Knjaz Danilo Petrovic - pismo londonskom listu Times 1856. g

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

THE TIMES
London, utorak, 30. septembra 1856

U sred kriticnih okolnosti, i u prisustvu projekcija i razmatranja koje proisticu od stranih Sila, crnogorski narod sacuvao je svoje mirno držanje bez opterecivanja evropskih dvorova opisom bolne situacije u kojoj se nalazi vjekovima.

466 godina crnogorski narod odbija da se podredi bilo cijoj moci ili da prizna vlast bilo kojeg gospodara; naprotiv, on se otima za nezavisnost s oružjem u ruci, i radosno je prolio svoju krv po oltaru slobode. Cetiri i po vijeka crnogorski narod trpio je neprestanu borbu s Turskom imperijom, nekada najmocnijom u Evropi, pred kojom su drhtale sve države Evrope.

Krv njenih junaka pala je na svaki kamen njenih visokih planina, i Crna Gora je sacuvala svoju dragocjenu slobodu. Politika velikih Sila bila bi jako pogrešna kada one ne bi uzele u obzir žrtve koje je njen narod podnio u ime Hrišcanstva - taj narod koji se, izmedju Srpskog kraljevstva, Vizantijskog carstva, kraljevstava Bugarske, Bosne i Epira, koji su svi podlegli napadima Turaka, ponosno branio medju svojim bezvodnim planinama, i koji je znao kako da sacuva, uprkos svom siromaštvu i oskudici, najsvetiji posjed koji jedna nacija može da ima - svoju nezavisnost.

Evropske Sile slabo ili jedva da uopšte i znaju za ovaj narod iz planina. Kraljevi se nisu brinuli da nezavisnost ove nacije bude priznata i da ona ude u veliku porodicu evropskih država. Jedan od uzroka ove indiferentnosti - koji je bio nerazdvojan u hijerarhijskoj organizaciji Vlade - bio je kasnije uklonjen obnovom starog sistema. Ne dobijajuci ni zaštitu ni podršku od Hrišcanskih Snaga, a trebalo bi da one poboljšaju svoj stav iz zahvalnosti za zasluge koje je ucinio za Hrišcanstvo, crnogorski narod vidio je sebe ogranicenog na uzak prostor, i prinudenog da se bori za vracanje svojih starih granica.

Dok god Crna Gora bude ostala zatvorena u svoje sadašnje granice, njena sudbina bice ista kao što ju je pretrpjela u proteklih pet vjekova - to jest, neprekidna i krvava borba da povrati svoje prijašnje posjede.
Crna Gora se ne odrice teritorija koje je posjedovala u vec tako dalekom periodu, vec zahtijeva da joj se vrati zemlja za koju se borila u najkriticnijim vremenima, sa istim žarom kao i za svoju nezavisnost.

Što se tice njegove nezavisnosti, crnogorski narod ne misli da ona može biti dovedena u pitanje. Svo vrijeme on je imao pravo da ratuje ili sklapa mir s Turskom, i cesto je koristio to pravo.

U vrijeme ratova koje su hrišcanski narodi vodili protiv islama, evropske vlade tražile su pomoc od Crnogoraca, a ovi su uvijek žurili da odgovore na poziv, kao što pamti istorija Austrije i drevne Mletacke republike. Francuzi i Englezi tek su 1806. i 1814.god.
djelimicno upoznali Crnogorce, kada su se, zavedeni na pogrešan put, na tudi podsticaj, ovi posljednji našli izmedu dvije vatre. U tom periodu Crnogorci su još uvijek imali Grahovo, Župu, Banjane, Pivu, Drobnjake, Kruševicu, Zubacke Uble, Vasojevice, kao i rijeke Taru i Lim, i upravo te teritorije su i danas poprište svih njihovih borbi s Turcima.

Po cijenu svoje krvi Crnogorci su osvojili citavu kotorsku obalu, koja im je pripadala do 1814.godine, do dana kada je Car Aleksandar I pozvao Mitropoliju i crnogorski narod da ustupe kotorsku obalu Austriji, kojoj ju je Becki Kongres upravo bio dodijelio. Crnogorci su se pokorili odluci evropskih Sila, povukli se u svoje planine, i prepustili obalu Austriji. Bila je krupna nepravda to što su nas potpuno odvojili od mora i nisu nam ostavili nijednu luku.

Bez slobode trgovine za državu Crnu Goru nema ni napretka ni unutrašnjeg razvoja, i nikakve osnove koja je dobra za stvaranje regularne politicke organizacije i pogodnih veza sa susjednim narodima. Crnogorci dugo osjecaju potrebu za posjedovanjem slobodne luke. Pocetkom XVIII vijeka Vladika Danilo nastojao je da u sastav crnogorske teritorije povrati oblast Bara - pokušaj zbog koga su proliveni potoci krvi.

Oslanjajuci se na razloge koje sam upravo objasnio, uvjeren sam da ce velike evropske Sile željeti da zaštite slabe od jakih, da ce željeti da garantuju Crnogorcima integritet njihove teritorije, da ce im garantovati ono što može da sacuva njihovu nacionalnost i njihova prava nepovrijedenima.

Evropske Sile su odredile da Rusija treba da ustupi Turskoj petinu Besarabije, koju je osvojila prije 80 godina po cijenu svoje krvi. Fortiari, Sile ce moci da zahtijevaju da odredeni dio Otomanske teritorije bude pripojen Crnoj Gori, jer je ova potonja zemlja izložena daleko ozbiljnijim opasnostima nego što je Turska bila od strane Rusije.

Zahtjevi Crne Gore su potvrdeni u sljedecim tackama:
Diplomatsko priznanje njene nezavisnosti.
Proširenje njenih granica prema Hercegovini i Albaniji.
Definitivno preciziranje njene granice prema Turskoj, kao što je slucaj sa austrijskom granicom.
Pripajanje dijela Bara Knjaževini.

Vaša Ekscelencija ce se iz ove izjave uvjeriti o situaciji i poslovima ove nacije, i sumnjam da je Vaša ekscelencija nece uzeti u obzir i preporuciti pažnji Njegovog Velicanstva, cija nam hrišcanska milost i osjecaj za pravdu daju nadu da se nismo uzalud pozvali na njegovo ljubazno
Dobrocinstvo.

DANILO P. NJEGOŠ,
Knjaz Crne Gore i Brda,
Cetinje, maja 1856

Edit by kumche: ostavio sam, al' sam promenio boju.

Vladika Rufim · Početnik Domaćeg.de

Knjaževa provjera vjernosti supruge

Uz jedan navod iz četvrtog toma „Istorije Crne Gore” akademika Branka Pavićevića

Čitao sam brojne publikacije u kojima se ponavlja neprovjerena tvrdnja, da je knjaz Danilo iz kompleksa ljubomore, što je bio malog rasta, naređivao ubistva lijepih momaka, Crnogoraca, koji su mu suprugu, knjeginju Darinku, gledali sa ljubavnim, seksualnim željama. Ljubomora je složen, zagonetni psihički fenomen, koji često uz pijanstvo, izaziva svađu, tuču ili ubistvo. Pokušaćemo samo, bez dublje analize ovoga fenomena, ukazati na jednu anegdotu, iz koje se vidi da ponašanje knjaza Danila i ubistva, koja mu se pripisuju, nijesu bila zbog ljubomore, nego više zbog psovki i uvreda na njegov račun, kao muškarca i na račun njegove supruge, kao žene i knjeginje.

U feljtonu akademika Branka Pavićevića, broju od 12. decembra 2004. godine, letimično se pominje knjaginja Darinka i njen uticaj na spoljnu politiku knjaza Danila. Međutim, dolazak knjeginje Darinke na Cetinje, bio je presudan u promjeni ponašanja Crnogoraca prema ženama, pa i prema knjeginji. Knjeginja Darinka, bila je veoma obrazovana, govorila je talijanski, francuski, engleski i njemački. I knjaz Danilo, dočekao je na Cetinju, pitanjem na francuskom jeziku: „Avez-vous froid?” (Je li vam zima), a ona njemu ljubežljivo i posmijatelno: „E ljuand v-a-til chaud dans votre Montenegro!” (E kad je vruće u vašoj Crnoj Gori).
Knjaginja Darinka, poslije vjenčanja, na svečanom ručku, bila je na čelu trpeze, pored kuma barona Mamule i episkopa Kneževića. Postoji zapis da su joj svi činovnici, senatori i drugi Crnogorci koji su bili na Cetinju poljubili ruku, osim Stevana Perkova Vukotića, koji je knjazu rekao: „Duše mi, Gospodaru, zakleo sam se da žensku i tursku ruku, nikad ljubit neću”.

Pouke „Otela”

Danilo, kao muškarac i suprug, pametnije je postupio od Šekspirovog generala Otela, iz istoimene drame. Danilo je provjerio, da li mu je supruga nevjerna i da li ima razloga za ljubomoru, na što su ga navodili čak njegovi intimni prijatelji.
Šekspirova cjelokupna djela, štampana u Lajpcigu 1824. godine, još se čuvaju u Njegoševoj biblioteci na Cetinju. Šekspirove drame, bile su izvor znanja, koje se prenosilo sa Cetinja po Crnoj Gori. Danilo je, kao đak iz Njegoša, vjerovatno posredstvom Njegoševa učitelja Sime Milutinovića, koji je i na njemačkom prevodu čitao Šekspira, saznao iz drame „Otelo” da glasine o ljubomori treba provjeriti.
Šekspir, veoma psihološki uvjerljivo, opisuje ubistvo zbog ljubomore. Drama „Otelo” je najbolnija i najužasnija porodična tragedija, nastala iz ljubomore bez osnova, ali vješto izmišljen njen povod, da muža zahvati strast ljubomore, da izgubi kontrolu razuma, ubija, vjernu, naivnu suprugu, a zatim i sebe.

OTELO: „Molim vas, kad pismom budete javljali
O nesreći ovoj, govorite o meni
Kakav jesam: ništa ne ublažavajte.
I ništa ne recite iz zlobe; pa ćete
Morati govoriti o čovjeku što je
Volio ne mudro, al’ odveć duboko;
Čovjeku ne lako ljubomoran, ali
Što je, kad to posta, bi sasvim smeten:
Čovjeku što je učinio isto
Što onaj bijedni Indijanac koji
Baci biser skuplji od plemena svog;..”

U originalnom Šekspirovom tekstu, se vidi, da u prevodu, nije dovoljno naglašena ljubavna strast i da se ne radi o „nesreći”, već o kobnom zlodjelu (unlucky deeds).
Da ne bi napravio Otelovu grešku, da povjeruje ministru Iliću, učitelju Petranoviću i dvorskom svešteniku, intimusu knjaza Danila, Joku Špadijeru, Danilo kao suprug, izveo je psihoanalitički eksperimenat, poput školovanog psihijatra. Dr Dimo Vujović u monografiji o knjeginji Darinki, nije bio određen, da li je Danilo bio ljubomoran, jer kaže: „Knjaz Danilo je, izgleda, bio vrlo ljubomoran”, što se iz Vujovićevog teksta ne bi moglo zaključiti.

Danilov eksperiment

„Proto Joko Špadijer, dvorski sveštenik, intimus kneza Danila, čovek od velikog ugleda u Crnoj Gori, najedanput beži iz otadzbine u Austriju i ne kazuje nikom uzrok, samo veli da mu je život u opasnosti. Jedino baronu Mamuli se ispovedio i ispričao mu ovo: Ministar Ilić i vladika Nikanor bili su u zavadi. Ilić je u jednom razgovoru s knezom zaletio se i kazao za Nikanora da je ni više ni manje nego - ljubavnik knjeginje Darinke... Plahoviti Danilo da smoždi Ilića što se usudio takvo što i pomisliti, a kamoli izreći. Ilić se pozvao na Petranovića učitelja i na Špadijera, koji će potvrditi da vladika ide knjeginji kad god knez nije doma, i dok je on kod nje vrata od knjeginje sobe su zaključana. Knez se silom savladao da mu „ne puca bruka po Evropi”.
Zvao je Petranovića i Špadijera. Ovi, misleći da knez sve zna - potvrdiše... Knez ode s njima Vladici i natera ovoga da napiše knjaginji ljubavno pismo kakvo mu je knez diktirao. To pismo je odmah poslato Darinki. Ona ga je odmah vratila Vladici dodavši na njemu nekoliko reči svoga gnušanja da se vladika daje upotrebiti za tako nisku intrigu protiv nje. Posle ovoga Špadijer je pobegao u Austriju i nastanio se u Zadru, gde je primao austrijsku novčanu pomoć”.
Tekst, koji Vujović nastavlja, dokaz je da je knjaz Danilo strogo kažnjavao intrige i uvrede na račun svoje supruge i njega lično, što su protivnici njegovog civilizovanog, evropskog ponašanja, koristili u političke svrhe.
„Osim ovakvih intriga bilo je i direktnih optužbi protiv knjaza Danila, pa čak i da je ubijao ljude i za najmanju riječ u vezi s knjeginjom Darinkom. Takve optužbe je iznosio i Đorđije Petrović pošto je napustio Crnu Goru. Tako je u jednoj tužbi navodio da je knjaz ubio jednog Crnogorca samo zato što je rekao da bi „vladičinu mladu trebalo poslati Omer-paši”. „On ubija ljude” - žali se dalje Đorđije - „i bez ikakvog suda, kao što je uradio i 1855. kada je sa knjeginjom išao u Ostrog. Dva Brđanina govorahu o knjeginji i jedan je rekao: „O kad bi samo jedan put mogao da je poljubim”. Toga Brđanina Danilo je odmah ubio i tako isto i jednog čovjeka iz Riječke nahije”.
Vojvoda S. Popović je pisao u svojim memoarima da je knjaz Danilo naredio da se na Rijeci Crnojevića strijeljaju tri Crnogorca, pod izgovorom da su bili u zavjeri protiv njega, „a u stvari, što su se nestašno izražavali o knjeginji”.
Znam za izreku, koja se pripisuje vojvodi od Kondea iz vremena Luja Četrnaestog. „Nijedan čovjek nije heroj za svoga sobara”. Njemački filozof Hegel tumači njen smisao: „Da nijedan čovjek nije heroj za svoga sobara, ne stoga što taj čovjek nije heroj, već stoga što sud o njemu donosi sobar”.

...