Kada dodje kraj...

norskbgd · Početnik Domaćeg.de

Ne priznajem rastanke

Ne priznajem rastanke
I nikad neću
Suviše boli kada se grubo
Otkine cvijet
Koji tek niče
Kada na samom početku priče
Vrijeme zatreperi i stane
Baš kada blijeda
Još prazna zora
Mjesečevo srebro zasuti
I kada zamre let povjetarca
Što dahom šuti
Uzdahe nove, nasmijane
Ja želim još da s tobom gledam
Kako se bude zlatasta mora
Da s tobom dišem i da te volim
I vatrom noći i zore sjajem
I zato ne dam, i zato neću
I zato rastanke ne priznajem
Želim da živim tvojim dahom
I da se smijem osmijehom tvojim
Želim da bolujem tvoje boli
I da strahujem tvojim strahom
Dokle me ima
Dok postojim
Želim da sanjam tvoje snove
I da kroz virove tvoje rijeke
Ponovo osjetim prste u kosi
Da rasuto sjeme maslačka
Tvoj vjetar nosi
U žute duge na modrom tlu
Zato te ne dam i zato neću
Zato moj odraz još vješto krije
Istih osmijeha tajne daleke
Zato ću uvijek biti s tobom
U dašku misli ili u snu
Još uvijek naš cvijet negdje niče
Još uvijek naše tajne snije
I ustreptalom ljepotom traje
Dok mu na lati leptirići slijeću
Svi su rastanci tužne priče
Zato ja rastanke ne priznajem
I nikad neću.

norskbgd · Početnik Domaćeg.de

Kad ptica prestane voleti drugu pticu

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sama hiljadama milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij hiljadu
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čujes kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju jos snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova uspavanke
cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeci sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svom srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog toga bezbroja malih lešina -
Što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecista razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate šta tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše naše male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglođaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

norskbgd · Početnik Domaćeg.de

I onda kosmar.
Jutro je...
Budim se...
Osmijeh je na mom licu...
Pruzam ruke i trazim Ga...
Ne osjecam Njegov miris.
Jutro mi Ga okrutno otima.
On nestaje...

nabob · Početnik Domaćeg.de

Dosao je maj,
pijan sam ko zmaj
Kraj.

ksantipa · Odomaćeni član

Sta si moje ti?

Pakao i raj,
pocetak i kraj
eto to si moje ti!
I moje sunce i moje jutro
mesto gde pocinju moji sni.
Neznost i grubost
razum i ludost
sto na meni ostavlja trag.
I sreca sto mi na vrata kuca
ali mi ne prelazi prag.
Ponor i vir
rat i mir
koji mojom dusom hara
i lomaca jednog unistenja.
Pepela nastalog bez vatre i plama.
Jutro i noc
slabost i moc
koje sam vremenom stekla.
I vatra moja usred zime
koja me do bola opekla.
Radost i jad
i nekad i sad
koje stoji na nogama od stakla
i zaborav moj koji ce doci
kada se smeh zacuje iz pakla.

ksantipa · Odomaćeni član

ROPSTVO

Žena sam...

Moja ispovjest prastara i tužna

drhtala je neizgovorena

pred nepomičnom savješću planina.

Ostanite bezazleni

dok pjevam ovu himnu istinitu

o robinji i ženi i orlu

koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladiće

u ovoj dolini i u svim dolinama

kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.

Da znate kako sam ih ljubila

vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih

vi nikad ne bi spavali spokojno

pokraj žene ili pokraj šume

ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani

u koji se zaputi, ni od koga praćen.

Nema močvare koju ne pregazih

ni stabla pred kojim ne klonuh

ni brda put kojeg ne dizah oči

tražeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.

Moje tijelo je strepilo.

Dodirujući sreću, cestu otkritu

koja izmiče u nedogled.

O, vi koji trošite suze

za svaki rastanak, za svaki cvijet

za svaki krug koji nestaje na vodi,

vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol

i ostajete ponižene pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja

prašinu ljepote koja nas zasipa.

Breme ljubavi pod kojim smo se slomile

noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod

svoje crne utrobe. Kao da nosimo

zapaljenu buktinju života.

Ja nisam ništa mudrija od vas.

Moj put isti je kao put vodonoše

koji ne može izbjeći strminu izvora

i počinkom ne umanjuje jaram svoj.

Gledajte moja ramena.

Ožiljci na njima isti su kao i vaši.

I bore oko mojih usana

gorke su od godina strpljenja

i od pelina šutnje.

Ne zatvarajte prozore,djevojke !

Ovo je i vaš glas, ovaj glas

preplašene noći što je prezrela

svoje ropstvo, i hoće da postane orao.

Izađite na ulice, i vidjet ćete

kako klečim na svakom pragu

na kojem je klečala Žena.

Nijedna od vas nije bila

tako pokorna kao ja.

I nijedna od vas nije tako prkosno

i gnjevno uspravila svoje lice,

i pogledala nad vrhove smreka

gdje su orlovi

i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,

šta mi je da pregorim nekoliko proljeća

nekoliko izvora, i žetve najljepše

koje se neće vratiti nikada !

Šta je meni da prebolim travu

svog djetinjstva i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.

I plakala sam kada bi vjetar

zatresao njene krošnje u nevrijeme.

Ljubav je bila jača od mene,

A muškarac je bio hram

s pročeljem zlatnim od mojih sanja

na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila

pred prag, i legla na kamen

pokrivši se mokrim zvjezdama.

A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke

jednako umorne kad stišću hlj**

i kad noše oružje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost

još nije dodirnula noć.

I skrivah suze da bi mi vjerovao.

I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh

kojim žena sebe dariva zauvijek

onome s kim će podijeliti tajnu,

oni su odvrnuli svoje lice od mene

i gledali su nekuda u daljinu

ljubomorni na slobodu

visoko raskriljenih ptica,

što su odabrale pustoću vidika

i odrekle se ljupke doline

koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno

i mrzovoljno. I svlačili me

kao krivca, ne kao ženu.

I te noge su me gazile,

te ruke su me bičevale,

ta usta narugala su se cjelovima.

Ali ja sam se smiješila i dalje

postojano i bezazleno.

Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri

i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali

kao što kraljevi miluju robinju najdražu.

A ja sam u njihovim rukama osjećala

usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu

zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,

prah ove ceste i ovaj zdenac

kome zazvah vodu duboku.

Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.

To bješe zaista divljina i noć,

a ja tek plijen, pred pećinu domamljen

u brlog pohotnika, pred noge osvajača.

A oni su i dalje gledali spokojno

u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,

i za koju mislim da bijaše orao

što je kružio nad dolinama.

I kad su već sasvim vjerovali

u moju blizinu i moju postojanost,

ja sam pogledala onamo kud su gledali oni

u daljine modre i raskopane, u visine

put kojih se vinuše najsmjeliji.

I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,

raskriljeni orao nasred neba.

Tada stadoh da se smijem.

Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala

mimo trave i plastova pšenice,

do crne vjetrometne zemlje

kojom su mi snagu opasali.

I smijeh moj se budio u zoru

i prosipao do prvih zvijezda.

A onda sam zaspala umorna

kao od hoda kroz planinu.

Čudila sam se tom putniku podmuklom

koji je zaustavio konja

pod ovim brdom, na ovom pjesku.

I traži noćište na pragu žene.

I želi da mu pjevam uspavanku

ja, koja ću prezreti nježnost

da bih dosegla svoju istinu.

Ja, koja svoju sutrašnju čežnju

već čitam u lijetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice

da želju na njegovu licu ne vidim.

I prestala se smijati.

I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.

Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.

Ja više ne tražim. I ne vjerujem...

Ne vjerujem u vrlinu gospodara.

Pamtim kako ruke bičevi postaju,

i kako je zagrljaj muškarca strašan

kada se odmaraju osvajači

i kad se u njihovu zahvalnu glasu

opet čuje zavijanje vukova.

Zato, mladići iz moje doline,

ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi

krotka i pokorna kao srna.

Ni kad vas napajam i tetošim,

ni kada ištem vašu vjernost

u zamjenu za proljetni oblak u visini,

za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje

i ko dovede svoje stado

pred moj šator, da ga othranim!

Ja ću ga napustiti

u čas kad tama obavija polja.

Uspravit ću svoje lice

i stresti cvijeće kojim ste me okitili.

I drhtat ću, jer je stablo u daljini

velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.

I vaši ognjevi pred ognjem zore

kržljavi i turobni.

Idite svojim putem, zaljubljeni!

Moja svirka nije za vaše uho!

Ljubav je bila jača od mene.

Ali pjesma postade orao

i napušta svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi

i ne okreću se.

To je ispovjest žene i robinje.

Himna ponižene ljubavi.

To je pjesma o mojoj istini

što je istina ostavljenih...

ksantipa · Odomaćeni član

DOĐI

Dok ležim

i lepo osećam gde mi se telo rastače

u prah, u dim, u ništa,

na unutrašnjoj strani kapaka

projektuje se tvoj lik,

sada tako dalek.

Nemoj me predugo ostavljati ovakvu.

Kada sam sama, ja ne valjam sebi:

brzo, ja veoma brzo postajem ranjiva,

tad više nisam bezbedna.

I tako slaba, laka sam meta

svim otrovnim mislima,

svim tegobnim i strašnim snovima.

Bude se sve one skrivene želje

sa snagom nagona,

sa razornošću potrebe,

sa neminovnošću greha.

Zato mi dođi, ovo me čekanje tišti.

Tek pored tebe ja sam naučila

da budem opuštena,

da oslobodim sve iskonske impulse

i da održim kontrolu.

Još samo malo mi treba

da se nahranim od tvoje snage i samosvesti.

Ne ostavljaj me na pola puta.

Daj da dok ležim kraj tebe

sopstveno telo razložim na nežnost i na požudu

i slomim se u tvojim rukama,

ponovo rođena iz vetra i pepela,

lica svetljeg od sunca na zaranku

i srcem slobodna onoliko koliko mi telo tebi pripada

ksantipa · Odomaćeni član

Ljudi u nasim godinama

ulaze u ljubav oprezno,

kao neplivaci u plitku vodu,

kao politicari u kombinacije,

iz cistog straha od ponovnog voljenja,

iz nesigurnosti,

a oni su zanate ljubavi

vec dobro izucili

i mogli bi biti od slatke

pouke neiskusnima,

no ostace zavatreni

a sigurni i uspravni na ulici, medj ljudima,

samo ce u hladnim nocima,

sami i prepoznati odjednom,

izaci na zacudjen sneg

i glasno zaplakati.

ksantipa · Odomaćeni član

Sta moje ime za te znaci

Sta moje ime za te znaci ?

Umrece ono k'o sum vala

Sto tuzno mije tudja zala,

Ko zagor sumski sto se smraci.

Na listu ovog spomenara

Ostace poput traga sivog,

K'o grobni natpis, cudna sara

Necitljiva za ikog zivog.

Sta znaci ono? Vec odavno

Val novih nemira ga brise

I secanje zivotadavno

Ne budi u tvom duhu vise.

No reci ga u vreme came,

Kazi u casovima sivim:

Postoji uspomena na me,

Postoji srce gde ja zivim....

ksantipa · Odomaćeni član

Tuga

Moja si verna pratilja,

čime da te nagradim

za sve ove godine vernosti

ksantipa · Odomaćeni član

Bol

Nimalo te ne volim

Svakog gosta za tri dana dosta,

a ti si već predugo kod mene

ksantipa · Odomaćeni član

Strah

Što te duže znam

Sve te se manje bojim

A znam te već jako dugo