Dostojevski

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821-1881)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni ljekar plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i obitelj je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. (Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubojstvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubojstvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.)

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio, a ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđom sućuti. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u kršćanstvu.

Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom.

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a tisuće ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog stoljeća. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova obitelj stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.

Godinu dana poslije, l0. veljače 1881. umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do lijesa. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine tisuća iza lijesa u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

Svoja djela pisao je za novac, radi osušene kore kruha, a stvarao ih je u ubitačnim rokovima. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban rad, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost i omogućila intenzitet dožvljaja, dramatičnost, izgradnju feljtonističkog" stila. No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca, koji je mogao i na drugi način, bez oskudice, organizirati svoj život. Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, što je za njega značilo pisati roman. Bila je to težnja prema najvišem, "sve ili ništa" govorio je.

U njegovim romanima nema "raspjevanosti riječi" i "blještavila literamih ukrasa", ali ima bujnost i opsežnost psihološke raščlambe, strastvenog uranjanja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent, koji slika, ali rečenica teče lako, jednostavno i ne prisiljeno, iznoseći pred nas najsloženije probleme i zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode su škrti i sjevemjačke, petrogradske prirode, a opisi interijera mračni i oskudni, kao što su mračni i oskudni stanovi, u kojima pretežno žive njegovi junaci. I ti opisi više su usputni: pisac prelazi preko njih, koristeći se samo najnužnijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatošću psihološke analize. Mrzi "literaturu", knjiške manire, i šablone, i traži izraz koji će reproducirati životnu dramatičnost što je nosi u sebi.

Najveći dio njegovih djela potekao je iz Gogoljeve pripovijetke Šinjel i zato je prilikom izlaska piščeva prvijenca Bjelinski rekao: "Rodio se je novi Gogolj!". Po uzoru na njega, Dostojevski je njegov petrogradski kolorit, zabačene četvrti, prljave kućerine, bijedne stanare, svijet, što ne hoda "širokim, osvijetljenim bulevarima u dabrovim kapama ili paradnim kočijama, nego u svojim bijednim rupčagama, na stražnjim stepeništima, koja zaudaraju na pomije" predstavio bijednim studentima, svojim uvrijeđenim i poniženim intelektualcima da bi se kroz njih vinuo do najvažnijih teoretskih i idejnih pitanja svog vremena, ali sve to na širokoj utrtoj Gogoljevoj stazi. S tog novog stajališta on gleda na bivšu književnost kao na neku vrstu "zemljoposjedničke i plemićke književnosti koja je već rekla svoju riječ" i stvara novu, gradsku ili gradansku književnost.

Ako je Puškin "najveselije" ime ruske književnosti, Dostojevski je najtragičnije. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne, sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka, gušeći ga i prignječujući težnom. Nitko nije dao dublje onaj gorki bol u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjima, ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između sanja o ljepšem svijetu i teške stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi uzbudljiv nemir i tragičan položaj ruskog inteligenta u jednom sistemu, gdje se slobodoumlje ne plaće samo gubljenjem kruha, nego i progonima i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nađu svoje mjesto i ulogu u životu Rusije, a razlog što ne nalaze, uopće je oznaka inteligencije onog vremena, rastrgane protu riječima, u kojima se prožma novo sa starim, gdje je staro još čvrsto ukopano u društvenim položajima jednog mračnog birokratskog monarhističkog sistema, a novo se još javlja kao nejasan pokret, koji se gubi u svim mogućim utopističkim slutnjama i vizijama. Tadašnja inteligencija je nagrižena i rastrgana i Dostojevski kao njen umjetnički najjači predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred nama tu unutrašnju podvojenost.

Izučavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar- realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove tipove, bilježnik riječi, navike, sudbine različitih ljudi, a drugi studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna strujanje svoga vremena i nastoji shvatiti njihov smisao.

Njegova kći, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha s "Dvojnikom" nije htio više pisati "iz sebe" te je počeo tražiti nova lica među stanarima mansarda, posjetiocima malih kavana i krčma, s kojima započinje razgovore i bilježi do u sitnice njihove običaje i navike. "Budući da je bio plah", piše ona i nije znao uvijek kako da im se približi, predlagao bi im da igraju s njim biljar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medutim, nije žalio, jer je, igrajući biljar, uočavao mnoge orginalnosti i bilježio orginalne izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.

I njegovi prijatelji pričaju da je pozivao često k sebi nepoznate ljude, s kojima se letimično upoznao u kavani, i danima neumorno slušao njihova pričanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije čitali romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog." Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proučavao žive modele svojih budućih romana, osluškivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristične riječi i pravio bilješke.

On je nastojao da njegova književnost bude i filozofija i politika i religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu književnost i njegovo prijelomno značenje u povijesti književnosti proizlazi iz načina na koji je on uspio književno "oblikovati život" samih ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideološka pitanja u njegovim djelima do te mjere "oživljavaju" da i suvremeni čitalac osjeća kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o kojima na stanovit način govori i njegova vlastita sudbina.

Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva stvoriti djela koja će biti vaa kao uzorak moderne umjetničke forme. Prvi je razlog važnost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju. Ona imaju toliku važnost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti" jednog stvarnog, konkretnog čovjeka, čovjeka koji se, tako reći, pojavljuje pred nama obuzet smislom vlastita života. Rasprave koje vode likovi romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.

Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadržan u načinu kako su u njegovim djelima shvaćeni karakteri i kako se, kojim književnim sredstvima i u koje svrhe, umjetnički oblikuje "život ideja". Karaktere romani Dostojevskog obrađuju unutar fabule koja ide tragom nekih presudnih događaja u životu pojedinca i tako njihov život čini sudbinom koja podsjeća na tradiciju umijeća realističkog romana. Fabulu pri tom čini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako će sve završiti?". Od četiri najbolja romana u trima je tako umorstvo u središtu zanimanja, pa neka vrsta kriminalističke istrage potencira onu grozničavu napetost koja se osjeća kako u postupcima likova tako i u njihovim raspravama o općim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeća se atmosfera čekanja konačnih osuda i zločin je prisutan kao stalna prijetnja ili pak kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidašnjih zbivanja. Dostojevskog prije svega zanima geneza ideje zločina, pa se javlja tip karakterizacije likova, uvelike različit od onog kakav voli realistički roman. Zločin nije bilo koji zločin; umorstvo oca u Braći Karamazovima nije neki primjer za kršenje općih etičkih načela, nego je prije krajnje određen, stvaran, upravo taj "zločin koji je jedan čovjek u zbilji učinio, a drugi ga je u mislima začeo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima taj proces nastajanja životno važnih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji; misli ne ostaju samo u glavi "onoga tko razmišlja, ali one ipak postaju zbiljskim jer je umorstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo zato što ga je netko najprije mislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog najviše bave dobivaju tako neku određenost zbog koje osjećamo da one nisu ništa drugo do sam žvot".

Stoga se javlja i određeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideološke stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje i osuđuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo ništa određeno ne zastupaju nego opisuju tek moguće životno važne ideje i tokove njihova razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedu etički pozitivnih i etički negativnih likova, u njegovim romanima etički negativni likovi nisu tek primjeri za način kako ne valja živjeti, nego su redovno životniji, pa čak i prikladniji za neku vrstu identifkacije, od pozitivnih likova.

Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofčnosti "nisu flozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog. Tko nije pročitao njegove romane, teško može shvatiti ono o čemu se radi" u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.

Daca · ~Žena Sanjicinog švalera~

Vladimir Sergejevič Solovjov

Iz govora u spomen Dostojevskoga

(Održan 1. februara 1882)

Govoriću samo o onom najvažnijem i suštinskom u delatnosti Dostojevskog. Uz tako bogatu i složenu prirodu, kakva je krasila Dostojevskog, uz njegovu neobičnu prijemčivost za utiske i osetljivost na sve životne pojave, njegov duhovni svet sačinjavalo je suviše veliko obilje osećaja, misli i pobuda da bi ga bilo moguće vaspostaviti u kratkom govoru. Ali odazivajući se svemu s takvim srdačnim žarom, on je uvek isticao samo jedno kao glavno i bezuslovno nužno, čemu se sve ostalo mora prilagoditi. Ta centralna ideja kojoj je služio Dostojevski u celoj svojoj delatnosti bila je hrišćanska ideja slobodne svečovečanske sloge, svetskog bratstva u ime Hristovo. Tu je ideju propovedao Dostojevski govoreći o istinskoj Crkvi, o vaseljenskom pravoslavlju; u njoj je video duhovnu, još neispoljenu suštinu ruskog naroda, globalno-istorijski zadatak Rusije, onu novu reč koju Rusija treba da kaže svetu. Iako je već 18 vekova prošlo otkada je tu reč prvi put izgovorio Hristos, u naše vreme ona je uistinu sasvim nova reč i propovednika hrišćanske ideje kakav je bio Dostojevski mirne duše možemo nazvati "vidovitim nagoveštavaocem" istinskog hrišćanstva. Hristos za njega nije bio samo činjenica prošlosti, daleko nedokučivo čudo. Ako se Hristos tako posmatra, od njega se lako može načiniti mrtav lik kojem se ljudi klanjaju praznikom u crkvama, ali za kojeg nema mesta u životu. Onda se celokupno hrišćanstvo zatvara u zidove hrama i pretvara u obred i puko izgovaranje molitava, dok aktivni život ostaje sasvim nehrišćanski. I takva spoljašnja Crkva sadrži u sebi istinsku veru, ali ta je vera toliko slaba da je jedva dovljna za praznične trenutke. To je hramovno hrišćanstvo. I ono treba da postoji iznad svega, jer je na zemlji spoljašnje pre unutrašnjeg; ali ono nije dovoljno. Postoji drugi oblik ili stupanj hrišćanstva, gde se ono ne zadovoljava bogosluženjem, već teži da rukovodi delatnim životom čovekovim, ono izlazi iz hrama i nastanjuje se u ljudskim prebivalištima. Njegova oblast je unutrašnji individualni život. Ovde je Hristos najviši moralni ideal, religija se usredsređuje u ličnom moralu i sve se polaže u spasenje pojedinačne ljudske duše. I u takvom hrišćanstvu postoji istinska vera, ali i ovde je ona još slaba; dovoljna je samo za lični život i čovekove privatne stvari. To je domaće hrišćanstvo. Ono mora postojati, ali ni ono nije dovoljno. Jer ono ostavlja po strani celi opšteljudski svet, sve društvene, građanske i međunarodne poslove - ono sve to ostavlja po strani i predaje u vlast zlih, anti-hrišćanskih načela. Ali ako je hrišćanstvo viša, bezuslovna istina, onda to ne bi trebalo da bude tako. Istinsko hrišćanstvo ne može biti samo domaće, kao ni samo hramovno: ono treba da bude vaseljensko, ono treba da se prostire na celo čovečanstvo i na sve ljudske poslove. I ako je Hristos odista ovaploćenje istine, on ne treba da ostane samo hramovna slika ili samo lični ideal: moramo ga prihvatiti kao globalno-istorijsko načelo, kao živi temelj i ugaoni kamen svečovečanske Crkve. Svim opšteljudskim poslovima i odnosima treba do kraja da upravlja isto ono moralno načelo kojem se klanjamo u hramovima i koje priznajemo u svome domaćem životu, tj. načelo ljubavi, slobodnog sporazuma i bratske sloge.

Takvo vaseljensko hrišćanstvo ispovedao je i propovedao Dostojevski.

Hramovno i domaće hrišćanstvo stvarno postoji, ono je činjenica. Vaseljenskog hrišćanstva stvarno još uvek nema: ono je samo zadatak, i to kako veliki zadatak; on, izgleda, prevazilazi ljudske snage. U stvarnosti svi opšteljudski poslovi - politika, nauka, umetnost, privreda van su hrišćanskog načela, te umesto da ujedinjuju ljude, razjedinjuju ih i dele, jer svima tim poslovima upravlja egoizam i lična korist, suparništvo i borba, i zato prouzrokuju ugnjetavanje i nasilje. To je stvarnost, to je činjenica.

No upravo je u tome zasluga, upravo je u tome sav značaj ljudi kao što je Dostojevski, jer oni se ne pokoravaju sili činjenice i ne služe joj. Protiv te grube sile onoga što postoji oni imaju duhovnu snagu vere u istinu i dobro, u ono što treba da bude. Ne dopustiti zavedenost prividnom vladavinom zla i ne odricati se zbog nje nevidljivog dobra - jeste podvig vere. U njemu je sva snaga čovekova. Ko nije sposoban za taj podvig, taj ništa neće učiniti i ništa neće reći čovečanstvu. Ljudi od činjenice žive tuđim životom, ali oni i ne tvore život. Život tvore ljudi od vere. To su oni koji se zovu sanjarima, utopistima, jurodivima, a oni su proroci, uistinu najbolji ljudi i vođi čovečanstva. Takvoga čoveka mi danas pominjemo.

Ne dopuštajući da ga zbuni antihrišćanski karakter celokupnog našeg života, ne dopuštajući da ga zbuni beživotnost i tromost našeg hrišćanstva, Dostojevski je verovao i propovedao živo i aktivno hrišćanstvo, vaseljensku Crkvu, svetsku pravoslavnu stvar. Nije govorio samo o onome što postoji, već i o onome što treba da bude. O vaseljenskoj pravoslavnoj Crkvi nije govorio samo kao o božanskoj ustanovi u njenom nepromenljivom postojanju, već i kao o zadatku svečovečanskog ujedinjavanja u ime Hristovo i u duhu Hristovom - u duhu ljubavi i milosrđa, podviga i požrtvovanja. Istinska Crkva koju je propovedao Dostojevski opšteljudska je pre svega u tom smislu što u njoj konačno treba da se zatre podela čovečanstva na suparnička i neprijateljska plemena i narode. Ne gubeći svoj nacionalni karakter, već samo oslobađajući se od svoga nacionalnog egoizma, svi oni mogu i treba da se ujedine u jednoj zajedničkoj stvari svetskog preporoda. Stoga Dostojevski, govoreći o Rusiji, nije mogao imati u vidu nacionalnu izolaciju. Naprotiv, celokupnu misiju ruskog naroda on je video u služenju istinskom hrišćanstvu, dakle, bez ikakvih primesa nekakvoga helenizma ili judejstva. Istina, on je Rusiju smatrao izabranim narodom božjim, ali izabranim ne radi suparništva s drugim narodima i ne radi vlasti i prvenstva nad njima, već radi slobodnog služenja svim narodima i radi ostvarenja, u bratskom savezu sa njima, istinskoga svečovečanstva ili vaseljenske Crkve.

Dostojevski nikada nije idealizovao narod i nije mu se klanjao kao idolu. On je verovao u Rusiju i predskazivao joj veliku budućnost, ali glavno jamstvo te budućnosti bila je u njegovim očima upravo slabost nacionalnog egoizma i isključivosti u ruskom narodu. U njemu su Dostojevskom bile drage dve crte. Prvo, neobična sposobnost usvajanja duha i ideja tuđih naroda i preovaploćenja u duhovnu suštinu svih nacija, što je crta koja se naročito izrazila u Puškinovoj poeziji. Druga, još važnija crta koju je Dostojevski isticao u ruskom narodu jeste svest o svojoj grešnosti, nesposobnost da se sopstveno nesavršenstvo uzdigne u zakon i pravo i da se zaustavi na toj svesti: otud zahtev za boljim životom, žudnja za očišćenjem i podvigom. Bez toga nema istinske delatnosti ni za pojedinačno lice, ni za celokupni narod. Kako god bio dubok pad jednoga čoveka ili naroda, kakvom god prljavštinom bio ispunjen njegov život, on može iz nje izići i uzdići se, ako hoće, tj. ako svoju lošu stvarnost drži samo za loše, samo za činjenicu koje ne bi trebalo da bude, te ne čini od te loše činjenice nepromenljivi zakon i princip, ne uzdiže svoj greh u istinu. Ali ako se čovek ili narod ne miri sa svojom lošom stvarnošću i osuđuje je kao greh, onda to već znači da poseduje nekakvu predstavu ili ideju, ili makar samo predosećaj nekakvog drugog, boljeg života, onoga što treba da bude. Zbog toga je Dostojevski tvrdio da ruski narod, bez obzira na svoju prividno životinjsku sliku i priliku, u dubini svoje duše nosi drugu sliku i priliku - Hristovu, te da će je, kada dođe vreme, pokazati sasvim jasno svima narodima i privući ih Hristu, a potom će zajedno sa njima izvršiti svečovečanski zadatak.

A taj zadatak, tj. istinsko hrišćanstvo svečovečansko je ne samo u tom smislu što treba da spoji sve narode jednom verom, već najpre u tome što ono treba da ujedini i izmiri sve ljudske stvari u jednu svetsku zajedničku stvar, jer bi bez nje i zajednička vaseljenska vera bila samo apstraktna formula i mrtvi dogmat. A to ponovno ujedinjenje opštečovečanskih stvari u jednu hrišćansku ideju, bar kad je reč o najuzvišenijim među njima, Dostojevski ne samo da je propovedao, već je do izvesne mere i sam pokazivao u vlastitoj delatnosti. Kao religiozan čovek, on je istovremeno bio i potpuno slobodan mislilac i silan umetnik. Te tri strane, te tri najuzvišenije stvari nisu se međusobno razgraničavale i nisu isključivale jedna drugu, nego su, naprotiv, nedeljivo prožimale celokupnu njegovu delatnost. U svojim uverenjima on nikada nije delio istinu od dobra i lepote; u svome umetničkom stvaralaštvu on nikada nije isticao lepotu odvojeno od dobra i istine. I bio je potpuno u pravu, jer sve tri žive samo od svoga saveza. Dobro odvojeno od istine i lepote samo je neodređeno osećanje, nemoćna pobuda, apstraktna istina je prazna reč, a lepota bez dobra i istine jeste idol. Za Dostojevskog su pak to bila samo tri nedeljiva oblika jedne bezuslovne ideje. Otkrivena u Hristu, beskonačnost ljudske duše, sposobne da smesti u sebe svu beskonačnost božanstva - ta ideja je istovremeno i najveće dobro, i najuzvišenija istina, i najsavršenija lepota. Istina je dobro koje promišlja ljudski um; lepota je ono dobro i ona istina, telesno ovaploćena u živu konkretnu formu. I njeno potpuno ovaploćenje u svemu - jeste kraj i cilj i savršenstvo; u tome je smisao reči Dostojevskog da će lepota spasti svet.

Svet ne treba da bude spasen nasilno. Zadatak se ne sastoji u jednostavnom spajanju svih delova čovečanstva i svih ljudskih stvari u jednu zajedničku stvar. Možemo zamisliti da ljudi rade zajedno na ostvarenju nekakvoga velikog zadatka i da na njega svode i njemu podvrgavaju sve svoje lične delatnosti; ali ako im je taj zadatak nametnut, ako je on za njih nešto sudbonosno i neprekidno, ako su oni spojeni slepim instinktom ili spoljašnjom prinudom: u tom slučaju, makar se to jedinstvo proširilo na celo čovečanstvo, ono neće biti istinsko svečovečanstvo, već samo ogroman "mravinjak". Obrazaca takvih mravinjaka bilo je, znamo, u istočnjačkim despotijama - u Kini, u Egiptu, u nevelikim srazmerama njih su ostvarivali komunisti u Severnoj Americi. Protiv takvoga mravinjaka svom snagom je ustajao Dostojevski, videći u njemu direktnu suprotnost svome društvenom idealu. Njegov ideal ne zahteva samo ujedinjavanje svih ljudi i radi svih ljudskih stvari, već, što je najvažnije, njihovo ljudsko ujedinjavanje. Nije stvar u jedinstvu, već u slobodnom pristajanju na jedinstvo. Nije stvar u veličini i važnosti zajedničkog zadatka, već u njegovom radosnom prihvatanju.

Konačan uslov istinskog svečovečanstva jeste sloboda. Ali gde je jamstvo da će ljudi slobodno doći do jedinstva, a da se neće u neprijateljstvu razići na sve četiri strane, satirući jedni druge, kao što to danas vidimo? Jamstvo je jedno: beskonačnost ljudske duše koja ne dopušta čoveku da se zauvek zaustavi i zadovolji nečim delimičnim, sitnim i nepotpunim, već ga primorava da se bori i traži potpuni svečovečanski život, sveopštu i svetsku stvar.

Veru u tu beskonačnost duše dalo nam je hrišćanstvo. Od svih religija samo hrišćanstvo kraj savršenoga Boga stavlja savršenog čoveka u kojem punoća božanstva egzistira telesno. Najzad, iako je potpuna stvarnost beskonačne ljudske duše bila ostvarena u Hristu, mogućnost, iskra te beskonačnosti i potpunosti postoji u svakoj ljudskoj duši, čak i u najdubljem padu i posrnuću, što nam je pokazao Dostojevski u svojim omiljenim tipovima.

Punoća hrišćanstva jeste svečovečanstvo i ceo život Dostojevskog bio je vatreni uzlet ka svečovečanstvu.

Ne želim da verujem kako je taj život prošao uzalud. Želim da verujem da naše društvo nije uzalud tako jedinstveno oplakivalo smrt Dostojevskog. On nije pravio nikakvu teoriju, nikakav sistem, nikakav plan ili projekat. Ali rukovodeće načelo i cilj, najviši društveni zadatak i ideju uzdigao je na dotad neviđenu visinu. Stid će biti rusko društvo, ako spusti svoju društvenu ideju s te visine i umesto velike zajedničke stvari poturi svoje sitne profesionalne i staleške interese pod različitim visokoparnim imenima. Naravno, svako, pa i onaj ko prihvata veliku svečovečansku stvar, ima svoje privatne ljudske stvari i zanimanja, svoju profesiju i struku. I uopšte ih ne treba napuštati, ukoliko u njima nema ničeg suprotnog moralnom zakonu. Svečovečanska stvar i jeste svečovečanska zato što je kadra da objedini sve i da ne isključi ništa, osim pakosti i greha. Od nas se samo zahteva da svoj sićušni deo ne stavljamo na mesto velike celine, da se ne izdvajamo u svojoj privatnoj stvari, već da se trudimo da je povežemo sa ljudskom stvari, da tu veliku stvar nikada ne gubimo iz vida, već da je stavimo iznad i pre svega, a sve ostalo - tek za njom. Nije u našoj vlasti da odlučimo kada će se i kako ispuniti ta velika stvar svečovečanskog ujedinjavanja. Ali u našoj je vlasti da je sebi postavimo kao najviši zadatak i da joj služimo u svima svojim stvarima. U našoj je vlasti da kažemo: to je ono što hoćemo, to je naš najviši cilj i naš barjak - i ni na šta drugo ne pristajemo.

L_A_Z_Lj_I_V_A · Početnik Domaćeg.de

iskreno svidja mi se njegova knjiga "ZLOCIN I KAZNA"..........ko nije...savetujem da procita Wink

Charmed · Malo ~ mače ~

,,ZLOCIN I KAZNA''

Struktura romana gradi se na principu konfliktnosti. Glavni junak je u sukobu sa svijetom i taj sukob se produzuje na sukob sa samim sobom. Ostali likovi u romanu su nezavisni i takav njihov polozaj predstavlja konfronaciju raznih misljenja. Autor svima daje mogucnost da izraze svoj stav i da donesu sud o datom problemu, ali ni jedan lik ne predstavlja tacku gledista autora. Ona se moze traziti u presjeku misljenja i stavova svih tih likova. Ova osobina romana se obiljezava kao polifonijska struktura romana.

Struktura romana je tipicna za roman Dostojevskog jer u sebi objedinjava osobenosti svih vidova romanesknog zanra. To je roman hronika- obuhvata niz dogadjaja i situacija: pozar zbog kojeg su okrivljeni nihilisti, kocije koje gaze pijanicu, ubistvo; socijalni roman- jer obuhvata zivot u sirotinjskim cetvrtima, prostituciju i alkoholizam; kriminalni roman- govori o junaku koji izvrsava ubistvo i o traganju policije za ubicom; filozofski roman- nosi ideju glavnog junaka koji nudi eticko- filozofsku podogu i on je daje u raspravi ,,O zlocinu''; psiholoski roman- likovi u romanu se razotkrivaju analizom psihickih stanja i njihovih ponasanja; avanturisticki roman- tajno dopisivanje i sastanci, ucjene, revolverski hici; roman tragedija- donosi smrt Marmeladova na ulici, ubistvo, samoubistvo; javljaju se djeca patnici.

Prostor u romanu je veoma suzen. Radnja se odvija u tri-cetiri sobe, u krcmi, sudnici, na mostu i na jednom trgu. To je prostor u kome se krecu sitni cinovnici, prostitutke i prosjaci; mjesta u kojima junaci zive i ujedno govore o svojoj sudbini. Soba, nalik na mrtvacki sanduk ili brodsku kabinu, govori o zivotnoj tjeskobi glavnog junaka. Soba Sonje Marmeladove je nejednakih uglova sto podsjeca na njenu neobicnu sudbinu. Sav ambijent, u kome sekrece glavni junak, pocev od krcmi u koje se obavezno silazi niz stepeniste mracnih ulica ulica u kojima obitavaju prostitutke, djeluje funkcinalno i motivise ponasanje glavnog junaka.

Vrijeme u romanu je zgusnuto na devet i po dana. Prvi dio romana je vrijeme u kome Raskoljnikov vrsi probu ubistva, kada dobija pismo od majke, kada cuje sudbonosni razgovor u krcmi; vrijeme koje traje dva i po dana. Zbog kratkog vremena radnja dobija na dinamici i roman cini zanimljivijim. Uostalom, sazimanje vremena u romanu je osobenost moderne proze.

Iz svesaka i prepiske Dostojevskog evidentno je da se kolebao u obrazlozenju ubistva, od cega je zavisila i koncepcija glavnog lika-Raskoljnikova. Njega muci pitanje: Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje?

Ideja o ubistvu pojavila se poslije prve posjete zelenasici i ,,pocela da mu kljuje u glavi''. Istovremeno on istu ideju cuje u kafani, u razgovoru izmedju oficira i studenta; razgovor u kome student tvrdi da bi ,,tu proklrtu babu ubio i opljackao bez imalo grize savjesti''. Ideja o ubistvu je razgradjena u clanku ,,O zlocinu'' koji je Raskoljnikov ranije objavio u jednom casopisu. U tom clanku on razmatra psiholosko stanje za sve vrijeme zlocina, tvrdeci da izvrsenje zlocina uvijek prati bolest kao posljedica grize savjesti ili osjecanje grijeha. Medjutim on tvrdi da postoje u svijetu neobicni ljudi koji imaju pravo da izvrse zlocin: ,,Neobican covjek ima pravo... to jest ne zvanicno pravo nego sam ima pravo da dozvoli svojoj savjesti da prekoraci preko izvjesnih prepreka i to jedino u slucaju ako to zahtjeva ostvarene njegove ideje...'' Te ,,izvjesne prepreke'' su prije svega moralne prirode.

Naporedo sa dogadjajima koji motivisu i podsticu na ubistvo, u glavnom junaku se nesvjesno javlja i otpor prema zlocinu. Dostojevski kaze da ,,kad je covjek bolestan snovi se cesto odlikuju izvanrednom stvarnoscu sa stvarnoscu''. Raskoljnikov sanja strasan san. Osjeca da nece izdrzati teret zlocina: ,,Boze, je li moguce da cu uzeti sekiru i udariti je po glavi, da cu zatim gaziti po klizavoj ljepljivoj krvi... Ne, ja to necu izdrzati''.

Poslije zlocina u junakovom ponasanju se zapaza teznja da se zlocin prikrije, a borba izmedju ,,obicnog'' i ,,nobicnog'' covjeka u njemu se produzava do kraja romana. Opljackane stvari Raskoljnikov ne koristi, vec ih, naprotiv, krije daleko od stana, pod nekakav kamen, jer bi ga prisustvo tih stvari podsjecalo na ubistvo koje je on pokusavao da potisne iz svoje svjesti.

Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov zakoracuje u drugi svijet, svijet Svidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i zakon olicen u Porfiriju Petrovicu. Sada se motivacija, sa kojom je nasao moralno opravdanje ubistva, sudara sa podsvjesnim u njemu (bolest i bunilo) i sa sredinom koja ne prihvata zlocin. Sonja mu kaze: ,,Krst patnje treba da uzmes na sebe i njome da se iskupis''. Glavni junak odbacuje i svijet Svidrigajlova koji vodi u samoubistvo. On shvata da je jedini put ispravnosti put preobrazaja, tj. povratka iz svijeta neobicnih u svijet obicnih ljudi. Raskoljnikov pkusava da dosegne kako je Sonja, pored razvrata uspjela da sacuva cistotu duse. Na pitanje da li se moli Bogu, Sonja odgovara: ,,A kako bih ja bez Boga!''- ,,Eto to je izlaz! Evo objasnjenja njenog izlaza!'' Tada pocinje njegov preobrazaj. Tako nastaje ,,istorija njegovog potpunog prelaza iz jednog svijeta u drugi i upoznavanje sa novom dosad nepoznatom stvarnoscu.'' Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, cemu je uzrok veoma jaka motivacija. On se do kraja dvoumi, pa cak i onda kada ulazi u policijsku zgradu s namjerom da se preda. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom vratio i proznao: ,,Ja sam ubio babu-cinovnicu i njenu sestru Lizavetu i opljackao ih''. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja.

U osvjetljavanju glavnog junaka pomazu i likovi koji su prije zlocina samo naznaceni. U njihovom okruzenju i u njihovim sudbinama glavni junak provjerava vrijednost svoje ideje, a samim tim i odredjuje svoj dalji put.

Razumihin je suprotstavljen glavnom junaku na idejnom planu. Njegovo ime sugerise razum za razliku od glavnog junaka, cije ime otkriva njegovu podjeljenu i rascijepljenu licnost. On se iz svog teskog materijalnog stanja izvlaci radom i odricanjem i samim tim dokazuje da za covjeka ne postoji stanje ,,kada se vise nema kud''. On zivi u malom sobicku kao i Raskoljnikov i spreman je da svoju skromnu zaradu podijeli sa njim. Razumihin polemise sa gledistem socijalista da je zlocin protest protiv nemoralnosti drustvenog uredjenja i da ce ,,socijalni sistem ispreden iz glave nekog matematicara odmah urediti citavo covjecanstvo i za tren oka uciniti pravednim i bezgresnim, prije svakog zivog procesa, bez ikakvog istorijskog zivotnog puta!... Zato oni tako i ne vole zivi proces zivota: ne treba ziva dusa, jer ce ziva dusa traziti da zivi, ziva se dusa nece pokoravati mehanici, ziva je dusa podozriva, ziva je dusa nazadna!'' I kada okolina pocinje da sumnja da je Raskoljnikov ubica, Razumihin trazi argumente da ga odbrani. Medjutim on tacno rezimira clanak ,,O zlocinu'' i kaze Raskoljnikovu: ,,Ono sto je stvarno originalno u svemu tome, i sto, na moj veliki uzas, pripada samo tebi, to je sto ti dozvoljavas covjekovoj savjesti prolivanje kvi i, oprosti, cak sa fanatizmom''.

Svidrigajlov je amoralist, sladostrastnik i sadista. Prividno, on je pobijedio jer zivi iznad domena moralnih zakona. Misli da moral pretvara zivot u dosadu i da ,,moralan covijek mora da se dosadjuje''. On se odaje razvratu zato sto u njemu nalazi nesto zasnovano na prirodi, nesto sto kao zeravica gori u krvi. Dok Raskoljnikov ubija u ime novog i bolje svijeta, Svidrigajlov ubija iz egoisticnih pobuda. Ali i jedan i drugi ne mogu da nose teret ubistva. Svidrigajlov je covjek bez vjere i bez nadanja. On kaze: ,,Mi eto, uvijek zamisljamo vjecnost kao neku ideju koja se ne moze shvatiti, kao nesto ogromno... I, odjednom, zamislite, mjesto svega toga, samo jedna sobica, nesto slicno domacem seljackom kupatilu, pocadjavela i po svim coskovima pauci i to ti je, eto, sva vjecnost''. Kada shvati da ne moze zadobiti Dunjinu ljubav, izlaz nalazi u samoubistvu.

Pametnica · Odomaćeni član

Dostojevski je jednom rečju bio GENIJE

Braća Karamazovi je meni najfascinantnije njegovo delo...gde na osnovu svakog lika u knjizi možeš da napraviš poseban predmet na studijama Psihologije Laughing

Ne, bez šale...odlično delo!
Extra mi se još dopadaju i Idiot i Poniženi i uvredjeni, a ove ostale mi nisu ostavile tako jak utisak...

bombonchita · Početnik Domaćeg.de

Dostojevski je fantastičan!
pročitajte knjigu "Tri ljubavi Dostojevskog",može se dosta naučiti o životu!

Ljepoticaaa · Početnik Domaćeg.de

zločin i kazna je jedna od onih knjiga koju ne ispuštate iz ruku kad ju krenete čitati. prporučam je svakome. braća karamazovi je također remek-djelo, duplo veća brojem stranica od zločina i kazne al mislim da vam to neće bit problem ako ste fan dostojevskog...
už

Tanja6969 · Početnik Domaćeg.de

Najbolji, najomiljeniji... pisac koga najvise volim...

Ko je napisao knjigu " Tri ljubavi zivota"?

dimacar · Početnik Domaćeg.de

ja mnigo volim ovog pisca jer je stvarno cool

profesorka me naterala da citam zlocin i kaznu al nisam zazalio

A|ex · Upućeni član

Zlocin i kazna me odusevila... Nisam nista drugo citala, ali definitvno planiram!

Lilith · Upućeni član

Eh ja sam ga citala odavno, sa nekih 15ak godina...i nije ostavio neki utisak na mene...citala sam zlocin i kaznu i kockara i neke krace price...u svakom slucaju planiram da uskoro, cim procitam ovih 10ak novih knjiga, predjem ponovo na njega

Tinna_1 · Početnik Domaćeg.de

Zločin i kazna je super knjiga,nisam je čitala baš pažljivo kad sam trebala za lektiru al se spremam pročitat je