Kakva bajna spravica

max_max · Početnik Domaćeg.de

Kakva bajna spravica

U ovim mojem dobu spokojne mladosti sve je izgledalo u najboljem redu. U maloj drogeriji sam zaradjivala dovoljno za moje prohtjeve dok mi je rad u njoj pružao dodatno zadovoljstvo time što sam moju neodoljivu ljepotu mogla da izložim pogledima na jedan, koliko koristan toliko i ugodan način.

Sve u svemu, ovakav život je mogao potrajati ali pod uslovom da ga ne pomuti ili ugrozi ništa nepredvidjeno, tj. nešto što bi prelazilo ovaj udobni okvir uskladjenih želja i mogućnosti. Vjerovatno otuda i onaj nemir kad je on ušao..., ma kakvi ušao, uvalio se u moj život, sa sve njegovim razbijačkim izgledom i, još gore, sa onim svojim baršunastim pogledom vjernog psa. Zbog toga sam čvrsto odlučila da odmah, danas, raskrstim s tim poznanstvom koje je tako žestoko prijetilo mom mukotrpno uspostavljenom redu.

Sacekao me je u svom luksuznom restoranu a pri tome mi nije promaklo da su svi naprosto osjećali dramatiku trenutka. Osmjehnuo mi se na onaj svoj način i time podržao u mojoj odluci. Mislim da sam sa njenim izlaganjem počela i prije nego sam sjela na jednu od udobnih stolica i u jedom dahu mu tu dugo pripremanu odluku naprosto sasula u lice, sa nekim čudnim zadovoljstvom posmatrajući sjenku tuge na njegovom licu.

Sa izrazom neizmjerne tuge, primace se i svojim somotnim pogledom zagleda u moje oči. Svojim baršunastim glasom, koji je nepodnošljivo nježno treperio, tiho mi šapnu, tako da niko nije mogao čuti, ali su svi prisutni itekako osjećali svaku njegovu riječ:
„Tu tvoju konačnu poruku poštujem jer te volim više no se to riječima može iskazati...“ Istovremeno iz unutrašnjeg džepa izvadi podebeo koverat i pružajući mi ga, reče:
„Zato prije nego izadješ iz mog života, otidi u toalet i pročitaj ovih par riječi a onda možeš mirno poći, bez pozdrava i osvrtanja...“

Ne, ne uzeh koverat, već ga ljutito zgrabih, uz još veći jed kad opipah njegovu debljinu i osjetih veliku težinu, dok mi se, istovremeno, nametnu neka čudna radost što ću svu tu baljezgariju pocijepati, baciti u klozetsku šolju i sa konačnim zadovoljstvom gledati kako je voda nosi u nepovrat.

U blistavo čistom i mirisnom toaletu, sjedoh na klozetsku šolju i nestrpljivo otvorih debeli koverat, jedva cekajući da onu gomilu papira pocijepam i smanjim napon jarosti koji je postajao sve neizdržljiviji. Konačno otvorih onaj prokleti koverat i – ostadoh bez daha!!! Iz njega, poput neke teške čokolade, na moj skut ispade veliki svežanj potpuno novih novčanica najveće vrijednosti, od čega mi koljena naprosto zadrhtaše i poče da obuzima panika.

Najednom, bez najave i ikakve slutnje, kao da nešto puče u mojoj duši i mome tijelu, sve od glave pa do ispod Venerinog brijega i to tako žestoko i konačno, da nesvjesno široko raširih butine koje bljesnuše ispod kratke svilene haljine, uz neki čudan i uzbudljiv užas osjećajući kako mi se gaćice natapaju sokom koji poče izvirati iz te neočekivane „pukotine“.

Tek tada shvatih sav moj nemir. Pa da, bila sam okovana u svom malom svijetu sitnih želja i još sitnijih mogućnosti, koji je on neumitno ugrožavao svojom pojavom iz nekog drugog svijeta u kome se živi „na mišiće“ i ne čeka neki „voz“ koji po običaju uvijek kasni.

Otsutnim pokretom uzeh moju malu tašnicu, ovoga puta pravi simbol moga života i htjedoh onaj koverat staviti u njega, ali se on ispostavi prevelik za toliko uzdržane elegancije. Bez mnogo razmišljanja, izvadih svežanj novčanica i smotah u valjak čija mi debljina ugodno ispuni ruku i moje uzbudjenje dovede do takvog napona da zatvorih oče, pred kojima mi sopstvena ruka iskrsnu u mislima, ali kao da ovoga puta drži do pucanja nadrkani BiiiiP one veličine koji mi se uvijek motao po glavi a znala sam da ga nikad neću moći dohvatiti. Trgnuh se i oko onoga svežnja omotah gumicu za kosu, pa prije nego ga tutnuh u tašnicu, nanovo zatvorih oči i rukom punom tog novonadjenog „BiiiiP“ podjoh medju noge, pri tome lijevom rukom skidajući gaćice bogato natopljene sokom. Ovoga puta nisam zamišljala, već potpuno stvarno osjećala ovaj moćni BiiiiP u svojoj ruci, tako da mi bi dovoljan samo jedan uzgredni dodir dražice, propete u neizdržljivom očekivanju, pa da mi se, jednim moćnim trzajem, cijelo tijelo pretvori u jedan jedini uzdah olakšanja koji nastavi da traje...

U smirujućem povratku sebi, pomislih, pa mogla sam pričekati da ovo podijelim s njim, tek sad u svoj svojoj iznenadnoj nježnosti shvatajući u čemu je bio moj strah od njega, dok su mi se jednako nježno nametale misli da nam ostaje čitava vječnost dok zajedno preplivamo ovo neizmjerno more novih mogućnosti. Zamišljeno pocijepah koverat i pustih vodu, zatim u onu tašnicu spakovah ovlažene gaćice u koje nježno umotah onu bajnu „kurčinu iz snova“, pa onda samouvjereno udjoh u prostoriju restorana koji se punio.

Uopšte se ne začudih što me je čekao stojeći pored stola... Pa i kako bi nekim drugim stavom mogao izraziti činjenicu da je mu je u njegovim gaćama nestrpljivo čekao jednako tvrd i spreman BiiiiP, potpuno isti kao i onaj u mojoj tašnici. Krenuh mu ususret, potpuno se prepuštajući dubinama njegovog baršunastog pogleda, ne osvrćuci se na prisutne koji su itekako jasno naslućivali što se dogadja, dok mi se vlaga medju preponama razlivala i hladjenjem na promaju potsjećala na sebe i skoru jebačinu, za koju sam bila sigurna samo jedno; ..... da će biti – neopisivo žestoka!!!!