Žan Pol Sartr

foryou10 · Iskusni član

Jean-Paul Sartre (Žan-Pol Sartr 21.6.1905.- 15.4.1980.), bio je francuski filozof egzistencijalizma, dramaturg, novelist, kritičar i vodeći francuski intelektualac svog vremena. Sartre se opredijelio za marksističko tumačenje društva (i svijeta uopće), ali smatra da mu egzistencijalizam mora biti dopuna jer otkriva stvarnost u kojoj se pojedinac nalazi. Godine 1964. Sartre je odbacio književnost jer je smatrao da je buržoazija koristi kao zamjenu za pravo angažiranje u svijetu. Iste godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost koju je on, u skladu sa svojim mišljenjem, odbio primiti.

Sartreovo prvo filozofsko djelo je "Bitak i ništa" (L'Etre et le neant, 1943). On tu razlikuje "Bitak po sebi"/pour soi i "Bitak za sebe"/en-soi ("Biće po sebi" i "Biće za sebe"). Bitak po sebi je masivna materija, ona je vječna i ona sve u sebe uvlači. Bitak za sebe je svijest. Egzistencija čovjeka se stalno suprostavlja bitku po sebi.
Sartre je smatrao da je čovjek slobodan i odgovoran, ali da je nemoćan u odnosu na svijet- sve je slučajno. Slučajnost je apsolutna ,savršena, bezrazložnost.

U svom drugom djelu "Egzistencijalizam kao humanizam" (L'Existentialisme est un humanisme, 1946) Sartre objašnjava egzistencijalizam kao humanističku filozofiju. On smatra da "egzistirati" znači jednostavno biti tu i da ne postoji ništa što bi čovjeku moglo definirati karakter, ciljeve u životu i drugo. Samo čovjek može odrediti bit za sebe samoga:

Čovjek prije svega egzistira, susreće sebe samoga, uranja u svijet - i definira sebe kasnije
Smatrao je da je savremeni svijet okrutan, ružan, dehumaniziran i da je život stalna muka i neuspjeh. Zbog toga je potreban egzistencijalizam kao filozofija koja ljudski život čini mogućim, jer pokreće čovjeka na djelovanje da postane ono što od sebe načini - ukupnost svojih djelovanja. To pokazuje da je sloboda u strukturi egzistencije. Zbog toga je egzistencijalizam humanizam. Ovo se najbolje može izraziti citatom:

Svagda za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kukavica, a za heroja da prestane biti heroj

Djela:

Mučnina
Zid
Bitak i ništa
Bez izlaza
Doba razuma
Egzistencijalizam kao humanizam
Kritika dijalektičkog uma
(i druga)

Članci

Filozofija
Savremena filozofija
Egzistencijalizam
Albert Camus

Jean-Paul Sartre

Mučnina

" Nisam se oslobodio Mučnine i ne vjerujem da ću je se skoro osloboditi ; ali ne trpim više, to više nije bolest ni prolazni hir : Mučnina sam ja. "

Ja mislim da je ovo citat koji je obilježio ovo Sartreovo djelo. Kao što se vidi i iz samog naslova kao i iz citata, njega mnogo muči ta Mučnina. On je već od početka znao da je problem u njemu i da ima nešto tu što ga koči, što mu ne da mira. Znao je da postoji mučnina, ali nije znao što je to. On je i sam govorio kako je nekoliko puta već pretrpio napadaje mučnine te bi se svaki puta drukčije osjećao. Kad je jednom mislio da zna što je mučnina, da je napokon doznao, pao mu je kamen sa srca. Osjećao je ogromno olakšanje jer napokon zna. To možemo vidjeti u ovim citatima : « Koliko sam samo razbijao sebi glavu ! Koliko sam o njoj pisao ! Sad znam : ja postojim – svijet postoji – i ja znam da svijet postoji «. Ali to što je otkrio odgovor kasnije mu i nije bilo toliko važno. Jednostavno je tražio druge odgovore jer mu ovo što je već doznao nije bilo dovoljno. Pokušavao je naći pravi odgovor jer je mislio da će se onda moći riješiti Mučnine i postati nov čovjek. Ipak na kraju priznaje da je se nikad neće moći riješiti. Jednostavno je prihvača kao da je ona dio njega ( što i je ). Ono što vidimo iz citata je to da je on napokon zaključio da je problem u njemu. Da ne smije više tražiti odgovore u osobama ili stvarima oko sebe, nego potražiti odgovore u samome sebi. On je zapravo to cijelo vrijeme znao, ali jednostavno nije mogao prihvatiti tu činjenicu da je sam on razlog. Mislio je da je sve počelo kad je htio baciti onaj oblutak. Tada je prvi puta osjetio da Mučnina zapravo i postoji. Kasnije je doživio još napadaja Mučnine, kao npr. u « Klubu željezničara », ali više nije ni obračao pozornost. Javljala mu se sve češće i češće te je i on to sam znao. Tako je jednom i sam rekao : « S vremenom čovjek osjeća kako mu predmeti postoje u ruci ». Mrzio je taj osjećaj gađenja i mučnine. Najviše ga je zapravo pogodilo što je osjetio mučninu u svojoj kavani. Mislio je kako mu je kavana jedino utočište u koje se još može skloniti, ali nije bilo tako. Jednostavno je bio time opsjednut, da za ništa drugo nije imao vremena. Nije nikome otvarao svoje srce, nego je sve radio nekako bezvoljno. To možemo najbolje vidjeti po tome kako se odnosio prema ženama. Karakterističan je taj odnos između njega i vlasnice kafića. Nalazili bi se jednom ili dva puta tjednom, spavali zajedno za osobne užitke, a nitko nikoga nije pustio blizu srca. Ponašali su se kao da rade nekakav posao ili nešto slično, jer im je odnos na neki naćin bio profesionalan. Bio je vrlo komplicirana osoba. Cijelo ga je vrijeme nešto mučilo, tj. imao je mnoštvo bezazlenih problema. Nalazio je utjehu u običnim stvarima o kojima je mnogo razmišljao. Promatrao je ljude oko sebe i samo u njima tražio neke nedostatke. U njegovim očima nitko nije bio savršen. Bio je čovjek koji je živio u prošlosti, tj. živio je u nekom svom svijetu. Nije bio normalna osoba kao ostali, te nigdje nije mogao pronaći sreću. I sam je govorio da mu život nema nikakvu svrhu. Zašto mu je Bog dao život da ga ovako u ništa protrati ? Mnogo ga je stvari mučilo te ja mislim da se radi toga ovo djelo i zove Mučnina. Ja mislim da je on cijelo vrijeme osjećao tu mučninu, te bi se u kojim trenucima malo više izrazila, ali je uvijek bila tu. To mogu jednostavno zaključiti iz toga što on zapravo nikad nije bio sretan. Jednostavno je se nije mogao osloboditi ni prihvatiti je. Zbog toga je cijeli život proživio nesretan iako ni on sam nije mislio tako. Zato mislim da je dobro rekao « Mučnina sam ja ».

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Žan-Pol Sartr (fr: 'Jean-Paul Sartre') (21. jun 1905 - 15. april 1980), francuski filozof, romansijer, esejist i dramski pisac, tvorac ateističkog egzistencijalizma. Posle gimnazije upisuje prestižnu Visoku školu normi (1924), u kojoj će sresti svoju buduću saputnicu Simon de Bovoar. Po završetku studija radi jedno vreme u Avru kao profesor filozofije, zatim odlazi u Berlin, gde proučava Huserla i Hajdegera. Kada se vratio u Avr objavljuje (1936) filozofske eseje Transcendencija Ega i Imaginacija, zatim (1939) Skicu teorije emocija, kojima u Francusku donosi nemačku fenomenologiju i egzistencijalizam. Polse putovanja u Italiju (1936) nudi „Galimaru“ roman Melanholija. Poznati izdavač ga odbija. Ovo delo postaće 1938. Mučnina. Od tada pa sve do kraja života Sartr će nastupati na tri fronta: filozofskom, književnom i političkom-

Njegova najznačajnija filozofska dela su Biće i ništavilo (1943), trotomni Putevi slobode (1945-1949; Zrelo doba, Odlaganje i Ubijene duše) i Kritika dijalektičkog uma (1960).

Sartrovi pozorišni komadi Iza zatvorenih vrata (1945), Prljave ruke (1948) i Đavo i Gospod Bog (1951) stekli su svetsku slavu. Sem Mučnine od proznih dela na glasu je njegova zbirka pripovedaka Zid (1939) i autobiografska proza Reči (1964). Najbolji eseji su mu Bodler (1947), Sveti Žene, glumac i mučenik (o pesniku Žanu Ženeu, 1952), a poslednje Sartrovo delo je monumentalna studija o Floberu Porodični idiot (1971).

Član Pokreta otpora i zarobljenih za vreme Drugog svetskog rata, bio je jedno vreme blizak komunistima, ali se s njima razišao još pedesetih godina. Protivio se sovjetskoj intervenciji u Mađarskoj, ratovima u Vijetnamu i Alžiru, podržao studentski pokret 1968. Bio jedna od retkih intelektualaca sa Zapada koji je obišao komunističke zmelje, Sovjetski Savez (1954), Kinu (1956), Jugoslaviju (1958) i Kubu (1960). „Za svoj rad koji je, bogat u idejama i pun duha slobode i traganja za istinom, izvršio širok uticaj na naše vreme“, Žan-Pol Sartr je 1964. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, koju je odbio da primi, uz obrazloženje da je uvek odbijao zvanične počasti, i da ne želi da se ravna sa institucijama.

Izvor: Wikipedia

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Žan-Pol Sartr
RAZGOVOR O LITERATURI I ANGAŽMANU

Madlen Šapsal: - U Šta je književnost? rekli ste da je proza za vas samo instrument, jedan produžetak ruke, šake. Međutim, pisci koji vas zanimaju su Flober, Žene, Malarme - za koje pisanje predstavlja cilj po sebi. Kako protumačiti tu suprotnost?

Žan-Pol Sartr: - Ta su tri slučaja različita. Što se tiče Flobera, on mi služi da dokažem kako literatura, uzeta kao čista umetnost koja svoja jedina pravila izvlači iz svoje suštine, u sebi skriva jedno žestoko zauzimanje stava na svim planovima - uključujući i društveni i politički plan - i jedno angažovanje svog autora. On je primer koji vredi zlata. Uveren sam da će mi zameriti što sam sebi i suviše olakšao posao. Koga za to kriviti? Flober je veoma velik pisac. I najzad, zašto ne bih pokušao da objasnim tu meavinu dubokog divljenja i odbojnosti koju je Gospođa Bovari u meni izazivala još od mojih mladih dana?

Malarmeu i Ženeu, nasuprot tome, prilazim sa punom naklonošću: oni su, jedan i drugi, svesno angažovani.

Madlen Šapsal: - Malarme?

Žan-Pol Sartr: - Tako ja mislim. Malarme je morao da se veoma razlikuje od slike koja je o njemu stvorena. To je naš najveći pesnik. Strasnik, pun žestine. Vladao je sobom do te mere da je mogao da se ubije prostim pokretom svog larinksa!... Njegov angažman čini mi se potpun u najvećoj mogućoj meri: društveni kao i pesnički.

Madlen Šapsal: - Znači, angažman u odbijanju?

Žan-Pol Sartr: - Ne samo to. On je odbijao svoje doba, ali ga je zadržao kao neki prelaz, neki tunel. Želeo je da se jednog dana tragedija (str. 309) igra pred publikom koju je on tada nazivao "gomilom" - a zamišljao kao neku masovnu publiku (pre u nekoj ateističkoj katedrali nego u nekom pozorištu). Jedina, jedinstvena tragedija koja bi u isti mah bila drama čoveka, kretanje sveta, tragična smena godišnjih doba, a čiji bi autor, anoniman kao Homer, bio mrtav, ili bi, izgubljen među gledaocima, prisustvovao odvijanju jednog remek-dela koje mu ne bi pripadalo, koje bi svi davali njemu kao i svima. Malarme je te orfične i tragične koncepcije poezije više vezivao za zajednicu jednog naroda nego za individualni hermetizam. Taj hermetizam bio je samo jedno odbijanje buržoaske gluposti. Svakako, on nije mislio da bi trebalo pisati "jasno" za široku publiku. Ali je zamišljao da bi nejasno, za taj sjedinjeni narod, postalo jasno.

Madlen Šapsal: - Jednom reči, angažovani su čak i pisci za koje se misli da su ravnodušni? Jeste li to hteli da dokažete proučavajući Flobera i Malarmea?

Žan-Pol Sartr: - I to, i nešto drugo. Što se tiče Malarmea, tek sam na početku i neću mu se skoro vratiti. O njemu vam govorim da bih vam ukazao na to kako je čista literatura - san.

Madlen Šapsal: - Vi dakle mislite da je literatura uvek angažovana?

Žan-Pol Sartr: - Ako literatura nije sve, ova ne vredi ni malo truda. To je ono što nazivam "angažmanom". Ona sahne ako je svedete na nevinost, na pesmice. Ako svaka napisana rečenica ne odjekuje na svim nivoima čoveka i društva, ona ne znači ništa. Literatura jedne epohe, to je epoha svarena svojom literaturom.

Madlen Šapsal: - Optuživali su vas da literaturu ne shvatate dosta ozbiljno, da je želite potčiniti politici. Šta mislite o tome?

Žan-Pol Sartr: - Smatrao bih logičnijim kad bi me optuživali da je precenjujem. Njena je lepota u tome što želi da bude sve, a ne u tome da jalovo traži lepotu. Samo jedno sve može biti lepo; oni koji to nisu shvatili, nisu me - ma šta da su o tome rekli - napadali u ime umetnosti, nego u ime svog ličnog angažmana.

Madlen Šapsal: - Smatrate li da je literatura, prema vama, ispunila sva svoja obećanja?

Žan-Pol Sartr: - Ja mislim da ona ne može da ih ispuni ni za mene, ni za bilo kog ponaosob. Govorim vam o zahtevima ponosa. Bez ludog ponosa se ne piše, skroman je onaj koji može svoj ponos da prenese na delo. No autor može i da ne uspe, može i da bude prekinut usred svog dela. Pa šta onda? Mora se hteti sve ako se želi verovati u ostvarenje nečega.

(str. 308-309)

Madlen Šapsal: - Da li vi još uvek mislite da uobličavate epohu?

Žan-Pol Sartr: - Kad neko ima pedeset i četiri godine može u svakom (str. 319) slučaju da počne govoriti u prošlom vremenu. Ali u svako doba starosti jedna stvar se ne menja: Istorija stvara čoveka, a čovek stvara Istoriju.

Madlen Šapsal: - Da li biste rekli da smo za nju odgovorni?

Žan-Pol Sartr: - Odgovorni i saučesnici...

Madlen Šapsal: - Koju ulogu pripisujete literaturi ako vas ispunjava osećanjem nemoći, ako u ovom veku više no ikad vlada nasilje?

Žan-Pol Sartr: - Čovek živi okružen svojim slikama. Literatura mu pruža kritičku sliku njega samog.

Madlen Šapsal: - Ogledalo?

Žan-Pol Sartr: - Kritičko ogledalo. Pokazati, dokazati, predstaviti. To je angažman. Posle toga se ljudi ogledaju i čine ono što hoće. U XVIII veku pisci su bili nošeni Istorijom. Danas, s tim je gotovo: oni su sumnjivi. Nastojimo da zadržimo tu ulogu. Kad u jednom društvu ne bi bilo sumnjivih, šta bi preostalo?

Madlen Šapsal: - Vi verujete da su pisci "sumnjivi"! Ne ukazujete li im mnogo časti?

Žan-Pol Sartr: - Sumnjiče ih da imaju ogledala u džepovima i da hoće da ih vade i stave pred svog suseda - koji može da se obeznani, ako sebe ugleda bez pripreme.

Sumnjivi su zato što su Poezija i Proza prvo postale kritičke umetnosti: Malarme je svoju sopstvenu poeziju nazivao "Kritičkom poezijom". Pisati uvek znači dovoditi u pitanje sve što je napisano. Danas. A to isto važi i za slikarstvo, vajarstvo, muziku: cela umetnost se angažuje u avanturi jednog jedinog čoveka; on istražuje i razmiče svoje granice. Ali pisanje ne može da bude kritičko ako u sebi ne dovodi u pitanje celokupnost: to je njegov sadržaj. Avantura pisanja u svakom piscu tiče se ljudi. Onih koji čitaju i onih koji ne čitaju. Bilo koja rečenica - pod uslovom (str. 320) da je pisac talentovan -, i ako govori o prašumi, dovodi u pitanje sve što smo uradili i postavlja pitanje neke opravdanosti (nije važno koje, uvek je reč o nekoj ljudskoj moći). Uporedite te osumnjičene sa etnolozima: etnolozi opisuju; pisci više ne mogu da opisuju: oni se opredeljuju.

Madlen Šapsal: - Nije li čudan posao pisca? On, nema sumnje, zahteva i energije, ali ne temelji li se i na nekoj vrsti slabosti?

Žan-Pol Sartr: - Ja sam ga odabrao suprotstavljajući se smrti i zato što nisam posedovao veru: to stvarno predstavlja neku vrstu slabosti.

Imao sam sedam ili osam godina, živeo sam s majkom koja je bila udovica, između bake katolikinje i dede protestanta. Za stolom, svako se rugao religiji drugog. Bilo je to bez pakosti: jedna porodična tradicija. Ali dete umuje jednostavno: ja sam iz toga zaključio da nijedna od dveju nije valjala. Mada su smatrali obaveznim da me učine katolikom, to nije nikad imalo značaja.

Ali otprilike u isto vreme veoma sam se uplašio smrti. Zašto? Možda upravo zato što nisam verovao u blagotvorni mit (za decu) o posmrtnom životu. Već sam pisao, kao što to čine mališani. U svoju naklonost prema pisanju pretočio sam svoju težnju za nadživljavanjem. Literarnim nadživljavanjem, razume se. Ta ideja literarnog nadživljavanja, koju sam posle sasvim napustio, svakako je u početku bila središte mojih zalaganja.

Hrišćanin se, u principu, ne plaši smrti jer mora umreti da bi započeo pravi život. Zemaljski život je period iskušenja da bi se zaslužilo nebesko blaženstvo. To pretpostavlja tačno određene obaveze, rituale koje valja poštovati, a postoje i zaveti: pokornosti, čednosti, siromaštva. Uzeo sam sve to i sve preveo na književne termine: biću celog svog veka nepriznat, ali ću zaslužiti večni život svojom prilježnošću u pisanju i svojom profesionalnom čistotom. Moja će književna slava započeti na dan moje smrti. Vodio sam ozbiljne rasprave sa svojom savešću: treba li sve poznavati da bi se moglo o svemu pisati? Ili treba da živim kao kaluđer da bih celo vreme posvetio brušenju svojih rečenica? U svakom slučaju, radilo se o celokupnosti. Književni život se, u mojoj uobrazilji, izjednačavao sa religioznim životom. Nisam mislio ni na šta drugo nego na svoj spas.

Sve ja to nisam znao do moje četrdesete: naprosto zato što (str. 321) nikad sebi nisam postavljao pitanja o mojim motivima da pišem. Osporavao sam sve, izuzev svoje profesije. Tako se desilo da sam jednog dana, pišući neka razmatranja o moralu, primetio da stvaram nekakvu etiku pisca za pisce, obraćajući se, navodno, onima koji ne pišu! To je primoralo da se vratim izvorima tog neobičnog stava i da potražim pretpostavke, ili, ako hoćete, zalaganja, investicije mog detinjstva. Danas sam siguran da je to tako. Utoliko više, što su neki pisci, jedva nešto stariji od mene, evoluirali na isti način: epoha je tako uobličavala svoje buduće autore.

Prema tome, pisanje je bez ikakve sumnje jedno bekstvo, jedna slabost. "Meni je svejedno, jer ja pišem Močvare..."

Madlen Šapsal: - Ali zar niste maločas rekli da vas književna slava više ne zanima?

Žan-Pol Sartr: - Ne da me više ne zanima, nego počev od izvesnog trenutka to gubi svaki smisao. Što smrt biva stvarnija, to se slava više svodi na jednu mistifikaciju. Neko je nedavno rekao da ne poznaje ništa odvratnije od posmrtnih rehabilitacija: uzmu nekog od nas, učine da umre od besa ili tuge, a zatim mu četvrt veka docnije, podignu spomenik. Upravo ti isti ljudi, isti šakali, drže govore pred njegovim izvajanim likom: odaju počast mrtvome da bi mogli da ispune jedom nekog živog!

U stvari, niko i ništa nije rehabilitovano. Naročito to nisu ubice. Što se tiče mrtvog, on je trpeo do kraja, crkao je u očajanju, i to je sve.

Bodlera i Ničea učinili su nesrećnim i izlapelim. A onda dođu i kažu vam o jednome da je prorok XX veka, o drugome da je najveći francuski pesnik!... Šta to menja: smrt se ne može nadoknaditi!

Ali šta ste vi hteli reći kad ste govorili o slabosti? To izvesno nije ono što sam ja rekao.

(str. 318-321)

Žan-Pol Sartr, Portreti, Nolit, Beograd, 1984.
Prevela: Frida Filipović

Tekst priredio: A. Kekenj

(preuzeto sa http://filozofija.differentia.co.yu)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Žan-Pol Sartr
EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM

Htio bih da ovdje branim egzistencijalizam protiv stenovitog broja prigovora koji su mu bili upućeni.

Ponajprije mu se prigovorilo što poziva ljude da ustraju u beznadnom kvijetizmu, jer, kako su sva rješenja zatvorena, trebalo bi smatrati da je akcija u ovom svijetu sasvim nemoguća i konačno završiti u jednoj kontemplativnoj filozofiji - što nas uostalom, jer kontemplacija je luksuz, dovodi do jedne buržujske filozofije. To su naročito prigovori komunista.

S druge strane, prigovorilo nam se da naglašavamo ljudsku gadost, da svugdje pokazujemo prljavštinu, mutež, ljepljivost i da zanemarujemo stanovite nasmijane ljepote, svijetlu stranu ljudske prirode; da smo, na primjer, prema gospođici Mercier, katoličkoj kritičarki, zaboravili djetinji smiješak. Jedni i drugi nam prigovaraju da smo povrijedili ljudsku solidarnost, da smatramo da je čovjek osamljen, uostalom, velikim dijelom zato što polazimo, kažu komunisti, od čiste subjektivnosti, to znači od kartezijanskog ja mislim, to će još reći: od momenta kad čovjek sebe dostiže u svojoj samoći, a to bi nas zatim (str. 6) učinilo nesposobnima da se vratimo solidarnosti s ljudima koji su izvan mene i koje ne mogu dohvatiti u cogito.

A s kršćanske strane nam se prigovara da niječemo zbilju i ozbiljnost ljudskih pothvata, jer, ako ukinemo božje zapovijedi i vrijednosti zapisane u vječnosti, ne preostaje ništa do striktna bezrazložnost, budući da svatko može činiti što hoće i budući da je nesposoban da sa svojega gledišta osudi gledišta i čine drugih.

Danas pokušavam da odgovorim na ove različite prigovore; zato sam ovo kratko izlaganje naslovio egzistencijalizam jest humanizam. Mnogi bi se mogli čuditi što se ovdje govori o humanizmu. Pokušat ćemo da pokažemo u kojem smislu mi to razumijemo. U svakom slučaju, možemo odmah u početku reći da pod egzistencijalizmom razumijemo nauku koja čini ljudski život mogućim i, osim toga, objavljuje da svaka istina i svaka akcija uključuju sredinu i ljudsku subjektivnost. Bitni prigovor koji nam čine jest, kao što je poznato, taj da naglašavamo lošu stranu ljudskog života. Nedavno su mi pričali o nekoj dami koja je, izrekavši u nervozi neku prostu riječ, izjavila ispričavajući se: "Mislim da postajem egzistencijalistkinja". Prema tomu se gnusoba izjednačuje s egzistencijalizmom; zato se objavljuje da smo naturalisti; pa ako mi to jesmo, moglo bi da čudi što mi zastrašujemo, što mi (str. 7) sablažnjujemo, tim više što pravi naturalizam danas niti plaši niti razljućuje. Taj koji savršeno prihvaća Zolin roman kao što je Zemlja gadi se čim pročita neki egzistencijalistički roman; taj koji se koristi narodnom mudrošću - koja je žalosna - nalazi da smo još žalosniji. Ipak, što je pesimističnije nego reći "prvo je bog sebi bradu stvorio" ili još "pružiš li nekome prst, zgrabit će čitavu ruku"? Poznata su opća mjesta koja se mogu iskoristiti u tu svrhu i koja svagda pokazuju isto: ne valja se boriti protiv postojećih vlasti, ne valja se boriti protiv sile, ne valja poduzimati nešto što je iznad naših mogućnosti, svaka neuobičajena akcija je romantizam, svaki pokušaj koji se ne oslanja na prokušano iskustvo osuđen je na propast, a iskustvo pokazuje da ljudi svagda teže dnu, da su potrebne solidne snage da ih zadrže, inače to je anarhija. Ti koji prožvakavaju te žalosne poslovice, ljudi koji kažu: kako je to ljudski, svaki put kad im se pokaže neki više ili manje odvratni čin, ljudi koji se naslađuju realističkim pjesmama, to su baš ti ljudi koji prigovaraju egzistencijalizmu da je odviše sumoran, i to do te mjere da se pitam ne tuže li se oni na njega, ne zbog njegovog pesimizma, nego naprotiv zbog njegova optimizma. Nije li, u samoj stvari, ono što zastrađuje u nauci, koju ću pokušati da vam izložim, činjenica da ona ostavlja čovjeku mogućnost izbora? Da bi se to znalo, potrebno (str. 8) je da pitanje nanovo promotrimo na strogo filozofijskoj razini. Što se naziva egzistencijalizmom?

Većina ljudi koja upotrebljava tu riječ bila bi doista u neprilici da je opravda, jer danas kad je ona postala modom, rado se izjavljuje da je neki muzičar ili neki slikar egzistencijalist. Novinar koji piše sitne vijesti u Clartes potpisuje se: egzistencijalist; i u samoj stvari riječ je danas poprimila takvu širinu i takvu protežnost da se ljudi željni skandala i uzbuđenja, u nedostatku avangardističke nauke slične nadrealizmu, obraćaju ovoj filozofiji koja im, uostalom, ne može ništa pribaviti u tom pogledu; zaista je to najneskandaloznija, najozbiljnija nauka; ona je strogo namijenjena stručnjacima i filozofima. Pa ipak, ona se može lako definirati. Stvari se kompliciraju time što opstoje dvije vrste egzistencijalista: prvi, koji su kršćani, i među koje bih uvrstio Jaspersa i Gabrijela Marsela, koji je katoličke vjeroispovijedi; i s druge strane, ateistički egzistencijalisti, među koje valja uvrstiti Heideggera, a također francuske egzistencijaliste i mene samoga. Zajedničko im je jednostavno što drže da egzistencija prethodi esenciji, ili, ako hoćete, da treba poći od subjektivnosti. Što treba pod tim zapravo, razumjeti? Kad se razmatra neki napravljeni predmet, kao na primjer neka knjiga ili neki nože za papir, taj je predmet napravio neki rukotvorac (str. 9) koji se nadahnuo nekim pojmom; on se pozvao na pojam "nož za papir" i ujedno na prethodnu tehniku proizvodnje koja pripada pojmu i koja je u stvari uputa. Tako je nož za papir ujedno predmet koji se proizvodi na stanovit način i koji je, s druge strane, od određene koristi, te ne možemo pretpostaviti čovjeka koji bi proizveo nož za papir a da ne bi znao čemu će predmet poslužiti. Reći ćemo dakle da, s obzirom na nož za papir, esencija - to će reći: cjelokupnost uputa i svojstava koji dozvoljavaju da se on proizvodi i da se definira - prethodi egzistenciji; i tako je određena prisutnost takvog noža za papir ili takve knjige preda mnom. Ovdje, dakle, imamo tehničku sliku svijeta unutar koje se može reći da proizvodnja prethodi egzistenciji.

Kad zamislimo nekog boga stvoritelja, taj bog se najčešće izjednačuje s nekim višim rukotvorcem; pa kakva i bila nauka koju razmatramo, bila riječ o nauci poput one Descartesove ili o Leibnizovoj nauci, mi svagda primamo da volja više ili manje slijedi razum, ili ga bar prati; i da bog, kad stvara, precizno zna šta stvara. Tako je pojam čovjeka u božjem duhu usporedljiv s pojmom noža za papir u duhu rukotvorca; i bog proizvodi čovjeka prema tehnikama i koncepciji baš tako kao što rukotvorac pravi nož za papir prema nekoj definiciji i nekoj tehnici. Tako individualni čovjek ozbiljuje stanovit pojam (str. 10) koji je u božanskom razumu. U XVIII stoljeću, u filozofskom ateizmu ukinut je pojam boga, ali ne i ideje da esencija prethodi egzistenciji. Tu ideju nalazimo gotovo svugdje: nalazimo je u Diterota, u Voltairea, pa čak i u Kanta. Čovjek je posjednik ljudske prirode; ta ljudska priroda, koja je pojam čovjeka, opet se nalazi u svih ljudi, što znači da je svaki čovjek poseban primjer univerzalnog pojma "Čovjek"; u Kanta, iz ove univerzalnosti slijedi da su šumski čovjek, prirodni čovjek, kao i građanin podložni istoj definiciji i da posjeduju ista teljena svojstva. Tako i ovdje ljudska esencija prethodi ovoj historijskoj egzistenciji koju susrećemo u prirodi.

Ateistički egzistencijalizam, koji zastupam, je povezaniji. On izjavljuje da, ako bog ne postoji, ima bar jedno biće u kojeg egzistencija prethodi esenciji, jedno biće koje egzistira prije nego što se može definirati bilo kakvim pojmom i da to biće jest čovjek ili, kako Heidegger kaže, ljudska zbilja. Što ovdje znači da egzistencija prethodi esenciji? To znači da čovjek najprije egzistira, da sebe susreće, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira. Ako se čovjek, kakvog ga poima egzistencijalist, ne može definirati, to je zato što on najprije nije ništa. On će tek poslije biti, i bit će takav kakvim će sebe učiniti. Tako nema ljudske prirode, jer nema boga da je pojmi. Čovjek je ne samo takav kakvim sebe pojmi nego i takav (str. 11) kakav sebe hoće, i kako see pojmi nakon egzistencije, kako sebe hoće nakon tog poleta spram egzistencije; čovjek nije ništa drugo nego ono što od sebe čini. Takvo je prvo načelo egzistencijalizma. To je također ono što se naziva subjektivnošću i što nam se pod tim istim imenom prigovara. Ali što želimo time reći nego da čovjek ima veće dostojanstvo nego kamen ili što? Jer želimo reći da čovjek ponajprije egzistira, a to znači da je čovjek ponajprije ono što sebe baca spram budućnosti, i što je svijesno da se projektira u budućnost. Čovjek je ponajprije projekt koji sebe subjektivno živi umjesto da bude mahovina, gnjiloća ili cvjetača; ništa ne egzistira prije tog projekta; ništa nije na inteligibilnom nebu, i čovjek će ponajprije biti ono što je projektirao da bude. Ne ono što će htjeti da bude. Jer ono što obično razumijemo pod htijenjem jest svjesna odluka koja za većinu među nama slijedi iza onoga što je on sam od sebe učinio. Ja mogu htjeti da se pridružim nekoj partiji, da napišem knjigu, da se oženim, sve je to samo manifestacija jednog izvornijeg izbora, spontanijeg nego što je ono što se naziva volja. Ali, ako doista egzistencija prethodi esenciji, čovjek je odgovoran za ono što jest. Tako je prvi korak egzistencijalizma da svakog čovjeka stavi u posjed onoga što jest i da na njega položi totalnu odgovornost za njegovu egzistenciju. Pa kad smo rekli da je čovjek odgovoran za sebe samog, nijesmo (str. 12) htjeli reći da je čovjek odgovoran za svoju striktnu individualnost, nego da je odgovoran za sve ljude. Opstoje dva smisla riječi subjektivizam, i naši se protivnici poigravaju s ta dva smisla. Subjektivizam znači, s jedne strane, izbor individualnog subjekta samim sobom, a, s druge strane, ljudsku nemogućnost prelaženja preko ljudske subjektivnosti. Ovaj drugi smisao je duboki smisao egzistencijalizma. Kad kažemo da čovjek sebe izabire, razumijemo pod tim da svaki između nas sebe izabire, ali time hoćemo također reći da izabirajući sebe on izabira sve ljude. Doista nema nijednog od naših čina koji, stvarajući čovjeka kakav mi hoćemo da budemo, ne stvara u isto vrijeme sliku čovjeka takvog kakav držimo da on treba da bude. Izabrati da budemo ovo ili ono, to znači istodobno potvrđivati vrijednost onoga što izabiremo, jer mi nikada ne možemo izabrati zlo; što mi izabiremo, svagda je dobro, i ništa ne može za nas biti dobro a da to ne bude za sve. Ako egzistencija, s druge strane, prethodi esenciji i ako mi hoćemo egzistirati istodobno kad oblikujemo svoju sliku, ova slika važi za sve i za čitavu našu epohu. Tako je naša odgovornost mnogo veća nego što smo to mogli pretpostaviti, jer ona obavezuje čitavo čovječanstvo. Ako sam radnik pa izabirem da se pridružim radije kršćanskom sindikatu nego da budem komunist, ako hoću da ovim prdruživanjem ukažem da je rezignacija (str. 13) u stvari rješenje koje odgovara čovjeku, da kraljevstvo ljudsko nije na zemlji, ne obavezujem time samo svoj slučaj: ja hoću da budem rezigniran za sve, dosljedno moj je korak obavezao čitavo čovječanstvo. A hoću li individualniju činjenicu, da se ženim, da imam djecu, čak ako ta ženidba zavisi jedino od moje situacije, ili od moje strasti, ili od moje želje, obavezujem time na put monogamije ne samo sebe samog nego čitavo čovječanstvo. Tako sam odgovoran za sebe samog i za sve i stvaram izvjesnu sliku čovjeka kojeg izabiram; izabirući sebe izabirem čovjeka.

To nam dozvoljava da shvatimo što skrivaju u sebi donekle velike riječi kao što su tjeskoba, napuštenost, očajavanje. Kao što ćete vidjeti, to je sasvim jednostavno. Prije svega, što se razumije pod tjeskobom? Egzistencijalist rado objavljuje da je čovjek tjeskoba. To znači ovo: čovjek koji se obvezuje i koji sebi polaže račun da on nije samo onaj koji izbari da bude, nego da je i zakonodavac koji istodobno sa sobom izbari čitavo čovječanstvo ne može izbjeći čuvstvu svoje totalne i duboke odgovornosti. Sigurno, mnogi ljudi nisu ispunjeni tjeskobom, no mi tvrdimo da oni zakrinkavaju svoju tjeskobu, da bježe od nje; sigurno, mnogi ljudi vjeruju da djelujući obvezuju samo sebe same, pa kad im se kaže: no kad bi čitav svijet tako činio?, sliježu ramenima i odgovaraju: čitav svijet tako ne čini. Ali se (str. 14) uistinu treba svagda pitati: što bi se dogodilo kad bi čitav svijet isto tako činio? i ova se uznemiravajuća misao izbjegava samo nekom vrstom neiskrenosti. Onaj koji laže i ispričava se objavljujući: čitav svijet tako ne čini, jest netko tko loše stoji sa svojom svješću, jer činjenica laganja uključuje univerzalnu vrijednost pridanu laži. Čak i kad se maskira, tjeskoba se pojavljuje. Taj strah je Kierkegaard nazvao Abrahamovim strahom. Vi poznate pripovijest: anđeo je naredio Abrahamu da žrtvuje svog sina: sve je u redu ako je to doista anđeo koji je došao i rekao: ti si Abraham, ti ćeš žrtvovati svoga sina. Ali se svatko može odmah zapitati: da li je to doista anđeo i da li sam ja doista Abraham? Tko mi to dokazuje? Bila jedna luđakinja koja je imala halucinacije: govorili su joj telefonom i izdavali zapovijedi. Liječnik ju je pitao: "Ali tko je taj koji vam govori?" Ona je odgovorila: "On kaže da je bog." A šta joj je u stvari dokazivalo da je to bio bog? Ako neki anđeo dođe k meni, što mi dokazuje da je to anđeo? Pa ako čujem glasove, što mi dokazuje da mi dolaze s neba a ne iz pakla, ili iz podsvjesti, ili usljed bolesnog stanja? Tko dokazuje da su oni meni upućeni? Tko dokazuje da sam doista obilježen da čovječanstvu nametnem svoju koncepciju čovjeka i svoj izbor? Ja nikada neću naći nikakav dokaz, nikakav znak da se u to uvjerim. Ako se neki glas meni obraća, ja sam svagda onaj koji (str. 15) odlučuje da li je taj glas anđeoski glas; ako smatram da je takav čin dobar, ja sam onaj koji izabire da kaže kako je taj akt više dobar nego zao. Ništa me ne određuje da budem Abraham, a ipak sam u svakom trenutku prisiljen da vršim primjerne čine. Sve se zbiva tako kao da čitavo čovječanstvo, za svakog čovjeka, ima uperene oči na ono što on čini i ravna se po onome što on čini. I svaki čovjek treba da sebi kaže: jesam li ja doista onaj koji ima pravo da djeluje tako da se čovječanstvo ravna po mojim činima? Pa ako on to sebi ne kaže, maskira svoju tjeskobu. Ovdje nije riječ o tjeskobi koja bi vodila u kvijetizam, u neaktivnost. Riječ je o jednostavnoj tjeskobi koju poznaju svi oni koji su imali odgovornost. Ako, na primjer, neki vojni vođa preuzima odgovornost za neki napadaj i šalje stanovit broj ljudi u smrt, on izabire da to čini i u stvari izabire sam. Bez sumnje, opstoje zapovijedi koje dolaze odozgo, ali su one vrlo široke, pa se traži tumačenje koje je njegovo; a od toga tumačenja zavisi život desetorice ljudi. Nemoguće je da on, donoseći odluku, nema strahovitu tjeskobu. Sve vođe poznaju tu tjeskobu. To ih ne priječi da djeluju, naprotiv, to je baš uvjet njihove akcije; jer to pretpostavlja da oni razmatraju mnoštvo mogućnosti, pa kad izabiraju jednu od njih shvataju da ona ima vrijednost samo zato što je izabrana. I vidjet ćemo da se ta vrsta (str. 16) tjeskoba, koju opisuje egzistencijalizam, objašnjava, osim toga, neposrednom odgovornošću spram drugih ljudi koje obavezuje. Ona nije zastor koji nas odjeljuje od akcije, nego je dio same akcije.

Pa kad se govori o napuštenosti, o izrazu koji Heidegger voli, hoćemo samo reći da bog ne egzistira, i da iz toga valja do kraja povući konsekvencije. Egzistencijalist je veoma suprotan stanovitom tipu svjetovnog morala koji bi htio boga ukinuti što je moguće jeftinije. Kad su oko 1880. francuski profesori pokušavali da uspostave svjetovni moral, oni su, otprilike, rekli ovo: bog je beskorisna i skupa hipoteza, mi je ukidamo, no ipak je nužno da bi opstajao moral, društvo, uređeni svijet, da se stanovite vrijednosti ozbiljno uzmu i smatraju kao a priori opstojne; potrebno je da a priori budemo dužni biti časni, da ne lažemo, da pravimo djecu, itd., itd. ... Mi ćemo, dakle, poduzeti mali posao koji će omogućiti da se pokaže kako te vrijednosti pri svemu tome egzistiraju, zapisane na inteligibilnom nebu, premda, uostalom, bog ne egzistira. Drukčije rečeno, i to je, vjerujem, tendencija svega onoga što se u Francuskoj naziva radikalizmom, ništa se neće promijeniti ako bog ne egzistira; opet ćemo naći iste norme poštenja, napretka, humanizma, te smo učinili od boga zastarijelu hipotezu koja će mirno i po sebi samoj umrijeti. Egzistencijalist, naprotiv, (str. 17) misli da je vrlo otežavajuće što bog ne egzistira, jer s njim nestaje svake mogućnosti da se vrijednosti nađu na nekom inteligibilnom nebu; ne može više biti a priori dobroga jer nema beskrjna i savršene svijesti da ga misli; nigdje nije zapisano da dobro egzistira, da treba biti pošten, da ne valja lagati, jer smo baš na razini gdje ima samo ljudi. Dostojevski je pisao: "Kad bog ne bi opstojao, sve bi bilo dozvoljeno." To je izlazište egzistencijalizma. U stvari, sve je dozvoljeno ako bog ne egzistira, i prema tome čovek je napušten jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogućnost da se osloni. Prije svega, on ne nalazi isprike. Ako, u stvari, egzistencija prethodi esenciji, nikada se neće moći ništa objašnjavati dovodeći ga u vezu s nekom danom i učvršćenom ljudskom prirodom; drukčije rečeno: nema determinizma, čovjek je slobodan, čovjek je sloboda. Ako, s druge strane, bog ne egzistira, ne suočujemo se s vrijednostima ili zapovijedima koje bi opravdavale naše ponašanje. Tako u sjajnom predjelu vrijednosti nemamo ni iza sebe ni pred sobom opravdanja ili isprike. Mi smo sami, bez isprike. To je ono što bih želio da izreknem govoreći da je čovjek osuđen da bude slobodan. Osuđen, jer nije sam sebe stvorio, a ipak, inače, slobodan, jer je, jednom bačen u svijet, odgovoran za sve što čini. Egzistencijalist ne vjeruje u moć strasti. On neće nikada misliti da je neka lijepa strast pustošeća bujica koja čovjeka (str. 18) usudno vodi stanovitim činima i koja je, prema tome isprika. On misli da je čovjek odgovoran za svoju strast. Egzistencijalist neće više misliti ni da čovjek može na zemljil naći pomoć u nekom danom znaku koji će ga orijentisati; jer on misli da čovjek sam dešifrira znak kako mu se sviđa. On, dakle, misli da je čovjek lišen svakog oslonca i svake pomoći, osuđen u svakom trenutku da iznalazi čovjeka. Ponge je u jednom vrlo originalnom članku rekao: "Čovjek je budućnost čovjeka." To je potpuno točno. Samo, ako se pod tim razumije da je ta budućnost zapisana na nebu, da je bog vidi, tada je pogrešno, jer to također više ne bi bila budućnost. Ako se to razumije tako da, ma kakav bio čovjek koji se pojavljuje, opstoji budućnost koju treba učiniti, djevičanska budućnost koja na njega čeka, tada je to prava riječ. Ali smo tada napušteni...

Jean-Paul Sartre, Egzistencijalizam je humanizam,
Veselin Masleša, Sarajevo, 1964, str. 5-18.

Tekst priredio: A. Kekenj

(preuzeto sa http://filozofija.differentia.co.yu)