Roswell

coco_bill · Zli carobnjak-lingvista

POSLjEDNjE PRIZNANjE PORUČNIKA WALTERA HAUTA

1947. godine, poručnik Walter Haut bio je časnik za odnose s javnošću u zrakoplovnoj bazi Roswell u Novom Meksiku. Bio je u sastavu 509. bombarderske pukovnije, jedine postrojbe u to vrijeme koja je bila u posjedu atomskog naoružanja. Bila je to ona ista postrojba koja je bila odgovorna za bombardiranje japanskih gradova, Hirošime i Nagasakija, samo dvije godine ranije. Haut je poznat po objavi priopćenja za tisak od 8. srpnja 1947. godine u kojem stoji da je "zrakoplovna baza u Roswellu došla u posjed letećeg diska" koji se srušio nedaleko od Roswella. Naravno, vijest je demantira isto poslijepodne u bazi Forth-Worth u Teksasu, gdje je objavljeno da se radilo o grešci i da je pronađen običan meteorološki balon.

Zbog pritiska javnosti i inicijativa kongresmena Stevena Schiffa, 1994. godine, zrakoplovstvo mijenja priču tvrdeći sada da se radilo o tajnom vojnom balonu "Mogul", a ne o običnom meteorološkom balonu. Baloni projekta "Mogul" puštali su se visoke slojeve atmosfere u pokušaju snimanja zvučnih vibracija kako bi saznali da li Sovjeti izvode testove atomskog naoružanja. To objašnjenje trebalo je razriješiti navode očevidaca koji su tvrdili da su se izvodile tajne operacije visoke važnosti oko transporta srušenog materijala u Roswellu prema bazi Wright-Field u Daytonu u Ohiu.

1997. godine, zrakoplovstvo je objavilo 4. objašnjenje oko incidenta u Roswellu, pokušavajući sada otkloniti i onaj dio priča očevidaca koji su tvrdili da su vidjeli tijela "izvanzemljana". Zrakoplovstvo je u novom objašnjenju pokušalo prikazati te navode kao "vojne lutke padobranaca" koje su se koristile za trenažne vojne vježbe. Naime, iz perspektive zrakoplovstva, očevici su vidjeli te "vojne lutke", a ne "tijela izvanzemljana". Naravno, to što su se takvi modeli lutaka koristili tek od 1952. godine, izgleda da nije bitna činjenica za zrakoplovstvo. Tako smo godinama bili svjedoci medijskog natezanja između priča koje su pričali očevici o padu ekstraterestrične letjelice i prozaičnih objašnjenja od strane zrakoplovstva.

O detaljima Hautove objave za tisak o "pronalasku letećeg diska" znalo se uglavnom sve. Njegov sastanak s nadređenim pukovnikom baze, Williamom "Butch" Blanchardom, gdje je zapovidio objavu za tisak o "letećem disku", bio je u potpunosti poznat istraživačima. Haut je desetljećima surađivao s istraživačima vezano za cijelu priču. Ipak, svoja potpuna saznanja o incidentu, izgleda da je Haut dugo čuvao samo za sebe. Preminuo je u prosincu 2005. godine.

Moguća rješenja zagonetki u Roswellu i tajne Hautove spoznaje, izišle su tek sada na svjetlo dana. Istraživači Tom Carey i Donald Schmitt upravo su objavili svoju novu knjigu "Očevici Roswella" (Witness to Roswell). Knjiga se usmjerava na kompilaciju iskaza očevidaca oko incidenta skupno sa novim imenima koja su istupila oko slučaja. Knjiga prezentira i nekoliko iskaza iz prve ruke koja se odnose na viđenje "izvanzemaljskih tijela". No, glavna ekskluziva u knjizi, svakako je potpisani iskaz poručnika Waltera Hauta koje je potpisao i ovjerio 2002. godine. Haut je napisao iskaz pod uvjetom da se isti može objaviti samo nakon njegove smrti. Konačno, u potpunom razotkrivanju, Haut priznaje da je vidio srušeni objekt i nekoliko "malih tijela s velikim glavama" u hangaru 84, unutar zrakoplovne baze Roswell. Haut je istu izjavu dao i 2000. godine za istraživače Wendy Connors i Dennisa Balthasera, kada je za njih snimao svoj iskaz za projekt "audio povijesti" pod istim uvjetima. Prema autorima, Careyu i Schmittu, poručnik Haut je želio obznaniti ove informacije tek nakon svoje smrti jer je osobno obećao pukovniku Blanchardu da o tome neće nikome pričati dok bude živ.

Ovjereni iskaz Waltera Hauta, koje je sada u cijelosti objavljen u knjizi "Očevici Roswella", ekplozivno je odjeknulo unutar ufološke zajednice te je pokrenulo čitav niz novih debata o Roswellu. U donjem tekstu donosimo prijevod zapečaćenog iskaza Waltera Hauta koji je sada konačno objavljen:

2002. - Zapečaćeni iskaz Waltera G. Hauta

Datum: 26. prosinac, 2002.
Očevidac: Chris Xxxxxx
Zapisnik: Beverlee Morgan

(1) Moje ime je Walter G. Haut
(2) Rođen sam 2. lipnja 1922.
(3) Moja adresa stanovanja je 1405 W. 7.th Street, Roswell, NM 88203
(4) U mirovini sam.
(5) U srpnju 1947., bio sam stacioniran u zrakoplovnoj bazi u Roswellu u Novom Meksiku gdje sam služio kao časnik za odnose s javnošću. Vikend od 4. srpnja (subota 5. srpnja i nedjelja 6. srpnja) proveo sam u svome privatnom domu koje se nalazi oko 16 kilometara sjeverno od baze koja je bila smještena na gradskom jugu.
(6) Bio sam svjestan da je netko prijavio ostatke srušene naprave sredinom jutra nakon moga povratka na dužnost u bazi, 7. srpnja u ponedjeljak. Znao sam da je bojnik Jesse A. Marcel, voditelj obavještajne službe, bio poslan od zapovjednika baze, pukovnika Williama Blancharda, da to istraži.
(7) U kasnom poslijepodnevu istoga dana, saznao sam da je dospio dodatni civilni izvještaj oko druge lokacije udesa sjeverno od Roswella. Proveo sam veći dio tog dana u svojim uobičajenim dužnostima, gdje nisam čuo ništa ili gotovo ništa više o tome.
(8) U utorak ujutro, 8. srpnja, prisustvovao sam regularnom sastanku osoblja u 07:30 sati. Osim Blancharda na sastanku su isto bili nazočni: Marcel; kontraobavještajni satnik Sheridan Cavitt; operativni časnik, pukovnik James I. Hopkins, logistički časnik i potporučnik Ulyssess S. Nero. Iz zrakoplovne baze Carswell iz Forth-Wortha u Tekasu, prisutni su isto bili Blanchardov šef, brigadir Roger Ramey i njegov voditelj osoblja, pukovnik Thomas J. Dubose. Glavna tema razgovora bio je izvještaj od Marcela i Cavitta koji se odnosio na opsežno polje ostataka u okrugu Lincoln, približno 120 kilometara sjevernozapadno od Roswella. Preliminarni izvještaj je izložio Blanchard oko druge lokacije udesa, približno 64 km sjeverno od grada. Uzorci olupine bile su raspoređeni po stolu. Bio je to materijal kakav nikad prije nisam vidio u životu. Ostaci su ličili na metalnu foliju, koja je bila tanka poput papira, no ekstremno snažna. Na ostacima su bili vidljivi znakovi postavljeni u vidu njihove dužine. Ostaci su bili prebačeni od osobe do osobe, kako bi svatko mogao izraziti svoje mišljenje. Nitko nije bio u stanju da identificira ostatke udesa.
(9) Jedna od glavnih briga koja se diskutirala na sastanku bila je rasprava o tome da li bi trebali obavijestiti javnost o otkriću. Brigadir Ramey je predložio plan, za koji vjerujem da je izvorno došao od njegovih šefova u Pentagonu. Bilo je potrebno odvratiti pozornost od važnije lokacije udesa koja je bila smještena sjeverno od grada. To bi se postiglo na taj način da bi se priznalo postojanje druge lokacije. Veliki broj civila je već bio uključen, a i mediji su već bili obavješteni. Nisam bio potpuno obavješten kako su to kanili izvesti.
(10) Oko 09:30 sati ujutro, pukovnik Blanchard je nazvao moj ured gdje mi je diktirao objavu za tisak u kojoj se kaže da smo došli u posjed letećeg diska, srušenog na ranču sjeverozapadno or Roswella, koji je Marcel prevozio zrakoplovom u viši stožer. Trebao sam dostaviti objavu radio postajama KFGL i KSWS, te novinama "Daily Record" i "Morning Dispatch".
(11) U trenutku kada je vijest objavljena, moj ured je bio obasut telefonskim pozivima iz cijelog svijeta. Poruke su dolazile na moj stol i umjesto da se posvetim medijima, pukovnik Blanchard mi je savjetovao da odem kući kako bih se "sakrio".
(12) Prije nego što sam napustio bazu, pukovnik Blanchard me je osobno doveo do zgrade 84 (hangar P-3). To je bio hangar za zrakoplove B-29, stacioniran na istočnoj strani piste. Prilikom prilaženja zgradi, zamijetio sam da je pod velikom stražom, iznutra i izvana. Kada sam ušao, dopušteno mi je da sa sigurne udaljenosti promatram objekt koji je pronađen sjeverno od grada. Bio je približno 3,5 do 4,5 metara dug, a oko 1,8 metara širok, bio je više nalik na jaje. Osvjetljenje je bilo loše, no površina je nalikovala na metal. Nije bilo vidljivih prozora, otvora, krila, sekcije repa ili nožica za slijetanje.
(13) Također, s udaljenosti bio sam u mogućnosti vidjeti nekoliko tijela unutar šatorskog platna. Samo su se glave isticale izvan pokrivenog platna, no nisam bio u stanju razabrati više detalja. Glave su izgledale veće od uobičajenoga, a konture šatorskog platna ukazivale su na veličinu desetogodišnjeg djeteta. U jednom kasnijem trenutku, Blanchard je unutar svog ureda ispružio ruku na 1,2 metra iznad zemlje da dočara veličinu.
(14) Bio sam informiran o improviziranoj mrtvačnici koja je postavljena da preuzme pronađena tijela.
(15) Bio sam informiran da olupina nije bila "vruća" (radioaktivna).
(16) Nakon povratka iz Forth-Wortha, bojnik Marcel mi je opisao da je odnio ostatke olupine u ured brigadira Rameya i nakon što se vratio iz dvorane s kartama, našao je ostatke meteorološkog balona i radarskog reflektora koji su zamijenjeni dok je bio izvan ureda. Marcel je bio vrlo uznemiren oko cijele situacije. Nismo više o tome diskutirali.
(17) Dopušteno mi je da napravim najmanje jednu posjetu na lokaciji udesa tijekom operacije čišćenja. Vratio sam se u bazu s nekoliko komadića olupine koje sam prikazao u svome uredu.
(18) Imao sam spoznaje da su se nekoliko mjeseci kasnije vratila dva odvojena tima na svaku lokaciju udesa zbog periodičnih pretraga za preostalim dokazima.
(19) Uvjeren sam da je ono čemu sam osobno prisustvovao predstavljalo nekakav tip letjelice i posade iz svemira.
(20) Za ovaj iskaz nisam dobio nikakav novac niti sam dobio bilo kakvu protuvrijednost. Ovaj iskaz predstavlja istinu u najboljoj namjeri koliko sam se mogao prisjetiti.

Potpis: Walter G. Haut
26. prosinac, 2002.

Potpisivanju svjedočio:
Chris Xxxxxx
[uforadio.ne1.net]

OSTAVŠTINA ROSWELLA

1986. godine, umirovljeni bojnik Jesse Marcel rekao je na samrti svome sinu: "Moraš reći svijetu istinu o Roswellu. Kada vojska ne bude više imala utjecaja na tebe i na tvoju obitelj, molim te da sve razjasniš".

Bojnik Jesse Marcel bio je voditelj obavještajne službe u zračnoj bazi Roswell u Novom Meksiku. 7. srpnja 1947. godine, Marcel je bio poslan da izvidi mjesto udesa neidentificiranog objekta, 120 km sjeverozapadno od baze. Nakon izviđanja mjesta udesa, Marcel je svratio do svoga doma da pokaže obitelji što je otkrio. Jesse Jr. je tada imao samo 11 godina, no živo se sjeća uzbuđenja svog oca. Jesse Jr. je tada vidio materijal poput folije za koji mu je otac rekao da je bio razbacan oko ostalih ostataka. Bio je sjajan i tanak poput papira, no nije se mogao rasparati ili prerezati. Također je vidio i male metalne uske komadiće duge nekoliko desetaka centimetara koji su na sebi imali nekakve simbole poput hijeroglifa. Izgledalo je poput nečega što nije s ovoga svijeta.

Nakon povratka u bazu, Marcelov se sastao sa svojim nadređenim, pukovnikom William "Butch" Blanchardom. Istoga dana, zrakoplovna baza u Roswellu objavila je izjavu za medije da je "došla u posjed letećeg diska". Blanchard je zapovijedio Marcelu da odleti prema bazi u Forth-Worthu u Teksasu. Marcela je zatim iskoristio brigadir Roger Ramey koji je na brzinu sazvao novu konferenciju za tisak. Ramey je tvrdio da su vojni stručnjaci u Roswellu pogriješili i da su ostatke "letećeg diska" zamijenili za obične ostatke meteorološkog balona. Novinari su uslikali Marcela kako kleči uz ostatke meteorološkog balona u uredu brigadira Rameya što je trebalo biti konačno objašnjenje incidenta. Nakon tog događaja, bojnik Marcel je bio prisiljen živjeti u laži. Svoju priču o ostacima izvan ovoga svijeta, objaviti će javnosti tek 1978. godine.

Riječi koje je Jesse Marcel izgovorio svome sinu Jesse Marcelu Jr., progoniti će ga gotovo 20 godina. Konačno, nakon što se njegovo umirovljenje približilo, nakon njegovog službovanja u Iraku 2004. godine, Jesse Jr. je odlučio svoje spoznaje staviti na papir i napisati knjigu. Službenih poveznica sa vojskom SAD-a više nije imao. Prilikom pisanja knjige, Jesse Jr. je ponovno proživio sve detalje slučaja. Prisjetio se kako je bilo teško njegovom ocu nakon što se fotografirao s ostacima meteorološkog balona. Bila je to nepravda s kojom obitelj Marcel živi 60 godina.

No, zahvaljujući knjizi "Ostavština Roswella" (The Roswell Legacy), bojnih Jesse Marcel trebao bi biti konačno rehabilitiran oko svoje uloge u vojnoj povijesti. Knjiga će biti objavljena 5. srpnja 2007. godine u Roswellu tijekom proslave 60. godišnjice incidenta.
[uforadio.ne1.net]

coco_bill · Zli carobnjak-lingvista

Negde posle ručka 7. jula 1947. godine telefonom su mi se javili iz Baze ratnog vazduhoplovstva (AAF). Iako prilično mlad, već sam radio kao direktor Pogrebnog zavoda u Rozvelu. Nepoznati glas pitao me je da li imamo manje metalne kovčege koji hermetički mogu da se zatvore. Rekao sam da imamo dva, ali ako je potrebno da nabavimo više, možemo da ih obezbedimo do šest sati ujutro narednog dana.
Takvi pozivi nisu bili neuobičajeni, pa mi ni taj razgovor nije izazvao bilo kakvu sumnju. Posle otprilike 45 minuta, znači negde oko tri sata, isti glas raspitivao se telefonom o hemijskim sredstvima koja koristimo za konzerviranje tela koja su dugo ležala na otvorenom. Ni to mi nije bilo čudno jer u to vreme još nisu postojala mrtvačka kola s uređajem za hlađenje, a u Rozvelu nije radio nijedan patolog. Upitao sam ga zato da li je potrebno da za prevoz preminulih nabavim suvi led. Misleći da se radi o nekoj nesreći do koje je došlo u vojnoj bazi, ponudio sam svoju pomoć. Neznanac je odgovorio da su mu svi ti podaci bili potrebni samo iz teoretskih razloga, da nije došlo ni do kakve nesreće.
Pošto sam dobrovoljno radio i kako vozač kola hitne pomoći, javili su mi da odmah krenem po nekog pilota koji je, vozeći motocikl, sleteo s puta. Imao je manje povrede glave i ja sam ga odvezao do bolnice smeštene u vojnoj bazi.

Na parkingu sam primetio tri sanitetska vozila pored kojih su stajala dva čoveka u uniformi vojne policije. Ni na povređenog pilota, a ni na mene, ta dvojica nisu obratila pažnju. Verovatno su mislili da smo "njihovi" čim bez smetnji imamo pristup bazi.
Prolazeći kraj jednog sanitetskog vozila, pažnju mi je privuklo ono što se nalazilo u njemu. Blizu otvorenih zadnjih vrata bilo je naslonjeno nešto nalik polovini kanua od nerđajućeg čelika visine nešto više od jednog metra. Svuda oko toga ležali su komadići metala koji se presijavao u neverovatnim bojama, od ružičaste, crvene, do smeđe i plavkastocrne.
Još nešto: u vrhu tog zaobljenog dela koji je ostao neoštećen – tada nisam mogao ni da sanjam da je to, možda, bio deo letećeg tanjira – primetio sam čudne oznake. Jedino na šta su me ti znaci podsećali jesu egipatski hijeroglifi.
I u drugom vozilu nalazio se isti krš. Za treća sanitetska kola ne mogu ništa da kažem jer su vrata bila zatvorena.
Ljudi na prijemnom odelenju odmah su odvezli povređenog pilota tako da nisam imao ni priliku, a pravo da vam kažem ni posebnu želju da saznam o kome se radi. Uostalom, čovek je bio toliko zaokupljen svojim povredama da ne verujem da je uopšte obratio pažnju na ono što se nalazilo u sanitetskim kolima.
Kad sam se već zatekao u zgradi ratnog vazduhoplovstva, rešio sam da malo odahnem. Krenuo sam niz hol, prema kantini, da popijem neko osvežavajuće piće.
Odmah mi je bilo jasno da se nešto dogodilo. Vladao je neuobičajen metež, hodnicima je jurila masa oficira, sve osobe koje do tada nisam imao prilike da upoznam.

Obratio sam se jednom kapetanu, zapamtio sam mu čin po oznakama na uniformi. Pitao sam ga da li se srušio neki avion i ponudio da pomognem oko zbrinjavanja unesrećenih.
- Ko si sad ti, do đavola? – kapetan me je gledao kao uljeza. – Odmah ga odvedite odavde! – obratio se dvojici vojnih policajaca. – Odvezite ga do grada, da budemo sigurni da je napustio bazu.
Taman kad sam pošao sa policajcima, zaustavio nas je prodoran glas:
- Tog kučkinog sina smesta dovedite natrag! – vikao je jedan general koga nikada u životu neću zaboraviti: ogromni dvometraš crvene kose i očiju tako zlih kao da pripadaju samom đavolu. Pored njega stajao je vojnik crne boje kože i gledao me kao da će me istog časa zgaziti.
- Ja sam civilno lice i nemate prava da sa mnom tako postupate – sad sam i ja izgubio živce. – I, što se mene tiče, svi redom možete da idete do đavola!
- Bolje bi ti bilo da zapamtiš moje reči da ti ne bi skupljali kosti po Rozvelu! – generalovo lice poprimilo je boju njegove kose. – A sad odlazi i da te moje oči više ne vide!
Taman kad sam prešao pola hodnika, sreo sam medicinsku sestru koju sam poznavao od ranije. Izletela je iz jedne prostorije. I ona i dvojica lekara koji su izašli za njom držali su vlažan peškir preko lica.
- Glene, beži odavde koliko te noge nose! – rekla mi je kad me je prepoznala. Ovo je izgovorila jecajući i gušeći se kao da se bori da udahne malo vazduha. Nestala je u pratnji dvojice lekara koji su se takođe borili za vazduh i izgledali kao da će svakog trenutka povratiti.
Čim su me policajci sproveli do Pogrebnog zavoda u čijoj sam blizini stanovao sa porodicom – ženom i dvoje dece – pozvao sam telefonom onu medicinsku sestru. Nije bila ni u vojnoj bazi, a ni kod kuće.

O onom što sam doživeo u bazi ratnog vazduhoplovstva nikome nisam rekao ni reč. Tek kad je šerif Džordž Vilkoks upozorio mog oca da se iz Baze raspituju ne samo o meni nego i o ženi, deci, morao sam da objasnim ocu šta sam doživeo. Poverovao mi je i zakleo se da ni on nikome ništa neće pričati. Plašio se za moj i život moje porodice.

Narednog dana pozvala me je medicinska sestra čije ime ne želim da otkrijem pa ću o njoj govoriti kao o sestri H. Dogovorili smo se da se nađemo u lokalnom oficirskom pubu.
Seli smo u najudaljeniji kraj kluba, nismo želeli da nas bilo ko ometa u razgovoru. Sestra H bila je bleda kao kreč, nije prestajala da plače, celo telo trzalo joj se od grčeva.
Svi sem nje dobili su naređenje da se toga dana kada sam se slučajno zatekao u Bazi, ne pojavljuju na poslu. Kada je stigla na posao, bilo joj je čudno što su sve oko nje sami nepoznati ljudi. Ušla je u salu za operacije i na oba stola ugledala plastične vreće u koje se stavljaju premnuli. U vrrećama su se nalazila prilično "načeta" tela dva bića koja su samo podsećala na ljduska.
Smrad je bio nepodnošljiv, nešto što recimo, ne mora da se opiše. Mada je za njih bila potpuni stranac, lekari su sestru H ipak zamolili da ostane i hvata beleške dok oni pregledaju ta neobična kratka tela velikih glava.
Ruka jednog od njih – sada već slobodno možemo da kažemo – vanzemaljaca (sestra H opisivala ih je kao "dva čudna bića") imala je otvorene rane. Šake su bile samo sa četiri prsta (na nedavno obelodanjenom filmu o kome takođe pišemo vidi se šest prstiju). Usta bez usana podsećala su na otvore ne šire od dva samtimetra. Umesto zuba bića su imala parče hrskavice, na mestu gde je trebalo da su ušne školjke takođe su postojali mali otvori sa dva kanala, kako su tvrdili lekari, a i nos je bio prosto usađen u lice.
Oči se nisu videle, ali je po otvorima moglo da se zaključi da su bile neuobičajeno velike kao i lobanja koja je bila meka, kao kod tek rođenog deteta. Bića su bila visoka oko metar, najviše 1,20cm.
Pošto je nepodnošljiv adah već počeo da ih guši, svo troje su morali da napuste operacionu salu i ja sam ih upravo u tom trenutku sreo na hodniku. Sestra H otišla je kući, a onda je satima morala da se kupa i pere kosu jer joj se taj jak vonj, tako su joj rekle i drugarice sa kojima je delila stan, prosto uvukao pod kožu.
Dok smo sedeli u klubu, zamolio sam je da mi nacrta ta bića. Učinila je to na poleđini hartije na kojoj se ispisuju recepti. Tu hartiju čuvao sam među ličnim spisima u Pogrebnom zavodu. Kad sam sedamdesetih godina posle penzionisanja otišao da potražim te svoje lične papire koje sam ostavio u arhivi, nije bilo ni traga od njih.
Sestra H. upozorila me je da nikome ne govorim o našem susretu, a da crteže nikome ne pokazujem, ni po cenu života. Onda je nestala. Izgubio joj se svaki trag. Rekli su mi da je poginula u avionskoj nesreći. Mislim da su je sklonili na sigurno i zapretili joj da slučaj zaboravi ako joj je život mio.

Iako sam do sada pojedinim NLO- istraživačima otkrivao delove priče čiji sam svedok, sada sam prvi put ispričao sve detalje. Da meni neko tvrdi da je sve ovo doživeo, verovatno bih mu rekao da izmišlja. Ali, verujte, sve je istina.
To što niko ne može da sumnja da je sestra H. uopšte postojala, njegova je stvar. Razlog zašto ne želim da otkrijem ko je ona jeste njena bezbednost. Ukoliko je još živa, ne bih voleo da ima neprilika. Ona sama odlučiće da li želi da izađe u javnost ili ne.

U vreme o kome svedoči Glen Denis u Bazi ratnog vazduhoplovstva u Rozvelu radilo je pet (vojnih) medicinskih sestara. Svima se ušlo u trag. Anđela Lari, Adlin Fenton, Džojs Godar, Klodija Ubel u međuvremenu su umrle. Rozmeri Braun, rođena 1915. godine, još je živa, ali se ne seća da se bilo šta neuobičajeno dešavalo u leto 1947. kada je ona služila u vojnoj bolnici u Rozvelu.
O sestri H, za koju neki NLO-istraživači misle da se zvala Naomi Marija Self, ne postoje podaci ni u kakvim dokumentima, bilo vojnim, bilo državnim.

[iz "Politikinog zabavnika" #2285/1995]

"Naslov" – Nema puno podataka na "Wikipediji". Isto prikazivan i kod nas.

Snimak autopsije iz Rozvela

Pažnja! Iako mnogi smatraju da je snimak namešten, ipak nije prijatan za gledanje i ne bih ga preporučio osobama sa slabim stomakom.

Ni u WC nismo mogli da odemo bez pratnje ljudi naoružanih do zuba. A do mestao označenog kao S4 stizali smo autobusom čiji su prozori bili premazani crnom bojom. Tako nikako nismo uspeli da odredimo gde je tačno bilo smešteno tih devet letelica.
Radilo se o svemirskim brodovima kojih se, ni sada mi nije jasno kako, dokopala američka vlada. Nalazili su se na dobro čuvanom mestu "negde u Nevadi".

Disk prikačen za vazduh

Kao inženjer, imao sam zadatak da ispitam pogonski sistem jedne od letelica. Ostale sam video samo sa velike udaljenosti.
Čak ni disk u koji sam imao pristup spolja nisam uspeo dobro da osmotrim. Uvek sam bio u pratnji bar dvojice "gorila" koji ni reč nisu progovarali, ali su mi pogledom davali do znanja da bespogovorno moram da ih slušam. To je značilo: što kraće zadržavanje pred svemirskim brodom u obliku diska visine oko 4,5 i prečnika blizu 16 metara.
Pošto nisam primetio da je letelica bilo gde zavarena ili da ima nešto što bi podsećalo na zavrtnje ili zakivke, zaključio sam da je cela izlivena iz metala. Kojeg? Teško je to reći. Možda nerđajućeg čelika, možda aluminijuma? Ili, što je najverovatnije, nekog trećeg metala, nama nepoznatog.
Reaktor tog svemirskog broda bio je smešten tačno u središtu diska. Prečnika 45cm i visine oko 30cm, reaktor je postizao nešto nama nezamislivo. U njemu se toplota 100% pretvarala u mehanički rad što je, po zakonima termodinamike, gotovo nemoguće.
Rad reaktora i pogon letelice obezbeđivao je element koji nije zabeležen u periodnom sistemu. Iako smo ocenili da nije radioaktivan, ipak smo ga označili nuklearnim brojem 115.
Element 115 u unutrašnjosti letelice bio je uskladišten u obliku malih diskova veličine srebrnog dolara. Ti "novčići" bakarne boje bili su neuobičajeno teški.
Jednoga dana, nažalost opet sa velike udaljenosti, prisustvovao sam uzletanju "sportskog modela", kako smo nazivali svemirski brod na kome sam radio.
Sportski model, koji je dizalica izvukla iz hangara, nalazio se na čistini. Uzleteo je uspravno gotovo bešumno, na visinu od oko devet metara i tako, bez ikakvog pokreta, "visio" nekoliko trenutaka u vazduhu.
Prizor je bio potpuno nestvaran.

Projekat Galileo

Iako sam prošao najstrože provere, nisam imao pristup dokumentaciji o brodovima iz svemira. Nekako sam se ipak dokopao podataka koji su ukazivali da su oni stigli iz nekog zvezdanog sistema.
U postojanje letelica sâm sam se uverio, a da li su u njima nađeni i došljaci iz vasione, ne znam. Jedino je sigurno da su u izveštajima postojali i datumi kada su svemirski brodovi otkriveni. Ne mogu da vam kažem kad se to dogodilo jer su svi podaci bili šifrovani, a ja nisam imao mogućnosti da ih odgonetnem.
Pričalo se da se radi o vanzemaljcima koji nas posećuju već 10.000 godina. I ne radi se o nemim svedocima koji nam tek tako dolaze u posetu. Ti došljaci imaju zadatak. Posetioci iz nepoznatog zvezdanog sistema sve vreme pomažu u razvoju naše civilizacije, oni su ubrzavali ili usporavali evoluciju svih bića na Zemlji.

Lazar i Nedođije

Bob Lazar, koji je navodno učestvovao u "Projektu Galileo", po profesiji je zaista pogonski inženjer. Međutim, u dokumentaciji američke administracije nigde ne postoji trag da je Lazar ikad bio zaposlen u vladinoj službi. U vazdušnoj bazi u Nevadi takođe tvrde da osoba s tim imenom i prezimenom nije radila za njih.
Mark Rodeger, direktor Centra za NLO istraživanja, takođe smatra da je ova priča teško održiva.
- Što se tiče elementa 115, fizičari smatraju da je njegovo postojanje teoretski moguće. to znači da svedočenje Boba Lazara da se susreo s takvim elementom nije puko bulažnjenje, ali je nemoguće dokazati ga u potpunosti.
- Tvrdnja da je Bob Lazar radio "negde u Nevadi" – nastavlja Rodeger – na mestu označenom kao S4 podseća me na bajku iz zemlje Nedođije. Samo mi nije jasno kako je moguće da je u toj bajci učestvovao samo Bob Lazar. Gde su ostali naučnici koji su radili s njim?
Već možete da pretpostavite kraj ove priče. Da bi osporili ličnost Boba Lazara, za koga svi odriču da je između 1982. i 1984. radio u Nacionalnoj laboratoriji u Los Alamosu u Novom Meksiku i 1988. u vazdušnoj bazi u Nevadi, "prikačili" su mu sudski proces.
Bob Lazar proglašen je makroom i novčano kažnjen. Slučaj se mesecima vukao po sudovima. Ne bez razloga, jer kako verovati čoveku koji se bavi tako nečasnim poslom?

[iz "Politikinog zabavnika" #2265/1995]