 ::  |
| Autor |
Poruka |
hakynen
Odomaćeni član
 |
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Otvaram temu za predstavljanje bh. književnika i književnosti.
Cilj mi je da prezentujem kulturne stvaraoce i
kulturnu baštinu, i razvoj bh. književnosti moje zemlje, Bosne i Hercegovine.
_______________________________
Musa Ćazim Ćatić (1878 - 1915.)
Musa Ćazim Ćatić se rodio u Odžaku kod Modriče gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud ef. Smailbegovića arapski, turski i perzijski jezik.
Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već sljedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Onda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu, a zatim prelazi u gimnaziju.
Uslijed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada surađuje u brojnim listovima, ponajviše u "Behar"-u.
Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz školskog internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje pravni fakultet, druži se s Matošom i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu. Piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku.
Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tad se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja u Budimpešti vraćen u Tešanj gdje umire.
Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: "Izborna poezija" i "Izborna i prevedena proza", pod nazivom "Sabrana djela".
Ja n'jesam sanjar
Musa Ćazim Ćatić
U pjesmi "Ja n'jesan sanjar" pjesnik dočarava život siromašnog čovjeka. On govori da je sanjar, već obični smrtnik što u stvarnosti živi i bori se za tvrdu koru kruha. On ne leži u hladu i u svojoj mašti ne stvara dvorove, jer on je obični čovjek koji u životu pati. Pjesnik opisuje svoj život žudeći za svojim domom. On pretežno govori o onome što on nije, a to je čovjek koji ima bogatstvo i koji sanjari.
Ja n'jesam sanjar, što u tihoj noći
Po moru bl'jede mjesečine pliva,
Hreleći carstvu svjetlosti i moći,
Na svilenom mehkom oblačju da sniva
Ruzične sanke pramaljetne sreće,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv'jeće.
Ja n'jesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
O davno, davno otrova mi grudi
Cinička zbilja zemaljskog života,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!
Ništa mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom život sladi;
Tužni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Trošeći krvcu - snagu svoga duha,
Da steče samo tvrdu koru kruha.
Ja n'jesam sanjar, na suncanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
|
|
|
| |
|
 |
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Bošnjačka Književnost u BIH
(karakteristike, predstavnici, periodi i najznačajniji listovi)
Najznačajniji predstavnici Bošnjačke književnosti su:
1) Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (Narodno blago);
2) Safvet-beg Bašagić;
3) Edhem Mulabdić;
4) "Osman Aziz";
5) Nafija Sarajlić.
Osnovne karakteristike su:
Književno stvaranje Bošnjaka iz turskog vakta određeno je njihovim slavenskim porjeklom, narodnom tradicijom i kulturom i duhovnim utjecajima Orijenta i islama.
Periodi:
Posebnu vrijednost Bošnjačke književnost predstavlja period tzv. Alhamijado-literatura.
Prvi period je period Turske vladavine;
Drugi period je period književnog buđenja (1883 - 1897.).
Najznačajniji listovi i časopisi su:
1) Bošnjak;
2) Behar;
3) Gajret;
4) Biser.
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Hrvatska književnost u BIH
(krajem 19. i početkom 20. stoljeća)
Glavna karakteristika Hrvatske književnosti
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća hrvatski kulturni i javni radnici nastavili su započetu aktivnost na izgradnji nacionalne svijesti o osobenoj književnoj tradiciji hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i o njenom kontinuitetu.
Glavni predstavnici su:
1) Božić fra Josip;
2) Tugomir Alaupović;
3) Ivan Klarić;
4) Mirko Jurković;
5) Eguen Matić.
Najznačajniji listovi i časopisi su:
1) Hercegovački bosiljak;
2) Osvit (1898 - 1908.);
3) Nada (1895 - 1903.);
4) Novi prijatelj Bosne.
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Srpska književnost u BIH
(krajem 19. i početkom 20. stoljeća)
Glavne karakteristike Srpske književnosti
Srpski nacionalni, kulturni, politički i javni poslanici u Bosni i Hercegovini u ovom periodu išli su brže, smjelije i određenije u ostvarivanju nacionalnih, kulturnih i političkih ciljeva srpskog naroda.
Glavni predstavnici su:
1) Aleksa Šantić;
2) Jovan Dučić;
3) Svetozar Čorović;
4) Petar Kočić.
Najznačajniji listovi i časopisi su:
1) Bosanska vila (1885 - 1914.);
2) Zora (1896 - 1901.).
|
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Safvet-beg Bašagić (1870 - 1934.)
Safvet-beg Bašagić bošnjački pjesnik, prevodilac i historičar, rodio se u Nevesinju. Studirao je orjentalne jezike i historiju u Beču, gdje je i doktorirao s disertacijom Bosanci i Hercegovci u islamskoj književnosti.
Za vrijeme austrijske uprave u Bosni bio je duže vrijeme predsjednik Bosanskog sabora. Uređivao je prvi bošnjački književni časopis Behar (1900 - 1910.).
Objavio je brojne radove iz historije Bosne i Hercegovine. Kao pjesnik objavljivao je pod pseudonimom Mirza Safvet Misli i čuvstva (1905), Izabrane pjesme (1913).
Uspješno je prevodio slavnog persijskog pjesnika Omara Hajjama, čije su Rubaije, u Bašagićevom prepjevu, uticale na više bošnjačkih pjesnika.
Kao pjesnik oslanjao se na orjentalne uzore, klasične persijske i arapske pjesnike, kao i na usmenu narodnu liriku, naročito sevdalinku. U stvari, on je u tome produžavao tradiciju romantičke poezije, koja je, inače, već u doba njegove mladosti ustuknula pred tokovima moderne književnosti.
Safvet-beg Bašagić
Zalom - Palanci
Safvet-beg Bašagić
Ova pjesma po svojoj izuzetnoj poetskoj arhitekturi, koja se sastoji u gradaciji pjesnikovog saznanja o realnosti ovog predačkog grada i doživljaja njegovog simoličnog potencijala koji se kreće od bola do utjehe. Nadahnut pristup ovom simbolu prošlosti, otpora i neuništivosti.
Osnovna piščeva poruka je ljubav prema rodnom kraju ne može se porediti ni prema čemu.
Tvoje trnje Mirzine su ruže,
Tvoje stijenje Mirzino je zlato.
Ovaj refren predstavlja sublimaciju paradoksalne tragične pjesnikove sreće i subjektivnu humanizaciju historije.
Moj Zalome, mojih pređa dome,
Štono čarom cvijeća i ruže
Opajaš mi srce mladenačko,
Blažiš jade umorne mi duše.
Moj Zalome, omeđino tužna,
Što me gledaš tako čudnovato?
Tvoje trnje Mirzine su ruže,
Tvoje stijenje Mirzino je zlato.
|
_________________
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Moderna u bošnjačkoj književnosti
Moderna u bošnjačkoj književnosti javlja se u periodu austro-ugarske vladavine.
Glavne karakterisike su:
Izrazito ugledanje na simbolizam, otvaranje puta impresionizmu i interpretaciji složenijih psiholoških stanja. Također, karakteristična je melanholija, kao dominantno psihičko stanje i istančana prefinjenost lirskog izraza.
Glavni predstavnici su:
1) Musa Ćazim Ćatić (1878 - 1915.);
2) Abdurezak Hivzi Bjelavac (1886 - 1975.);
3) Avdo Karabegović Hasanbegov ( 1878 - 1900.);
4) Fadil Kurtagić.
|
_________________
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Moderna u hrvatskoj književnosti
Moderna u hrvatskoj književnosti javlja se krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Obuhvata period od 1892 - 1916. godine.
Glavne karakteristike su:
Zaokupljenost pisaca svojom intimom, pejzažem, egzistencijalnim, socijalnim i rodoljubivim motivima. Pejzaž opisuje kao stanje duše. O rodoljubivim motivima pjevaju bez patetike.
Stilska obilježja
U načinu izražavanja dolazi do izražaja stilske značajke simbolizma, impresionizma i nagovještaje ekspresionizma.
Glavni predstavnici
1) Antun Gustav Matoš (1873 - 1914.);
2) Vladimir Vidrić (1875 - 1909.);
3) Dinko Šimunović (1873 - 1933.);
4) Ivo Vojnović (1875 - 1929.).
|
_________________
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Moderna u srpskoj književnosti
Moderna u srpskoj književnosti javlja se krajem 19. i početkom 20. stoljeća (tačnije do kraja Prvog svjetskog rata).
Glavne karakteristike su:
Ogledanje na francuske parnasovce i simboliste, daju prednost pjesničkoj formi nad sadržajem gdje dominira kult muzikalnosti i stiha, subjektivan pristup poeziji (pjevaju o svom intimnom svijetu; intimnom svijetu punom melanholije, pesimizma i sumornog raspoloženja).
Glavni predstavnici su:
1) Jovan Dučić ( 1871 - 1943.);
2) Milan Rakić;
3) Vladislav Patković Dis;
4) Milutin Bojić;
5) Borisav Stanković;
6) Ivo Ćipiko;
7) Svetozar Čorović.
|
_________________
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Aleksa Šantić (1868 - 1924.)
Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...
Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Ovu biografiju završavam stihovima nepoznatog pjesnika koji se nadovezuju na Šantićevu pjesmu "Emina" :
Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet' neće
Aleksa Šantić
Emina
Aleksa Šantić
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam. al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...
|
_________________
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Eugen Matić (1889-1918.)
Eugen Matić (Narcis Jenko) rođen je godine 1889. u Livnu, gdje i umire 1918. Bio je prozaik, romanopisac i feljtonist. U književnosti se pojavio uoči Prvoga svjetskog rata. Odsluživši 1911. godine mladu misu u rodnom mjestu, otišao je na službu u samostan Goricu odakle je premješten na franjevačku gimnaziju u Visoko. Tada je, uz klasične jezike, naučio i francuski, talijanski i njemački jezik, te je proučavao literaturu na tim jezicima. Ubrzo je zbog bolesti morao napustiti profesorsko mjesto, a nakon liječenja ponovno se vratio i u goričkom samostanu ostao do smrti. Za to vrijeme uređivao je Glasnik sv. Ante, u kojemu je i objavio velik dio svojih pripovijedaka, crtica i feljtona. Sve su mu knjige pod pseudonimom Narcis Jenko objavljene posmrtno. Godine 1922. objavio je roman Spiritus procellarum, koji je pisan za Prvoga svjetskog rata. Roman je uperen protiv ratnih strahota, zbog čega ga je austrijska vlast nerijetko cenzurirala. Najpoznatiji je kao autor povijesnog romana Obitelj vojvode Hrvoja (1934.), koji je tiskan nakon njegove smrti u Zagrebu. Pisan je na tragu povijesno-trivijalnog romana. Čitatelju su, uz osnovni povijesni sloj priče smještene u 15. st, ponuđene brojne epizode ispunjene ljubavnim intrigama i političkim spletkama, lako u njegovim prozama ima dosta nedorađenosti, one svjedoče o talentiranu pripovjedaču. Premda Matić slijedi struju književnika franjevaca koji se u svojem stvaralaštvu napajaju na narodnoj podlozi i koji afirmiraju propovjedničko-vjersku baštinu svoga reda, on će svoju prozu još snažnije vezati sa suvremenim životom i sudbinom naroda, a u umjetničkom pogledu vidno će nadrasti svoju dotadanju subraću književnike.
Djela: Tri pučke pripovijetke zajedno s Vjenceslavom Novakom, 1921; Spiritus procellarum, 1922; Razlomci, 1922; Bosančice, 1924; Obitelj vojvode Hrvoja, 1934.
Eugen Matić
Obitelj vojvode Hrvoja
Eugen Matić (Narcis Jenko)
Ulomak iz I. dijela
U zamaranoj večernjoj polutami, ondje nadomak izvora Plive, čarobno se kočio Hrvojev grad Soko. Snijeg je pokrio krov njegovih kula lagano se ljeskajući. Nije bilo hladno, iz velikih je ledenica kapala kapija po kaplja. Pliva je naporno šumjela nastojeći da se oslobodi onoga leda koji je iz dana u dan sve više sapinjaše i vezaše u teške verige. Jer led je danas popustio.Na prozorima kule vlastelina Milatovića, Hrvojeva kaštelana, mje se još vidjela svijeća. To je bilo malo začudno. Mladi je Milatović imao kokošji vid, te je uvijek običavao užeći svijeću čim bi se sunce sakrilo za bližnje gore.
Danas je i on nekako zamišljen i voli mrak. Upravo je sjedio blizu velike peći u kojoj je jadno cviljelo mokro drvo. Naslonio je čelo na lijevu ruku, kao da misli zaspati. Prema njemu je stajao Hrvoje.- Dakle, kažeš, i ti si čuo da se vratio Žigmurid?- Jesam, vojvodo!Hrvoje ušuti i upravi pogled kroz prozor, kao da ondje u onome polumraku želi vidjeti svoju misao. Na licu mu se moglo vidjeti kako prevrće jezikom: rekli bi sam sa sobom razgovara.- Milatoviću! - zovnu ga Hrvoje.- Vojvodo!- Moram imati borbe! Kuda god pogledam, vidim krv; na najpodhji način prolivenu krv Karla Dračkoga. Kud god pogledam, vidim tlačenje naroda koji govori istim jezikom kao ja i ti. Vidim podjarmljivanje plemena našega. Vidim sramotu našu. Jer zar nije sramota da prosti ubojica vladao nad nekim dijelom našeg naroda? Čuješ: prosti ubojica... Govori Milatoviću, govori. Zar nije sramota da po svoj Evropi kupi novac i vojsku, tobože da će na nevjernike, na Turke, a šta radi on s time? Podjanmjuje nas Bošnjake, hoće da nas pripoji ugarskoj kruni. No nećemo se mi dati, ne! dok je Hrvoja, neće mu to poći za rukom!- Vojvodo, mislim da bi trebalo te mi na nj prvi napadnemo, jer se najbolje brani onaj koji napada.- Vidjet ću! Već u Hrvatskoj ima velikaša koji su protiv njem. Tako čujem. Bude li to istina, srpa mi mjesečeva, neće ta pobuna proći kao ona pređašnja! Žigmund mora pasti! Žigmund mora okajati grijehe, a drugi neće smjeti ići njegovim tragom.- A koga mislite za kralja?- Koga? Ladislava Napuljskoga, sina pokojnog Karla Dračkog. On je dobra srca, a usto slabić, pa kad ga mi učinimo kraljem, znat će se valjda odužiti Hrvatima, a Bosna neće tada morati da strepi pred Ugarima, nego će se malo-pomalo podizati, jačati i s vremenom ispuniti od prirode zadaću, da ujedini sve što govori našim jezikom.- Već gospodar ima dio Slovenije, u rukama mu Split i Omiš...- Uzdajmo se u nj! Da! - reče Hrvoje i naglo skoči sa sjedala.- Uzdajmo se u njegovu pomoć! Samo slogu, čuješ li, Milatoviću, i tako mi viteške vjere, nama više ništa ne treba. Mi smo odhranjeni u boju. U nju idemo kao na pir: S veseljem i pjesmom!Grudi naše ne dršću pred strjelicama, helebardama, kopljima, nepogodama vremena, nego samo pred mišlju da bismo mogli biti izdani.Žigmund, taj sluga sotonin, ne želi ni zlata ni zlatnih obećanja, kad se radi o tome da nešto postigne, i ludih i podlih duša koje će za pregršt cekina izdati brata svog, no ne jednoga već hih'ade i hiljade braće svoje...- Bog ukinuo izdajice! - zažali Milatović te i sam ustade opazivši tek u onom času da nema svijeće.- Oprostite, vojvodo! Mi se zavezosmo u razgovor, a zaboravismo užeći svijeće. No odmah ćemo sada.- Možeš - odgovori Hrvoje - no baš ovaj tajanstveni polumrak nekako prija mojoj duši, uzdiže me i daje mi misli odluke...Uto uđe sluga s bakljom i na maloj svjetiljci upali šest svijeća. Crvenkasto svjetlo razli se po sobi trepereći na ugrijanom zraku i bacajući svoje zrake do u najzavučenije kutove.A sad se soba ukaza kao kakav muzej. Na zidu su bile pripete kože medvjeda, kuna, dabara s pomno izgrađenim glavama. Više njih su buljile lubanje starih srndaća i jelenova. Oko prozora gledale su jedna prema drugoj dvije vidrine kože, a medu njima se zapazala veprova glava iz koje su virile dvije velike kh'ove. Na desnom je zidu visilo nekoliko slika koje su prikazivale djedove Hrvojeve - djelo prilično slaba umjetnika.To je bila posebno Hrvojeva soba koju je on osobito volio. Ta sve stoje u njoj, sjećalo ga je na prošli život, na njegove lovačke zgode i dične pređe.I nekome toplom čuvstvu, koje čovjeka uspavljuje u krasan san i donosi mu djela sreće, predao se sada Hrvoje...O prozor su udarale kapljice koje je nanosio vjetar, i to mu se udaranje činilo poput najugodnijih akorda što struje zrakom, puni vesele i zadovoh'ne pjesme.I sad se lagano nasmijao... No začas prestade te vesele crte s njegova lica... I otvori usta kao da hoće nešto reći. Oko visokog čela mu se skupi nabor do nabora i izgledaše strašan. Oči mu sijevahu kao munje. Došla mu na pamet Jelena i sin njegov, Balša njegov. Oh, kako ih je on ljubio, silno ljubio! No uvijek kad bi stao misliti o sreći i zadovoljstvu, oni bi mu otvarali bol. Hoće li mali, h'epušni Balša, slika i prilika materina, hoće li on biti njegov nasljednik, hoće li on biti dostojan nosilac imena Hrvatinića?... Hrvoje širi svoj pogled i ugled svoje porodice, a hoće li Balša moći to održati... Sjenka žalosti preleti preko lica Hrvojeva kao vječni odgovor na njegovo pitanje...I sad otvori oči. Pred sobom spazi Balšu, tanka, malešna momka crnih očiju, crnih obrva te djevojačkog izgleda.- Spavaš li, oče? - Glas mu je zvonio kao srebreni praporac.- Sine? - kliknu Hrvoje. - Odkud ti ovdje? Zar nisi u Kotoru? Gdje si do sad bio? Ah, Balša, moj! Valjda si istom stigao iz Kotora? Kako je ondje, Balša?- Daj mu ruku, oče, daje poljubim. Davno sam ja došao iz Kotora.Hrvoje ga željno pritisnu k srcu, a Balši gotovo stade dah; morao je riječ prekinuti.- Pusti, oče!... Oh, te tvoje ruke... kao željezo su jake! I sad jedva... govorim. Izašao sam preda te oče. Htio sam te ovdje dočekati, u Sokolu. Jesi li davno došao, oče? Kako si mi izmakao! A znaš li gdje sam ja bio? Sve do sad gdje sam bio? Na jezeru! Vozikao se i ribe pecao. Ima ih mnogo ujesen.- Mani se toga Balša. Radije prihvati za koplje, luk i mač pa po šumama traži veprove i medvjede. Kakva je to zabava brčkati po vodi! Kao dijete! Tražim junačke zabave... Ta gle!Hrvoje htjede da mu spočitne kako je nerazvijenih prsa, tankih mišića, nježnih ruku, no ipak se sustegnu. Žao mu je bilo uvrijediti malog Balšu svoga.Zato naglo skrenu govor.- A ne pitaš za majku? Zar si zaboravio na nju?Milovao gaje Hrvoje, jer je vidio smetnju na njegovom licu. Balši je godilo milovanje.- Zbilja, gdje je majka? Možebit u drugoj sobi!?- Hajde je traži! A ako je ne nađeš, onda ću ti ja kazati.Balša otrča praćen Hrvojevim pogledom. Opet je na Balši promatrao slabe mišiće i tanani stas... pa uzdahnuo.
|
_________________
|
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Jovan Dučić (1872-1943.)
Smatra se da je rođen 15.7.1872.god. u Trebinju. Pjesnikov otac Andrija bio je trgovac i poginuo je ustanku 1875.god. a majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka. Osnovnu školu Dučić završava u Trebinju i kad se porodica preselila u Mostar. Jovan upisuje trgovačku školu kod svog polubrata pošto u Mostaru nije bilo gimnazije.Školovanje nastavlja u Sarajevu 1890.-1891.u učiteljskoj školi, a zatim u Somboru, gdje završava 1893. Jedno vrijeme je bio učitelj u Bijeljini, odakle su ga protjerale vlasti zbog patriotskih pjesama, pa je bio prinuđen da radi u manastirskoj školi u Žitomisliću. Diplomatsku karijeru Dučić započinje 1907. U Ministarstvu inostranih djela Srbije. Radio je u Carigradu, Sofiji, Rimu i Madridu. U Kairu je bio 1926-1927.god. a potom je privremeno penzionisan. 1937. God. je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu.
Jovan Dučić je umro u Americi 7.4.1943.god.
Jovan Dučić
Pesma ženi
Jovan Dučić
Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
Podne
Jovan Dučić
Nad ostrvom punim cempresa i bora,
Mlado, krupno sunce prži, puno plama;
I trepti nad šumom i nad obalama
Slan i modar miris proletnjega mora.
Ljubicaste gore, granitne, do svoda,
Zrcale se u dnu; mirno i bez pene,
Površina šušti i celiva stene;
Svod se svetli topal, staklen, iznad voda.
Prah suncani trepti nad ispranim peskom,
I srebrni galeb ponekad se vidi,
Svetluca nad vodom. I mirisu hridi
Mirisom od riba i modrijem vreskom.
Sve je tako tiho. I u mojoj duši
Produženo vidim ovo mirno more:
Šume oleandra, ljubicaste gore,
I bled obzor što se proteže i puši.
Nemo stoje u njoj srebrnaste, rodne
Obale i vrti; i svetli i pali
Mlado, krupno sunce; i ne šušte vali,-
Galeb jos svetluca. Mir. Svuda je podne.
Pored vode
Put mesecev srebrn niz more se vidi,
Leži beskonacan vrh zaspalih vala.
Mir. Zadnji je talas došao do hridi,
Zapljusno setno i umro kraj žala.
Noc miriše tužno cempresovom smolom.
Nebo pepeljasto. I kopno i voda
Ko da nocas dišu nekim cudnom bolom,
Tiha tuga veje sa dalekog svoda...
Sto srca nocas kucaju u meni,
I celo mi bice budi se i diže
Casom nekoj zvezdi, a cas kakvoj ženi.
Sve kipi u meni, ko plima kad stiže:
Kao sad da postah Dokle zvezde brode
Jedne bezimene noci, pored vode.
|
Poslednja prepravka: hakynen datum Sub Jan 21, 2006 2:30 pm; ukupno izmenjena 1 put |
|
| |
|
|
hakynen
Odomaćeni član
|
Godine: 45
Datum registracije: 12 Jun 2005
Poruke: 1588
Mesto: Sarajevo
|
|
Isak Samokovlija (1889 - 1955.)
Piše: Stephen SCHWARTZ
Samokovlija je rodjen 1889. godine u Gorazdu na Drini, istocna Bosna. Otac mu je bio trgovac. Kada je bilo vrijeme da upise srednju skolu, Isak iz Gorazda seli kod familije svoje majke u Sarajevo. A nakon mature odlazi u Bec. Tamo je veoma uspjesno studirao medicinu, zapocinjuci put briljantne balkanske sefardske mladosti.
Isak Samokovlija, bosanski pisac - klasicar, sefardski Jevrej, jos prije rata bio je poznat i van granica bivse Jugoslavije. Njegova porodica je migrirala iz Samokova u Bugarskoj u Bosnu i Hercegovinu u 19. stoljecu.
Samokovlija je sjajan sefardski pisac i mnoge njegove price oslikavaju sefardski zivot u Sarajevu. Ali, on nije bio iskljucivo jevrejski autor. Pisao je na srpsko-hrvatskom jeziku. Njegovo najpoznatije djelo, kratka prica Hanka, govori o bosanskim ciganima. Prema toj prici, 1955. godine snimljen je i film koji spada u grupu klasika, a rezirao ga je Slavko Vorkapic, prema scenariju autora.
U veoma emotivnim sekvencama u ovom djelu pravi poznavaoci zivota na prostoru bivse Jugoslavije mogu prepoznati naznake jevrejskog: pripovjedac je smjestio ovu pricu u kraj gdje je, inace, radio kao ljekar, a ustvari, dobar dio ove pripovjetke je istinit dogadjaj, jer je Samokovlija zaista u jednom slicnom slucaju radio obdukciju.
Hanka kao prica, kao film, a poslije i kao pozorisna predstava, postala je veoma popularna i van Bosne i Hercegovine. Kao specificno djelo ljudske tragedije, Hanka je i danas pozorisni komad veoma tezak za izvodjenje, ali i omiljen medju publikom.
Price starog Sarajeva
Samokovlija je rodjen 1889. godine u Gorazdu na Drini, istocna Bosna. Otac mu je bio trgovac. Kada je bilo vrijeme da upise srednju skolu Isak iz Gorazda seli kod familije svoje majke u Sarajevo. A nakon mature odlazi u Bec. Tamo je veoma uspjesno studirao medicinu, zapocinjuci put brilijantne balkanske sefardske mladosti. Diplomirao je 1917. godine i sluzbovao kao doktor u Gorazdu i Fojnici, prije nego sto se preselio u Sarajevo. Kao ljekar zaposlio se u bolnici Kosevo, a u tom periodu poceo je i saradnju u listu Jevrejski zivot. Prvu zbirku prica objavio je 1929. godine.
Sa njegovim radom sam se susreo zahvaljujuci knjizi, Price starog Sarajeva. To je zbirka njegovih izabranih pripovjetki, prevedenih na engleski jezik 1997. godine. Bio sam ocaran. Samokovlija nam donosi istinski, detaljan i ziv prikaz sefardskog zivota u Bosni i Hercegovini. Posebno sam bio odusevljen sa dvije njegove najbolje price, Od proljeca do proljeca i Plava Jevrejka.
Vrlo osjecajno, ali ne i pateticno, oba djela govore o religioznoj etnickoj podjeli muslimana, Jevreja, Srba i Hrvata u staroj Bosni. U prvoj prici sefardska zena vara njenog dobrog, ali impotentnog i sterilnog muza, koji je takodjer Jevrej, sa ljubavnikom, muslimanom. U drugoj prici Jevrejka mora platiti cijenu zato sto se zaljubila u katolika.
Bogati opisi kultura i tradicija
Samokovlijin rad je veoma bogat opisima razlicitih kultura i tradicija. Kao dobar poznavalac zivota u ovoj sredini, Samokovlija detaljno opisuje pojedine scene iz svakodnevnog zivota. Najefektniji opis u njegovim djelima je opis utjecaja muslimanskog poziva na molitvu, ezana, na nemuslimansko stanovnistvo u Sarajevu. Iz njegovih pripovjetki jasno se vidi kako je zvuk ezana, vremenski, poput sata, regulirao zivot Jevreja i krscana, takodjer, kao i muslimana. Svi su svoje obaveze ravnali prema pozivima na molitvu, ugovarali sastanke prije ezana za neki od namaza.
Samokovlija opisuje i sukobe, ali i ljubav medju osobama iz razlicitih zajednica, izmedju kojih postoje odredjene distance.
U prici Od proljeca do proljeca muslimanski ljubavnik Alija govori Luni, nezadovoljnoj sefardskoj zeni, o tome kako je njen brak mizeran, jer je njen muz los i star, a ne da joj ni slobodu. On je ne moze zadovoljiti kao zenu. Govoreci joj o tome, Samokovlija je opisuje kao zrtvu, koja pored supruga ne moze osjetiti sta znaci biti zena i iskusiti prave cari zivota i zadovoljstva.
U pripovjetci Plava Jevrejka, Sefardska zena Mirjam je obiljezena zbog njene veze s vlahom. Inace, ovaj izraz u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini nije preporucljivo upotrebljavati.
Etnicka kriza
Historijski gledano, vlasi su narod romanskog porijekla koji je zivio na ovim prostorima, narocito u predjelu Prokletija. Povlaceci se u planine, ova autohtona plemena su prezivjela dolazak Slovena na Balkan. Njihovi potomci jos uvijek zive u tom podrucju Albanije i Makedonije. U Srbiji i Hrvatskoj vlasi su se asimilirali u doseljenicki slavenski narod. Nasuprot pravom znacenju imena vlah, bosanski muslimani ovaj termin koriste kada govore u negativnom smislu o krscanima.
Lingvisticki problemi, kada su u pitanju ovakvi izrazi kao sto je vlah, nastali su nakon nedavno zavrsenog rata, kada su predstavnici medjunarodne zajednice sugerirali da su izrazi, poput ovog, nepozeljni u svakodnevnom zivotu, narocito u medijima.
I citati koje je Samokovlija napisao ranije u svojim djelima, ilustriraju i moju teoriju da su rijeci, kao sto je vlah, koristene u bosanskim medijima produbljavale etnicku krizu, a ne ublazavale je.
Problemi uspjesnosti, kontradiktornosti i izazova koegzistencije u Sarajevu zaokupljali su Samokovlijinu paznju prije Drugog svjetskog rata. Poslije rata, on se mnogo vise posvetio problemu borbe sarajevskih Jevreja za prezivljavanje u vrijeme nacista. Bio je, razumljivo, duboko dirnut destrukcijom tradicionalnog sefardskog nacina zivota u Sarajevu, pokusajem unistenja njihove kulture. Osim toga, pisao je i o ratnom zivotu Jevreja u staroj mahali Bjelave, gdje je on zivio.
Isak Samokovlija je umro 1955. godine.
Isak Samokovlija
Izvor: Walter Website
BIJELA NIRVANA
Isak Samokovlija
Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših zanesenih želja?
Moja je duša sita
kad sunca lijepo griju
a pale su krupne kiše.
Crvena krv ko plamen rumen i vreo
oblijece selom na bijelom suncu;
sljepoočnice biju
i ćutim: talasi zelenog žita
rastu i zriju.
Sunce, moja te misao voli
i tvome žaru ona srće smjelo.
Zrije.
U vlažnu zemlju prosiplje se iz nje
sjemenje svijetlo i zrelo.
I bijela ova klijališta dišu,
na moje grudi bronzane i svježe
korijenje se spušta u dubine tople :
svijet jedan raste i stvara se svijetom.
Podne je. Insekti zuje
i sjaje ko metal.
Ja pijem boje, mirise i zvuke,
ja ispijam svemir i rađam ga opet,
ja rastem sa zelenim biljem i cvijecem
i pružam ko cvjetove plave
svoje vrele ruke.
Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših smjelih želja?
Osjećanja moja isprela su konce
i satkala veo;
da na suncu bijelom postanem dijelak
ovoga svijeta
i svijet ovaj cio.
|
_________________
|
|
| |
|
|
|
|
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma
|
|
