Ljubo Čupić

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Pobjeda, 22. 01. 2006. Društvo

J. Stamatović:
Oni koje pamtimo: nove pojedinosti iz biografije legendarnog Ljuba Čupića

OSMIJEH NA STRELIŠTU. Kad dželatima zadrhti ruka. Priča o pečalbaru Savu Tomeljinom iz Grope. Od Argentine preko Kosova do Nikšića i Zagarača. Uskoro spomen knjiga o porodici Ljuba Čupića

Čovjek koji se smijao smrti

Ljubo Čupić

Bez njega se ne može zamisliti nijedna istorijska čitanka. Nijedna priča o otporu naroda. Nijedna balada o smrti radi života. Njegova fotografija sa strelišta je obišla svijet. Njegovom osmijehu su se divile generacije. Bez tog osmijeha udžbenici istorije bi nam bili siromašniji, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti i kako se neprijatelju treba nasmijati u lice...
Riječ je o legendarnom Čedomiru - Ljubu Čupiću. Narodnom heroju. Čovjeku koji se otvoreno smijao smrti i osmijehom pobijedio svoje ubice. O njemu je dosad napisano mnogo tekstova, mnogo stihova "strijeljan je u maju 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar čete imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste, kao obične sluge okupatora", stoji između ostalog u Zborniku "Narodni heroji Jugoslavije". U njemu se još može naći kako je na strijeljanju bodrio drugove, klicao partiji i smijao se smrti u lice. Kako su dželati oborili i oči i puščane cijevi pred njegovim osmijehom. Slične podatke nalazimo i u spomen - knjizi "Pali borci NOB - danilovgradskog kraja". Rođen je 1913. godine. Porijeklom je iz Zagarača. Potiče iz radničke porodice, koja je jedno vrijeme živjela u Americi. Nakon povratka iz Amerike porodica mu živi u Nikšiću, gdje je završio gimnaziju. Još kao gimnazijalac pripadao je skojevskoj organizaciji. Studirao je pravo u Beogradu i uključio se u napredni studentski pokret, pa je 1940. godine postao član KPJ.
Nakon kapitulacije, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić, gdje se uključio u pripreme za oružani ustanak. Prije julskog ustanka, sa jednim brojem komunista, izašao je iz grada. Postao je borac čete "Đuro Đaković", formirane od boraca koji su izašli iz Nikšića. Isticao se u borbama koje je ta jedinica vodila u okolini Nikšića, a to je došlo naročito do izražaja nakon formiranja udarnih bataljona (početkom marta 1942. godine).
U aprilu 1942. godine, u borbi na Kablenoj glavici kod Nikšića, pao je u ruke četnicima. U zatvoru je bio divljački mučen. Kao komunista i komesar čete imao je junačko druženje. Prkosio je okupatoru i njihovim slugama. Rodbini poručuje da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika. Kvislinzi u Nikšiću organizovali su javni proces grupi boraca i komunista. Na ovom procesu Ljubo je otvoreno podvrgao poruzi vijećnike tog sramnog suda. Njegove riječi su odzvanjale kao optužbe pa su organizatori procesa, na brzu ruku, donijeli odluku o smrtnim presudama. Mirno je saslušao smrtnu presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh. Maja 1942. godine izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na strelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je: "Živjela slavna komunistička partija!" i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili. Za narodnog heroja proglašen je jula 1953. godine.
Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. godine strijeljan, ali - nikad ubijen. Vezanih ruku i otete slobode otišao je u legendu. Sa osmijehom pred smaknućem, kao pred vjenčanjem, kako veli pjesnik. Osmijeh legendarnog heroja nikad nije zaboravljen. U njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču i danas sve podsjeća na njega. I spomen plaketa Udruženja boraca NOR-a Zagarač - Bandići, ustanovljena povodom 65-te godišnjice ustanka naroda Crne Gore i kuća u kojoj je živjela njegova porodica i nadahnute priče mještana o Ljubovoj porodici - ocu Savu, majci Stani, braći i sestrama. Slično je i u Nikšiću gdje Zavičajni muzej godinama čuva priču o heroju, o njegovom prstenu sa crnim kamenom, u Podgorici gdje je nedavno donesena odluka da jedna ulica u naselju Zagorič dobije ime Ljuba Čupića.
Kad je sredinom oktobra prošle godine "Pobjeda" ovom događaju posvetila jednu reportažu, nijesmo ni slutili kakvo ćemo interesovanje izazvati kod čitalaca. Zahvaljujući njoj, došli smo i do Ljubove fotografije iz studentskih dana koja dosad nije objavljivana, ali i do mnogih podataka iz života heroja koji je "ljubio zvijezde". Naši čitaoci su nam, između ostalog, javili da se velika Ljubova fotografija danas može naći i u Muzeju rata u Japanu, da se narod u Cetinju za vrijeme okupacije ispred neprijateljskih cijevi klanjao pred herojevim osmijehom u izlogu jednog hotela... Ovo je osmijeh od koga se može mnogo naučiti i dostojan je samo Ilijade i grčkih junaka, napisao nam je Srećko Rakićević, student iz Novog Sada. Ostali su tražili više podataka o Ljubovom životu i njegovoj porodici. O njegovoj Gropi, Zagaraču, Nikšiću, studentskim danima... bilo je naravno i onih koji su se interesovali zašto se u nekim istorijskim dokumentima, pa i na spomeniku strijeljanim u Donjem Zagaraču, pored Ljubovog imena može naći prezime Ćupić, a ne Čupić. Ili još preciznije, zašto njegovi i najbliži rođaci nose prezime Ćupić?
O ovim i mnogim drugim temama, razgovarali smo ovih dana sa Nikolom Ćupićem, penzionerom iz Podgorice, čijem ocu Radovanu je Ljubo bio brat od strica. Ili mnogo preciznije: moj đed Mitar i Ljubov otac Savo Tomeljin su bila braća, priča Nikola. Mitar je imao samo sina Radovana, a Savo desetoro djece. On i njegova supruga Stana, inače od Burića iz Zagrade iznad Danilovgrada su imali sinove - Draga, Ljuba, Veljka, Ratka, Vukana, Martina i Momčila, odnosno kćerke - Danicu, Darinku i Martu. Malo se zna, nastavlja naš sagovornik, da su svi oni rođeni u Argentini, odnosno da su ovamo došli kad je izbio Prvi svjetski rat. Put ih je naprije odveo na Kosovo, a zatim u Nikšić. Treba reći i to da od loze Sava Tomeljinog, po muškoj i ženskoj strani ima samo nekoliko nastavaka - dva Dragova sina, Ratkova kćerka sa dva sina, a zatim Martinov sin koji danas takođe živi u Beogradu... No i pored toga moja porodica je ponosna na časnog Sava Tomeljinog i njegovu porodicu, kaže Nikola. I na njihov životni put. Jer oni su, svako na svoj način, obilježili jedno vrijeme. Zato će naša porodica uraditi sve što je u njenoj moći da uskoro izađe spomen knjiga o Ljubu Čupiću, njegovoj braći i sestrama. Biće to priča i o danima pečalbarstva njegovog oca, ali i o danima borbe za slobodu. Riječju, priča o životu. Sjećanje na dobrog Draga Savovog i njegov život u Argentini i na Novom Beogradu, na Danicu koja je radila u SIP-u, na Ratka diplomatu iz Rio de Žaneira. On je, kaže Nikola, najčešće dolazio u Gropu i moji Srđan i Sreten danas održavaju prisne veze sa njegovim unucima. Krv nije voda. U pomenutoj knjizi, kaže Nikola, dalje će se naći i podaci i fotografije o dr Vukanu Čupiću, profesoru sa Medicinskog fakulteta u Beogradu, dugogodišnjem direktoru beogradskog Instituta za majku i dijete, poznatog naučnika i svjetskog stručnjaka, predstavnika one Jugoslavije u svjetskim zdravstvenim krugovima, pa i u Ujedinjenim nacijama. Naći će se u njoj i priča o Marti, supruzi Krsta Popivode (ima sina), zatim Darinki, Momčilu, pravniku u nekadašnjem SMUP-u. Jednom riječju, biće to knjiga i bola i ponosa, kaže Nikola Ćupić. I nimalo slučajno, jer u knjizi će biti riječi i o sudbini Ljubovog brata Martina, koji je "pošao u četnike da bi spasio brata Ljuba iz zatvora" kako se i dan danas može čuti u Gropi i Zagaraču. A što se tiče dileme - Ćupić ili Čupić, ona može biti povod za neku drugu priču. Za ovu je mnogo važnije da je Ljubo Čupić, apsolvent prava na strelištu u Nikšiću daleke 1942. svojim osmijehom kojim je prkosio neprijatelju, zauvijek ušao u istorijske čitanke i spomen udžbenike. I svuda, gdje se govori i piše o herojstvu. Zato nikad neće biti zaboravljen. Njegovom osmijehu diviće se generacije i generacije.

Svjedoci govore: Tomo Kovačević: Prkos pred puščanom cijevi

Legendarnog Ljuba Čupića su strijeljali nikšićki četnici. Očevidac Ljubovog odlaska u legendu bio je i sedamdesetogodišnji Tomo Kovačević široj javnosti poznatiji kao najstariji crnogorski pilot.
Ja sam tih dana bio skojevac, priča Tomo. Od poznate revolucionarke Dare Kostić, svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku organizaciju Nikšića obavještavam o raznim zbivanjima u radu, o kretanju Italijana, njihovim akcijama...Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda - smrt strijeljanjem, šačica "ljotićevaca" u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio - zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti, rekao je. A na strijeljanje je pošao kao na svadbu, priča Tomo. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja "ovjerio" metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas.

---------------------------------

Podgorica dobila ulicu legendarnog Ljuba Čupića

Podgorica, 13. oktobra -
Glavni grad Crne Gore je ovih dana dobio nekoliko novih ulica i mostova. Jedna od njih je pripala narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću (Ćupiću) i njegovom čuvenom predsmrtnom osmijehu na strelištu ispod Trebjese u Nikšiću, početkom maja 1942. godine. Nova ulica se nalazi na području Mjesne zajednice Zagorič, a prostire se od ulice Nikole Tesle do ulice Aleksandra - Lesa Ivanovića. Tako će se ime legandarnog heroja, bez kojeg se ne može zamisliti ni jedna istorijska čitanka kod nas, naći tamo gdje mu je oduvijek i mjesto - među velikanima.
- Odavno se nijesmo obradovali kao kad smo čuli da ćemo u buduće živjeti u ulici velikog čovjeka i heroja, kakav je bio Ljubo Čupić i balada o njemu, kažu njeni stanovnici. Naime, dosad su nam pisma i telegrami obično „lutali”, a i naši prijatelji su se ovdje teško snalazili... Od sad će sve biti drugačije - svi će znati gdje je ulica Ljuba Čupića čovjeka čiji je osmijeh na strelištu bio jači i od smrti, i zbog toga smo počastvovani...
Inače, o Ljubu Čupiću, čovjeku koji se daleke 1942. godine, smijao smrti u lice i čovjeku čija je fotografija sa strelišta obišla svijet, napisano je dosad mnogo tekstova, mnogo stihova. „Strijeljan je 5. maja 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar četa, imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste kao obične sluge okupatora. Rekao im je da ih prezire kao ljudska ništavila. Svojoj rodbini je poručio da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika”. Ovako piše u Zbroniku „Narodni heroji Jugoslavije”. Piše još i kako je na strelištu bodrio drugove i klicao Partiji. I kako se smijao smrti. Tako da je tuđin zastao, da su dželati oborili oči pred njim. I puščane cijevi... Tek druga smjena je uspjela da ispali plotun. Tako su jedan čovjek i jedan osmijeh pobijedili svoje ubice. Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. strijeljan - ali nikad nije ubijen. Vezanih ruku i otete slobode toga dana je pošao u legendu. „Sa osmijehom, mitskim pred smaknućem kao vjenčanjem”... kako veli pjesnik Boban Velimirović.
Osmijeh Ljuba Čupića nikad nije zaboravljen. Podsjećaju na to i mještani u njegovom Donjem Zagaraču. Potvrđuju to i spomen plaketa udruženja boraca NOR-a Zagarač - Bandići, uspostavljena povodom 65-e godišnjice ustanka naroda Crne Gore, nedavna odluka Skupštine opštine Podgorica, priče o legendarnom heroju koje i dan danas žive u njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču. Na smrt u ime života posjećaju i priče o njegovoj porodici. O ocu Savu Tomeljinu i majci Stani rođenoj Burić, o braći Vukanu, Ratku, Dragu, Momčilu i Martinu i sestrama Danici i Marti. Bez takvog osmijeha čitanke bi nam bile siromašnije, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti, kako se ubicama treba smijati u lice, podsjećaju u Gropi na zagaračkom kamenu, gdje je stasao Ljubo Savov - buntovnik i ustanik.
...A kršteno ime mu je bilo Čedomir. Majka Stana ga je dok je bio dijete iz milošte zvala Ljubo i to ime je nosio sve do herojske pogibije pod Trebjesom, gdje je poljubio zvijezde slobode i besmrtnosti.
U dvadeset devetoj...

-----------------

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Čedomir Čupić-Ljubo

afibamarih · Početnik Domaćeg.de

Dobro, svako ima svoje heroje. Tebi Ljubo, a meni djeneral Blazo, pukovnik Bajo i major Pavle.

mishelbu2 · Početnik Domaćeg.de

afibamarih · Početnik Domaćeg.de

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

afibamarih · Početnik Domaćeg.de

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

afibamarih · Početnik Domaćeg.de

Ko te konkretno zanima? Lepo je što im priznaješ da su gospoda, jer to i jesu.

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Znas li koju njihovu bitku da navedes?

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

1913. godine, na današnji dan, rođen je Ljubo Čupić.

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

DRAGICA GAGA ABRAMOVIĆ VJEROVATNO JEDINA OBILAZI GROB LEGENDARNOG HEROJA LjUBA ČUPIĆA

Nikšićki Če Gevara zaboravljen

O Ljubu Čupiću i njegovom osmijehu prkosa gotovo da se zna sve. Nikšićani, i ne samo oni, sa ponosom ističu da je slika tog heroja obišla svijet. Njegov lik (zlo)upotrebljavali su mnogi, a njegovim herojstvom hrabrili se nejaki. A mali je broj onih koji znaju gdje je čuveni Čupić sahranjen. Još je manje onih koji se sjete da obiđu njegov grob.
Dragica–Gaga Abramović, vitalna starica koja se hrabro nosi sa godinama i sa ponosom ističe da je Staronikšićanka, vjerovatno je jedina koja vodi računa o Ljubovom grobu. Ni ona, ni grobari na lokalnom groblju, ne znaju nikoga ko se sjeti da obiđe grob, očisti ga, položi cvijeće...
Ispred gradske kapele, „utopljen“ među onim sa nadgrobnim pločama i spomenicima, nalazi se i Ljubov grob. Slova izblijedjela, a lančanu ogradu, koju su 1992. godine vandali iskidali, Dragica je žicom zavezala, jer nije ni mogla, ni znala bolje. Opale borove iglice i zemlja koju je nanijela kiša čekaju da Dragica dođe iz Podgorice i da grobu vrati kakav-takav sjaj.
“Jednom mjesečno dođem iz Podgorice, obiđem grobove članova moje porodice, operem ih, oplačem svoje. Nikada mi se još nije desilo da prođem Ljubov grob. To je postala neka moja nepisana obaveza. Jednostavno, vuče me želja. Ne mogu da prođem pored njega, a da ga ne obiđem i očistim“, priča Dragica, dok metlicom sklanja opale borove iglice.
Ne radi to ona zbog porodičnih veza, niti zato što to neko traži od nje, već zbog jedne slike koja joj se, tada kao bosonogoj djevojčici, duboko urezala u sjećanje i ne da joj mira.
„Bila sam dijete kada su Ljuba sprovodili kroz grad da ga strijeljaju.
Mi, bosonogi, radoznali mališani trčali smo za tom čudnom povorkom očekujući šta će da se desi. Kada je prolazio pored svoje kuće, majka mu je bila na prozoru, podigao je svezane ruke u znak pozdrava i produžio.Ne sjećam se da sam ikada vidjela toliki ponos, gordost i odvažnost. Došli smo do Petrove glavice, ovdje na starom groblju, i tu su ga strijeljali. Ta strašna slika sve nas je potresla. Baš ta slika, veže me da kada god dođem i posjetim grobove mojih, obiđem i njegov grob“ priča Dragica, dok stidljivo briše suzu.
Ona potiče iz stare partizanske porodice gdje su je, kako reče, “hranili“ patriotizmom. Bila je jedinica među četiri brata. Sada joj je ostao samo jedan.
Kada je njena kćerka otišla poslom za Podgoricu i Gaga je, konobarica koju znaju mnogi Nikšićani, otišla za svojim djetetom. Unuka je pošla za Novi Sad da studira, tako da su njih dvije same.
Ali, ne može ona bez Nikšića. Tu je rođena, tu je ostao najveći dio njenog života, tu su grobovi njenih najmilijih. Tu je i Ljubov grob, koji je u znak zahvalnosti podigao grad Nikšić 1967. godine.
„Nije pošteno ni lijepo da se ovako grad Nikšić oduži jednom heroju. Želja mi je da se napravi jedna mermerna ploča na kojoj bi se ugravirala njegova slika i koja bi bila okrenuta ka kapeli da ovi novi naraštaji, a i oni stari koji su to zaboravili, vide kako se prkosilo smrti. U tome me podržao i Milan-Dugo Krivokapić. On na žalost umrije, a ja sa mojom penzijom ne mogu ništa da uradim i tako je to prošlo“, sa uzdahom priča žena koja je živjela u Staroj varoši, u ulici iz koje je 16 mladića dalo život za slobodu.
Iako smatra da je za jednog junaka, kakav je bio Ljubo Čupić, sramota skupljati prilog, nema ništa protiv da od penzije odvaja i da zajedno sa ljudima dobre volje podigne obilježje dostojno junaka.
Ispod Trebjese, nalazi se Spomenik palim borcima gdje je uklesano i Ljubovo ime. Dragica smatra da takav junak zaslužuje da mu i na grobu stoji ploča.
Nekada su, kaže ona, godišnjicu njegove smrti na prikladan način obilježavali. Bili su tu i mališani sa drvenim puškama koji su odavali počast heroju iz knjiga. Danas, „neki novi klinci“, ne svojom greškom, i ne znaju gdje je grob onog istog heroja iz nekih sličnih knjiga.
„A svi se znaju ponositi i dičiti njim, njegovom slikom i djelom. Sramota šta je dočekao, da se niko na njega ne okreće. Ovo je ruglo, sramota svih nas“, ogorčeno kaže Dragica, koja se sjeća Nikšića grada ljepote, poštenja, grada gospode.
„Jednog sam bogataša pitala zašto nosi majicu sa likom Če Gevare kada mi imamo našeg Če Gevaru. Nije mu bilo svejedno. Nadam se da će se naći neko ko će tom našem junaku podići nadgrobnu ploču. Ne treba mnogo novca za to. Izgleda da nam mnogo više treba volje“, umjesto pozdrava reče Dragica, koju smo ostavili da pere grob junaka iz njenog djetinjstva.
Ko zna, možda 9. maja, na godišnjicu Ljubove smrti, Dragicina želja postati stvarnost.

Umjesto diplome puška

Ljubo Čupić, čije je pravo ime bilo Čedomir, rođen je 1913. godine, kao jedno od desetoro djece u radničkoj porodici Sava i Stane, u Južnoj Americi, gdje su njegovi roditelji živjeli i radili. Tridesetih godina 20. vijeka, došao je u Nikšić, završio gimnaziju i otišao u Beograd da studira pravo. Rat ga je spriječio da završi fakultet i umjesto diplome uzeo je pušku i ponovo otišao za Nikšić, gdje je učestvovao u pripremi ustanka. Četnici su ga zarobili 1942. godine, na Kablenoj glavici kod Nikšića, i organizovali javno suđenje. Nesvršeni pravnik, britkog jezika, otvoreno je izvrgao ruglu vijećnike suda, pa su organizatori procesa na brzinu donijeli odluku o smrtnim presudama grupi komunista među kojima je bio i Čupić. Mirno je saslušao smrtnu presudu sa osmijehom na licu zbog koga je kasnije postao poznat širom svijeta, a njegova fotografija postala simbol otpora. Strijeljan je 9. maja 1942. godine na Petrovoj glavici u starom groblju, ispod hrama Sv. Vasilija Ostroškog, a za narodnog heroja je proglašen 10. jula 1953. godine.

Svetlana MANDIĆ