Petar Kočić

Charmed · Malo ~ mače ~

Petar Kočić rođen je jednog junskog dana 1877.godine,godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina.Rodio se na Zmijanju,selo Stričići, u Bosanskoj krajini,u brvnari bez prozora,u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom.Petra je prvi čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet.

Bilo mu je dve godine kad je izgubio majku,njegov otac,sveštenik Jovan,iz duboke žalosti za ženom,napustio je kuću i dijecu i otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim.

Iz baba-Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polupismenuh,bistrih i rodoljubivih kaluđera.U manastiru je završio dva razreda osnovne škole(više ih tamo nije ni bilo).Ostala dva učio je u Banjaluci.Po završetku osnove škole 1891.godine Kočić je po očevoj želji krenuo u Gimnaziju u Sarajevo.Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju,ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.

Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895.godine prešao u Beograd.Tamo je iste godine završio četvrti razred Gimnazije i upisao se u peti.Gimnaziju je zavšrio u junu 1899.godine i otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića.U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom.U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove.

Prva zbirka njegovih pripoveaka pod naslovom "S planiine i ispod planine" pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902.godine.Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta,od stvarnog i originalnog talenta".Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića",najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka "Jazavac pred sudom".

Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog ministarstva prosvete.Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi u skoplju.Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine.Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905.godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo.

U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist.U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile.Tako je bio protjeran iz Sarajeva.Ali Kočić ne miruje.Odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" sa namjerom da oko sebe okupi sve nacionalno svjesne borce.Ipak policija ga nije ostavljala na miru.Od oktobra 1907. do 1909. Kočić s manjim prekidima tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.

Po izlasku sa robije veliki pjesnik Bosanske Krajine opet se vraća litaraturi.Početkom 1910.godine obavljuje u Zagrebu zbirku pripovjedaka pod naslovom "Jauci sa Zmijanja",a već iduće godine i svoju homorističko-satiričnu propovjetku Sudanija.Krajem 1912.godine počeo je da osjeća brzo napredovanje progresivne paralize.

Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osjetio da je teško bolestan.Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori .Pred sam početak prvog svjetskog rata 1914.godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smještaju u duševnu bolnicu.I nestao je tiho,nečujno,u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916.godine u porobljenom Beogradu.Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao:"U ropstvu se rodih,u ropstvu živjeh,u ropstvu vajme i umrijeh."Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici.

Često se govorilo da je Kočić Borac bacio u sjenu Kočića Pjesnika.Ne treba pjesnika i borca suprostavljati jednog drugom;da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga.Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čovjeka i borca sa strašću je preliovao u svoje ličnosti.njih je dosta:duhoviti,prevejani i kompleksni David Štrbac,šaljivi,hvalisavi i tragični Simeun Đak,surovi i mračni mrčajski proto,zaneseni Relja Knežević,...

Charmed · Malo ~ mače ~

"Rođeni pripovedač jednog,narodskog jezika,a ujedno i pesnik nadahnutog lirskog izraza i impresionistički slikar prirode,snage i stihije,Kočić je za nas veliki prethodnik,skoroteča i začetnik moderne jugoslovenske proze.

Tumarao je kroz maglu,kroz mećavu,ali ga vreme nije zavejalo.Ugasio se u tami,da delom svojim živi kroz svetlost večitu."

Miroslav Topić

Petar Kočić kao književnik,kao pisac "Jauka sa Zmijanja" i "Jazavca pred sudom",kao tvorac savršenog tipa Davida Štrpca u našoj modernoj literaturi,taj Petar Kočić je veoma blizak našoj narodnoj duši,blizak je buntovnim osjećanjima naših seljačkih masa koja su anti-cilindarška i anti-paligrapska kao i naš Vasa Palegić,čije se narodnjaštvo u suštini razlikuje od Kočićevog agrarizma.Rad i borba Petra kočića za rješenje agrarnog pitanja prožet je evropskim zapadnjaštvom,modernim građanskim demokratskim shvatanjima o strukturi društvenih odnosa na selu.Teorija sitnog posjeda je u suštini čedo francuskog građanskog agrarizma i francuske građanske revolucije.Uništenjem aristokratskog zemljišnog vlasništva stvoreno je sitno seosko vlasnoštvo,koje Petar Kočić naziva agrarno demokratskim sistemom vlasništva.Braneći akav sistem Kočić kaže:U zemljama sa agrarno-demokratskim sistemom prihodi sa zemljišta mnogo povoljnije utiču,jer u njihovom uživanju učestvuje velika množina ljudi,pa se zato i osjeća i manja razlika u imovini.

Miloš ĐURIN POPOVIĆ

Petar kočić je iz književnosti prešao u "politiku" i postao "narodni tribun",posvetivši se cijelim svojim bićem praktičnoj političkoja akciji,zbog koje je nažalost,imao sve manje vremen aza književnost.Pisci iz pokreta Mlade Bosne razdvojili su "poeziju" (kao izražaj "duše pojedinca") i "politiku"(kao neposredno ispoljavanje "opšte duše naroda"),pa su se mahom oprijedjelili za "političku akciju",dok su "poeziju"čuvali za najintimnije momente svojih noćni slutnji,strepnji i snova.Zato je njihovo mjesto u većini slučajeva značajnije u političkoj nego u književnoj istoriji.

Zdenko Lešić

Život ovog književnika bio je ispunjen samopoštovanjem i dostojanstvom koje je fasciniralo ne samo njegove prijatelje i poznanike već i otvorene neprijatelje.

Petar Volk

Nastojanje da se Kočićeva ličnost i djelo otrgnu iz zagrljaja nacionalističke mitologije i da se iskoriste u konkretnoj borbi za klasno osvješćenje naroda,nije vršeno samo književno teorijskim i publicističkim rasvjetljavanjima nego i na razne druge načine.

Staniša Tutnjević

Charmed · Malo ~ mače ~

Među Kočićevim junacima izdvajaju se svojom složenošću i umjetničkom dograđenošću

David Štrbac

Simeon Đak

DAVID ŠTRBAC

Junak satirične aktovke Jazavac pred sudom David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.

Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.

U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.

Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.

David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv,čas surov,čas molećiv i miran kao jagnje,ali uvijek spreman da neprijatelja napadne sa njegove nasjabije strane.

SIMEON ĐAK

Simeon Đak je znatno šire i slobodnije koncipiran od Davida Štrpca.Simeon Đak,zvani Simeon Simeun Pejić Rudar,đak je manastira Gomjenice na Krajini,ljutoj,junak je pripovjedaka Zulum Simeuna Đaka,Mejdan Simeuna Đaka,Istiniti zulum simeuna Đaka,Iz staroslovenske knjige Simeona Đaka i Rakijo majko.Dok David Štrbac predstavlja zgusnutu težnju jednog naroda i njegovu borbu u savremenom istorijskom životu,Simeon Đak je široko,epsko,raspevano suočavanje prošlosti i njemu savremenog surovog ropstva u kome je teško biti junak i heroj.

Simeon Đak je poetičniji lik od Davida Štrpca,više Kočićevo lično umjetničko rasterećenje.Njega je Kočić postavuio široko,viješto i darovito,i on izrasta u figuru izuzetne snage,u junaka i rudimentarnu i vulaknski snažnu evokaciju prošlosti,proroka i vijesnika budućnosti.

Simeun priča uz čašicu rakije o dalekoj prohuljaloj borbi protiv Turaka,o tome kako je on,simeon Đak,vodio borbu s Alibegom Čekom,kako je činio zulume na Turcima u Bronzanom Majdanu,on čita iz starostavne knjige proročanstvo o sudbini bosanske zemlje,o tome kako će se javiti pravi sinovi našeg otečestva i kako će početi borbu protiv trećine i desetine,koko će dunuti vjetrovi sa istočne snage(iz srbije) i kako će se Ićinđi(Turci) i Birinđi(Austrijanci) stmoglaviti u "mračni i bezdani trotokan"i kako će ova napaćena zemlja postati slobodna .

Sve ovo Simeun priča vješto,slikovito sočno,ona pušta na volju svojoj alkoholom podstaknutoj mašti da se razvija da bukti,da stvara čudesne vizje.On voli da pretjeruje da se hvali i da "malo udari u stranu kad o sebi govori".Njega svi rado slušaju ,sa čežnjom taloženom od iskoni uživljavaju se u njegove priče ,uveče kraj rakijskog azana oživljavaju pod mrkim manastirskim zidinama u svojoj predstavi slike o kosovskoj tragediji i epopeji,stvaraju vizije budućnosti i slobode ,puštaju krila svoje razuzdane mašte da lete kroz vijekove unazad i unaprijed i da se na taj način,bar za trenutak,uklone iz surove sadašnjosti.

Često je u našoj književnosti Simeon Đak prikazivan kao obična lažovčina i pijanica,a samo ponekad kao čovjek koji neosporno ima pozitivnih crta.Taj grijeh prema simeunu Đaku i kočiću ispravili su Isidopra Sekulić i jovan Kršić

Charmed · Malo ~ mače ~

JAZAVAC PRED SUDOM

Čista,svijetla sudnica.Po zidovima vise slike velikih ličnosti.Na desnoj strani od vrata kraj prozora,sto,na lijevoj takođe sto.Na stolovima protokoli i nekakve debele knjižurine.

David(malen,nizak,suva kao grana,lagan kao perce.Lijeva mu je noga malo kraća od desne,te se gega kad ide.Oči su mu svijetle i prelijevaju se kao u mačke iz mraka.Sav sijed,preko pedeset godina.mijenja glas.Umije zaplakati kao malo dijete,zalajati kao pašče,a zakukurikati kao pijetao.Često puta udari zgodno rukama o bedra kao pijetao krilima i zakukuriječe,te prevari pijetlove,a se prije vremena raskukurječu po selu.Zato ga ruže pomlađe žene.Pretvara se i da je stidljiv.Ne vjerujte mu.Ulazi u sudnicu krsti se i drži jazavca svezana u vreći.U Jazavca samo njuška viri iz vreće)...

Djelo "Jazavac pred sudoma nastalo je 1904. godine.

David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.Zato on nije sam predstavnik seljaka iz Stričića,on simbolizuje sve seljake u pokorenoj bosni koji zasigurno jesu manje obrazovani od okupatora,ali su veći kao ljudi i imaju čojstva više no stotinu okupatora.

Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.

U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.

Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.

Charmed · Malo ~ mače ~

JELIKE I OMORIKE

Sa čistog,blistavog neba prosipa se živa,trepava,vesela svjetlost.

Miriše drijelomac,to rano,dremovno,planinsko cvijeće.Po vlažnim proplancima zeleni se zadovoljni,kočoperasti kukurjek,a sa suvih prisojnih kamenjaka izmeđ trule spržene bujadi počinju se savijati mirišljave ljubičice.

Ptice slađano i skladno cvrkuću,i drhćući u nježnom,razdraganom uzbuđenju,prelijeću s grane na granu.Kroz čađave komjenove tihano šumi dim i veselo.lagano se povija kroz tanki,blijedunjavo svijetli proljetni vazduh,gubeći se u tužnoj,ledenoj modrini jelove šume što se ponosito nadnijela nad selom.

Ukočeno,skamenjeno,veličanstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru,nasmijanu svjetlost.Nešto su tuže,zamišljene.sve se raduje uskrslom,uzdrhtalom životu,a one?Njima je sve jednako:i proljeće,i ljeto,i jesen,i zima.One su uvijek hladne,sumorne,tužne jer-srce pišti,niko ga ne čuje,suze teku,niko ih ne vidi.

Kad ih god pogledam,dođe mi teško.Zašto je priroda prema njima,prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama,tako nemilostiva srca bila?

Jelike i moje omorike, i ja se više ničemu ne nadam;i moj je život kao i vaš pun nježne,duboke čežnje,ali -srce pišti,niko ga ne čuje,suze teku,niko ih ne vidi.

Vaše oštre,šiljaste bodlje,to su sledenjene suze-dobro ja to znam!-a njihova zelena boja,to je čežnja,duboka,nježna čežnja za vječito zelenim proljećem,koje nam neće nikada dići!...

Srce pište,niko ih ne čuje,suze teku,niko ih ne vidi.

Charmed · Malo ~ mače ~

U MAGLI

Moj je život maglovit,i kadgod nastanu duge,jesenske kiše s namrštenim,muutnim nebom i blatavom zemljom,mene obuzme nodoljiv tuga i nemio,potajan bol,koji me silno i nemilosrdno razdire.Tada me duša zaboli i srce zaželi da se ukloni negdje daleko,daleko ispod ovog sumornog,teškog neba.

Već treći dan,a kiša jednako pada,i po brdima se pogone sive,pocjepane magluštine.Moju dušu savladao teški jad:ni svjetla,providna dana,ni mirne,slatke noći.Ona se uvija pod nevidljivim teretom,plače i cvili,i uzalud se napreže da kaljave puteve,sumorna brda i ožalošćene planine pretvori u sami sjaja i ljepotu.Jauče i cvili duša moja,a kiša neprestano romori po krovovima,slijeva se kroz oluke i u jednolikom šumenju oblijeva ledene,izumrle putove.Svijetle se i bistre lokve,i negdje se u daljini čuje razdragan dječiji kikot,koji se razliježe kroz kalave i uprskane ulice,izumirući u kuća što su se ukočile od vlage i studeni,pa kao da će sada zaplakati.Kiša jednako lije i šuti potmulo,padajući na razglibanu zemlju,a duša moja,puno bola i tuge,jeca i uzdiše,proklinjući i sam dan rođenja.Oko mene magla,svuda magla,ledena zarez,vlažna magla!Mrak u duši,mrak u srcu,mrak i nedogledan jak i nevolja nasve strane!

I u te docne,jesenje dane,kada otpočnu pljuštati beskrajne kiše,javi mi se pred očim Ciganka moja bijedna i jadna Ciganka!Svelo,upalo lice i krupne,crne oči,pune jada i čemera,zasvijetle neobičnim sjajem kroz vlažnu,jesenju sumaglicu.Mene obuzme i zapljusne opojnim mirisom ono pravo svježe i slatko osjećanje života i uživanja,i suze,same od sebe,potajno izbiaju na oči.Žalosna i iznemogla moja Ciganka,sve bliže i bliže primiče se meni,i ja slušam jauk i lelek njezin koji pretrzavaju očajni uzvici kletve i zaklkinjanja:Ne ostavljaj me!Ne ostavljen me,života ti ,jer se ti nećeš nikada vratiti u otadžbinu kojoj si sve dao,a ona te je prezrela i nemilostivo odgurnula!Ne ostavljaj me povedim me sa sobom!I mi se sustigosmo u magli.dršćući kao preplašeno srnče,priđe mi i privi se uz me pa grčevito ajeca:

Brate,brate,ne ostavljaj me!Zadrhta slatko i meko njezin glas,i ona se još jače drkčući,pripi uz me.Ne ostavljaj me svega ti na svijetu.

Silno i snažno stegnuh i zagrlih i osjetih kako me kroz tanku bjelinu toplo dodiruju oble grudi i sve jače raspaljuju uzavrelu krv a spojene usne drhte ,plamte i mirišu strasnim razbludnim mirisom sa sviju k rajeva sklopila magla pa huji i podrhtava.Mirno.Gluva,duboka tišina na sve strene ništa se ne kreće,ništa se ne čuje,do našeg isprekidanog jecaja i ledenog,maglovitog šumenja.Mnogo stećni i mnogo,premnogo blijedni,stajali smo nijemi,nepomični,stezali se i grlili a oko nas je treperila magla i šumio studen vjetar,noseći sobom neoklen iz daljine osvježavan m,iris svelog cvijeća,jabuka i krušaka.

Istrijeznismo se i krenusmo na put kroz maglu.Ona jenak priča da je srećčna i nabraja svakojake ludorije iz prošlosti.Ja sam srećna mnogo,premnogo srećna!Neprestano se umiljava i ulaguje.

Ja sam nesrećan,mnogo,ona se učini kao da to ču,pa natavi još življe.

Je l de,da smo mi srećni mnogo,premnogo srećni?

Jest,mi smo nesrećni mnogo,premnogo nesrećni!

Vidi,kako se magla razilazi i poređuje po brdima,vidi,kako se Szunce milostivo ukazuje,osmehivajući se na našu sreću...

I golemu,pregolemu nesreću-dodadoh i nesvjesno je odgurnu od sebe.

-Vidi tamo daleko onoh nijemih brda kao se dižu obasjana i osetlena - tamo je zemlja lijepa i dobra zemlja,kaoja ćete raširenih ruku dočekati jer ti nju neizmjrno voliš i uviek o njoj govoriš i sanjaš.Razvedri se,jer putujemo u zemlju snova tvojih!
Namračimo se i stegnemo srca jer ćemo ubrzo prispiti u zemlju gdje će nas dočekati mraz i sva,oštra zima sa ledenim ,strahovitnim vjetrovima i podmuklim burama.

Ne govori tako!Razvedri se i razdragaj,kad oko nas sve miriše i prediše mekoćom i slatkom zanosnom topimom.

Jest,jest,sve oo nas cvili i plače ,proklinjući i sam dan postanka.Zar ne čuješ kako vjetar duva perk naših vlažnihj i ožalošćenih planina i oštro šušti kroz uvale u gudure,spoštajući se s brda i cvileći u tužnom šuštanju i hujanju po ovoj mrtvoj osvjetlenjoj ravni?

Magla opet poče sklapati i obuzimati nas sa svgiju strana.O,kako je nešto strahobno i jezivo dolazilo otud.Iz nijemihi mračnih prodola,planinskih,hujilo kroz maglu i obuzimalo nas svom snagom.Mi smo drhtali osjećajući da se daleko od ljudi i obična života osamljeni spojeni i slivljeni ujedno s tim planinama i maglovitim brdima.

Magla!Opet,zar ne magla? - prišapta ona,drhćući pripi se uz me i zaplaka se.

Magla,magla i nedogledan jad i nevolja nasve strane!- jauknuh bolno i divovskog je snagom stegnuh na grudi.