Gabrijel Garsija Markes

Najdrazi · Početnik Domaćeg.de

Spavao bih manje, sanjao bih više

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.

Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome što znače.

Spavao bih manje, sanjao bih više - shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti.

Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju.

Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivernim ne samo telo, već i dušu.

Bože moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu i čekao da izgreje sunce.

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja.

Zalivao bih ruže da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica...

Bože moj, kad bih imao još samo jedan mali komadić života... ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan a da ne kažem ljudima koje volim, da ih volim.

Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav.

Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare, a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se zaljubljuju.

Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.

Stare bih podučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom.

Toliko sam od vas naučio ljudi ...

Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a ne zna da je istinska sreća u savlađivanju litica.

Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatio zazuvek.

Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od velike koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem.

Oproštajno pismo Gabrijela Garsije Markesa. koje sam već objavio na Internetu, ali ga je tada neko neopravdano i bez obrazloženja skratio.

rouzvel · Prijatelj foruma

Prelepo pismo, moram da priznam i jako poucno........mada meni ovako luckastoj najvise pasuje onaj deo

Zalivao bih ruže da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica...

E sad, da li zbog ruza ili zbog zalivanja, tek ovo me nekako najvise dotice Rolling Eyes

WiseDog · Početnik Domaćeg.de

Licno najvise od svega volim njegovu knjigu "100 godina samoce" .... "Jesen Patrijarha" sam poceo,ali ne ide !!

aureliano · ♣ El Capitán ♠

E sad, a koji Aureliano Buendia sam tu ja? Very Happy

Mr.Stiles · Početnik Domaćeg.de

The worst way to miss someone is to be seated by his side and know you'll never have him...
G.G.Marquez

DFAITH · Početnik Domaćeg.de

Od njega je i knijga dobra zove se sto godina samoce meni se cini ja citam na nemackom jeziku zato neznam bas dobro nase recih titule

MicaCica · Početnik Domaćeg.de

''Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete...''

Ovaj deo mi se najvise dopada...u svakom slucaju ovo je predivno napisano Smile

hose_arcadio · Početnik Domaćeg.de

marquez je jedan od mojih najdrazih pisaca!
ljudi obaveazno, ali OBAVEZNO procitajte njegovu "Ljubav u doba kolere"!

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Yasmin · Prijatelj foruma

njega sam rado citala u mladosti....

BIOGRAFIJA

Gabrijel Hose Garsija Markes je rodjen 6. marta 1928. godine u Arakataki u Kolumbiji.Bio je najstarije dijete od dvanaestoro dijece,koliko su imali njegovi roditelji.Djetinjstvo je proveo kod bake i djeda sa majcine strane.Bio je izuzetno bistar ucenik i upornim radom i talentom je dobio stipendiju za srednju skolu u Colegio National(Bogota).Tu je otkrio ljubav prema knjizevnosti i poceo je da se divi grupi kolumbijskih pjesnika koje i danas zovu "piedra y sielo"("kamen i nebo"),a njihov uticaj na Markesa je i vise nego ocit.1946 je upisao pravni fakultet na Nacionalnom Univerzitetu u Bogoti.Tu je i poceo da cita Kafku,i objavio je prvu knjigu pripovjedaka u libelarnim novinama.9. aprila pristalice liberalnog predsjednickog kandidata su zapocele velike nerede u glavnom gradu Kolumbije,podmetali su pozate i tu je izgorio i pansion u kojem je zivio Markes,a u tom pozaru izgorjeli su svi njegovi dotadasnji rukopisi.Nacionalni Univerzitet je tada bio zatvoren i on je bio prinudjen da predje na univerzitet u Kartaginu,i tu se bavio novinarstvom da bi mogao da se izdrzava.1950 prekinuo je studije i poceo je da pise kolumne i price u libelarnim listovima.1954 vraca se u Bogotu.Njegov prvi roman "Oharaska" je izasao iz stampe 1955,iste godine kada je on postao clan komunisticke partije i kada je otputovao u Evropu kao dopisnik casopisa Ekspektador.U Parizu ga je zatekla vijest da su novine ukinute i da je ostao bez posla..1958 izlazi mu iz stampe djelo"Pukovniku neme ko da pise",a te iste godine vraca se u Kolumbiju i zeni se sa Mercedes Barha(tvrdio je da ju je zaprosio dok je jos imala dvanaes godina).1961. osvojio je nagradu za djelo "Sudnji cas",cije ja izdanje izaslo u Evropi,u Madridu 1962,pa je povuceno i 1965 konacno izlazi iz stampe.On je u periodu 1961-1965 imao jednu inspirativnu blokadu,i u tom periodu posvetio se porodici..Na porodicnom putovanju za Akapulko naizad je dobio inspiraciju,okrenuo je auto i vratio se u Meksiko,gdje su tada zivjeli Markesovi.Tada se zatvorio u Sobu i tada je uz cigarete i nesto hrane,u periodu od petnaest mjeseci napisao svoje remek djelo "Sto goodina samoce".Odmah te iste 1967 djelo je proglaseno klasikom i te godine svake sedmice je dozivljavalo novo izdanje,a od 1970 dobijao je mnoge nagrade.!973 odlucio je da se politicki aktivise,bio je clan opozicije ,a kao pisac i javna licnost ukazuje na krsenje ludskih prava u Juznoj Americi.1981. desila su mu se tri vazna dogadjaja:od Francuske je dobio Legiju casti<bio je optuzen da je saradjivao sa gerilcima pa je bio prinudjen da napusti Bogotu:i te godine izlazi mu djelo "Hronika jedne nenagovjestene ljubavi".1980-1990 zivio je u Meksiku i Kolumbiji.Nastavio je politicku aktivnost,pisao je scenarije,drame,i dva romana"Ljubav u vrijeme kolere" i "General u lavirintu".Od 1999 zivi u Bogoti ali pod stalnim nadzorom licnog obezbjedjenja jer mu je vise puta prijeceno kidnapovanjem i ubistvom.

Yasmin · Prijatelj foruma

Sto godina samoce

Djelo "Sto godina samoce" objavljeno je 1967 godine i odmah nakon njegovog objavljivanja djelo je proglaseno njegovim remek djelom.U knjizi se govori o plemenu Buendija.Postoji jedna legenda koja se vezuje za nastanak ovog Markesovog famoznog djela.Tvrdi da je knjigu napisao nakon sto se zatvorio u sobu i tu je proveo petnaest mjeseci u izolaciji.Jednog dana on i njegova supruga su se sa djecom vozili u Akapulko i on je tada iznenada dobio viziju i tada je napiso svoje najpoznatije djelo.Tada je on prekinuo cetvorogodisnju inspirativnu blokadu.Naglo je zaustaviom auto i vratio se u Meksiko.I nakon cetrnaest mjeseci izolacije on je zavrsio sa svojim rukopisima.Njegova supruga je predala rukopise i ubrzo djelo "Sto godina samoce" dozivljava svoje prvo izdanje.

Ovo djelo je vrlo licna knjiga za Markesa jer je on unio mnoga autobiografskih podataka.Kao i u svim njegovim djelima,ima malo istine i mnogo fantazije.Istina o knjizi je da je jako licna za pisca.Knjiga na bi bila napisana da u djetinjstvu nije dozivio to sto jeste.Odrastao je sa babom i dedom u Arakataki.Baba i deda su bili rodjaci koji su es preselili iz Rioace u Arakataku,pa zavrsetku Stogodisnjeg rata.Markesove anegdote iz djetinjstva govore o kuci punoj duhova,sifrovanim razgovorima i rodjacima koji su predvidjali svoju smrt.Ta kuca je cesto bila ispunjena gostima i stalna tema bili su socijalni dogadjaji.Kada je Markesov djed umro on odlazi da zivi sa roditeljima.Nakon djedove smrti baba koja je bila slijepa nije mogala da se brine op kuci,kuca je propala i crveni mravi su unistili bagremovo drvece i cvijece koje se nalazilo oko kuce.Isto u ranom djetinjstvu Markes je bio svjedok masakra radnika strajkaca na plantazi banana koja se zvala Makondo.Vlada je ucinila sve da sprijeci sirenje te informacije u javnosti i umiri strane vlasnike plantaza.Markes je bio uzasnut kada je tokom svog skolovanja shvatio da je taj dogadjaj izbrisan iz kolumbijske istorije.Odrastajuci u Kolumbiji koja je imala tragicnu socijalnu istoriju Markes se rano upoznao sa politikom i ekonomijom.Markes je pristupao pisanju ovog djela kombinujuci svoja sjecanja,mastu sa odredjenom estetikom i osjecajem za tragicnu istoriju zemlje.Imao je veliki uticaj na pisce svih narodnosti.Knjiga je dozivjela veliki uspjeh i na trzistu i od kriticara kada se pojavila 1967 i od tada je prevodjena na 26 svjetskih jezika i prodato u milion kopija sirom svijeta

ovu knjigu sam procitala najmanje 3 puta.....uvek me je odponovo fascinirala....

aureliano · ♣ El Capitán ♠