Dragutin Tadijanovic

jura4 · Početnik Domaćeg.de

Povodom njegovog stotog rođendana, bilo bi lepo da i njegove pesme dođu Wink

na red na ovom forumu...

Može li se slovima na pair
prenjeti šum vjetra i pjevanje
ptica u šumi, i
srce slomljeno od boli?
Može li se u susjedstvu
ili u dalekoj zemlji
ići s rukama krvavim do lakata
i s nožem u zubima,
a k zvijezdama dizat pogled
Ljudskih očiju? Može li čovijek
još uvijek da podnosi
bijedu, poniženje, zločin,
i da se raduje pokoljenjima,
i da sluša šum vjetra
i pjevanje ptica?

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

Goranov epitaf

SKRIVEN U PLANINSKOM LISCU

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
Ako su koje rijeci, u liscu, krivo citane.
Rijeci je splelo crno lisce, lisce krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavao

Tvoj prijatelj

Rodivsi se u prvi dan proljeca,
Trinaeste dvadesetog stoljeca,
Ispijao sam vrc zivota, u mukama,
Trideset vedrih i cemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnicka ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrca ni proljeca.
Moj grob lezi u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Vise ne strahujem:
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vjecan kao zemlja koja me pokrila.

Zagreb (Bolnica na Rebru)
2. prosinca 1945., nedjelja, uvece

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Dragutin Tadijanović

Crno i zlatno · Šetaj svoju štiklu

Dragutin Tadijanović rođen je 4. XI. 1905 u Rastušju kraj Slavonskog Broda.

Osnovnu školu završio je u Podvinju, gimnaziju u Brodu. U Zagrebu je započeo studirati šumarstvo, a onda ja prešao na studij književnosti i filozofije, te diplomirao 1937.

Radio je kao korektor, tajnik Društva hrvatskih književnika, nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, državni službenik, a nakon 1945. bio je urednik u izdavaštvu , pa do umirovljenja direktor Instituta za književnost i teatrologiju JAZU.

Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika 1964-65. Uredio je brojna kritička i druga izdanja djela hrvatskih pisaca 19. i 20. st., preveo više pjesama V. Nezvala, Goethea, Hölderlina, Novalisa i Heinea, te sastavio nekoliko antologija. Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika.

Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji, Tadijanović se jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio za intimne i zavičajne teme. Uvažavajući životne činjenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se nesvjesno-na izričajnom i slikovnom, ali ne i na semantičkom planu- približio naivi i "vjeri umjetnika u mogućnost stvaranja ravnoteže sa svijetom"(C. Milanja).

Iako u sedamdesetogodišnjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetičkih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izražajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsežan i ujednačen Tadijanovićev opus razmatrati u nekoliko karakterističnih faza.

U prvoj (1920-35) mladi pjesnik napustivši zavičaj te prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnoga Rastušja. U pjesmama Visoka žuta žita, Lelija, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati žice, Sunce nad oranicama, Da sam ja učiteljica, Moja baka blagosilje žito itd. on nudi "autentičnost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske vrijednosti"(C. Milanja). Gubitak zavičajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa njegovom lirikom prevladava osjećaj osmljenosti i otuđenosti. Čežnja za izgubljenim svijetom rezultirala je njegovom idealnom rekonstrukcijom koju karakterizira jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao ključna tema. Uvjeren u podudarnost svijeta i govora, mladi T. jednako je uvjeren u mogućnost izravnog prenošenja vanjskog svijeta u pjesmu, pa sve do Večeri nad gradom (1936) on računa na jasni i izrecivi predmetni svijet.

Prijelaz u novo razdoblje u znaku je sve očitijeg suprotstavljanja urbanoga i ruralnoga, europskoga i zavičajnoga, prošlosti i budućnosti, tj. traženja novih uporišta umjesto dotadašnje sentimentalne privrženosti zavičajnom krajoliku i njegovoj pomalo naivnoj romantičarskoj slici. Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, ćime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života. Rodno Rastušje prerasta u idealiziranu i nedostižnu sliku arkadijski priprosta i sretna svijeta, a autor intimističke kronike svoje novo utočište pronalazi unutar stiliziranog poetskog teksta.

Prekinuvši višegodišnju šutnju (1945-51) Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao ( 1953), Tadijanovićeva lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija, lirski subjekt kritički distanciran, nerijetko ironičan i autoironičan, skeptičan i rezigniran, nenametljivo meditativan i kontemplativan, ali i dalje nesklon i imaginativnosti i eksperimentu. Pozornost sa Slavonije i Rastušja, kao doskora središnjega poetskog objekta, sada se preusmjerava prema novim, u prvom redu urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu George Trakla, Ljudski vijek, Želiš li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića). Sa zbirkom Prijateljstvo riječi (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukoličkim karakterom svojeg pjesništva, a s Kruhom svagdanjim (1986) sasvim prekida izravne veze s Rastušjem.

No, vitalizam njegove prve faze, koji se očitovao kao svijest o neponovljivosti doživljaja, i dalje je aktivan. Iako zna da je sve rečeno, svjestan je neponovljivosti ljudskoga govora i činjenice kako su pjesme bitan sadržaj svijeta. Iskustvena im se podloga dvojako očituje u opjevavanju konkretnih detalja i u navođenju mjesta i vremena nastanka pjesme. Dok prvim postupkom njegova lirika postaje naglašeno autobiografična, a lirski svijet zatvoren svojom konkretnošću, drugim on pokazuje smisao za filološko potvrđivanje svojih pjesama, odnosno za situiranje pjesama u stvarni kontekst čime se uklanja moguća metaforičnost i daje "jasan pečat pjesnikove nazočnosti" (A. Sramać). I najnovije mu pjesme čuvaju ispovijedno-meditativni te povremeno rezignirajući ton, brojne literarne aluzije, citati, kolažiranje i apostrofiranje upućuju na intertekstualne i metalinearne poticaje, dok tematiziranje vlastite pozicije pjesničkoga subjekta i konteksta nastanka pjesme govori o izrazitoj poetskoj samosvijesti (More u meni, Oblak, Ljudsko govorenje, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Spomen na moga pobracima Josipa Berkovića 1905-1944, Na stolu kruh, Sve već rečeno, Grozd, U sjeni mrke krošnje, Očenaš Lema Kamena, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).

Iako katkad zna prihvatiti izazove ne samo novih tema već i oblika ("gluhi soneti", haiku), T. je u osnovi ostao vjeran svojim polazištima. Nastavljajući se na tradiciju slobodnoga stiha od Kamova do Krleže i A.B. Šimića, on je artificijelnu prozodiju tonskoga stiha, preusmjerio prema govornom tipu stiha ostavši autentični pjesnik prodora svakodnevnog govora. Naročitu ulogu u građenju stiha posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva, pa je –uza sklonost prema sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha- Tadijanovićev stih poprimio izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo. Zadržavši otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama, ovaj lirski "kralj Mida, koji pretvara u poeziju, sve što dotakne" (Z. Mrkonjić) meditativnu dubinu postiže "isključivo intenzitetom afektivnog odnosa prema svijetu."(T. Maroević).

Nazvan "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z.Zima), i "pjesnikom-institucijom"(T. Maroević), T. se nametnuo kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na krugovačku pjesničku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.

Djela: Lirika, Zagreb, 1931; Sunce nad oranicama, Zagreb, 1933; Pepeo srca, Zagreb, 1936; Dani djetinjstva, Zagreb, 1937; Tuga zemlje, Zagreb, 1942; Pjesme, Zagreb; Blagdan žetve, Zagreb, 1956; Srebrne svirale, Zagreb, 1960; Prsten, Zagreb, 1963; Pjesme i proza, Zagreb, 1969; Poezija, Zagreb, 1973; Vezan za zemlju, Zagreb, 1974; Sabrane pjesme, Zagreb, 1975; San, Zagreb, 1976; Prijateljstvo riječi, Zagreb, 1981; Svjetiljka ljubavi, Zagreb, 1984; Moje djetinjstvo, Zagreb, 1985; Kruh svagdanji, Zagreb, 1986; More u meni, Valjevo, 1987; Sabrana djela, I-V, Zagreb, 1988-1989; Dom tajnovitosti, Zagreb, 1993; Čarolije, Zagreb, 1994; Djela, I-V, Zagreb, 1995;

Lit: C. Milanja, Struktura i vizija Tadijanovićeve poezije, Osijek, 1976; Dragutin Tadijanović, Zbornik radova o pjesniku, Zagreb, 1980; Zbornik o Dragutinu Tadijanoviću, Zagreb, 1991; V. Pavletić, Poetizacija životnih običnosti, Zagreb, 1991; P. Pavličić, Svibanj na konju, "Repunlika", br. 3-4, Zagreb, 1998.

Crno i zlatno · Šetaj svoju štiklu

LUTANJE

Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe...Tebe nema.

Brod (Samostan), listopad 1920

VISOKA ŽUTA ŽITA

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Izneneada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

Rastušje, 4.srpnja 1923

NOSIM SVE TORBE A NISAM MAGARAC

Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!...Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna...
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Zagreb (Runjaninova ulica 4), 23. srpnja 1935

Crno i zlatno · Šetaj svoju štiklu

Večer nad gradom Firenze, Piazzale Michelangelo

Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz dubina
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?

Noćas gledaš kako se odražava u Arnu red svjetiljaka
Firentinskih.Zar nisi o tome davno sanjarilo
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?

Noćas, gle!kako osjećaš vjetar što dolijeta s Arna,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju.U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća.Jeste li spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke?Gledao sam
Danas u San Lorenzu Zoru koju stvoriše Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaiste
Mrtve.Mrtve ruke.

Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli ređam nevješto u tihe rečenice.
Vi možda već znate, da sam ja pjesnik iz Hrvatske
Koji ne može da vjeruje da su vaše ruke
Mrtve.Mrtve ruke.

Mislim na moje polje koje su neznane
Ruke požnjele;spavaj,srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svjetlima.Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke.Spavaj.
Spavaj,srce moje.Vjetar, i zlato, i kosti.
I pepeo.Spava.

Firenza (Piazzale Michelangelo),
7.kolovoza 1936., u kasnu večer

Školjka

Oprostite mi, ako možete,
Što i ja pišem baladu o školjki.

Po kamenoj ulici primorskoj,
U metežu djevojaka, mladića,
Hodala je mala starica u crnom
Noseći preko ruke
Košaricu punu
Blistavih školjki.

Kroz smijeh i žamor,
Ona je lagano
Hodala i tiho govorila,
Kao da je slušaju
Svi: - Kupite školjke.Sirota sam.
Nikoga nemam.Kupite školjke.
Jedinac sin moj u ratu je
Poginuo.Ja sam sama,sa školjkama.
Kupite ih.Kupite školjke.

Vrativši se sa školjkom kupljenom
U svoj grad, na uho je stavljam
I njen šum prisluškujem:...
Jedinac sin moj...u ratu je
Poginuo...Ja sam sama...sa školjkama.
Kupite ih...Kupite školjke.

Oprostite mi, ako možete,
Što i ja napisah baladu o školjki.

Zagreb (Ilica 26),27.lipnja 1954., nedjelja, popodne

Veličanstvo mora

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
U davnini, i on je slušao
Šumorenje mora o kojemu sada
Učiteljica mlada, u crno odjevena,
Tumači svome razredu malih
Djevojčica i djačaka; govori im,
Skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom
More:"Svratite,djeco,pažnju
I pogledajte kako se more razbija
O hrid, i kako se pjeni, i kako...Hej vi,
Dođite bliže i slušajte mene..."
Sedam dječaka, u košuljama zelenim,
Prestaše da osluškuju šumorenje mora
Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve
O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,
A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim
Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,
Premda su mi usta otvorena, kazati
Ni riječi pred veličanstvom mora,
Pred modrim šumorom vječnosti.

Dubrovnik (Park Gradac),
27.rujna 1954., ponedjeljak, popodne

jura4 · Početnik Domaćeg.de

Povodom svog stotog (100) rođendana Tadijanović je obišao gotovo cijelu Hrvatsku, pa tako je posjetio i malen gradić u srcu Podravine - Đurđevac. Rado sam se odazvao na poziv profesora, a da ne izgubim dojmove i to ovjekovječim, napravio sam jedan mali sastavak, nešto kao dnevnik, ali više u školskoj formi i rado bih ga podijelio s Vama...

„Jutarnja zvijezda pozlaćen orah“

D. Tadijanović

Odakle početi? Ovaj stih asocira na mnoge lijepe stvari poput svitanja, Božića, svečanih trenutaka... Ja bih Tadijanovićev stih primjenio i usporedio s njim i njegovim savršenim djelima.
Tadijanović je jutarnja zvijezda u bogatoj Hrvatskoj književnosti, a njegova djela su pozlaćeni orasi koji sijaju vječnim sjajem. Poznajem ga prilično dobro kao pisca, a i pisci su ljudi pa tako na neki način poznajem ljepši dio njega. Moje viđenje tog divnog stogodišnjaka je nadasve pozitivno i prelijepo. Divim se njegovim mladenačkim danima kad je išao u školu petnaest kilometara pješice i siguran sam da je imao svoju jutarnju zvijezdu koja ga je motivirala i asocirala da se ne predaje, da nastavi dalje. Njegovo djetinjstvo je bilo teško, ali on ga se rado prisjeća i pokazuje nam ga na jedan zabavan i poseban način.
Drago mi je da ga godine nisu pokolebale i da ga vrijeme neće pregaziti jer su njegova DJELA VJEČNA. To se vidi po tome što ima sto godina, ali nije izgubio smisao za humor, šalu te kad priča odvuče vas u svoj svijet memoara, prijatelja, ljubavi, školskih briga, problema, zgoda i svoje obitelji... Mislite da sanjate, sve je tako divno i ne želite se probuditi iz tog sna, odnosno ne želite izaći iz njegova svijeta.
Rado čitam njegove „pozlaćene orahe“ i na taj način imam dojam da sam s njim, da prolazim iste dogodovštine, doživljaje i emocije. Nema tih riječi kojima bi se mogla opisati njegova djela, a on pronalazi prave riječi kojima izražava svoju sreću što je živ, što je čovjek i što voli. Te njegove zlatne riječi rasipaju se po čitavom svijetu i odjekuju u vječnosti kao bakini orasi kad se istresu iz starinske košare na blagdanski stol i ne mogu ostaviti ni jedno biće ravnodušnim.

Hvala!