malo ~ mače ~

Neftida - božica gospodarica božanske kuće

Neftida, (Nebt-het) ili Neftis, sestra je Ozirisa, Izide i Seta koji joj je bio i suprug. Njezino ime označava gospodaricu kuće i to se vjerojatno odnosi na neki dio Neba, ili možda status u nekom drevnom dvoru ili božanskoj obitelji pradavnog Egipta. Iako je bila Setova žena, potajno je voljela Ozirisa, ali je i potpuno odana svojoj sestri Izidi kojoj je nesebično pomagala kod traženja Ozirisovog tijela, makar je tijekom te pomoći pretrpjela Setov bijes. Neftida je personifikacija tame i svega što prati tamu, njezini božanski atributi imaju više pasivni, nego aktivni karakter. Neftida je u svim pogledima potpuna suprotnost svoje sestre Izide. Njezinim likom na svojim drevnim prikazima drevni su Egipćani predstavljali smrt, propadanje i nepokretnost (pasivnost). Izida i Neftida uvijek su na tim drevnim prikazima prikazivane zajedno, te kao takve simboliziraju 'ono što je' i 'ono što će biti' - rođenje i smrt. Neftidine osobine prilično su nedefinirane, ali sigurno je bila simbol smrti iz koje će se izdići novi život. Athumanunhovo poimanje te 'nesretne' božice vidi se na desnoj strani sličice.

Charmed · Malo ~ mače ~

Geb i Nut - božanski ljubavnici

Geb je bio bog Zemlje, pa su drevni Egipćani vjerovali da je zemlja tijelo Gebovo i ponekad bi zemlju u svojim zapisima nazivali 'obitavalište Geba'. Obično bi u svojim slikovnim prikazima drevni Egipćani Geba prikazali kako leži oslonjen na lakat, s povijenim nogama u koljenu, što pak je trebalo predstavljati planine na zemlji. Nut je pratilja boga Geba i majka je prvih božanstava Ozirisa, Seta, Izide i Neftide, a na prikazima drevnih Egipćana ona je povijena iznad Geba i predstavlja Nebo na kojem umiru i rađaju se Sunce i Mjesec, a ponekad je i zovu 'velikom majkom koja je rodila bogove.' O ljubavi Geba i Nut Athumanunh Vam je već prije pisao, a na sličici se opet vidi njegovo poimanje i zamišljanje te neraskidive i žarke ljubavne veze, koju on opet prikazuje na sebi svojstven način (dvoje u ljubavnom zagrljaju). Na drugoj polovici sličice prikazani su Geb i Nut na manje poznati način drevnih Egipćana (najpoznatiji slikovni prikaz je onaj gdje Geb leži, a iznad njega povijena je Nut).

Charmed · Malo ~ mače ~

Izida - božica majka

Drevno ime božice Izide zapravo je Ast, a to je drevna egipatska riječ koja označava vladarsko prijestolje. Izida je jedna od drevnih egipatskih božica koja se najviše spominje u zapisima i pojavljuje u prikazima, a i jedna je od božica koja se nalazi u Velikom pautu Heliopola. Preuzima značajne osobine mnogih drugih egipatskih božica i vrlo je moćna na polju magije. Majka je Horusa mlađeg, kasnijeg zemaljskog božanstva, pravedna je, milostiva i dobrodušna, te je do kraja odana i vjerna svojem suprugu Ozirisu, pa čak i nakon njegove smrti. Jedina je od svih drugih egipatskih božanstava koja zna tajno ime Raovo, a i jedino na njezinu zamolbu stala je 'barka od milijun godina'. Drevni Egipćani rođenje, rast, razvoj i aktivnost simbolizirali su Izidinim likom i ona je za njih zapravo budućnost (ono što tek treba biti - rođenje). Na kraju Athumanunh Vam mora priznati da je i on sam preferira i nekako mu je najvažnija među inim predivnim božicama koje se pojavljuju u njegovim poimanjima o drevnim božicama Egipta. Athumanunh voli o Izidi ponekad zapisati i ovako:
- 'Athumanunhova najljepša', a kako ona izgleda i kako je zamišlja vidi se na lijevoj polovici sličice, dok je desni dio drevni egipatski prikaz.

Charmed · Malo ~ mače ~

Bastet - božica ljubavi i plodnosti

Dok je Sekment predstavljala čistu razornu snagu i uništenje, njezina sestra Bastet zračila je ljubavlju i toplinom. No, ni na trenutak ne smije se njezin zanosan i bajan božanski izgled smatrati bezopasnim. Iako je Bastet božica ljubavi i plodnosti kod drevnih Egipćana, ona ipak u svojoj božanskoj ulozi obnaša i jednu od opasnijih zadaća. Naime, Bastet ispunjena toplinom Sunca, svake je noći spašavala boga Raa od strašne zmije, Apopa (Apofisa), koja je vrebala u zasjedi tijekom noćnih sati kada je Ra ranjiv i bespomoćan. Na kraju Athumanunh Vam opet samo na sebi svojstven način prikazuje njegovo poimanje izgleda božice Bastet. Na lijevoj je strani sličice Athumanunhova Bastet, a na desnoj njezin prikaz na slikama drevnih Egipćana.

Charmed · Malo ~ mače ~

Sekment - razarajuća božica

Sekment (Sekhet) ima ulogu braniteljice božanskog poretka, s velikim strahom spominje se ona kao 'moćna' i 'grozna' božica rata i borbe, te kao 'uništavateljica Raovih neprijatelja'. Drevni su Egipćani smatrali da je upravo ona Raovo oko, jer ona predstavlja razornu sunčevu silu koja pali. Kao zmija ureus smještena na Raovo čelo štiti glavu boga sunca i riga vatru na njegove neprijatelje. Simbol joj je lavica, čiju glavu ima na prikazima drevnih Egipćana. Na lijevoj strani sličice vidite 'strašnu' božicu Sekment kako je zamišlja Athumanunh, dok je na desnoj polovici iste sličice ona prikazana onako kako su je opisivali drevni Egipćani u svojoj mitologiji.

Charmed · Malo ~ mače ~

Athumanunhovi snovi

… odavno je sunce već nestalo iza horizonta, a noć je došla iznenada i naglo. Athumanunh žurno pali vatru na obali dok noć nije postala previše gusta, a rijeka počinje širiti svoj opojni miris. Osjeća Athumanunh miris tamarisa u cvatu, a prekrasni crveni cvijetovi hibiskusa šire svoj intenzivan miris. Noćas na nebu nema mjeseca, samo krupne zvijezde. Athumanunh zagledan u te zvijezde ima osjećaj da će svakog trenutka pasti na njega koliko mu se čine blizu, a onda duboko udahne miris noći i sluša tišinu. Gleda ili sanja, Athumanunh ne zna, ali vidi gusto izrasle palme s teškim grozdovima datulja, a iza njih se naziru pješčane dine. Na obali rijeke ibisi, a možda su to ipak samo dravske sive čaplje …
O čemu li to Athumanunh sanja u toploj, mirisnoj i omamljujućoj noći pored rijeke Drave, gdje zabaci udice svoje i čeka ne bi li kakva diverika zategnula najlonsku strunu njegove udice? Sanja li to on možda predivnu rijeku Nil? Gleda on tako u visoku betonsku branu koja stvori veliko akumulacijsko jezero i sa sjetom se sjeti Athumanunh da je ispod vodene mase nestala šumica u kojoj se on igrao sa svojim prijateljima. Sjeti se opet tako Athumanunh, da bi i Izidin hram nestao ispod vodene mase, da nije bilo akcije Svjetske zajednice koja je uložila velika sredstva i trud za spas te neprocjenjive vrijednosti ne samo za egipatsku već i za svjetsku civilizaciju. Dok tako Athumanunh opet odluta u svojim snovima do otoka File na rijeci Nilu on instinktivno pogledom traži među visokim stupovima Izidinog hrama mlade djevojke koje u svojoj djevičanski bijeloj odjeći započinju ritualnu molitvu u čast Velike božice. No, sve je tiho, nema šumova i nema pjesama, samo se iz daljine glasaju ibisi na obali rijeke. Pomisli Athumanunh: - nisu li možda, radnici koji su selili hram Izide veličanstvene ispred nadirućih voda Nila, zaboravili mlade Izidine svećenice, pa one sada poput sirena plivaju na dnu akumulacijskog jezera i tijekom toplih ljetnih noći izlaze na obale ne bi li započele ritualnu molitvu koju su davno prije već svi zaboravili …