Honore de Balzac

Charmed · Malo ~ mače ~

ŽIVOT BALZACOV

20. 5.1799. rodio se Honore de Balzac. Otac - Bernard Francois Balzac bio je bistra glava, širokog znanja, neukrotive volje što najbolje dokazuje njegov prijelaz iz seljaka u višu gradansku klasu. Iskoristivši dobro političke i ekonomske prilike u tadašnjoj Francuskoj, u svojoj pedeset i prvoj godini oženio se Laurom Sallambier, veoma lijepom djevojkom 32 godine mlađom od njega, aristoktatkinjom s manirima i vrlo dobrim obrazovanjem.

Čim je Laure rodila Honorea dala ga je dojiti u Saint-Cyr-sur-Loire ženi nekog žandara od straha da ne umre poput prvorođenog sina. Slijedeće godine Honoreu se pridružila i njegova sestra Laure. Honore nije nikada oprostio svojoj majci što se tako odjelila od njega: "Kakvim sam to svojim fizičkim ili moralnim nedostatkom izazvao tu majčinu hladnoću? Jesam li dakle bio natureno dijete ono čije rođenje je nepredviđeno?" često se pitao. Honore nije nikada zaboravio vrijeme provedeno ondje gdje ne vlada hrabrost, grandioznost, već naivna ljepota prirode. On se uvijek sjećao trenutaka provedenih pod čistim nebom kada su njegovi prvi pogledi ugledali kako bježe prvi oblaci. Njegova sestra, Laurie, samo 2 godine mlađa od njega nalazila se u istom položaju kao i Honore. Njih svoje, zajedno odrasli nježno su se voljeli. Honore je bio veoma brižan brat i u roditeljskoj kući gdje je i to ne jednom dopustio da ga kazne umjesto Laurie, ne odavši njenu krivicu. Kad bi Laurie stigla na vrijeme da optuži sebe, on bi joj govorio : "No, ubuduće nemoj ništa priznati, volim da me grde zbog tebe!..."

Bile su mu 4 g. kad je doveden nazad u Tours u očinski dom. Ondje nikad nije osjetio pravu majčinsku ljubav jer njegova majka nije znala za tetošenje i poljupce već joj je karakter kvarila sklonost prema raskoši te želja da se pokazuje i održava svoj društveni položaj. 1802. rođena je i druga kći Laurence a prigodom njenog krštenja Balzacovi dopustiše sebi da opišu ne baš postojanu plemićku partikulu de. I dok se je Bemard-Francois upomo i dalje penjao po društvenoj ljestvici, a Laure održavale razne ljubavne veze djeca su bila povjerena nekoj strašnoj guvernanti koja je tvrdila da se Honore grozi kuće, da on nije glup ali da je podmukao. Ona mu se izrugivala zbog zvijezda koje je radoznalo i strastveno promatrao. Mada još dijete, improvizirao je sitne komedije da zabavi sestre. "Po čitave sate," pisala je Laure, "strugao bi žicama jedne male crvene violine, a njegovo ozareno crveno lice dokazivalo je da on vjeruje da čuje neke melodije. A veoma bi ga začudilo kad bih ga preklinjala da prestane s tim muziciranjem. "Ta zar ne čuješ kako je to lijepo? " govorio bi mi." Honore je uživao povlasticu da živi u svijetu mašte i da čuje nebeske zvukove koji su odjekivali samo za njega. Najveći doživljaj u njegovu djetinjstvu bio je posjet djedu i baki Sallambier koji su bili oduševljeni tim lijepim djetetom smeđih blistavih i blagih očiju, visoka čela i bujne cme kose. Medutim nakon nekoliko mjeseci djedica je umro a bakica se preselila k njima, no gospoda de Balzac je svoje kćeri poslala u pansion Vauquer, a sina u pansion Le Guay gdje je bio "vanjski đak na satovima čitanja". Kad je Honore navršio 8 g. bio je nesretan što ostavlja svoju dobru sestru "drugaricu svoje bijede i suza".

Koledž u Vandomeu kamo je mladi Balzac poslan bio je veoma strog pod upravom vrlo liberarnih oratorijanaca. Ondje je bio veoma dobar red i disciplina, a naučavalo se poštovanje prema caru bez čega ustanova ne bi mogla opstati. Tu je bio smješten Balzac koji kao da baš nije bio stvoren da se nametne tom đačkom svijetu. Oprezna majka gotovo ga je potpuno lišila novca te nije mogao učestvovati u igrama i kupovanju. Roditelji ostalih učenika dolazili su u Vandome prilikom podjele nagrada. U toku 6 g. 1807. - 1813. prema vlastitim riječima majka ga je svega dvaput posjetila, možda zato da se podvrgne duhu koledža. Jedan nastavnik, otac Lefebvre imao je istaknuto mjesto u Balzacovu životu. Pod izlikom da mu daje instrukcije iz matematike on mu je posudivao mnoge knjige iz biblioteke i dopuštao mu da za vrijeme lekcija čita. Čitao je za vrijeme odmora dok su se ostali drugovi igrali. Često je dopuštao da ga bace u samicu kako bi ondje čitao. Jedino se po tome razlikovao od ostalih u očima nastavnika kao i zbog svoje samouvjerenosti koju kao da nije ništa opravdavalo. Zanemarivao je učenje i počeo pisati stihove koji nisu ulijevali mnogo nade pa ga u ruglu prozvaše Pjesnik no to ga nije obeshrabrilo. "Bit ću čuven" tvrdio je taj ne baš sjajan đak. Drugovi su se smijali toj njegovoj umišljenosti; a to je činio i on sam, jer je ipak bio zgodan dečko. No previše se opijao raznim razmišljanjima, idejama i maštom pa kako je u dobi puberteta živio samo za duh izgledalo je da je potpuno otupio. Zato je 1813. vraćen u Tours gdje se pod utjecajem svježa zraka, slobode, te dodirom s obitelji Honoreu vraća mladenačka živost. Čitava obitelj kipjela je od priča, planova, žalovanja, ogovaranja. Svi su bili vragolasti, nemirni i originalni; svi su se osjećali ponosni što pripadaju obitelji Balzac.

Medu djecom je vladalo podrugljivo bratstvo i duboka ljubav. S roditeljima su imali zajedničku sklonost prema knjigama i obiteljskom rječniku. Čitav klan Balzacovih gajio je kritički duh; nisu štedjeli jedni druge, ali su znali da svi pripadaju jednoj te istoj grupi.

Kada je 1814. potučen Napoleon morao abdicirati i otići u progonstvo na Elbu, to je bio velik udarac za Balzaca djelom odgojenog u svjetlu carske slave. Vrlo brzo su se okrenuli mnogi vjetrokazi a Honore, petnaestogodišnji dječak, kojega je majka poslala da zastupa oca na plesu vojnog okruga s užitkom se

umiješao u žensku gomilu, zaslijepljen svjetlima, crvenim bojama dijamantima i naročito bijelim ramenima. Nije više nikad zaboravio te slike i taj miris žene. U srpnju 1811. ušao je u koledž u Toursu. I tamo su se nastavila zadirkivanja ali Honore je osjećao u sebi nadljudsku snagu i zakleo se da će ih jednog

dana zasjeniti slavom. Sestre su se smijale kad je tvrdio da će "jednog dana taj adutić Honore iznenaditi svijet." Očekujući trenutak da ga iznenadi, on ga je proučavao. Prikupljao je materijale a da ni sam nije znao za koju će mu to zgradu poslužiti. Bio je žedan svega, ljubavi i slave.

Nakon završenog flozofskog fakulteta roditelji su mu dali dvije godine da dokaže svoj talent. Okušao se s dramom Cromwell no ona je bila i suviše loša, bila je dosadna kopija Corneillea, Racinea i Vergilija. Ali ponovo se Honore nije obeshrabrio. Sada je očekivao slavu od romana. I dok je zarađivao pišući serijske pomodne romane jer je pristupio jednoj takvoj radionici, njegovi daljnji pokušaji i dalje su se redali. Imam samo dvije strasti, ljubav i slavu, njegova je najdraa rečenica. Žedan i nezasitan svijeta boji se da će biti iznevjeren. U me uvremenu su se njegove sestre udale ali ne baš sretno; više da ugode želji roditelja.

Balzac je bio izvanredan novinar a njegovu genijalnost prva je naslutila gospoda de Berny s kojom je već 4 g. održavao vezu i koja je strašno patila vidjevši ga prinudenog da prihvaća sitne poslove koje mu je nudio Rousson, književni mešetar koji je iskorištavao njegovu bujnu maštu. Ali navršio je dvadeset pet godina a uspjeh mu je izmicao. Sve ga je privlačilo onome što je veliko; sve ga je odbacivalo od onog što je malo. Honore je sam sebe strogo sudio: ogorčen samim sobom, ponekad je pomišljao na samoubojstvo.

1825. g. Balzac je, u Ulici Tournon, gotovo svakodnevno vidao gospodu de Berny koja se prodavši svoju kuću u Vileparisisu, nastanila nedaleko od njega. Ona mu je donosila sve: obožavanje iskusne žene, poželjne i nježne; materinsku ljubav zrele Egerije prema mladiću čije su oči dva crna dijamanta, oči vladara, vidovnjaka, krotitelja; poznavanje svijeta i fine savjete o tome kako se u njemu treba držati; priče o predrevolucijskom dobu, o revoluciji, o društvu iz vremena Carstva što je nastalo od Direktorija. Pronicava, podrugljiva i strastvena, bez iluzija o muškarcima a ipak bez zlobe, sposobna za bezgraničnu privrženost, opisivalaje lukavstva, žudnje, spletke. Osvjetljavala je život.

Budući da je počeo očajavati što ne postiže književnu slavu pa čak ni to da živi od svojeg pera, jedan očev prijatelj savjetovao mu je da se baci u poslove a uz to se može baviti književnošću. Međutim ni poslovi mu ne idu i nakon propasti štamparije Balzac 1828. pred vjerovnicima bježi u četvrt pored Opservatorija. U meduvremenu Honore je održavajući vezu s vojvotkinjom d'Abrantes kročio sebi put u kraljevstvo žena. Ali morao je birati i gospoda de Berny pobjeduje.

U novom stanu Balzac se sprema za rad i prekriva svoju budućnost remek -djelima rečenicom: "Ono što Napoleon nije dovršio mačem, ja ću izvršiti perom ".

Nalazeći primjer u djelu Waltera Scotta Balzac započinje rad na svom prvom povijesnom romanu isprva nazvanom Momak. Imao je sadržaj - ratovanje Šuana i Vandejaca - ali nedostajalo je neposredno poznavanje predjela i krajolika, a ništa ne može nadomjestiti takve slike. Zbog toga Balzac putuje generalu de Pommereulu prijatelju obitelji. Od njega je doznao mnogo o gradanskim ratovima, upoznao se s nekolicinom preživjelih i tako je stvorio svoj prvi roman. Svršeno je bilo s karijerom diplomiranog studenta, gotovo s jalovim životom Victora Morillona kako se dosad potpisivao. Šuana (Bretagnu 1800. godine) će potpisati Honore de Balzac. I zato je htio da on bude savršen. Iako Šuan nije doživio uspjeh kod publike, malobrojni čitaoci su se pokazali kvalitetnima. Honore je znao da će odsad, za nekolicinu poznavalaca, on biti "autor Šuana". lako je obećao Gospodi de Berny, Balzac se ne uspjeva oduprijeti napasti i nakon dvije godine razdvojenosti vraća se vojvotkinji d'Abrantes pišući njene memoare. Ali želja i strast nisu ljubav. "Muškarac i žena mogu, a da se ne obeščaste, zamisliti nekoliko strasti; tako je prirodna težnja k sreći! Ali u životu postoji samo jedna ljubav. " On je tu jednu ljubav nazirao s gospodom de Berny. Istovremeno putena, mudra i njea, ona je za njega bila "anđeo što je sišao s neba". Ona ga je oblikovala, otkrila, vodila. Bez nje Balzacova genijalnost nikada ne bi dožvjela svoj procvat. On je to znao.

U prosincu 1829. izišla je Fiziologija braka "od jednog mladog neženje". Ta knjiga, sjajna i nimalo sramežljiva, dokazivala je začudujuće poznavanje žena. Autor je to mogao zahvaliti vlastitom iskustvu; gospodi de Berny i vojvotkinji d'Abrentes koje su, obje donijele svoja povjeravanja i priče. Pišu mu nepoznate žene i u sebi prepoznaju njegove junakinje; Prizori iz privatnog života, čedni bez sramežljivosti, smirili su one koje je smela njegova Fiziologija braka. U čitaonicama očekuju njegove knjige.

Što je Balzac više promahao, to je više u novcu vidio "jedinog modernog boga", velikog pokretača suvremenog društva. Godine 1828. osnovao je Le Voleur, a zatim 1829. La Silhouette, koju su ilustrirali veliki crtači - Gavarni, Charlet, Grandville, Henri Monnier. Balzaca su osvojili ti podrugljivi i grubi

umjetnici. Kao i on, tako su i oni stvarali tipove; Gavarni je kao i on, prikazivao "izgled neke odjeće, misao neke haljine" .

Medu predbacivanjima, prijekorima, suprotnostima, gospođa de Berny je ostala zaštićena luka mira. Ona možda više nije bila poželjna, ali tko se pokazao pouzdaniji od nje? Ona ga je formirala; on ju je nadmašio. Ona nije tražila ništa više "osim svog skromnog mjesta pored nogu odraslog djeteta koje miluje svojim materinskim okom". U očima pisca to je najveća zasluga jedne žene; pored nje je dobro radio.

Ali iako je doživio uspjeh, Balzac nije nikada imao život o kojem je sanjao i koji bi bio u skladu s njegovim idejama. On je kao i Prometej morao podnositi sudbinu jer je naučio shvaćati nesavladivu moć nužde.

Zapravo u Balzacu postoje dva bića. Jedno je neki debeli čovjek koji izgleda kao da živi u ljudskom svijetu; koji se prepire s majkom i sestrom; koji ima dugova i strahuje od ovrhovoditelja; koji u isto vrijeme gaji epistolarnu ljubav s jednom poljskom groficom i služinsku ljubav s jednom ljubavnicom -

služavkom. Drugo je tvorac čitavog jednog svijeta; voli mlade žene bijelih ramena, blistavih očiju, glumice ili vojvotkinje; osjeća i shvaća najistančanija čuvstva; i, ne baveći se bijednim novčanim pitanjima, provodi raskošan život. Ljudski Balzac podnosi malograđane svoje obitelji; onaj prometejski Balzac posjećuje ugledne obitelji koje je sam izmislio. Zaokupljen stvorenjima iz svoje mašte, on nema više vremena da se bavi drugima. Nije nazočan smrti Lure de Berny niti Laure d'Abrantes, koje je ipak volio u časovima svog ovozemaljskog života; ali, za vrijeme njihove agonije, on bdije nad Henriettom de Mortsauf, Estherom Goseck i Coralijom, koje su kćeri njegova genija. Ponekad, u stvarnom svijetlu, može izgledati nezahvalan ili nemaran; bit će nježan i strastven u svom svijetu, u stvari jedinom u koji on vjeruje, jedinom u kome su prisutni, aktivni i napregnuti, njegovo srce i duh.

U dvadeset godina Balzac je grozničavim radom stvorio čitavu biblioteku knjiga. U stotinjak djela ocrtao je više od 2000 likova iz svih društvenih slojeva. Nastup svih tih tipova na životnoj pozornici čini za njega "Ljudsku komediju" koju on izlaže u nizu "scena" i "studija":

Charmed · Malo ~ mače ~

I. SLIKE IZ PRIVATNOG ŽIVOTA:

1. Otac Goriot, Pukovnik Chabert, Gobseck, Bezbožnikova misa, Poruka, Trgovina k mačku koji se lopta, Zabava u Sceauxu, bračni ugovor

2. Beatrisa, Jedna Evina kći, Lažna Ijubavnica, Napuštena žena, Ženski likovi, Gospođa Firmiani, Zapisi dviju mladih žena

3 . Kad žena zri, Put u život, Modeste Mignon, Vandetta, Porodični mir, La Grandiere, Albert Savarus

II. SLIKE IZ PARIŠKOG ŽIVOTA:

1. Sjaj i bijeda kurtizana, Zlatooka djevojka, Tajna kneginje Cadignan, Vojvotkinja de Langeais

2. Rođaka Beta, Veličina i pad Cesara Birotteaua

3. Rođak Pns, Banka Nucingen, Glumili su i nehotice, Ferragus, Sarrasine, Jedan poslovan čovjek, PierreGrassou, Facino Cane, Jedan kralj bohema, Gaudisart II

III. SLIKE IZ PROVINCIJSKOG ŽIVOTA:

1. Ljiljan u dolu, Muzej starina, Eugenija Grandet Ursula Miruet

2. Usidjelica, Pjereta, Departmanska muza, Mutivoda

3. Propale iluzije, Tourski pop, Slavni Gaudissart

IV. SLIKE IZ SEOSKOG LIVOTA:

Seljaci, Seoski liječnik, Seoski župnik

V. SLIKE IZ VOJNIČKOG ŽIVOTA:

Šuani, Strast u pustinji

VI.SLIKE IZ POLITIČKOG ŽIVOTA:

Jedan dogaaj iz vremena Terora, Mračna afera, Poslanik grada Arcisa, Z. Marcas

VII. SLIKE IZ FILOZOFSKOG ŽIVOTA:

VIII. FILOZOFSKE STUDIJE:

Isus Krist u Flandriji, Prognanici, Majstor Cornelius, Crvena krčma, Mobilizirani vojnik, Drama na morskoj obali, Prokleto dijete, Massimila Doni, Gambara, O Katarini Medici, Uvod, Kalvinski mučenik, Ruggierijeva tajna, Dva sna

IX. ANALITIČKE STUDIJE:

Vragoljaste priče, Sitni jadi bračnog života

Ljudska komedija ostaje istovremeno najvjernija slika vječnog čovjeka i najbolja povijest običaja u doba Restauracije. Sve se tu nalazi: plemstvo i gradanstvo, administracija i vojska, trgovinski, transportni mehanizam, kao i onaj štampe, pravosudnog, političkog, mondenog života. Nimalo površno skicirani već rastavljeni, izloženi poput dijelova nekog orijaškog organizma uočljive mašinerije.

Njegovo opažanje proširuje se i na kuće, gradove; on poznaje sve četvrti Pariza. "Noćni Homer, on paklenskom luči osvjetljava kripte i galerije jednog grozničavog grada gdje se odvija neka zlokobna epopeja." Zalazi u studentske restorane, medu kazališne kulise, u budoare vojvotkinja, u ložnice kurtizana. Tim svojim stvorovima on daje stvarne snabdjevače. Krojač Staub oblači Luciena de Rubemprea, a Charlesa Grandeta krojač Buisson (koji je ujedno i Balzacov). Trgovina nakitom Fossin, Ulica Richellieu broj 76, lijepoj gospodi Rabourdin isporučuje grozdove crnog biserja. U provinciji nije mu promaklo ništa od različitih društava u Angoulemeu, Le Havreu, Limogesu, Alenconu. Nitko nije bolje shvatio antagonizme, neumoljive i sitničave, što su nastajali u svim tim gradovima iz groznica koje su ih potresale od 1789. do 1830. godine. Francuska iz doba Restauracije ostala bi nerazumljiva kad čitalac ne bi vidio kakvim je korijenjem ona vezana za prošlost. "Stvaran život je život uzroka". Medutim postupak s licima koja se iznova pojavljuju Balzacu dopušta da izmišljenim licima dade i četvrtu dimenziju - vrijeme.

Charmed · Malo ~ mače ~

POLITIKA I RELIGIJA

Balzac drži do tradicije, obitelji, monarhije zato što sve to postoji i zato što to čuva enrgiju nacija. Neprestano mijenjati vodu, na akciju prenositi fluidnost misli, u njegovima očima to je isto što i slabiti državu. Trajnost je Balzacu izgledala kao nešto samo po sebi dobro. To može podjednako dovesti do pučke diktature kao i do legitizma, do Napolenoa ili Marata kao i do Ljudevita XIV. Napoleonova jedina zabluda je u tome što se nije umio smjestiti u trajanju. Pravi kralj može doći odozdo ili odozgo. Ono što Balzac mrzi to je prije svega nestabilna vlada mediokriteta. Ponekad sanjari o nekoj kolektivnoj diktaturi. "Kad bi se u Francuskoj udružilo petnaest Ijudi i kad bi imali vodu koji bi bio premac Voltaireu, onda bi uskoro prestala lakrdija što je nazivaju ustavnom vladom i koja za temelj ima neprestano dovodenje medio krivokletstva na prijestolje." Energičnost pridonosi u isto vrijeme i moći i zakonitosti.

Godine 1924 piše: "Svaki čovjek ima svoju maniju; religijaje najuzvišenija od svih njih." Godine 1837: "Nisam preobraćen niti me treba preobraćati, jer nemam nikakve religije." Naposljetku je izabrao bacanje u kršćanstvo. Koje kršćanstvo? Zar ono katoličke crkve? Balzac je s njom povezan emocijama iz djetinjstva; braneći je, napisao je lijepe priče; u Seoskom liječniku uzdizao je njenu civiliziranu moć; u Ljiljanu, evandeosku nježnost. Sve to nije dovoljno da od njega stvori pravovjernog katolika: "Katolička vjera", kaže on, "jest laž koju čovjek stvara samome sebi."

LJUBAV

Balzac o ljubavi govori čas kao mistik čas kao filozof. Većina žena iz Ljudske komedije traži bilo bogatstvo bilo sreću taštine, a muškarac se ponekad ženi iz ambicije, gotovo uvijek iz koristoljublja. Medutim "brak bez ljubavi je ozakonjena prostitucija" kaže Balzac. On odmata ženske duše a da ih ne povrijedi; opaki promatrač koji nikada ne nasjeda komedijama ljubavi i novca, kad želi, on slika najfinije nijanse osjećaja. Žene će uvijek ostati njegove vjerne čitateljice, zato što ih nijedan pisac ne shvaća kao on. Ne jedna od njih doživljava to da bude demaskirana i, potajno u svom srcu, u tome uživa.

Budući da je dobro upoznao kurtizane, vjenzje da su one sposobne za ljubav-strast. On voli njihovo tijelo, njihovu raskoš, njihovo poznavanje muškaraca, njihovo prihvaćanje rizika, napokon i njihovu poeziju koja se rađa u prolaznosti njihova života. One, u njegovu životu, tvore čitav jedan svijet koji ima svoj jezik, svoje zakone, svoje mlade ljubavnike, svoje bogate starce i svoje drame (Coralijina smrt, Estherino žrtvovanje). U muškarca, "Ijubav nikada neće biti ništa doli glad, žeđ uljepšana našom maštom", ili nada u podršku njegovu izazovu društvu. Rastignacu je potrebno da u svojoj igri ima Delphinu de Nucuingen. Blondet svoj spas duguje gospodi de Montcornet. "Ljubav", kaže Blondet, "je jedina šansa što je glupani imaju da se uzdignu." Ali zašto glupani? A zaštojedina šansa? Onima koje ne nadahnjuju ljubav ostaje prijateljstvo, udruživanje. Jednako koliko i o nekoj ženi, balzakovski junak sanjari o prijatelju ili kakvoj grupi, koji su bezuvjetno odani. Plemstvo ga fascinira zato što je ono zatvoreni klan koji gura svoje. Prilikom svog stupanja u život Balzac je bio samotan čovjek kojeg je samoća plašila. Tražio je suborca. Drugovi iz Fcoteauxova restoran, Trinaestorica, Crveni konj, Vautrin i njegova momčad, sve to sadrži nešto od mistike grnpe, nadomjestka ljubavi.

Charmed · Malo ~ mače ~

NOVAC

Novac, načini da se do njega dode, mirazi, nasljedstva trgovina, bankarstvo, lihvari, krivotvoritelji oporuka, prijevara u Ljudskoj komediji zauzimaju isto toliko mjesta koliko i ljubav. Još više mjesta. Postoje dva uzroka toj glavnoj ulozi Kralja Novca: autor i doba.

Ponajprije autor. Balzac je roden u obitelji koja je fetišizirala novac. Njegova majka govorila je:"Bogatstvo, veliko bogatstvo je sve." Oko njega svima je nedostajalo novaca: Survilleovima,Montzaigleovima, njegovim roditeljima, njemu samome. Zar je to bila njegova greška? Da, njegovi roditelji imali su od čega živjeti, Survilleovi su se mogli pristojno zadovoljiti inžinjerskom plaćom; Honore, da nije bio rasipan, iz nezadovoljenosti. A gdje je započeo? U pravničkoj kancelariji. Tamo mu se u nosnice uvukao prljavi zadah nepošteno stečenog novca. Tamo uči stvarne odnose zakonika i pravde.; vidi nasamarene poštene ljude, prevarante koji likuju, uslužite suce.

Julska monarhija je doba kad se izgraduje krupni kapitalizam. Zemljišta u Parizu dobivaju golemu vrijednost. Razvijaju se diončka društva. Novac upravlja svijetom; Balzac opisuje taj svijet.

KAKO BALZAC RADI?

Središte Balzacova romana je strast; roman je crescendo te strasti koja raste, čisti sve pred sobom i pretjeruje čak i do ubojstva.

U stvaranju balzakovskog lika mogu se razlikovati tri stadija. U prvom on polazi od poznatih bića ili knjiških likova. Na primjer misli na Dablina da bi od njega napravio Pilleraulta; ili na Marie d'Agoult da bi od nje stvorio Beatrisu. Zatim sve mijenja i portret obogaćuje elementima od drugih modela. U drugom stadiju rukovoden je "ne više željom za književnim transponiranjem već suštinskim zahtjevima djela". Jednako kao što slikar, odmičući se bolje vidi sliku i dodaje jedan potez, jedan ton, tako i Balzac vodi računa o onome što je već naslikano kako bi djelu dao više reljefnosti. Napokon u trećem stadiju, on "likove izobličuje kao u kakvoj halucinaciji" da bi od njih stvorio utjelovljenje neke ideje. Tada Gobseck postaje Moć Zlata; Cesar Birotteau - Poštenje; Goriot - Očinska ljubav.

Ali, čak i u tom prelasku na apstraktno, on i dalje ostaje čvrsto stajati na zemlji. Ništa nije zanimljivije od pronalaženja, u svim njegovim knjigama, sićušnih tragova njegova svakodnevnog života.

Sva svoja djela stvarao je pod pritiskom vjerovnika i izdavača. Vječito skriven u skupo namještenim stanovima pod izmišljenim imenima noći i noći proveo je pijući crnu kavu i pišući trideset stranica dnevno. Gotovo uobičajeno bilo je da liježe u šest sati na večer, naredi da ga probude u ponoć, zatim piše dvanaest ili petnaest sati dnevno. Njegova žed za slavom bila je tolika da je uspjeh pio dugim gutljajima; njegova bijeda bila je tako bolna da se naslađivao svojim sjajem, iako prezaduženim.

Balzac je u svibnju 1848. konačno požnjeo i svoj prvi uspjeh u kazalištu s dramom Maćeha. Napokon je uspio u dramu ubrizgati snagu svojih romana.

Tijekom cjelokupnog Balzacovog stvaralaštva jedino su ga podržavale Zulma Carraud - vjerna prijateljica, te nakon smrti Lure de Berny gospoda Hanska koja ju je trebala zamijeniti nakon smrti. Balzac je gotovo uvijek održdvao više veza sa ženama, ali dok su mnoge bile tek prolazne strasti, Eva Hanska bila

je žena koju je Balzac želio 16 godina, žena koju je oženio. Upoznali su se putem pisama kojima je Eva komentirala i hvalila njegova djela potpisujući se Tuđinka. Balzac je odmah uočio tu mističnu čitateljicu. I s vremenom poznanstvo je preraslo u duboku ljubav. Ali morali su čekati najprije trinaest godina smrt grofa Hanskog, a nakon tog bolnog dogadaja za Evu, još tri godine da se riješi oporučno ostavljena imovina. U meduvremneu ljubav se razbuktala i Eva je nosila njihovo dijete ali ono je prerano rođeno i to ljubavnicima daje još jedan težak udarac. Balzac živi samo za Evu i piše: "Dobri moj vučiću, da te ne volim i ne obožavam, već odavno ne bih više postojao...Radim samo za tebe i zbog tebe! Nemam više vlastite egzistencije..."

Kada su se konačno sjedinili 14. ožujka 1850. Eva, sada pedesetogodišnjakinja patila je od napadaja kapi, a Balzac se gušio. Ali on je konačno sretan pa piše Zulmi: "Dakle, prije tri dana oženio sam se jedinom ženom koju sam volio, koju volim više nego ikad i koju ću voljeti do smrti. Vjerujem da je ta veza nagrada koju mi je Bog namijenio za tolike nedaće, godine rada, teškoće koje sam podnio i prebrodio. Nisam imao ni sretne mladosti ni cvjetnog proljeća; imat ću najsjajnije ljeto, najslađu jesen..."

Stigavši u Pariz Balzac se jako razbolio. Eva je posljednjih mjeseci bila prije svega njegovateljica. Balzac je umro u toku noći, 19. kolovoza u teškim bolovima bučno hropćući. život završavao je poput kakvog romana Ljudske komedije.

Doprijeti do cilja i izdahnuvši, poput onog antičkog trkača! Vidjeti sreću i smrt kako zajedno stižu na prag vrata! Dobiti onu koju čovjek voli u trenutku kada ljubav gasne! Kad čovjek dobije pravo da bude sretan, nije više sposoban da uživa!... Oh! kolikih je ljudi to sudbina!

Kao što je već odavno predosjećao, ta sudbina bila je i njegova, a njegovoj lucidnoj inteligenciji, kojoj je toliko godilo da rasvjetljava potajne uzroke zbivanja, tih posljednjih dana, opruge njegova života zacijelo su se ukazale u svoj svojoj strogoj jednostavnosti. Umirao je goreći od svojih želja, iznuren od izxnišljenih čina svojih tvorevina, kao žrtva svoga djela. Njegovo nezadovoljeno djetinjstvo i mladost nadahnuli su nadljudskim ambicijama. Htio je sve: Ijubav, bogatstvo, genijalnost, slavu. Unatoč rastojanju, naoko nepremostivom, izmedu linije polaska i cilja, on je postigao sve. U nedjeljno večer, 18. kolovoza 1850., ležao je usred dekora koji je sam stvorio i koji je nalikovao njegovim snovima iz Tisuću i jedne noći; pored ugledne strankinje, koja je zbog njega napustila svoju palaču i svoje nepregledno more žita; u središtu svijeta koji je naselio, zatim u njemu živio, a koji ga je imao nadživjeti. Ali Smrt, koja ga je, već godinama u stopu pratila, u isto je vrijeme kad i on prešla liniju cilja.

Charmed · Malo ~ mače ~

EUGENIE GRANDET

SADRŽAJ:
U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.

Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rodendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rodak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rodaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u meduvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. lako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.

Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D'Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama žvjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca nikad nije ni željela.

Charmed · Malo ~ mače ~

LIKOVI:

OTAC GRANDET:

Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja, kuje i čeka, a zatim zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.

Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila srebro i zlato. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za kojuje svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.

"Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo "

EUGENIE GRANDET:

Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.

Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.

Crte njenog okruglog lica, nekad svježa i rumena ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.

Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, tako blago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna."

"U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie tugu. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova Ijubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela patiti. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago nisu bili milijuni čiji su se prihodi gomilali, već Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena."

" Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje "

" Eugenie bila je uzvišena, bila je žena."

CHARL GRANDET:

Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i ugladenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. lako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugenijinu tragediju.

"Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.

" Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice....Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola."

"Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao seje ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mlada čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu"

"Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u dogadaje; tu se izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljimaje bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.

GOSPODA GRANDET:

Gospoda Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljedu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na potpis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospoda Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe."

VELIKA NANONA:

Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Primitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu. Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara."

"Znajući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetgodišnji hrast na svom korijenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu uplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice: ona se je smjala, kad se smijao Grandet, bila nevesela, mrzila se, grijala se, radila je zajedno s njim."

Charmed · Malo ~ mače ~

O DELU:

Eugenie Grandet tragičan je roman u kojemu je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda njazanimljiviji i sam Grandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti s Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih, Balzak preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene. Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu.

"U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumomije razvaline."

Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana "Eugenie Grandet". Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima "plovio zlatnim jezerom". 'Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja", a i Balzak je rekao:" Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvame nadmoćnosti, samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti." A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. "dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio." A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( "Žalost je u srcu, a ne u odjelu", "Glad izgoni i vuka iz šume.", 'Kad nema mačke kod kuće miševi igraju") i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo ('Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti, dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan." " svi putovi varoši vodili su na njegova imanja").

Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je "arđieo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce."

Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzak opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce ("Tisuće zbrkanih misli radale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a hatmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela gledati taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naidoše burni duševni pokreti." ). Baš ovdje uspio se je pokazati i kao pjesnik. Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. "Crpi snagu iz svoje ljubavi.". Za njega, za njega , govorila je u sebi, "podnijeti ću sve muke ovog svijeta." Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina Ijubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je "proljeće ljubavi" počelo pojavljivanjem mladog pariškog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D'Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: "Patiti i umrijeti" ( "To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje"). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kućici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila s njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzak je kazao: "To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine."

Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.

Kroz ovaj roman Balzak je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo "čudovišta" čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzak poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac ( "Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet. " Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme." U ovu prostoriju je bez sumnje dolazio stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrće, da miluje i prevrće svoje zlato."), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu (Mislim na njega, draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA bio je on"). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospoda Grandet je ovdje nevina žrtva koja je "spavala, jela, pila išla po volji svoga muža". Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe". "Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živa, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan "

Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Molijera i našeg Držića ("Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih milijuna "). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je dogadaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzaku moderni Bog njegovog vremena.

Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se "jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta" i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane poprište najuzbudljivijih drama i tragedija." Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenadenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ("U tim kućicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci").

Nosilac jedne fabule sam je otac Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.

Balzak je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove ("Tvrdice ne vjeruju u zagrobni život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: "Što plaćaš?", umjesto da mu kažu: "Što misliš?". Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje." ( "Nevolja rađa jednakost", "Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede."). Postigao je objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende Ljudske komedije ". Motivom novca uspio je stvoriti monomane Ijude koji su cijelog života robovi svojih strasti.

Charmed · Malo ~ mače ~

OTAC GORIOT

"Njegovo lice, uslijed patnji čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je neprimjetno, iz dana u dan sve tužnije i izgledalo je očajnije od ma kog drugog lica za stolom."

Uzrok su bile njegove kćeri. Njima je uspjeh bio ključ moći i one su zaista htjele uspjeti. Bila su to koristoljubiva i pohlepna stvorenja, jedna po imenu Delphina, a druga Anastazija. Otac Goriot, kao i Grandet, bio je zarobljenik svojih strasti. Njegova strast bila je očinska ljubav koja se kasnije pretvorila u opsesiju. On je imao ponos, ali taj ponos gubio je pred kćerima koje su ga se, rastom njegova siromaštva, odrekle. Od bogate tvorničara raskalašene pojave on se pretvara u nemoćnog i bijednog starca koji svakim danom sve više vene dok se njegove ljubimice sve više i više naslađuju bogatstvom koje on krvavo plaća. Nesvjesno kupujući njihovu ljubav on je u stanju prodati i poklon svoje žene za koji kaže:"radije bi kopao zemlju svojim noktima no što bi se odvojio od ovoga", ali ipak to čini i pomalo se prepušta rukama bijede. On je lik stvoren da bude "vječni otac" koji je dao sve, i svoju nježnost i svoju ljubav, a one "kada su dobro iscijedile limun, koru su bacile na ulicu". Goriot je zbog njih živio, njihova radost bila je i njegova, nihove želje bile su njegove zapovjedi. Kako je i sam rekao bio je "bijedna lešina čija je duša uvijek tamo gdje su njegove kćeri" koje bi unovčile sve pa i život staroga oca.

"Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolazu dobace osmijeh, koji pozlati moj život kao da na njega padne zraka divnog sunca. Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima. Živim od njihove radosti." Tolika je bila njegova ljubav! Ona ga je odvela u neimaštinu, a na kraju i u smrt koju je dočekao u bunilu shvativši ono što mu je dugo vremana već bilo poznato, njegove kćeru ga nisu voljele. Dobro je znao da je njihova ljubav trajala koliko i njegovo bogatstvo. On ih je previše volio, možda zato one njega nisu ("To što se dogodilo tome ocu može se dogoditi i najljepšoj ženi sa čovjekom kojega jako voli: ako mu dosadi svojom ljubavlju, on ode i izbjegava je, služeći se kojekakvim niskostima."). Na samrti ih je u isto vrijeme čeznutljivo zvao i proklinjao nazivajući ih zlikovcima i bestidnicama, a njihove muževe smatrao je odgovornima za uništenje svojih kćeri. "Oni su ih ubili!", rekao je. U antologijskom prizoru kada stavlja svoje ruke na glave dvojice studenata on postaje Krist očinstva. Anastazija i Delphina hladno su se ponašale prema njemu uspjevši otjerati ovog jadnog starca u grob. "To je bila sirotinjska smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka." Otac Goriot živio je da bi patio, da bi obožavao svoje kćeri i cijeli život je dao njima "bio je žedan, ali nikada nije pio - eto tako je živio posljednjih deset godina.".

Francuskinja · **♦Un Mal pour un Bien♦**

Jako dobar francuski pisac,svaka mu cast...

bambina23 · Početnik Domaćeg.de

Balzak je jedan od najboljih francuskih pisaca ikada ,medjutim s obzirom da sam mnogo puta imala prilike da prevodim odlomke njegovih knjiga,sto nije bas jednostavno iako je realista,moram da priznam da mi smetaju kao citaocu a ne kao prevodiocu mnogobrojni opisi(grad,naselje ,ulica,kuca....)jer spadam u nestrpljive citaoce koji samo cekaju pocetak radnje ili psiholoske nijanse.Licno mnogo vise volim Bodlera i Igoa.

Stark · Dobro upućeni član

od njega sam procitao Cica Gorio i knjiga je vrh...Gledao sam Rodjaku Betu i film je fenomenalan,sad sam nabavio tu knjigu pa se spremam da je citam...obozavam te francuske spletke

Crno i zlatno · Šetaj svoju štiklu

Čitala sam ga u srednjoj za lektiru, baš mi se i ne sviđa