Grcka

sanjica_021 · *Doktorovo~slculence*

LEGENDA

Jednom davno na Olimpiji je održan savjet 12 Bogova.Posejdon bog mora i Atina boginja mudrosti su polagali pravo na Atiku.Kada je došlo do obračuna Posejdon je udario u stjenu Akropolja svojim trozupcem i u tom trenutku potekla je voda. Atina je kao odgovor udarila pored sa svojim kopljem i prvo maslinovo drvo je izraslo. Bogovi su konačno proglasili Atinu kao pobjednicu i tako je postala zaštitnica grada, koji je po njoj nazvan.

ISTORIJA

Da bi govorili o istoriji Atine moramo se vratiti 2000 godina unazad kad je ona bila jedan mali nezavisni država-grad.Oko 621 god.p.n.e. legionar po imenu Drakon se pojavio u Atini i sastavio zakonik. Njegovi zakoni su bili toliko strogi da je njegov donosilac postao besmrtan riječju "drakonski" . Rečeno je da su zakoni napisani krvlju a ne tintom zato što je veliki broj zločina kažnjavano smrtnom kaznom.

Ovi zakoni su vladali sve dok Solon, koji je još i nazvan osnivačem Atinske demokratije, nije ukinuo smrtnu kaznu za sve zločine osim ubistva. On je uveo reformu i u izbore u kojim su svi imali pravo glasa osim robova, tako da su svi učestvovali u državnoj upravi. I tako je počela demokratija.

Sto godina kasnije demokratiji i svemu što su Grci izgradili zaprjetila je Persija. Prva "ekspedicija" bila je 490 god.p.n.e.kad je njena vojska došla u Maraton, blizu Atine . To je bio događaj kad je Grčki vojnik trčao od Maratona do Atine i rekao:"Pobjedili smo. ", i pao mrtav.U drugoj "ekspediciji" Persijance je dočekao Temistokle, atinski vođa koji je izgradio veliku i snažnu flotu. Time je uništio Persijance kod Salamine.

Atina, sada jak pomorska sila išla je prema zlatnom dobu njen tadašnji vladar bio je Perikle. Izgradio je Partenon i veliki broj hramova koji su do danas očuvani.Atina je učestvovala u Peloponeskom ratu protiv Sparte i poslije 27 god. borbe Atina je izgubila 404 god. p.n.e.. Ali Sparta je opstala na vlasti samo 30 god. koju su prekinuli Makedonci.

Ambicija Filipa Makedonskog bila je da ujedini Grke i da proširi Grčku kulturu po Makedoniji i da eliminiše Persiju kao stalnu prjetnju. Njega je nasljedio sin Aleksandar Veliki čiji je učitelj bio Aristotel. Njegova smrt je označila kraj najvećeg klasičnog perioda Grčke u književnosti, filozofiji i umjetnosti. Od tada je Atina polako počela da slabi sve dok nije bila pokorena od strane Rimske vojske.

Sledeći 500 god. Atina je bila u rukama Rima. Pošto je Vizantija bila jedini civilizovani dio tadašnje Evrope veliki broj crkava i manastira nalazi se u Atini. Kada je došla do raskola crkava i organizovanja krstaških ratova Grčka je svedena na nevažnu provinciju, a Atina je postala mali grad. Partenon je pretvoren u džamiju.

Sledećih 400 god. Atina je bila po Turskom vladavinom. U ranim 1800-tih počelo je oslobođenje Grčke , a Atina je oslobođena u martu 1821 god.. Za dan nezavisnosti označen je 25 mart , a 1829 Grci su proglašni nezavisnom nacijom.

sanjica_021 · *Doktorovo~slculence*

AKROPOLJ

Akropolj je krunski dragulj Atine. Sa svojim sačuvanim hramom Partenonom koji je čudo starog svijeta.Izgrađen je između 447 i 432 p.n.e. i najveći broj predmeta nalazi se u muzeju pored Partenona. U naosu Partenona nalazi se statua od zlata i slonovače Atine Partenos. Na Akropolju se nalazi i hram Erehtejona sa karijatidama umjesto stubova na jednom od portika.

sanjica_021 · *Doktorovo~slculence*

ZEVSOV HRAM

Jedan od najvećih hramova antičke Grčke. Gradnja hrama je počela u šestom vijeku p.n.e. a hram je završen tek 700 godina kasnije.Hram je posvećen bogu Zevsu i veliki broj Korintski stubova i danas stoji.

sanjica_021 · *Doktorovo~slculence*

DIJONIZIJEVO POZORIŠTE

To je najstarije Grčko pozorište i nalazi se u podnožiju Akropolja. Tu su se nekada davno izvodile Euripidove, Aristofanove i Sofokleove drame.

sanjica_021 · *Doktorovo~slculence*

Jos malo Istorije...

Početak evropske istorije, kada su kraljevstva i carstva civilizacija na Orijentu cvetala i propadala, počinje dolaskom Grka. Prvi, stidljivi koraci ka usponu, od primitivne kulture do vrhunske civilizacije, učinjeni su na prostoru Egeja u toku Bronzanog doba (2800-1100 p.n.e). Bilo je to doba trgovine i komunikacije među narodima u kome je uglavnom vladao mir, koji bi povremeno bio prekidan krvavim ratovima. Oblast Egeja imala je ključnu poziciju pri svakoj trgovini među narodima koji su dolazili sa severa iz Male Azije ili Severne Afrike tokom 2. i 3. milenijuma p.n.e. Celokupna egejska civilizacija bila je zasnovana na vojno pomorskoj moći i trgovini. Stanovnici starog sveta preneli su svoju trgovinu na ostrva i priobalno područje Egeja, a samim tim su doprineli povećanju materijalnog bogatstva. Krit je bio u stalnoj trgovačkoj vezi sa ostatkom Egeja gde su izrastale nove, male, nezavisne civilizacije, od kojih je Kikladska bila najznačajnija. Grupa Kikladskih ostrva je bila isuviše mala da bi mogla primiti veliki broj stanovnika, međutim bogatstvo minerala i metala uz izuzetno povoljan geografski položaj, dodelio je ostrvima veoma važnu ulogu tokom ranog bronzanog doba.

Zavisno od mesta razvitka egejskih civilizacija ili u zavisnosti od određenih karakterističnih arheoloških ostataka, dobile su ime, Minojska po Kritskom legendarnom kralju Minoju; Kikladska po grupi ostrva; Mikenska po gradu Mikeni. Postojala je i Trojanska civilizacija, u regionu Troje, na severo-zapadu Male Azije. Dolaskom Dorana sa severa Bronzano doba se završava svuda između 1100 i 1000 g.p.n.e. Njihov dolazak je predstavljao poslednji udarac mikenskoj civilizaciji. U međuvremenu Pelazgi i Joni napuštaju kontinentalni deo Grčke pod pritiskom Dorana osvojivši Peloponez. Prešli su more i nastanili se na sevrnim egejskim ostrvima i duž maloazijske obale. Tu su izrasli veliki gradovi koji su već od 7. i 6. veka p.n.e. postali centri brilijantnih civilizacija. Među bogatim gradovima izdvajali su se Klazomenea, Alikarnasos, Kolofon, Smirna, Fokea, Samos, Efes i iznad svih Milet. Oni su bili kolevka nauke i filozofije i prvi gradovi koji su se razvili u gradove-države. Prije nego što su potpali pod vlast Lidijaca i Persijanaca, pomogli su da se oblasti Mediteranskog i Crnog mora otvore uticaju grčke civilizacije. Krajem tog perioda (6. vek p.n.e.) pojavljuju se dve suparničke sile, Sparta i Atina.

Sa pojavom Homera i njegovih epova, Illjade i Odiseje, Grčka hita ka novom dobu ubrzanog napretka koji ju je uveo u period danas poznat kao Klasično doba (500-323. g.p.n.e.). To je period koji je iza sebe ostavio najpoznatije spomenike i relikvije.

Period od 480. do 431. g.p.n.e. karakteriše dominacija velikog državnika Perikla, koji je inicirao građenje velelepnih zdanja među kojima se ističu Partenon i Propileji na Atinskom Akropolju. U spoljašnjoj politici Atinska imperija je doživela vrhunac. Što se tiče unutrašnje politike, bila je zasnovana na principima široke demokratije formiranjem narodnog sabora kome je svako imao pristup i stvaranjem saveta ”vojskovođa� koji su birani svake godine.

Peloponeski rat (431-404. g.p.n.e.) ,koji je nagovestio propadanje Atine, u suštini predstavlja posledicu neizmernog straha koji su Spartanci osećali u odnosu na snažnu i moćnu Atinu.

Velika epidemija 430. g.p.n.e. , fatalni nesporazumi oko strategije koju je trebalo primeniti nakon Periklove smrti 426. g.p.n.e. definitivno su bacili Atinu na kolena i podredili dejstvu brutalne diktature koju joj je Sparta nametnula.

4. vek p.n.e. donosi Grčkoj, oslabljenoj dugotrajnim ratovanjem, pretnju po mir od strane novonastale sile- Makedonije. Najveći atinski orator Demosten je ubedio Atinjane da treba da se suprotstave Makedoniji što je dovelo do pogubne bitke kod Heronije 338. g.p.n.e. Sudbina Atine i nekolicine drugih gradova-država prešla je u ruke Makedonije.

Pod vlašću Makedonije uspostavljeno je, na neki način, jedinstvo naroda u elementarnoj formi koje je za vreme Aleksandra Velikog ojačano. Period između 4. i 2. veka p.n.e. poznat je kao Helenističko Doba. Pre svoje smrti 323. god. p.n.e., Aleksandar je bio vladar ogromne imperije a narod prvi put postaje poznat pod imenom Heleni. Nakon njegove smrti dolazi do raspada imperije. Grčka pada pod vlast Rima. Grčka po prvi put dobija javne puteve, akvadukte, mostove i javna kupatila. Što se umetnosti tiče, više su se bavili monumentalnim spoljnim izgledom, težeći masivnim i razmetljivim zdanjima koja su ukrašavali trijumfalni lukovi, uklesani reljefi i freske. Što se tiče skulpture, skulptori su zahtjevali apsolutnu perfekciju i predmeta i izrade.

Šta više, i tokom vladavine Rima, grčki gradovi-države zadržali su svoju nadmoć u filozofiji, suptilnoj umetnosti i nauci. U Rimskom periodu (146-138. g.p.n.e.) došlo je do širenja hrišćanstva na tlu Grčke. Sveti Pavle je na Marsovom brdu u Atini, kao i širom zemlje ispovedao novu veru a generaciju kasnije Sv. Jovan je napisao Otkrovenje na ostrvu Patmos. Kada je došlo do podele Rimskog Carstva , na Istočno i Zapadno Carstvo, Grčka je postala deo Vizantijskog Carstva koje je bilo pod toliko velikim uticajem grčke misli i umetnosti, da je grčki jezik postao službeni jezik zamenivši latinski. Vizantijsko doba (od 395. do 1453. g.n.e. ) je trajalo 1000 godina. Tokom ovog perioda razvila se umetnost, kultura i običaj, koji su svojstveni ovom periodu, i u kojima se ogleda veoma jak uticaj i tesna veza koja je postojala između crkve i države. U crkvenoj arhitekturi razvio se karakterističan i veoma poznat stil pod imenom Vizantijski stil sa ukrštenim poprečnim brodom koji ima okruglu kupolu, i hramovi u stilu bazilike sa uzdignutom centralnom lađom i jednom ili dvema lađama na po svakoj strani koje su oivičene stubovima i kolonama.

Mozaici i freske kojima su crkve bile ukrašene bile su izuzetno visokog umetničkog nivoa u ovom periodu koji je doživeo svoj kraj kada je Otomansko carstvo pokorilo Vizantiju 1453. god. Sa padom Konstantinopolja, glavnog grada Vizantijskog Carstva, 1453. god. Turci su zauzeli najveći deo Grčke. Grčka je ostala pod vlašću Otomanskog carstva do 1821. kada su se razni oslobodilački pokreti ujedinili i poveli Grčku u borbu za nezavisnost (1821-1834).

Moderna Grčka nastaje sa odbacivanjem turskog ropstva. Zemlja je postala priznata kao nezavisna država od strane velikih sila (V. Britanije, Francuske i Rusije) 1830. god. a prva monarhija uspostavljena je dolaskom na presto kralja Otta iz Bavarije. U toku sledećih nekoliko godina grčka nacija pokušavala je da pod svoje okrilje dovede teritorije koje su oduvek bile naseljene Grcima. Poslednji put pripojena je teritorija koja je poznata pod imenom Dodekanisa. Ova grupa ostrva pripojena je Grčkoj za vreme Drugog svetskog rata.

Mala zemlja sa dugačkom istorijom, zemlja koja se uvek borila za visoke ideale slobode, danas korača ubrzanim koracima ka progresu i može biti zadovoljna postignutim rezultatima koji se odnose na razvoj nacionalnog standarda. Delom zbog geografskog položaja duh koji krasi narod ove zemlje kao i zbog njenog položaja koji zauzima na Istočnom Mediteranu, karakter Grka ostao je skoro nepromenjen što je doprinelo da svaka nova generacija Grka bude neraskidivo povezana sa svojim precima, a da pri tome istovremeno zadužuje buduća pokoljenja. Država, koja svakako uvek brani interese Grčke, nadležna je za očuvanje nacionalnog blaga, odbranu svojih današnjih interesa i budućih nada.

sanjica_021 · *Doktorovo~slculence*

UMETNOST

Grčku civilizaciju danas doživljavamo kao vreme oblikovanja osnovnih načela zapadnog sveta. U dugogodišnjem razvoju duhovne kulture koji Grčka kultura obuhvata ukupne rezultate nauke, filozofije, umjetnosti, ali i društvenih odnosa, Grci stvaraju norme i pravila koje generacijama prihvatamo kao istinske vrednosti. Posebno u periodu između V i IV veka nastaju vrhunska dela likovnog stvaralaštva zasnovana na jačanju svesti o čovekovoj vrednosti i slavljenju životne snage . Grci poznaju dostignuća istočnih civilizacija i prihvataju mnoge elemente njihovih kultova, ali ih prevode u jedno mnogo humanističkiju formu. Predstave božanstava postaju potpuno antropomorfne, a mitovi su puni prizora u kojima se ljudi uspevaju othrvati volji bogova zahvaljujući razumu i lukavstvu.

Pod pojmom Grčka kultura podrazumevamo dosege heladskih plemena na području grčkog kopna, Jonskih ostrva, Male Azije i južne Italije u periodu od najezde Dorskih plemena sa severa u Peloponez u XI v.p.n.e., pa sve do propadanja nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog i dolaska Rimljana u I v.p.n.e.

U analizi likovnog stvaralaštva Antičke Grčke uobičajena je podela na: Protogeometrijski stil ( XI-X v.), geometrijski stil (X-VIII v.), arhajski period (650-480), strogi stil (480-450), klasiku (450-330) i helenizam (330-30. g.p.n.e.).

PROTOGEOMETRIJSKI I GEOMETRIJSKI STIL

Dugi period između XII i VIII v.p.n.e. predstavlja razdoblje propadanja kretske i mikenske baštine nakon najezde Doranskih plemena oko 1200. g.p.n.e. pred čijom ratničkom surovošću dio starosedelaca beži na obale susedne Anatolije gde se kasnije razvijaju Jonski gradovi u kojima se očuvala ljupkost i maštovitost umetničkog izraza. Dugi period srastanja novih i starijih stanovnika i razvijanja svijesti o pripadnosti jednoj kulturi rezultirao je u VIII v. svešću da su oni pripadnici jednog naprednog heladskog naroda nasuprot mucavim »barbarima « koji ne govore grčkim jezikom. Međutim, dugotrajno obrazovanje kulture rezultiralo je razvojem samostalnih gradova-država koji imaju različita uređenja i često dolaze u sukobe, ali i dele mnoge zajedničke vrednosti- posebno u umetnosti i religijskim manifestacijama.

Ovo prvobitno razdoblje razvoja grčke civilizacije je obeleženo stalnim sukobima pa je razumljiva sasvim retka pojava umetničkog stvaralaštva. Strogost svakodnevnog života se prenosi i u umetnost. Pogrebne amfore se prekrivaju geometrijskim ukrasima, svaki naturalistički motiv je zamenjen prostim pravilnim geometrijskim telima lomljenim ili neprekidnim. Tek u VIII v. na atenskim amforama se javlja ljudski lik, ali još uvek unutar geometrizirajućeg stila: među pojasevima apstraktnih motiva prikazane su pljosnate crne figure u krajnje shematiziranoj gesti.

Krajem ovog razdoblja jačaju kontakti sa sirijsko-asirskim narodima što rezultira prodorom maštovitih i slobodnijih motiva (stilizirane životinje i jak kolorizam) u grčku umetnost.

ARHAJSKI PERIOD

Do suvislog i vlastitog izraza u umjetnosti dolazi u takozvanom arhajskom razdoblju između 650. i 480. g.p.n.e. Ovo je period koji je pre svega obilježen konačnim organizacionim definiranjem gradova-država i bez obzira na proturječnosti despotskih i stanovitih demokratskih uređenja, dovodi do oslobađanja individualnosti. Kao da se oslobađa stvaralačka maštovitost u svim civilizacijama do tada podređena programskim i kultnim zahtevima. Neiscrpna riznica grčke mitologije traži likovnu materijalizaciju omogućavajući umetnicima razvijanje vlastitog stila i izraza koji postaje prednost pa mnogi od njih po prvi put u istoriji potpisuju svoja dela.

Na vazama se razvija tzv. stil crnih figura, ljudski likovi se i dalje slikaju siluetno u crnoj boji, ali već je očito nastojanje da se ugrebanim belim linijama obrade detalji mišića i opreme. Sličan rezultat je i u kiparstvu koje doživljava potpunu afirmaciju. Nage figure mladića kourosi i devojaka kore koji najverovatnije predstavljaju bogove Apolona i Atenu u početku su rađeni u drvetu pa i kasniji primjeri rađeni u kamenu zadržavaju ukočenost i simetričnost neophodnu pri obradi drvenih trupaca. Kasnija rešenja pokretom noge u prostor ili nekim detaljem (naglašenim arhajskim smeškom) nastoje prevazići ovu beživotnost, ali tek upotreba bronze u izradi skulptura u prirodnoj veličini omogućuje nesputaniji pokret u prostor koji će u klasičnom razdoblju doseći vrhunac grčke izračajnosti.

Kiparstvo u celom periodu grčkog stvaralaštva ostaje neposredno vezano za građevinarstvo. Hramovi kao vrhunci grčkog nastojanja da objedine strukturalnu monumentalnost i harmoničnost nose celom svojom slobodnom površinom reljefe i skulpture.

Hramovi su takođe prvobitno građeni u drvetu pa mnoga njihova rešenja nose sjećanja na prvobitni materijal. U unutrašnjosti se nalazi naos ili cella, u kojoj je smješten kip božanstva kojem je posvećen hram. Proračunatim geometrijskim odnosima, zasnovanim na zlatnom preseku nastoji se postići proporcionalizirana jednostavnost izražena racionalnim matematičkim vrednostima kao ideal i dokaz moći razuma da obuzda prostor.

Već se u arhajskom razdoblju definišu sva tri arhitektonska stila poznata Grcima i čije se osobine prvenstveno izražavaju kroz oblik stuba.

Dorski stil je strog i masivan. Stub je neposredno položen na stilobat, uzdužno je izbrazdan sa 16 do 20 kanelura, a na kapitelu se završava sa ehinom i abakom, koji sačinjavaju jednostavan i snažan kapitel. Prvobitno je dorski stil dominantan u gradnji i svojom jednostavnošću i monumentalnošću simbolizuje snagu.

Jonski stil nastaje u Joniji i ređe se sreće u kopnenoj Grčkoj. Odlikuje se vitkijim stubom položenim na okruglu stopu, kanelure su dublje i gušće, a završava se karakterističnim kapitelom u obliku dve simetrične volute. Dorski arhitrav je kompaktan sa jasno diferenciranim nizom triglifa i metopa dok je na jonskom vertikalnost naglašena horizontalnim udubljenjima i neprekinutim frizom iznad. Jonski stil doživljavamo kao simboliziranu eleganciju i ženstvenost i rešito pocrtava razlike u umjetničkom karakteru Jonske i kopnene Grčke.

Korintski stub jednak je jonskom u svemu, osim u obliku kapitela. On je ukrašen stilizovanim lišćem akanta čiji se listovi savijaju i slikovito prepliću. Građevine sa ovim stubom češće nastaju tek u periodu Rimskog carstva.

KLASICIZAM

Vrhunac svoje umetnosti Grčka doživljava u periodu obeleženom odbranom od persijske najezde i peloponeskim ratovima između demokratskih polisa sa Atinom na čelu (Delski savez) i aristokrtskih predvođenih Spartom. Atina postaje predvodnik u umetničkom oblikovanju, posebno za vreme Periklove vladavine i gradnje kompleksa atinske Akropole. Mada su mu graditelji Iktin i Kalikrat, najsnažniji pečat na centralnom hramu Partenonu ostavlja kipar i rukovodilac cjelokupne gradnje Fidija stvarajući vrhunska dela grčke umetnosti. 159 m neprekinutog friza sa prikazom Panatenejske povorke sa poklonima boginji Ateni oko čitavog hrama, ogromna skulptura u »hrizelefantskoj « tehnici (kombinacija zlata i slonove kosti) Atene koja je u ruci držala figuru u prirodnoj veličini postavljena u unutrašnjosti cele (danas uništena), samo su najpoznatija dela Fidije koji važi za najznačajnijeg antičkog umetnika.

Savršena ravnoteža realizma reljefa i arhitektonskih elemenata, nježna modelacija oblika i tekstura na do tada neviđeno proporcionalnim likovima, ali koji zadržavaju onu arhajsku suzdržanost i ravnotežu, zahvaljujući Fidiji, predstavljaju ideal svakog narednog umjetničkog izraza inspirisanog antičkim klasicizmom.

Kasnija dogradnja Erehtejona sa šest stubova u obliku žena (karijatide) te drugih objekata oblikovalo je uzvisinu Akropole u vrhunski spomenik ljudskog duha i umjetnosti, danas, nažalost opljačkan i rasparčan širom svetskih muzeja.

HELENIZAM

Ratovima razjedinjena heladska plemena su predstavljala lagan plijen za ratnička makedonska plemena . 338. g.p.n.e. nakon bitke kod Heroneje cela kopnena Grčka je pala pod vlast Filipa Makedonskog. Njegov sin, Aleksandar Makedonski , nastavlja osvajanja stvarajući do tada neviđeno carstvo. Aleksandrova osvajanja prednje Azije i severoistočne Afrike doprinose širenju grčke kulture i umetnosti. Aleksandrija, Antiohija, Pregam i Rodos postaju glavni centri i žarišta širenja helenske kulture. Istovremeno dolazi do mešanja dominantne grčke kulture sa azijskim i egipatskim elementima i mada iz ovog spoja neretko izrastaju vrhunska dela neobične privlačnosti, ovo je period odumiranja klasicizma kao vrhunskog dometa grčke kulture.

Grčki stvaraoci više nisu činioci samostalne kulture i sigurnog društva, oni sada postaju puki trgovci koji više teče da zadovolje ukus naraslog tržišta nego što oblikuju dela dostojna svojih prethodnika. Tehnička vještina i dalje zadivljuje, ali više je ne prati težnja za uzvišenim, za izražavanjem ideje. Umjetnik pripada pokorenom narodu i nema više ideala koji ga podstiču, on počinje razmišljati samo o zadovoljenju naručiocevih želja.

Ona klasicistička uravnoteženost fizičkog i duhovnog izraza na skulpturama u helenističkom periodu nestaje i ustupa mjesto prenaglašenosti pokreta i emocionalnog stanja (Laokonova grupa) što nam danas deluje prepatetično.

146. g.p.n.e. Grčka pada pod vlast Rima, ali ponovo grčka umetnost nadrasta osvajača dajući neizbrisiv pečat helenizma dugotrajnoj rimskoj imperiji. Duboko ostavljajući tragove kroz naredne vekove i prenoseći svoje vrednosti i ideale na buduća pokolenja, grčka umetnost i danas predstavlja jedan od osnovnih elemenata evropske civilizacije.

sanjica_021 · *Doktorovo~slculence*

TROJANSKI RAT

Najveci rat,koji je uzdrmao ljude iz doba,danas nama, daleke proslosti,svakako je bio pohod na Troju. Deset godina je trajao taj strasni sukob, u kome su zivote izgubili mnogi heroji. Ahajci i Ajolci, Heleni sa kontinentalnog dijela Grcke,opsjedali su i pobjedili Trojance, Maloazijske Grke. Trojanski rat je, po legendi, zapocet zbog ljubavi lijepe Helene. Medjutim, taj rat nikako nije bio mitski, sto neosporno dokazuju arheoloska iskopavanja, koja su na svjetlost dana iznjela sve sto je Homer opisao u Ilijadi. Danas je svima poznato da su Ahajci presli na suprotnu obalu, sa svom svojom vojskom i opremom kojom su raspolagali, kako bi osvojili plodnu i razvijenu Troju. Bili su to jaki i hrabri borci.Zar, sa takvom vojskom ne bi mogli da ucine svojim neizmjerna bogatstva Troje, da svojim kucama dovedu njihove prelijepe zene i pograbe sve ono najljepse sto je postojalo u Ilionu?Komunikacija ni u kom slucaju nije predstavljala problem. Trojanci su bili ljudi koji su pripadali istom plemenu, i, sta vise, bili su im i rodjaci. Ahajci su raspolagali vojskom od 100. 000-135. 000 ljudi i flotom od 1.186 brodova. U pohodu su ucestvovali svi vladari Ahajaca i Ajolaca. Trojanci su imali izvrsno utvrdjeni grad, a mogli su da se oslone i na pomoc susjednih plemena, od kojih su neka bila helenskog porjekla a neka stranog: Likijci, Misijci, Kikonci, Paflagonci, Frigijci, Karesi, Trakijci, Asirci sta vise i Etiopljani, a moguce i Egipcani. Ovaj veliki rat proslavio je nadaleko cuvene homerske junake: Ahila. lik koji dominira Ilijadom, Agamemnona, Odiseja, Hektora, Parisa i mnoge druge. Anticki istoricari navode da je povod i razlog izbijanja Trojanskog rata, bili potraga za novim zemljistem. Mit koji opisuje nastanak i tok ovog sukoba, upucuje na dogadjaje i cinjenice, koje svakako zasluxuju paznju, i koje obavezno treb spomenuti. Sve je zapocelo prilikom svadbenog veselja, na svadbi Peleji i Tetide.

[Pelej je bio kralj Ftije, gdje su zivjeli Mirmidonci. Stara legenda kaze da Mirmidonci nekada bili mravi , koji su se preobrazili u ljude, kako bi omogucili osnivanje ovog kraljevsva. Pelej se ozenio Tetidom, boginjom mora. Svi bogovi su dosli na njihovu svadbu, da ih darovali i svojim prisustvom uvecali svadbenu svecanost. Jedina boginja koja nije bila pozvana bila je Erida, boginja svadje i razdora. Da bi se osvetila prisutnima, ona je u odredjenom trenutku bacila jednu zlatnu jabuku izmedju tri boginje: Here, Atene i Afrodite. Jabuka je, kako kazu, bila iz vrta Hesperida, a na kojoj je pisalo Najljepsoj. Kao sto se moglo i ocekivati, sasvim prirodno, buknula je svadja medju trima boginjama, jer je svaka od njih mislila da je jabuka bas njoj namjenjena. Bilo je sudjeno da ova drama ima tragican epilog i da dovede do potpunog unistenja Troje, kao i do raspada Mikenske drzave, koje su u to doba bile na svom vrhuncu.

Iza Helesponta, na Trojanskom brezuljku, Paris, mladi kraljevic, najmladji sin kralja Prijama , cuvao je stado. Zeus je ovlastio Hermesa da mladom Parisu postavi veoma nezahvalan zadatak: trebalo je da on donese tesku odluku o tome kojoj bi, od tri boginje, trebalo da pripadne zletna jabuka, uzimajuci, pri tome, u obzir sve njihove prednosti. Tri boginje su kraljevicu ponudile svoje poklone, ukoliko presudi u njihovu korist: Hera mu je ponudila vlast u Aziji i Evropi, Atena, junastvo i pobjedu, dok mu je Afrodita ponudila veliku ljubav, u liku prelijepe Helene. Paris do tada nije vidio Helenu. No, glas o njenoj slavi i ljepoti, veoma se daleko procuo, te je on osjetio neizmjernu zudnju za njenom ljubavlju, a ta je zelja bila toliko velika, da je on, bez razmisl;jenja, jabuku ponudio prelijepoj Afroditi. Tada su se, navodno, druge dvije boginje naljutile na njega, pa su onda, u ratu koji je uslijedio, uvijek pomagale Ahajcima u borbi protiv Trojanaca. Afrodita je Parisa posavjetovala kako da zavede lijepu Helenu. Iz Pelejevog i Tetidinog braka, rodjen je Ahil, naj znacajniji junak trojanskog rata. Tetida je zeljela da ucini besmrtnim svoga sina, pa ga je uronula u svetu vodu rijeke Sting, pridrzavajuci ga za petu. Ahilova peta je izraz koji se zadrzao sve do nasih dana, u savremenom govoru, oznacava neciju slabu tacku. Pelej je odveo svoga sina kod KentauraHejrona, da ga on nauci lovu divljih zivotinja, ratnim vjestinama, muzici, slikarstvu kao i svim drugim vjestinama koje su do tog doba bile poznate.]

Trojansko utvrdjenje nalazilo se na planini Ida, nedaleko od Helesponta, kod Crnog Mora. Utvrdjenje su kralju Laomedontu sagradili Posejdon i Apolon. Dogadjaji koji ce u nastavku biti opisani odigrali su se u vrijeme dok je Trojom vladao kralj Prijam, Laomedontov sin, sa svojom suprugom Hekabom.[Prijam je prvo bio ozenjen Arisbom, sa kojom je dobio sina Ajsaka. Kasnije je nju napustio, da bi se ozenio Hekabom.Hekaba mu je rodila mnogo djece. Iako se stari pisci medjusobno ne slazu oko tacnog broja djece koju je Hekaba rodila, neosporno je, da je porodica, koju je sa Prijamom osnovala, bila mnogobrojna.] Prijamu je pravo ime bilo Podark, i bio je brat Hesioni, koja je Telamona pratila do Salamine, gdje se za njega udala, i rodila mu Teukara i Ajanta, koji su kasnije ucestvovali u trojanskom ratu. Ahijci i Trojanci, po svemu sudeci, ne samo sto su vodili porjeklo od istih plemena, nego su najcesce pripadali i istim porodicama. U svom utvrdjenju, u Troji, Prijam je zivio sa svojom mnogobrojnom porodicom, i imao je mnogo djece, sto nije zabiljezeno ni za jednog drugog kralja. Imao je pedesetoro sinova, i veliki broj cerki. Prvorodjeni sin bio je Hektor, a zatim redom, Paris,dejofob, Helen, Polidor, Trojilo i dr. A od cerki najpoznatije bile su Kreusa, Laodika, Poliksena i Kasandra koja je bila obdarena vidovitoscu i prprocanskim sposobnostima.

Trojanci

Paris

Kao sto je prethodno vec bilo pomenuto,Agamemnon, kralj Mikene, ozenio se Klitajmnestrom, a Menelaj njenom sestrom Helenom, Menelaj je vladao Spartom, gdje je docekao Parisa i njegovu pratnju kada su ga posjetili, donoseci mu skupocjene poklone. Kada je Paris ugledao prelijepu Helenu, bio je zadivljen njenom ljepotom. Menelaj je stranog kraljevica docekao sa svim pocastima i obicajima, kojima je iskazao svoju gostoljubivost, ali je vec desetog dana nakon njihovog dolaska morao da otputuje na Kretu. Tada je Paris iskoristijo priliku, i priblizijo se Heleni, koja se nije mogla oduprijeti ljubavi, koju joj je namjenila mocna Afrodita. Zbog toga je primila bogate darove koje joj je Paris donio, i u sred noci posla sa njim. Zaljubljeni par je zatim krisom pobjegao i uspio da se docepa Troje, gdje je proslavljena njihova svadba. Potom je Irida, glasnik bogova, donjela Menelaju na Kretu, glasu o tom dogadjaju.[Menalaj je, kada je saznao tu vjest, smjsta napustio Kretu i odmah krenuo putem Mikene, pravo svom bratu Agamemonu. Tada su, uz pomoc mudrog Nestora, kralja Pile, odlucili da posalju poziv svim kraljevima i junacima sirom cjele Grcke, da ucestvuju u pohodu koji su pripremali, i koji je predstavljao pitanje casti. Otmicar je morao biti kaznjen, jer u suprotnom, od tada, vise niko ne bi mogao da bude siguran u bezbjednost svoje zene, kada bi se tako olako zaboravljala sveta pravili koja podrazumjeva pruzanje gostoprimstva. Bilo je, dakle, neophodno, da svako od njih, ono sto je Paris ucinio Menelaju, smatra licnom uvredom. No, sasvim uobicajno za to doba, i ovdje su sudbina i prorocanstva takodje odigrala znacajnu ulogu, jer svako ko je znao sta ga ceka, tesko se odlucivao na ucestovanje u pohodu. Odisej, snalazljiv i hrabar Leartov sin kralji Itake, vec je tada znao da ce proci dvadeset godina prije nego sto se vrati svojima, pa se zbog toga pretvarao da je lud, kada su ga Agamemnon i Palamed posjetili, pozivajuci ga u pohod. Odise je u to vrijeme bio tek kratko u braku, i samo sto je dobio sina Telemaha. Posjetioci su nasli Odiseja smjesno obucenog, kako se, cineci nevjerovatne gluposti pravi da ore svoju zemlju. Lukavi Palamed je tada, da bi ga raskrinkao, dohvatio malog Telemaha i stavi pred zapregu. Sasvim prirodno, Odisej nije mogao da predje preko tjela svoga sina, vec je smjesta prestao sa oranjem.

Takodje je, i hrabrog Ahileja, majka poslala da se sakrije kod svojih sestara, u palatu Likomeda, kralja Skira. On je otkriven zahvaljujuci Odisejevoj dovitljivosti, koji je u palatu dosao natovaren raznim haljinama, ukrasima i poklonima za kraljeve cerk, ali je medju ostalim stvarima koje su bile namjenjene djevojkama sakrio koplje i stit. Odisej je naredi da se, dok on djevojkama pokazuje poklone, zacuje zvuk trube koja poziva na boj. Tada je Ahilej, ne mogavsi da se uzdrzi, skocio i dohvati se oruzja, koje je prethodno primio medju poklonima, i spremio se za napad. Zatim se i on, otkrivsi svoj identitet pridruzio vojsci u Aulidi. Deset godina je bilo potrebno da se u luku na Aulidi, prikupe svi junaci. Medju poznatim herojima bili su kralj Pile, mudri Nestor Diomed-junak iz Etolije, Veliki Ajant, Mali Ajant iz Lokride, Idaj, kralj Krete Idomedej i drugi.]

AFRODITA, boginja ljubavi i lepote

Trojanci, narod koji je bio privrzen religiji i svojoj tradiciji, odmah su podnijeli bogovima zrtvu, prije pocetka Trojanskog rata, kako bi im oni dali neki znak o buducnosti i ishodu rata. Za vrijeme odrzavanje obreda zrtvovanja, pojavila se jedna zmija cija su ledja bili crvena kao krv. Zmija je izasla iz zrtvenika i uspela se na obliznji platan. Na najvisoj grani nalazilo se gnjezdo vrabaca, u kome je bila majka sa svojim mladuncima. Zmija je progutala svih osam mladunaca, a na kraju i majku. Kada je progutala svih devet vrabaca, Zeus ju je pretvorio u kamen. Za proroka Kalhanta, ovaj neobican dogadjaj znacio je da ce opsada Troje trajati devet godina, i da ce ona pasti tek desete godine. Troja ili Ilijon, prestasvljala je popriste velikih bitaka, sa ogromnim brojem mrtvih, iako ju je Apolon stitio. Prva zrtva na strani Ahajaca bio je Protesijal. Boginje Atena i Hera, pomagale su Ahajskoj vojsci. U homerovom Epu, Ilijadi, opisani su mogi dogadjaji, koji su se odigrali za vrijeme trojanskog rata. U onima koji su bili najznacajniji, ulogu glavne licnosti, koja se uvjek pominje imao je Ahilej.[Ahileju je bilo sudjeno da pogine u Troji, te zbog toga, njegova majka Tetida, upocetku nije zeljela da on
ucestvuje u tom ratu. Medjutim Agamemon, koji je bio i vrhovni vodja, svim silama se trudio da uz sebe ima Ahileja, koji je, sa sobom uvjek vodio svoje neustrasive Mirnidonce. Tokom devet godina, koliko je trajala opsada Troje, Ahile je opljackao i osvoji mnoge okolne gradove, dok je prisvojeni plijen kao i zarobljene zene, donosi i darivao Agamemnonu. Za sebe je zadrzao robinju Diomedu, koja je, ipak, njem bila druga po znacaju, odmah poslije prelijepe Briseide, Brisejeve cerke, koju je namjravao da sa sobom povede kao zenu, kada se bud vratio u Ftiju.Briseida je tadodje bila zarobljena nakon pada Tebe, i bila je kao i Hriseida, ratni plijen nakon pljackaskog pohoda. Kriseida je bila kci Hrisa, svestenika Apoleonovog hrama, po ljepoti i porjeklu jednaka Briseidi,i bila je obecana Agamemonu. Kada je svestenik Hris, koji se u to vrijeme nalazio u Apoleonovom hramu na ostvrvu Smit, doznao da mu je kci zarobljena, obukao je svetu odezdu i ponevsi sa sobom mnoge dragocjene poklone, za otkupninu, uputio se prema logoru Grka sa namjerom da je otkupi. Agamemnon, ne zeleci da selisi Hriseide, grubo je izbacio starog svestenika i time razbjesnio Apolona. Apolonove smrtnosne strele neprekidno su padale na logor Ahajaca, sireci epidemiju kuge, koja se najprije pojavila kod zivotinja da bi se kasnije prosirila i na ljude. To je prestavljalo povod za pocetak svadje izmedju Ahileja i Agamemnona. Prvi je neprekidno pokusavao da ubjedi drugog da vrati Hriseidu njenom ocu, kako bi se zaustavi talas sirenja smrti.Agamemnon je teska srca, mada primoran na kraju ipak oslobodio Hriseidu, ali je odmah preoteo AhilejevuBriseidu, jer je prema njegovom misljenju na taj nacin sebi morao da nadokandi izgubljeni ratni plijen.Razljucen Agamemnovim nepravednim postupkom, Ahilej se, poslije teskih rijeci koje je uputio svom vrhovnom vodji, povuka u svoj sator, ne zeleci vise da ucestvuje u ratu. Trojanci preplavljeni srecom zbog razdorakoji je nastao medju grckom vojskom, dobijaju hrabrost i u zestokom napadu na Grke, nemilosrdno su desetkovali Ahajce, a narocito su bili obdareni, kada su vidjeli da medju njihovim suparnicima nema Ahileja i njegovih Mirmidonaca.]

[Tetida, uvijek prisutni saveznik i oslonac svome sinu, popela se
na Zeusov tron, i obgrlivsi njegove noge lijevo rukom, dok mu desnom milovala bradu, molila ga je, da njenom sinu pruzi moralnu satisfakciju, buduci da mu je sudjeno da mu zivot bude kratkog vijeka. Ponizno ga je zamolila da utice na Ahajce i Agamemnona da uvide znacaj Ahileja, a posebno je zahtjevala da se Agamemnon pokaje za uvredu koju je nanio njenom sinu.I zaista je tako i bilo, nikakva pomoc nije bila pruzena Grcima koji su opsjedali Troju, dok je Apolon, svojim srebrenim lukom usmjeravao Hektorove strijele, kao i strijele ostalih Trojanaca,sejuci smrt u redovima neprijatelja. Uzaludno je Patrokle,Ahilejev najvjerniji prijatelj, molio Ahileja da ne dozvoli dalji prodor Trojanaca, koji su vec uspjeli, da se u potpunosti priblize grckim bodovima sa namjerom da ih zapale. Ahilej je bio neumoljiv. Zatvorivsi se u svoj sator, nije htio ni da cuje o nastavku ratovanja. Tada je njegov voljeni prijatelj Patrokle, sam preuzeo incijativu i krenu u boj, predvodjeci Mirmidonce, i noseci pri tome Ahilejevo oruzje, ne bi li prevario Trojance. Ahilejev oklop bio je jedinstven, i bio je Hefajstovo djelo, koje je on stvorio udobrovoljavajuci Tetidinoj molbi. Kada je Patrokle krenuo u borbu vozeci se njegovim bornim kolima, i noseci Ahilejev oklop i oruzje, u redovima Trojanaca zavladao je haos, pa su poceli da se povrace prema zidinama Troje, uvjereni da se kralj Mirmidonaca ponovo pridruzio boju. Patroklej je uspio ne samo da zaustavi dalji prodor Trojanaca, vec, sta vise, i da nanese velike gubitke. No, dok Patrokle i dalje napredovao, Hektor je uspio da sazna od Apolona, identitet suparnika, te ga je strelom oborio i smrtno ranio. Velika borba se zatim vodila oko Patroklovog tijela i njegovog oruzja. U toj borbi oko mrtvog tjela istakao se Menelaj. Nestorov sin, Antiloh, donio je Ahileju tuznu vijest o smrti njegovog prijatelja. Obuzet bijesom i strasnim bolom, Ahilej je otisao do mjesta gdje se odigrao dvoboj. Njegov vrisak izazvan bolom, bio je toliko strasan, da je rastjerao Trojance koji su se dali u bjeg, napustajuci Patroklovo mrtvo tijelo. Ahilej je tada zaboravio na licne razirice koje je ima sa Agamemnonom i pomirio se sa njim, ne razmisljajuci ni ocemu, osim o strasnoj osveti. Dan nakon Patroklove smrti zatrazio je od Agamemnona da i on zaboravi na njihove medjusobne nesuglasice i izrazio spremnost da se ponovo bori uz njega. Agamemnon mu se tada izvinio za svoje ponasanje, i vratio mu Briseidu, zaklevsi se svime sto mu je bilo najsvetije, da je nije ni dotakao. Ahilej je tada krenuo u borbu, ne obaziruci se na prorocanstva koja su mu predvidjala blisku pogibiju. I sama njegova pojava, bila je dovoljna da se Trojanci razbjeze. Jedino mu se Enej suprostavio i vodio dvoboj sa njim, ali se umjesao Posejdon, koji ih je razdvojio, Ahilej je sve vise napredovao prema zidinama Troje. Trojancima je, zeljan osvete, nanio ogromne gubitke, donjevsi smrt mnogima. Poslije mnogih sukoba i bitaka, naizad je Hektora sreo kod Senovitih kapija. Sve vrijeme, dok su dva heroja trazeci jedan drugoga, procjenivali mogucnosti onog drugod, Zeus je na vagi odmjeravao sudbine Hektoru i Ahileju. Hektoru je bilo sudjeno da pogine jer je prilikom vaganja, naginjao ka Hadu. Zbog toga je u medjusobnoj borbi dva heroja, poginuo Hektor. Medjutim, sama Hektorova smrt nije zadovoljila Ahilejev bijes i zelju za osvetom, pa je vezao Hektorovo mrtvo tijelo za svoje kocije, i tek nakon sto ga je, tako privezanog, vukao nekoliko puta oko gradskih zidina, vratio se natrag, u svoj logor, na Patroklovu sahranu. No, bez obzira na sav svoj bjes, kada se kasnije u Ahilejev sator pojavio Prijam, moleci ga za mrtvo tijelo svog sina da bi ga sajhranio, Ahilej ga je primio ljubazno, i pun postovanja prema starom kralju, ocu svog neprijatelja, predao mu Heraklovo tijelo za sahranu, zaboravljajuci na svoju mrznju. Prijam je potisten, preuzeo mrtvo tijelo prvorodjenog sina i vratio se u Troju, gdje su ga cekale Hektorova zana, Andromaha, i majka, Hekaba, spremajuci sahranu.]

Trojansi rat je bjesnio. Neustrasivi Ahilej sirio je paniku medju Trojancima. U raznim pricama o bitkama koje su se vodile, spominje se i njegov dvoboj sa poznatom Amazonkom Pentesilejom, koju je on smrtno ranio. Prica se jos i o Ahilejevom dvoboju sa Memnonom, Kisijinim sinom, kao i o njegovoj ljubavi prema Polikseni, kcerki kralja Pe=rijema. Svoju hrabrost i junastvo ovaj heroj je tokom rata neprekidno dokazivao. Medjutim, cekala ga je sudbina, koja mu je namjenila zivot kratkog vijeka. Predvodjeci vojsku, Ahilej je Trojance obio sve do samih gradskih zidina. Tada ga je Paris, uz pomoc Apolona, pogodio svojom otrovnom smrtonosnom strijelom, u slabu tacku, u petu. Kada je heroj pao, zapocela je borba oko njegovog tijela. Naizad su Odisej i Ajant, koji mu je pomogao, uspjeli da prebace tijelo u Grcki logor. Sahranu su pripremale Tetida i Nereide. Sedamnaest dana trajalo je oplakivanje Ahileja. Osamnaestog dana pripremljena je lomaca na kojoj je spaljeno tijelo cuvenog heroja. Sazidana je velika grobnica, gdje je u istoj zlatnoj urni, polozen pepeo ovog velikog heroja, zajedno sa pepelom njegovog voljenog prijatelja Patrokla. Mnog vijekova kasnije, u toj istoj grobnici, prinio je mnogo zrtvi, ukazujuci mu veliku cast i postovanje, jedan drugi heroj, Aleksandar Veliki, kome je Ahilej svakako bio uzor. Paris nije imao priliku da se raduje svom velikom junackom dijelu. Ubio ga je Filoktet, koji je time osvetio ne samo Ahilejevu smrt, vec i sramotu koju je Paris, otmicom Helene, nanio Grcima.

Poslije Ahilejeve pogibije,ratnici koji su opsjedali Troju, poceli su da se pitaju, hice li im poci za rukom da uspjesno okoncaju taj rat. Vec je proslo deset godina, pa su pocelida gube nadu, a i strpljenje ih je polako napustalo. Tada je Odisej, dovitljivi kralj Itake, smislio kako da ostvare svoje planove, korisiteci se lukavstvom. Smislio je plan, a nakon dobijene saglasnosti ostalih vojskovodja, odmah je krenuo sa njegovim sprovodjenjem.Napravili su ogromnog supljeg konja od jelovine. Kada je konj bio gotov, kroz tajna vrata na njegovom trbuhu, u njegovu utrobu, sakrili su se Odisej i jos osam ratnika. Konja su postavili na vidljivom mjestu, u blizini trojanskih zidina, a zatim su pokupili sve svoje stvari, spalili logor i ponovo se ukrcali na svoje brodove. No, nisu otisli predaleko, samo su se sakrili u blizini ostrva Tenede. Trojanci su sve vrijeme pratili pripreme Grka, a zatim i njihov odlazak, ne vjerujuci svojim ocima. Ugledali su, takodje, i drvenog konja, kome su, na pocetku sumnjicavo prisli. Na njemu je stajao natpis da ga Danajci posvecuju boginji Ateni. Uzaludno ih je Kasandra, Prijamova kcerka, upozoravala, predvidjajuci im zlo koje im se spremalo. Niko nije htjeo da je poslusa. Cak je i Apolonov svestenik, Laokont, gadjajuci strelom drvenog konja, opazio neubicajni tupi zvuk u trenutko kada je strijela pogodila trbuh. Pokusao je da upozori Trojance da ne bi trebalo da vjeruju Ahajcima, no sve je bilo uzalud. Dok je on pokusavao da ubjedi Trojance da je u pravu, dvije ogromne zmije koje je poslala Atena, iskocile su iz mora i zadavile, i njega i njegovu dijecu. Trojanci su ovaj dogadjaj protumacili kao znak upozorenja bogova, smatrajuci da ce ih boginja kazniti ukoliko ne prihvate poklon. Medjutim, kada su, kasnije, svi zaspali, iz utrobe trojanskog konja iskocili su Odisej i ostali ratnici. Grcka flota se, u medjuvremenu, vratila sa Tenede, i tada je zapocet strahovit nocni napad na Troju. Ahajci su zatim poceli da upadaju kroz, tada sirom otvorene kapije, i dok su Trojanci shvatili sta ih je snaslo, vec su plivali u krvi. U opstem pokolju koji je zavladao, Odisej je, na Zeusovom zrtveniku ubio Prijema. Grad je bio spaljen i opljackan. Helena se, nakon Parisove smrti, udala za njegovog brata Dejfova, koga je te noci, Menelaj ubio svojim macem. Sa macem u ruci, Menelaj je konacno dospio i do Heleninih odaja. U tom za nju sudbonosnom trenutku njihovog susreta, Helena je, ocekujuci od svog bivseg supruga samo smrt, stajala mirno, ogoljenih grudi, spremna da primi smrtonosni udarac. No, Menelaj je ispustio mac i bivsi supruznicu su se izmirili uz poljubac. Menelaj je poveo sa sobom zanu koja je donijela toliko tragedije, zenu koja je, jos jednom, iz igre izasla kao pobjednik, zenu zbog koje je vodjen rat, koji je uzdrmao cjelokupni tadasnji svijet.

Ilion, akropolj grada Troje, pao je, zahvaljujuci jedino Odisejevom lukavstvu. i shodno sudbini koju su mu bogovi odredili. Heroji koji su prezivjeli strasan rat, krenuli su na put, vracajuci se svojim domovima. Menelaj i Helena, vratili su se u Spartu, u svoju palatu. Deset godina kasnije posjetio ih je Telemah, Odisejev sin, raspitijuci se o svom ocu koji se do tada jos uvijek nije vratio na Itaku. Agamemnon, vrhovni vojskovodja pohoda, dozivio je jeziv kraj. Moguce je, da ga je progonilo i proklestvo koje je, odavno pratilo sve Atrejce. Njegova zena Klitajmnestra imala je ljubavnu vezu sa njegovim rodjakom Ajgistom. Kada se Agamemnon vratio u Mikenu, njegova supruga prvo ga je ljubazno docekala, a zatim ga ubila, dok se kupao. Nevjernu suprugu i ubicu, kao i njenog ljubavnika, kasnkje je ubio Agamemnonov sin Orest, osvetivsi time svoga oca. Ajant iz Lokride, smrt je nasao u strasnom brodolomu, dok su Diomed i Idomenej, uz malo problema, ipak stigli svojim kucama. Veoma mali broj ljudi je bio te srece, da mogu mirno da nastave svoj zivot, tamo gdje ih je rat prekinuo. Medju te malobrojne srecnike bio je i mudri djeda Nestor koji se vratio u Pilu, gdje je vladao do kraja svog zivota. A osnivac Troje? Lukavi i dovitljivi Odisej? Njemu su bogovi, na zalost, namjenili najcudniju i nevjerovatnu sudbinu. Bilo mu je predodredjeno da se nakon mnogo godine nevjerovatnih avantura i dogadjaja i uz hiljadu opasnosti, kasnije ipak vrati na svoju Itaku, svome domu i porodici. Homer je ostavi jedno djelo neprocjenjive vrijednosti, Odiseju, koje opisuje Odisejava lutanja.

s3nko · Početnik Domaćeg.de

U početku bijaše Kaos, neograničeni tamni bezdan. Iz njega je nastala Gea (Zemlja) i rodila Urana (Nebo), i Ponta (More). Od Gee i Uarana rodili su se Titani, jednooki Kiklopi i storuki
divovi Hekatonhiri. Kiklopa i Hekatonhira bilo je po tri, a Titana dvanaest, šest muških
(Titani), šest ženskih (Titanide). Od titana spominju se samo najpoznatiji parovi, Krona i
Reju koji su bili djed i baka Olimpijskim bogovima, uz njih i Okean i Tetija, roditelji svih rijeka na zemlji i pod zemljom.
Uran se strahovito bojao svoje djece pa ih baci u tamno krilo zemlje, Tartar. Ali Gea se smiluje svojoj djeci i pomogne svome najmlađem sinu Kronu da savlada oca i otme mu vlast. Kada je Kron oslobodio svoju braću i zavladao svijetom oženi se Rejom, koja mu rodi tri kćeri: Hestiju, Demetru, i Heru. I tri sina: Hada, Posejdona, i Zeusa. Pošto je Kronu otac prorekao da će i njemu njegova djeca namjeniti istu sudbinu kao i on svome ocu on svoju djecu proguta odmah nakon poroda. Kad je Reja trebala roditi trećega sina sišla je na otok Kretu, gdje je rodila Zeusa i sakrila ga u tamnoj špilji. Umjesto djeteta Kronu dade da proguta kamen zamotan u pelene.
Kada je Zeus odrastao prisili Krona da povrati progutanu djecu, a onda sa svojom braćom započne, s tesalskoga brda Olimpa, borbu protiv Krona i Titana, koji su se utaborili na brdu Ortisu. Uz pomoć Kiklopa i Hekatonhira, koje je Zeus oslobodio, Olimpljani poslije strašne bitke izvojevaše pobjedu. Zeus okovane Titane baci u Tartar a vlast nad svijetom podjeli sa svojom braćom. Posejdon je dobio more, Had podzemni svijet, a sebi je zadržao vlast nad nebom i nad ostalim bogovima. Zemlja je postala zajedničko dobro svih bogova ali je ipak stajala pod osobitom zaštitom božice Demetre.

s3nko · Početnik Domaćeg.de

Prometej i stvaranje čovjeka

Kad su nebo i zemlja već bili stvoreni, valovi veselo udarali u obale, u zraku su pjevale ptice a zemlja je vrvjela životinjama Prometej, sin Japetov, stvori čovjeka. Od zemlje, u kojoj je bilo božje sjeme, načini lik. Zatim uzme dobra i zla iz svakog životinjskog duha i to zatvori čovjeku u grudi. Božica Atena vidje što Prometej radi i to joj se svidi pa poluživom liku udahne dah božji, duh. To su bili prvi ljudi. Ali oni nisu znali da se služe božanskim darovima. Nisu znali da predvide zimu, dočekaju proljeće, klešu kamen, oblikuju metal, ni da grade sebi kuće. Tada Prometej nauči svoje stvorove sve što su trebali znati za život, kako da love životinje, grade kuće i lađe, koja se hrana smije jesti, koje je piće dobro, kako se prave lijekovi.
Tada se za ljude počeše zanimati bogovi, kojima je na nebu odnedavno vladao Zeus. Oni zatraže da ih ljudi slave a zauzvrat su im voljni pružati zaštitu. Stoga dođe do sastanka ljudi i besmrtnika. Tu Prometej kao zastupnik ljudi pokuša nasamariti Zeusa. Stoga on odluči uskratiti ljudima posljednji dar koji im je bio potreban, vatru. Lukavi Prometej stoga uzme dugu stabljiku trske i približi se sunčanim kolima, tako na zemlju donese vatru. Zeus ljut što su bez njegovog dopuštenja ljudi dobili upotrebu vatre pošalje lijepu djevojku Pandoru da iz kutije ispusti po zemlji razna zla, bolesti i smrt. Jedino dobro koje je Pandora donijela nalazilo se na dnu kutije, nada.
Zeus zatim naredi Hefestu i njegovim slugama da okuju Prometeja za Kavkaz, iznad velikog ponora, gdje mu je orao trebao kljucati jetra, koja bi mu iznova narasla svakoga dana. Tu je trebao ostati cijelu vječnost ili barem trideset tisuća godina. Spasiti se mogao jedino ako neki besmrtnik odluči umrijeti umjesto njega, kasnije ga je spasio Heraklo, a Prometej je bio primoran nositi prsten s komadićem stijene iz Kavkaza da bi Zeus mogao govoriti da je njegov protivnik još uvijek okovan za Kavkaz.

s3nko · Početnik Domaćeg.de

3. DVANAEST VELIKIH BOGOVA

Olimpijski bogovi smatrali su se grupom i nazivali 'Dvanaestoricom' i imali zajedničko svetište u Ateni. Dvanaestoricom smatrali su se većinom oni bogovi koji su živjeli na Olimpu, iako je bilo i drugih božanstava koji su smatrani 'velikima' ali ne spadaju u tu grupu jer nisu živjeli na Olimpu (npr. Had koji je živio u podzemnom svijetu), a opet bilo je i onih koji nisu živjeli na Olimpu a bili su među dvanaestoricom (npr.Posejdon koji je živio u kristalnoj palači na dnu mora).
Njihova se imena razlikuju prema mjestu i vremenu, no ova su općenito prihvaćena:

3.1. Zeus
Zeus, sin Krona i Ree, najviši je bog, vrhovni gospodar bogova i ljudi, pa se i njegova braća moraju pokoravati njegovoj volji, iako mu se katkada odupiru. On saziva skupštine bogova i vodi u njima glavnu riječ. Stanuje na najvišem vrhu Olimpa, šalje na zemlju kišu, snijeg i vjetar, sakuplja oblake, baca munje i glasno grmi u visinama.
Njegove su službenice Hore, božice lijepa i ružna vremena, pa po tome božice godišnjih doba. Blagoslov i napredak, smrt i propast dolaze ljudima iz Zeusove svemoćne ruke; on štiti pravo i poredak, kažnjava zločince. Stoga dolaze i Temida (Zakonitost) i Dika (Pravda) kao izvršiteljice njegove volje. On bdije nad ugovorima i zakletvama; proročka vještina stoji pod njegovom vlašću: on objavljuje budućnost šaljući znamenja, često po svojoj ptici orlu. Kao upravljač bitaka drži u ruci svetu vagu na kojoj važe smrtonosne osude.
Zeusa prikazuju obično sa zezlom i munjom, a uz njega stoji njemu posvećeni orao. Od drveća mu je posvećen hrast.

3.2. Hera
Hera, Zeusova starija sestra i zakonita žena, veličanstveno lijepa nebeska kraljica, podložna je mužu, ali dostojanstvom i moću natkriljuje ostale bogove, a Homer kao da počasćuje Zeusa kad mu daje nadimak "gromoglasni muž Here". Uz Zeusa i ona ima vlast nad gromom i munjom, olujama i maglom. U čitavu njenom biću vlada ponosna strogost. Kao zaštitnica braka pomaže ženama u času poroda, a nevjeru i preljubu kažnjava. U njezinoj se pratnji nalaze lijepe Harite. Od ptica joj je posvecen paun.

3.3. Apolon
Apolon, uzvišeni sin Zeusa i Lete, rodio se na otoku Delu kao brat blizanac Artemidin. Među muškim božanstvima on je uz Zeusa najplemenitiji i najčišči lik, ozbiljan i strog, strasan kao osvetnik zla, a ipak pruža mnogostruki blagoslov i djelotvornu zaštitu. Mnogobrojne su strane njegova bića. On je najprije bog smrti koji ubija mladiće i muževe. Kao takav nosi neizbježive strijele i srebrni luk, stoga se često naziva Dalekometnik (ili Sigurni gađač). Blagim strijelama šalje ljudima laku, naglu smrt. Strašan konac sprema onima na koje se ljuti; njegove strijele uzrokuju i kugu. Ali on je i bog svjetlosti, osobito sunčanoga svjetla (stoga se često poistovjećuje s Helijem). On je bog liječništva i proročanstva; kao "usta Zeusova" govori ljudima ono što nalaže Zeus; kao bog proročanstva udjeljuje ljudima dar proricanja. On je izumitelj i učitelj pjevanja, sviranja na liru i pjesništva; kao takav on je vođa Muza, a uči pjevati epske pjevače. On osniva gradove i države, odbija zlo, kažnjava bezbožnike i drznike. Posvećen mu je lovor, a od životinja osobito labud i pliskavica.

3.4. Artemida
Artemida, kći Zeusa i Lete, Apolonova sestra bliznakinja, u mnogome je slična svome bratu: i ona ima uza se luk i neizbježive strijele, ona je božica smrti i božica lova. Kao božica smrti ubija žene, katkada blago i bez bolesti, a katkada naglo i u gnjevu. Kao božica lova kreće se u pratnji nimfa najradije kroz šume baveći se plemenitim lovom. Ljudima se pokazuje korisna kao zaštitnica stada i divljači, ali općenito je stroga, dapače okrutna i tvrda. Pojavom je vitka, krasna djevičanska božica, s kojom se često upoređuju najljepše žene, kao npr. Helena, Penelopa, Nauzikaja.

3.5. Ares
Ares, sin Zeusa i Here, strašni bog bojnog polja, sasvim je različit od mudre ratne božice Atene. Divlje ubijanje ljudi njegovo je veselje, i zato mu je zapravo svejedno na čijoj se strani bori. Ostali bogovi, poimence Zeus i Atena, mrze ga, a katkada je zbog svoje nezgrapne surovosti upravo smiješan. Njegovi su ljubimci neobuzdani i prkosni narodi, npr divlji, ratoborni Tračani, kod kojih ima i svoje boravište.

s3nko · Početnik Domaćeg.de

Atena
Atena, miljenica kći Zeusova, iskočila je iz njegove glave i zato mu je duševno najbliža; ona je iza vladarskog para najuglednije božanstvo, ističe se mudrošću, smionošću, strogom ljepotom i djevičanskom čistoćom. Ona upravlja sudbinom naroda u boju i ratu, dok je u ratnom bogu Aresu utjelovljena više surova tjelesna jakost i sila. Egida i koplje njezine su ratničke oznake. Ali ona dobrovoljno unapređuje tjelesno i duševno dobro ljudi ako se marljivošću, mudrošću i hrabrošću pokažu vrijedni. Umjetnost i znanost, pravo i suđenje pod njezinom su osobitom zaštitom, a jednako i ženske vještine, poimence predenje i tkanje. Posvecena joj je sova i maslina.

3.7. Afrodita
Afrodita je kći Zeusa i Dione, božice etera. Po drugoj priči se Afrodita rodila iz morske pjene i izašla na kopno kod grada Pafa na otoku Kipru. Tu i na otoku Kiteri bila je osobito poštovana, a odatle joj i nadimci Kipranka i Kiterka. Ona je božica ženske ljepote i ljubavi, najdražesnija među nebesnicima, koja u svom pojasu skriva sve čari ljubavi. Ali njezina moć, ushićenje bogova i ljudi, okreće se često na konačnu nesreću njezinih ljubimaca. Posvećeni su joj osobito golub i vrabac, a od biljaka ruža i jabuka. U njezinoj se pratnji nalaze ljupke Harite, njezin sin Eros i druga umiljata bića.

3.8. Hefest
Hefest, sin Zeusa i Here, bio je ružan i hrom, pa ga je zbog toga odmah poslije rođenja njegova majka bacila s Olimpa, ali su ga primile i othranile morske božice Eurinoma i Tetida. Po drugoj priči ošepavio je kasnije: kad se, naime, jednom usudio da pomogne svojoj majci Heri koju je Zeus oštro kaznio, uhvatio ga je otac za nogu i bacio s neba, te je, pošto je padao jedan dan, napola mrtav pao na otok Lemnos, gdje su ga milosrdni ljudi podigli i njegovali. Zato mu je otok Lemnos bio omiljeno boravište. On je bog vatre i kovačke umjetnosti. Na Olimpu je njegova čudotvorna radionica, ona se često također zamišlja u unutrašnjosti Etne gdje su Kiklopi njegovi pomagači. Često se govori o divnim djelima njegove umjetničke ruke; tako je izradio egidu i žezlo Zeusovo, oružje Ahilovo, oklop Diomedov, štit Enejin, a kao graditelj, sagradio je palače bogova na Olimpu. Njegova je žena dražesna Harita ili Afrodita.

3.9. . Hermes
Hermes, sin Zeusa i Maje, rodio se u arkadskom gorju Kileni. On je najlukaviji i najspretniji među bogovima. Kao glasnik Zeusov posrednik je između bogova i ljudi, vodi čovjeka sigurno kroz opasnosti, a ujedno vodi duše pokojnika u Podzemni svijet. On je jedan od najljupkijih likova stare mitologije, jer su u njemu udružene dobrodušnost i lukavost, ozbiljnost i šaljivost. Ljudima pomaže pribavljati bogatstvo, osobito u stadima, on je zaštitnik puteva i prometa, trgovaca, varalica i kradljivaca, on je izumitelj mnogih umjetnosti i vještina. Prikazivali su ga kao vitka mladića kojem tek probija brada, na glavi katkada ima putnički šesir, na nogama sandale s krilima koje su ga brzinom vjetra nosile kroz zrak. U rukama mu je često zlatna palica kojom uspavljuje ljude, ali mu ujedno služi kao glasnički štap.

3.10. Posejdon
Vladar mora je Posejdon, sin Krona i Ree, brat Zeusa i Hada, s kojima je podijelio vlast nad svijetom. Svojim trozubom udara u valove, potresa zemlju i cijepa stijene; općenito je lako razdražljiv i žestok, upravlja elementima koji su mu podvrgnuti. Svoju srdžbu na krivcima iskaljuje ne samo dizanjem valova i poplavom zemalja, nego šalje i strašne morske nemani na nevolju ljudima. Ipak on nastupa kao milostiv darovatelj sretne plovidbe, kao što uopće uzrokuje sve pojave morske. Duboko u valovima stoji njegova kristalna palača Ega. Odatle sa svojom konjskom spregom vozi na sjajnim valovima preko morske površine, a oko njega se igraju ostala božanstva i morske nemani. Uz njega tada često stoji njegova dražesna žena Amfitrita, morska božica. Njihov sin je Triton, moćni morski bog, s ljudskim gornjim tijelom, a s ribljim repom. Kako su se morski valovi uspoređivali s konjima u trku, Posejdon je smatran tvorcem konja, koji mu je i posvećen. Osim toga su mu posvećeni bit i omorika.

s3nko · Početnik Domaćeg.de

3.11. Demetra
Demetra, Majka Zemlja, kći Krona i Ree, u neku je ruku pomlađena Gea, koja se ipak poštovala i kao posebna božica. U Demetri se prikazuje osobito blagotvorna snaga Zemlje da rađa bilje. Stoga je slave kao ljudima prijaznu božicu koja daje napredak cvijeću, bilju i poljskim plodovima, kao začetnicu poljodjelstva i time također uređenog života, građanskih zakona i običaja
3.12. Hestija
Kći Krona i Reje, bila je poštovana kao božica kućnog ognjišta, bdije nad gostinjskim pravom i zakletvom.