www.domaci.de Forum Indeks Home
Portal • Forum • Novi upisi • Pretraga • Link do nas • Domaći filmovi • Lista korisnika • Tim sajta • Proverite privatne poruke • Prijava • Registracija
Pravilnik • FAQ • Profil • Favorites • Galerija slika • Top lista • Download MP3 • MP3 razno • Spotovi • Noviteti 2013 • Muzički noviteti 2014

Srpske legende
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> ~ Mitovi i legende ~
::  
Autor Poruka
sanjica_021
*Doktorovo~slculence*
*Doktorovo~slculence*



Godine: 46

Datum registracije: 12 Feb 2003
Poruke: 13486
Mesto: Izrael / Novi Sad / Uskoro i Vojvoda Stepa

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Jun 28, 2005 11:59 pm    Naslov poruke: Srpske legende Na vrh strane Na dno strane

Legenda o Cvijetima
Autor: Željko Tomic, Sokolac Copyright Zeljko Tomic

U srpskom narodu postoji tradicija da se uoči Lazareve subote latice cvijeća potope u vodu, pa se ujutro tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko nije zapisao činjenicu kada je sve to počelo. Međutim, Srbi nisu zaboravili da uoči svake Lazareve subote beru cvijeće, baš kao što su to i njihovi preci radili.

Toj drevnoj tradiciji naučila me je moja baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam, ali mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena kad sam i sam bio beba. Sa pet godina sam i ja sakupljao cvijeće po prostranom dvorištu naše kuće, pažljivo ga prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro smo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

A kada sam imao devet godina ispričala mi je i jednu priču. Kaže, da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže ko je tu istu priču ispričao mom kurđelu (pradjedi moga čukundjeda).

A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Ustvari, svake druge godine, domaćica kuće je rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina, a djete bi počelo da se suši, gubi apetit, i na kraju bi umrlo. I tako je nesrećni domaćin, svake druge godine, kopao malu humku pod kruškom iznad svoje kuće. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu da održe kod tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka.

Međutim, svi su htjeli da mu pomognu, pa se priča pročula na daleko. Karavandžije su tu priču prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baka, koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu djetetu opere lice i ruke vodom u koju je bilo potopljeno cvijeće. Rekla je još ta stara i premudra baba, da mračne sile pakla ne mogu ništa protiv snage mirisa proljeća, i da će nakon toga domaćin imati lijepu i zdravu djecu. Kako mu mještani tog crnogorskog zaseoka rekoše da je ta ista baka mnogima pomogla u nesreći, dobronamjerni karavandžija požuri da tu dobru vijest odnese na Romaniju.

Kako je Lazareva subota pala baš nekako u to vrijeme, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa svoga tek rođenog sina, opere po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ, i izraste u lijepog i snažnog mladića. Pričalo se na Romaniji da ih je bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da u toj porodici djeca više nisu umirala.

Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, pa i u Crnu Goru, i tako svi Srbi počeše da umivaju svoju nejač, a i sebe, sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.

Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski, i uznijela se u carstvo nebesko. Ja sam zapamtio ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da pitam iz kog sela bješe ona baka, koja je srpskom narodu otkrila tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.



_________________
 
sanjica_021
*Doktorovo~slculence*
*Doktorovo~slculence*



Godine: 46

Datum registracije: 12 Feb 2003
Poruke: 13486
Mesto: Izrael / Novi Sad / Uskoro i Vojvoda Stepa

blank.gif
PorukaPostavljena: Uto Jun 28, 2005 11:59 pm    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Najlepse Vaskrsno jaje
U srpskom narodu postoji predanje da je jedan seoski knez objavio da će svog sina jedinca oženiti djevojkom koja mu donese najljepše vaskrsno jaje. Momak je bio dobar, lijep i stasit, pa su ga sve udavače iz okoline željele za muža. Danima su razmišljale kako da njihovo jaje bude najljepše i kako da pobjede svoje suparnice. Jedna djevojka je lukavo smislila da na jaje prilijepi svoj minijaturni portret, koji je naručila od jednog poznatog slikara. Druga djevojka je dala da se u ljusku utisnu biseri i drago kamenje, a neka bogata udavača je od zlatara naručila bogato ukrašeno, zlatno jaje.

Siromašna djevojka, po imenu Milica, je čvrsto vjerovala da ona nikako ne može da pobjedi u ovom takmičenju jer nije imala nikakvih mogućnosti da pripremi ili kupi neko skupocjeno jaje. Ipak, pošto je knez naredio da sve djevojke treba da učestvuju u takmičenju, poslije dužeg razmišljanja je zaključila da je najbolje da njeno jaje bude onakvo kakva je i ona sama - lijepa i skromna.

Smislila je i kako će to postići. Odabrala je jedno krupno jaje bijele ljuske, pa je na njega prilijepila nekoliko ovlaženih listića peršuna. Zatim je sve uvila u komadić, poput gaze rijetkog platna, da se listići ne bi odlijepili, i spustila jaje u vodu sa puno lukovine (listovi glavice crvenog luka). Kuvala je svoje jaje tridesetak minuta. I kada je skinula platno, ukazalo se smeđe obojeno jaje sa lijepim, bijelim šarama u obliku listića peršuna. Jaje je namazala sa malo ulja, da bi ono postalo još ljepše i sjajnije.

Legenda kaže da je mudri seoski knez pažljivo pregledao sva jaja koja su djevojke donijele i odlučio da za najljepše jaje proglasi ono koje je bilo obojeno na jednostavan, ali atraktivan i do tada neviđen način - pomoću biljaka koje rastu u Milicinoj bašti.

Od tada se nežno-bijeli listovi često viđaju na uskrsnjim jajima, a za to se koriste ne samo peršun već i listovi mirođije, maslačka, kao i drugih biljaka. A umjesto lukovine, za osnovnu boju se upotrebljavaju i spanać, koji daje lijepu zelenu boju, cvekla za ružičasto-crvenu ili šafran za žutu boju.

Ja lično mislim da bi svaka djevojka trebala da zna ovu priču. Možda će nekada biti raspisan konkurs sličan ovome, u kome ulog neće biti samo jedan obični knez, nego pravi pravcati - princ.

_________________
 
sanjica_021
*Doktorovo~slculence*
*Doktorovo~slculence*



Godine: 46

Datum registracije: 12 Feb 2003
Poruke: 13486
Mesto: Izrael / Novi Sad / Uskoro i Vojvoda Stepa

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Jun 29, 2005 12:00 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Legenda o prokletstvu sela
Leganda kaže da je u jednom selu živeo bračni par koji je bio u prijateljskim odnosima sa seoskim sveštenikom. Često su se posećivali pa je posle izvesnog vremena muž postao sumnjičav.

Jednog dana, sveštenik je, kao i obično došao da poseti prijatelje. Glasno je dozivao i nakon toga ušao u kuću. Zatekao je ženu kako prede.

Samo što je upitao gde joj je muž, muž je ušao u kuću i napao sveštenika da mu radi iza ledja, te da želi da mu preotme ženu.

"Naučiću ja tebe pameti" - vikao je gnevni muž i nesrećnog sveštenika svezao za drvo nasred dvorišta.

Vest o tome se nadaleko pročula, pa je tako dospela i do Vladike, koji je došao u selo, održao veliku Službu i glasno se pomolio:

"Ako je sveštenik kriv neka se osuši tako vezan za drvo, ali ako nije kriv neka se osuši drvo. U selu neka zauvek zavlada nesloga i meštani sve što im bude potrebno neka traže u drugim mestima".

Nekoliko dana kasnije drvo se osušilo a kletva je sve više počela da se ostvaruje.

Ovu legendu je na osnovu kazivanja starih meštana zapisao Vikentije Jovanović, novinar i urednik Radio Novog Sada, redakcije na rumunskom jeziku, i objavio u Almanahu na rumunskom jeziku za 1995. godinu.

_________________
 
sanjica_021
*Doktorovo~slculence*
*Doktorovo~slculence*



Godine: 46

Datum registracije: 12 Feb 2003
Poruke: 13486
Mesto: Izrael / Novi Sad / Uskoro i Vojvoda Stepa

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Jun 29, 2005 12:08 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Legenda o nastanku Sokobanje

Nekad, u vremena davna, silan velmoža, gospodar tvrdog Soko-grada, jahaše kotlinom. Odjednom, smrači se nebo nad Ozrenom, sevnu munja sa Oštre čuke, grunu grom i zadrhta zemlja sve do Šiljka na surom Rtnju. Skoči uplašeni hat. Jahač pade s njega i izgubi svest. Kada se gospodar Soko-grada osvesti, učini mu se da su mu sve kosti polomljene. Nije mogao na noge da se osloni. Ležao je tako i čekao smrt. Iznenada, začu klokot vodenog ključa. Polako i bolno se pridiže, da se bar žedan od sveta ne rastavi.
Kad velmoža prvi gutljaj vode s dotle vrela nepoznatog popi, u glavi mu se namah sve razbistri. Kad desnicu ruku u vodu stavi, snaga u njoj ožive. Kad gospodar Soko-grada vide, onako u odelu gospodskome, okupa se u kladencu, ozdravi odmah, pa se orno vrati u tvrdi grad. Odmah naredi da se kuća nad izvorom digne.
Zamalo proču se glas o vodi isceliteljici na sve četiri strane sveta. Sa svih strana navali kljasto i bogaljasto - oni što im duša u nosu bejaše da na ključu vode vidarice melemom svojim boljkama potraže.
Ozdraviše mnogi od vode u kotlini među Ozrenom i Rtnjem. Oni što su najviše bolni bili, tu domove podigoše".

_________________
 
sanjica_021
*Doktorovo~slculence*
*Doktorovo~slculence*



Godine: 46

Datum registracije: 12 Feb 2003
Poruke: 13486
Mesto: Izrael / Novi Sad / Uskoro i Vojvoda Stepa

blank.gif
PorukaPostavljena: Sre Jun 29, 2005 12:50 am    Naslov poruke: Na vrh strane Na dno strane

Legenda o Mionici

Odgonetnuti tajnu svog imena, poreklo svoje porodice, pa i tajnu imena svog rodnog kraja, nije samo istraživački i arhivski posao. Ponekad se on sastoji i od intuitivnih naslućivanja, umnoženih prepričavanja i mnoštva namaštanih početaka.

O tajni imena Mionice postoji više predanja. Neka su zaboravljena, a druga su toliko suvoparna i neprijemčiva, da su prosto sama sebe osudila na zaborav.



" Uz voštanicu, pod prašinom i požutelim listovima stoji perom i drhtavom rukom ispisano predanje". Prava ikonografija za komično nagađanje i patetično preterivanje.

Predanje kaže da se u vreme srednjovekovne srpske države selo zvalo Tuvari. Kasnije ga je, vele, Knez Lazar nazvao Malim Sremom.





Pominje se i ime Donja Ribnica. Današnje ime se vezuje za doseljenje nekog Živka iz sela Mionice u okolini Užica. Doselivši se ovamo u pusto, iseljeno mesto, Živko mu je navodno dao ime svog pređašnjeg sela. Narodna tradicija ne daje preciznije podatke o vremenu Živkovog doseljenja. Međutim, postoji još jedna legenda, koja ne uozbiljuje svojom faktografijom, ali uzbuđuje i mami svojim sadržajem.



Negde pred Prvi srpski ustanak, na ovom mestu, postojao je Han i jedva nekoliko kuća u blizini. Han, svratište namernika i slučajnih prolaznika, užurbanih trgovaca i očajnika. Pred njegovim vratima sa komadom utehe često su se mogli videti prosjaci, pijanci, kljasti, slepi i "blaženi", a unutra se odvijao "društveni" život pred Prvi ustanak kako bi to utvrdili istoričari na autopsiji vremena. Hanom je gospodarila, krčmarica Miona, vitka i zanosna, duge plave kose i nebesno plavih očiju, (kako bi to zapisao stereotipni liričar) koja je svojom lepotom i izgledom prkosila azijatskim ugarastim namernicima i crnpurastim srbima mešancima, čije nesrećnice majke nisu izbegle sladostrasnoj pošasti koja je hrupila sa Dalekog i Divljeg Istoka. (dodao bi postmodernista, da razbije podsećanje na poznate klasične uzore).



U taj Han je dolazio Crni Đorđe. Kažu da je Miona toliko omilela KaraGeorgiju da je on odmah po izbijanju ustanka i pridobijanju nešto malo vlasti od vlastoljubivog Praviteljstvujušćeg Sovjeta, odlučio da čitavo naselje nazove Mioni-ca.



Ovo ime od milja dato krčmarici Mioni, može da govori samo o dve stvari. Ili je sadržaj noći provedenih u Hanu bio takav da bi se oko njega meračili sladostrasni Bora Stanković i nešto rudimentarnije pikantni Baranin ili je ta stvar bila toliko delikatna, ukrašeno biljurom, poprskana cvetom kadulje umočenom u rastvor hipermangana i prelivena po pergamentu, što ga je hećim sa dvora Lazarevog, preneo pod podsuknjom svoje dubrovačke ljubeznice, uz vizantijsko plavo R.M. Točka, kako bi ozbiljno i popularno seirio pisar na vizantijskom dvoru, M. Pavić.



Što se legende tiče, Mionica je izvesno dobila ime po vilinskoj krčmarici Mioni, koju je Crni Đorđe voleo i nikad dosegao. Ona je ostala za njega željena i nedostižna, čak i dok je čežnjivo iz dosadne Austrougarske ravnine gledao preko Save. U Radovanjskom lugu delić pred bljesak kumovske sekire, tiho je prošaputao:



- Mionica! I Izdahnuo! Baš tada Miona je vriskom pokušala da pobegne od noćnih mora, koje su je obuzele. Niko iz okolnih kuća nije čuo vrisak. Dok je blještala sekira na mesečini Srbi su kao i obično spavali dubokim i "pravednim" snom.

_________________
 
Prikaz poruka:   
Upišite novu temu   Odgovorite na temu    www.domaci.de Forum Indeks -> ~ Istorija sveta ~ -> ~ Mitovi i legende ~ -> Srpske legende Vreme je podešeno za GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

 
Pređite u:  
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu
Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu
Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu
Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu
Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma





- Burek Forum - Doček Nove 2018. godine - Venčanja, svadbe - Proslave - TipoTravel - Kuda večeras - Anwalt - legal -

Bookmark to: Twitter Bookmark to: Facebook Bookmark to: Digg Bookmark to: Del.icio.us Bookmark to: StumbleUpon