Mesa Selimovic

Charmed · Malo ~ mače ~

- A gdje su ti ljudi? - upitao je Sehaga silovito. - Ovi s kojima zivimo, gori su nego vukovi. Rastrgace te samo ako posrnes.

Mula Ibrahim je odmahivao glavom, ne slazuci se sa Sehagom.

- Nisu svi ljudi takvi. Zli su isprednjacili, suvise se vide i osjecaju, zato mislimo da su svi takvi. A nisu!

Onda je pogledao na ulicu. Dva njegova pomocnika polako su setala ispred radnje, s tovarom snijega na glavi i ramenima.

Zbog Sehage ih je poslao iz radnje, zbog mene nije htio! Sve sto ucini, suprotno je onome sto je goviorio. Zasto je onda govorio? I on i Sehaga? Da li ljudi priznaju i cijene ono sto im nedostaje? Da li varaju druge, ili sebe? Ili im je misao podijeljena na ono sto se zeli i ono sto se mora?

Ovako kao sto je govorio, Mula Ibrahim je sigurno zelio i da zivi, a onda se sve isprijecilo ispred njegove zelje, i u dusi je ostalo samo prazno sjecanje na sebe nekadasnjeg, s dobrim namjerama, sacuvano u rijecima koje nece nikad postati djelo. Ali i ovo sto je ostalo, lijepo je, iako rusevina. Ne znam cije je misli iznosio, ali su mi se ucinile vrednije od svega sto sam ikad cuo, mada sam s nelagodnom sumnjom mislio, kako kukavicluk i covjecnost mogu zivjeti u istom covjeku.

Izvinivsi se, Mula Ibrahim je izasao na ulicu, da porazgovara sa svojim pomocnicima, da ih jos za nako vrijeme odstrani od radnje.

Sehaga je gledao za njim zamisljeno.

- Nema pravo. Pametan je, ali nema pravo.
- Meni je sasvim blisko ovo sto je govorio.
- Zato sto nemas iskustva. Da znas zivot kao sto ga ja znam, da bolje poznajes ljude, ne bi tako govorio. Zasto on tako ne zivi?
- Bogzna sta ga je slomilo.
- Ti za svakog imas opravdanje.
- Kako ste poceli ovaj neobicni razgovor?
- Dosao sam zbog tebe, da te opet primi. Pa sam zaboravio. Ne znam zasto sam poceo ovaj razgovor. Slucajno. A mozda i nije slucajno. Nekad covjek osjeti potrebu da govori o onome sto ne zna.

Dosao je zbog mene, a u razgovoru su se od mene prilicno udaljili! Drago mi je sto je mislio o meni, ali bih volio da me nije zaboravio.

- Zar nije panetnije brinuti se o stvarima koje znamo?

Odmahnuo je cvrstom uskom glavom: dosta mu je onog sto zna, na glavu mu se popelo. Ali njegove hladne sive oci nisu odlucne kao njegov pokret. Zamisljeno su zagledane u svoj nenadoknadivi bol, ne odvaja se lako od svog iskustva i od zemlje. Zasto je onda onako govorio? Je li zelio da svoju nemoc, neoprostivu pred drugim ljudima, opravda voljom jacom od ljudske? Ali ako se ne moze pomiriti s ljudskom surovoscu, kako moze prihvatiti neku drugu surovost, nepoznatu? Zar samo zato sto je nepoznata i nedohvatna? Licio mi je na izgubljenog stradalnika, na teskog bolesnika koji je izgubio vjeru u ljekare, i trazi spas u gatanju. Navolja je sto ima suvise zdravog razuma, da bi povjerovao u cudo. A nece da prihvati lijek, o kojem je govorio Mula Ibrahim, da se pomiri s ljudima, da kao zakon prizna ljubav, ne mrznju. Cinilo mu se da je lakse za krivca priznati boga nego ljude, ali ce u njegovom silovitom srcu ostati mrznja i na boga i na ljude, i ostace bol za sinom, i bijesno cudjenje zbog neshvatljive sudbine.

Ne znam je li ocekivao da mu nesto kazem, ali sam bio suvise zbunjen da bih ista rekao. Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono sto kazu, nije ono sto cine, da li je ono sto misle? Mozda to ni oni sami ne znaju. I sta bih mu mogao reci sto on ne zna, s cime se nije mucio u mnogim besanim nocima? Cutao sam i zbog njegovih ruku, stegnutih u grcevit splet prstiju. On ne razmislja, on se muci.

Zalio sam ga i cudio se kako je njegova tuga ustrajna. Zar je vrijeme nije nimalo ublazilo? Ili je ucinio nesto nazao sinu za zivota, i sinovljeva smrt ga je zauvijek onemogucila da ispravi krivicu. Ako je tako, onda je ovdje na zemlji saznao za pakao.

I dok sam cutao, razmisljajuci da li je konacna nesreca ili neostvarena plemenitost sto ljudi neprestano pitaju kako treba zivjeti, u radnju je usao covjek koji je zivio, ne misleci o tome. Osman Vuk. Usao je s Mula Ibrahimom, nasmijan, stresajuci kapom snijeg s ramena.

- Pada! - rekao je veselo, kao da to niko ne vidi, i kao da je to najljepsa i najvaznija stvar na svijetu. I kao da je srecan sto moze nekome saopstiti radosnu vijest koju je donio, osmjehnuo se Sehagi:
- Jedva sam se sjetio da te ovdje potrazim. Imam nesto da ti kazem.
- Kazi!
- Volio bih nasamu.

Sehaga je prenio pogled s njega na nas, namjeravao je da bude velikodusan i da pokaze kako pred nama nema tajni, ali je ta plemenita misao bila kratkotrajna. Opet je sav od ovoga svijeta.

- Oprostite! - rekao je, osmjehnuvsi se, i izasao s Osmanom pred radnju.

Ustao sam, njihove tajne me se ne ticu, razgovor nastaviti necemo, vrijeme je da podjem kuci, sacekacu Tijanu, ako vec nije dosla.

Ali je Sehaga otvorio vrata i pozvao me napolje.

- Da cujes ovo! Reci mu, Osmane.

Osman se nije zacudio, sigurno su se tako dogovorili, i ispricao kako mu je maloprije dosao Zajko, mejhandzija. Usao mu, veli, u mejhanu Avdija, sin Omera Skakavca, malo pijan, pa i tu popio, i poceo se hvaliti da zna ko je oteo Ramiza iz tvrdjave. Srecom, u mejhani je bio samo Mujo Dusica, hamal, ulivao je u sebe rakiju od jutros, pa nije znao ni sam sta govori, a kamoli sta govore drugi. Zajko je dao Avdiji jos pica, i sad spava u mejhani, Muju Dusicu je nekako izgurao, on je mislio da ga to zena izgoni iz kuce pa se nije bunio, momku je naredio da cuva Avdiju i da nikog u mejhanu ne pusta, a on je pozurio da kaze Osmanu.

- I eto - rekao je Sehaga mirno - ako mladic zaista stogod zna, moglo bi biti guzve. Trebalo bi javitti starom Omeru Skakavcu, a ne znamo koga da posaljemo. Da Osman ide, nije zgodno, Zajko ne moze, zbog mejhane a i ne tice ga se, a ne bi bilo pametno da uvlacimo druge ljude.

Uvrijedilo me sto sa mnom igraju zmurke. Rijesili su da to ja ucinim, ali da toboze sam odlucim. A i prica mi je nepotpuna, nesto kriju od mene. Zasto je Zajko dosao bas Osmanu? Ali svejedno, ucinicu sto ocekuju, mislili bi da se bojim. Pokazacu im da se ne bojim.

A bojim se. Srce mi je zadrhtalo kad sam se odlucio. I mozda sam bas zato rekao:

- Otici cu ja.
- Znas li gdje stanuju?
- Znam. Na Bjelavama.
- Dobro bi bilo da ides odmah.
- Zasto je Zajko dosao bas Osmanu? - upitao sam iznenada, ni trenutak prije toga ne znajuci da cu to uciniti.
Sehaga se nasmijao:

- Mislio sam da neces primijetiti tu prazninu u prici. Avdija je rekao da samo on i Osman Vuk znaju ko je izvrsio otmicu.

Nasmijao sam se i ja:

- Praznina je povelika. I sta da kazem?
- Neka odu po Avdiju. I neka ga urazume. Idi slobodno. Ne bih tebe slao da je opasno.
- Zar izgleda da sam se uplasio?

Igrao sam junaka, sto zaista nisam bio, ali me vise nije strah. Oni su pomogli Ramizu, ja cu pomoci njima. Nije mnogo, nije ni malo.

- Ne zuri, pravi se da setas - posavjetovao me Osman.

Da li cu na sokaku sresti serdar-Avdagu? Nije ga bilo, srecom. Cini mi se da mi tajna, koju nosim u mozgu, viri iz ociju, da je njena sjenka na mome licu, da je otkrivam polozajem tijela i drukcijim hodom.

Drzali su me na odstojanju, sve krijuci od mene, sad su otkrili nesto od tajne, jer sam im potreban.

A snijeg je padao predano, kao i sve sto se cini u pocetku, lijepio se za moja ramena, kiteci me bijelim krpicama, i hladeci moj nos i moje uzbudjenje.

Jesu li Sehaga i Osman sve svrsili preko drugih?

Neko je sigurno otisao do starog Omera Skakavca, predlozio mu da sa sinovima izvrsi otmicu, pogodio se za nagradu, poslije mu isplatio novac. Sad ja uklanjam moguce nezgodne posljedice.

Ali, ko je razgovarao s dizdarom?

Sa Skakavcima je lako, to je za njih posao kao i svaki drugi, mozda cak i jednostavniji od kradje konja u Posavini i Macvi, sto im je, izgleda, glavno zanimanje. Mogli su pristati ili ne pristati, i sve bi se svrsilo na tome. Oni ne vole ni duge ni kratke razgovore s vlascu.

Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrsi? Da je dizdar odbio, taj nepoznati ne bi dobro prosao. Sigurno bi se nasao u lagumu s Ramizom. Ma ko bio, morao ga je dobro poznavati, da ga ne uplasi opasnim prijedlogom. Je li to ucinio Osman, koji bi bio spreman i da ubije, ako ne bi uspio u pregovorima? Ili sam Sehaga, cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili neko treci, koga nikako nisam mogao da zamislim, niti sam mu vidio slicnog medju poznatim ljudima. Taj bi morao imati osobine koje je tesko naci zajedno, cestitost, da mu mogu vjerovati kao sebi, mudrost, da zna prici dizdaru a da ga ne uplasi i ne odbije, neustrasivost, da se ne boji posljedica zbog moguceg neuspjeha. Ko je taj covjek?

Da su meni slucajno ponudili, odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom. Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu, cinilo bi mi se da potpisujem svoju smrtnu presudu.

Ovo smijem, zaista nije opasno, dolazim kao slucajni prolaznik, izmamio me prvi snijeg, izrucicu tudju poruku, kao da ne znam o cemu govorim, ne mogu biti sumnjiv ni po cemu, cak i kad bi se saznalo. Eto, svaki posao nadje covjeka po svojoj mjeri. Moja mjera je sitna, kao i posao koji vrsim. I vise mu ne treba.

Charmed · Malo ~ mače ~

Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah, s ulice, vilama je skidao sijeno sa stoga, visok, mrsav, zilav, raskopcane kosulje, golih prsa, ogrnut kozuhom koji mu je smetao u poslu, pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na ramena.

Dva momka, sigurno sinovi, odnosili su sijeno u staju, iz koje se culo rzanje konja i nemirno udaranje konjskih kopita.

Starac me hladno pogledao ostrim crnim ocima kad sam mu prisao, ocima opasnim i nepovjerljivim, prijetecim kao vrh noza, ne bih volio da stanem pred njih kad planu, kad iz ovog zara, pod bijelom nastresicom gustih obrva, bukne pozar. I sve je na njemu na oprezu, kao i oci, zgrcene ruke kojima je obuhvatio vile, u sirok trokut rastavljene zilave noge, isturena koscata brada, stisnute usne.

Nije upitao zasto sam dosao, sta zelim, koga trazim, cekao je, a odredice se kad ja kazem svoje. Ako bude nevazno, znacajno, opasno, sve ce docekati jednako i ucinice ono sto mu je najkorisnije.

Zlokobno je to njegovo cutanje. Dok ne kazem, ja sam mu neprijatelj. Zato sam progovorio neupitan, istresavsi u jednom dahu, Zajkovu i Osmanovu poruku.

Stari Skakavac me saslusao s istom prijetecom mirnocom, samo mu se izmedju bijelih vjedja ukazao ostar usjek, i ljutito pozvao sinove.

Istrcali su iz staje, s vilama u rukama, i gledali u mene prijeteci.

- Uzmite konja, dovedite onu budalu iz Zajkine mejhane. Napio se, svasta prica.

Sinovi su se odmah okrenuli, ocevidno razocarani sto ja nisam krivac, i usli u staju, po konje, a starac je nastavio da izvlaci sijeno ispod snijega. Nije me ni pogledao, ni zahvalio, razgovor je zavrsen, ja sam ucinio svoje, on svoje, i to je svrseno. Sad mogu da idem.

I otisao sam, promrmljavsi pozdrav, koji on nije ni cuo ni ocekivao, posao sam natraske, da mu bas odmah ne okrenem ledja, zbunjen starcevom cutljivoscu i neprijateljskim pogledom kojim me pocastio prije nego sto sam se okrenuo, uznemiren kao da sam bio u razbojnickoj spilji.

Odahnuo sam kad sam izasao na sokak.

Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj sumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve, umro bih od straha, izboden njihovim strasnim ocima.

S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti, da bi spasao dobrog covjeka!

Zar bez nasilja nema ni dobra?

Aratos vas bilo, sanjacu vas kao strasila! Hvala bogu sto nemam nikakvih vaznih poslova, pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima.

Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji.

Charmed · Malo ~ mače ~

15. Otac i sin

A ono sto se desilo tri dana nakon te posjete, uvjerilo me da svako treba da se drzi svoje staze, da ne skrece na tudju. Ne znam, doduse, koja je staza moja, ali znam koja nije.

Avdija Skakavac, najmladji Omerov sin, umro je iznenada, i danas mu je sahrana. Nije bolovao, bio je zdrav kao zdrijebe, zakovrnuo je naprecac, otrovan picem na koje nije navikao.

Otac i braca su ga sami otpremili, okupali, uvili u platno, i pozvali trojicu hodza da mu citaju molitve za dusu. Dan i noc je stari Omer prestojao nad mrtvim sinom sto je, pokriven bijelim carsafom, lezao opruzen na sredini sobe.

Osman me pozvao da zajedno odemo na dzenazu, pred Begovu dzamiju. On mi je i ispricao sve o Avdagi.

- Pa oni su ga ubili - rekao sam uzasnut, sjetivsi se ubilackog pogleda Omera Skakavca.
- Ne vjerujem. Mozda je zaista umro od prekomjernog pica.

Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. Cini to reda radi, ne zalazuci se mnogo.

Ne, ubili su ga, sigurno, to i Osman zna, cak me svojim pricanjem sam naveo na tu misao. Sad govori ono sto treba da se kaze.

Tukli su ga, da mu utjeraju pamet u glavu, a istjerali su mu dusu iz tijela, ne zeleci to. Njihova divljina, strasna i bez Avdije, postala je jos strasnija zbog Avdijine gluposti. A mladic je tesko pogrijesio, prekrsivsi njihov zakon cutanja, koji ih stiti kao zid, koji je njihova tvrdjava. Nisu voljeli da se hvale svojim djelima, nisu trazili priznanje za njih, nisu pustali glas o sebi. Avdija je progovorio, i doveo porodicu u opasnost. Htjeli su da ga urazume, da zapamti, da vise nikad ne govori sto nije za govorenje, da nauci, jednom zasvagda, da je sigurnost porodice svetinja. A kad su zakljucili da su ga udarcima dovoljno urazumili, jer tu rijeci ne pomazu, kad su se slozili da mu je zasad dosta te tvrde pouke, a tesko je znati sta je za njih dosta, kad su ga pustili da se ispava, Avdija js zaspao zauvijek, izlijecen od nerazumnosti, poucen da nikad vise ne progovori nista, urazumljen da porodicu ne dovodi u opasnost.

Ubili su ga, a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. Onda sam ja kriv za njegovu smrt!

Zaprepastila me ta misao, zabola mi se u srce kao noz, toliko obespokojavajuca, da sam odmah poceo strasno da se branim.

Nisam kriv!

Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti moze ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da ce ga izgrditi, da ce mu zaprijetiti, da ce ga udariti, ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo pasti na pamet. A onda, u svemu tome ja sam nevazan, otisao bi neko drugi da nisam ja, i sve bi bilo isto.

Nisam kriv!

Nisam kriv, ponavljao sam usplahireno, nista nisam kriv. Ali sam neprestano mislio na mladica, koga su braca i otac, pijanog, tukli, gazili nogama, izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. Ili su sacekali da se ujutro probudi, onda su ga izgrdili, on je mozda rekao nesto sto ih je ogorcilo, i poceli su da vrse svoju porodicnu pravdu.

Sta se desavalo u nekoj zatvorenoj sobi, u nekom mracnom podrumu, u njihovom mozgu, u njihovoj dusi? Vjerovatno je cutao, jer i on je Skakavac, i to ga je dotuklo, nije htio da se pokaje, moglo je izgledati da jos prkosi. Mozda je i prkosio, umiruci. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu i raskidao zile, je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Mozda se zato nije pokorio ni zamolio za milost.

Bolesno sam zamisljao skrsenog mladica, koga je unutrasnje krvarenje davilo, kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zastitio glavu, nadajuci se jos necemu. Ili se ne nadajuci nicemu. Ili ne misleci nista. Ili misleci da je pravo sto cine s njime, i zato je cutao, to je njihova porodicna stvar, zato ne treba ni jauknuti, da niko ne bi cuo. Ovo se tice samo njih, i nikoga vise. I on, i otac, i braca, bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih.

A mozda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto, u malim i velikim zajednicama.

Mucno mi je od tog zamisljanja, od mnostva uzasnih slika, pokreta, uzasa, krvi koja se lijepi za poludjele pesnice, kostiju koje se necujno krse, silovitog disanja od napora i od muke, sve do potpune tisine kojoj je ime smrt. A jos mi je mucnije sto sam tim zamisljanjem otezavao osjecanje svoje krivice. Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. Desilo se sa mnom, i vise to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti.

Kakav je ovo zivot, kakav svijet, u kojem cinim zlo, i kad mislim najbolje!

A cinim zlo i kad nista ne cinim, ostavljajuci i zlo i dobro na miru. Cinim zlo i kad govorim, jer ne kazem ono sto bi trebalo. Cinim zlo i kad cutim, jer zivim kao da me i nema. Cinim zlo zato sto zivim, jer ne znam kako da zivim.

Slucajno prisustvujem zivotu, i sve sto ucinim, nije moje.

Ubio sam covjeka zato sto sam se pomaknuo, zato sto sam rijec rekao. Ne poznajem ga, nikad ga vidio nisam, a znam, ja sam kriv sto ga nikad vidjeti necu. I ne pitam se o njemu, zasto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave, je li mu dojadilo cutanje, je li zelio da pobjegne, je li zelio da kaze o sebi nesto lijepo, vazno, suvise je mlad, potrebno mu je ne samo djelo, vec i rijec o djelu, mozda samo rijec o ma cemu svome. Pitam se o sebi, zasto sam pristao da se umijesam u tudji zivot, ne misleci nista, u zelji da pokazem hrabrost koju nemam, i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti, i pitam se, sta sam to rekao sto je toliko razgnjevilo starog Omera, je li mi izmakla neka ostra rijec, je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka mladiceva, je li bilo stogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne, nista od svega toga nije bilo, bio sam smusen, pomalo uplasen, pomalo uvrijedjen sto me starac gleda kao neprijatelja, sto me jedva slusa, mislio sam na sebe, ne na ono sto govorim, ne na mladica o kome govorim. I to mu je bila presuda. Zato sto sam rekao svejedno kako. Zato sto sam dosao, svejedno zasto. Zato sto sam stao na tudju stazu.

Charmed · Malo ~ mače ~

Osman je nesto pricao, ne znam sta, smijuci se, kao i uvijek, dok smo isli prema dzamiji. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Snijeg nije vise cist i lijep, pretvorio se u ruznu lapavicu, primjecujem to usput, nesvjesno, iz ascinica se osjeca tezak miris masla od kojeg jedva disem, Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci.

- Molim te, prestani da se smijes!

Osman se iskreno zacudio:

- Sta ti je? Sta ti smeta moj smijeh?

Nisam odgovorio, ljut na sebe. Zar mi vec smeta i kad se ljudi smiju?

Zacudo, nije se naljutio. Upitao me veselo:

- Rdjavo si raspolozen, izgleda? Licis na kiseli krastavac.
- Mani me, zmija bi se otrovala kad bi me ujela.
- Vidim, samo ne znam zasto. Da se nisi posvadjao sa zenom?
- Ma kakvo svadjanje!
- Ili te boli stomak? Pojeo si nesto tesko, i sad te muci.
- Nije ni stomak. Mislim na jadnog mladica kome idemo na dzenazu.
- Zasto bi na njega mislio, molim, te?
- Da nisam otisao starom Omeru Skakavcu, mozda bi mladic jos bio ziv.
- A to li je! E, znas, ne ljuti se, ali ti si zaista lud. Da nisi otisao ti, otisao bi drugi.
- Onda ja ne bih bio kriv.
- Zamisli ti, molim te, Sehaga mi, onda, kaze za tebe: - Nije on za taj posao. Zasto ne bi bio, velim ja. Mozemo i neko dijete poslati, a kamoli njega. A vidis ti, Sehaga je imao pravo. Zaista nisi nizasto!
- Kamo srece da ste dijete poslali. Nista ne bih znao, i ne bi me grizlo kajanje.

Osman me gledao sazaljivo, kao maloumnika, kao razmazeno deriste, koje o zivotu nista ne zna. Prestao je da se smijesi, uhvatio me za ruku, okrenuo prema sebi, i rekao grubo:

- E sad ja tebi da kazem! Nista ne bi znao, velis? Jesi li bas sasvim siguran? Da nisi javio starom Omeru, javio bi drugi, i sve bi bilo isto, samo bi ti bio cist, sve bi znao, samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. Ali da nikog nismo nasli, ili da smo nasli krivog covjeka, koji bi se uplasio i otisao serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu, sta bi se onda desilo? Hajde, mucni malo tom svojom prepametnom glavom! Evo sta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren i sigurno mrtav, kao i sad. Zatvorili bi i Osmana Vuka, koji se sad smije, a ne bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. Zatvorili bi mozda i Sehagu Socu, zato sto te poslusao, i spasao tvog prijatelja. Pa Skakavce, svu trojicu. Zatvorili bi, ne daj boze, i tebe, jer pod mukama covjek moze i da ne zna sta govori i koga pominje. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno, bogami, jer kad se nesreca zakotrlja, ne zaustavlja se lako. A zakotrlja se zbog sitnice, sto izaberes krivog covjeka za nevazan posao, recimo. Ovako, samo je jedan mrtav, nicijom krivicom, nicijom! Desilo se, kao da ga je voda odnijela, zagazio je malo dublje, i odnijelo ga. Je li ti sad malo bistrije?

Cutao sam. Gruba stvarnost moze da bude vrlo ubjedljiva.

- Eto, tako ja mislim - rekao je, i opet se nasmijao. - A ti svoje bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. Hocemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan ni veseo na dzenazi, vec onako, kao bajagi ozbiljan. Na mladica ne misli, tako mu je sudjeno, a ako ces pravo, bolje ovako nego drukcije. Za njega gore, za nas bolje.
- Kako da ne mislim?
- Lako. Misli na svoju lijepu zenu. Bas je lijepa!
- Opet ti!
- Zasto? Razgovaramo. A reci cu ti iskreno da nismo prijatelji, oteo bih ti je.

Namrstio sam se, kao da me ubo nozem.

- A ja cu tebi reci, jednom zauvijek: ne volim takve razgovore.
- Ni ja - nasmijao se Osman priguseno, jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvoriste. - Hocu samo da te navedem na druge misli, da zaboravis mladica. Bolje da mislis o zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji.

Nista mu ne mozes, udari te i pomiluje, naljuti i smiri, sve u jednom trenu. On je vedri sotona, bez srca a blistavog uma, tacan i hladan kao sat. I bezdusan, kao sat.

Ispred dzamijskog dvorista stajao je barjaktar Muharem, i prosio, ne pruzajuci ruku, nista ne govoreci. Pipnuo sam se za dzep, ako sam znao da nemam nista, i zamolio Osmana da mi pozajmi nesto sitnog novca. Izvadio je, ne brojeci, punu saku.

- Daj barjaktaru.

Pruzio mu je, i Muharem je uzeo, ne zahvalivsi.

- Stari jazavac! - rekao je Osman veselo, kad smo usli.

Moze li ga ista dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu?

- O kome to govoris?
- O barjaktaru Muharemu.
- Zar ti nije zao covjeka ni kad je u nevolji. Nije on kriv.
- Pa jest, ostavili su starog junaka na ulici.
- Zar je to smijesno?
- I prisilili ga da pod starost prosi. Da ne umre od gladi.
- A zar nije tako?
- Pa, nije, brate, nije, sta se cudis? Nije. Sehaga mu svakog mjeseca daje vise nego sto mu treba.

Iznenadio sam se.

- Cuo sam da prosi iz inata, jer nije dobio sto je trazio, a za ovo nisam znao.
- Tacno, iz inata. A da je dobio, bio bi kao i drugi. Mozda i gori. Sad cuti, pocelo je.

Stali smo na kraj reda sto se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom postolju ispred dzamije. Dok je hodza izgovarao molitve, mislio sam o Osmanu.

Je li svijet kako ga on vidi, jednostavniji ili slozeniji nego svijet kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji, jer on zna da svaka stvar ima lice i nalicje, privid i sustinu, koru i srciku. Za mene je barjaktareva prosnja njegova nesreca i nasa sramota, za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta. Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima, cemu nema lijeka. On sve smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere, ne dajuci prednost ni nevolji ni nasilju: nevolja je ono sto se mora, nasilje ono sto se moze. Kod njega se da i ne toliko mijesaju da ih jedva razlikujes, zlo i dobro su rod rodjeni i cesto idu pod ruku, kazna i krivica su moc i nemoc, zivot je zanimljivo rvaliste u kojem jedni padaju, drugi pobjedjuju, ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec sto su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne dodes pod zrvanj. Ako neces da budes odozgo, pricuvaj se da ne budes odozdo, i zivi kako ti je volja. On ne mrzi ljude, samo ih ne uzima ozbiljno, pomalo ih prezire, zivot provedu u svadjama i brigama, kao ludaci.

Ova povrsna filozofija, koja me odbijala i privlacila, cudno je spajala neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Kod mene su se, opet, nekako spojili osjetljivost za svaki cin, i veliko nepoznavanje ljudi. I mislio sam jednostavnije nego Osman, pored sve njegove povrsnosti. Kod mene su ne i da ljeto i zima, dobro i zlo su dvije razne strane svijeta, kazni ima vise nego krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi, zivot je zalosno razbojisite u kojem su krvnici malobrojni, zrtve mnogobrojne, dizu se bezobzirni, padaju slabi, i sve je toliko zalosno da je najlakse plakati i ne misliti.

Moje misljenje je malodusno i slabacko, neprihvatljivo za covjeka koji djeluje: njegovo je surovo i sebicno, neprihvatljivo za covjeka koji misli. Sta je onda prihvatljivo? Ramizovo? Njegov stav mi je najblizi i najdalji, jer je najnesebicniji i najopasniji, ali o njemu sad necu da mislim.

U tom mucaljivom smusenom preturanju po sebi, precuo sam stare molitve koje znam, koje svako zna, a dobre su za svakog novog mrtvaca, jer je svaciji kraj isti, i ista je milost koja se trazi od boga. Ta uvijek ista ljudska sudbina i uvijek isto kukanje za oprastanje grijeha, i cini sprovode toliko zamornim. A kad se hodza okrenuo prema nama, i poceo da pita kakav je bio ovaj mrtvac, je li za zivota bio dobar i posten, i jeli zasluzio carstvo nebesko, ja sam se trgao. Pogledao sam starog Omera Skakavca; vidio sam ga sa strane, izbrazdano lice mu ja ostro i zategnuto, bijele vjedje nadnesene nad upale oci, kao krila neke bijele ptice. Sta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio dobar i posten covjek? Je li mu se steglo srce, ili ni sad ne da tuzi da mu pridje? Digao je glavu, bori se sa sobom, ili prkosi bolu, a onda mu je glava padala, sve nize, bradom do prsa. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice, i polako klizeci niz hrapavo lice, nestala u teskim brazdama. Gurnuo sam Osmana laktom, i glavom pokazao na Omera. Osman je samo trepnuo, vidio je i on. A onda je opaki starac snaznim pokretom digao glavu, i ostao zagledan u dzamijski prozor, iznad zemlje, iznad kamena, iznad mrtvaca. Sam sa sobom. Zastidio se svojih suza, pred sobom, ili pred drugim ljudima. Hoce li ga savladati tuga i kajanje, kad padne noc koja nas izdvaja i usamljuje, i mrak koji nas suocava s nama samima? Ili ce se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene porodice? Sad je stajao pred nama kao zrtva nemilosrdne sudbine, i ljudi su ga zalili, zalili su ubicu. A prava zrtva je lezala na kamenom postolju, pokrivena maslinastom cohom, nepomicna i cutljiva, rjecit prjekor samo ocu i braci. I eto, sve sam znao, i o ocu i o sinu, a zalio sam i jednog i drugog. Zrtve su obojica.

Kad sam prisao Omeru, da mu izjavim saucesce, kao i ostali, njegovo kameno lice se zgrcilo, a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led. Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. Bio sam crni glasnik i za njega i za mladica. Povukao sam ruku i pridrzao je, klonulu vrelu, uznemiren starcevom besmislenom mrznjom.

- Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet, samo da ne bi mislio na svoju krivicu - sapnuo mi je Osman, kao da je osjetio o cemu mislim.

O svojoj krivici nisam dospio da mislim, bojao sam se da ce me muciti dok budem gledao mladicev pokriveni les. Zaturio sam je, zbog mladicevog oca, dok sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. A kad se razmisljanje o njemu rasplinulo, postajuci blijedo i umorno, kao slika u oku, kad se spuste ocni kapci, u meni je pocelo da se javlja cudno osjecanje nelagodnosti. Nisam znao zasto. Zaboravljao sam je na trenutak, pa bi opet ozivjela, kao mutna sjenka, kao nejasna misao o necem neprijatnom. Nije o starcu, ni o mladicu. O cemu je onda, zbog cega? Znao sam, tako se javljaju stari pokopani strahovi, neke prastare slutnje, bivsa mucna predosjecanja, narocito ona iz rata, dok sam puzio kroz sumu, jedva smirujuci stravu srca sto je osjecalo blizinu tudjeg vojnika. Tragao sam za tim nemirima, lovio ih u sebi, i izvlacio, toboze mrtve, a onda ih opet nalazio u nekom krajicku misli, u sredistu nekog straha bez razloga. Ali sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost, a pominjao sam sve koje sam znao, zovuci ih milostivim zovom, kao sto fakir svirkom izvlaci zmije iz rupe. Moj zov je ostajao bez odziva. Zmijska prijetnja je ostala, iako nisam znao kakva je.

Charmed · Malo ~ mače ~

A onda sam se okrenuo, iznenada, nizasto, i ocima se susreo sa serdar-Avdaginim pogledom.

Eto odakle izvire moja nelagodnost!

Mozda sam taj pogled vidio i nesto ranije, bez svijesti o njemu, ne zapamtivsi ga, mislima u necem vaznijem, a mozda i nisam, nego me, lijepeci se pogledom za moj potiljak, upozorio na sebe prije nego sto sam ga vidio. Naslutio sam ga, kao neprijateljskog vojnika.

Tako smo stajali, kao metak i cilj.

Poslije, kad sam prisao Omeru Skakavcu, vidio sam da Osman razgovara s Avdagom.

Upitao sam ga, kad smo se opet nasli:

- Sta si to govorio s Avdagom?
- Pitao sam ga, da li je poznavao Avdiju.

Pa on je lud! Ili oblijece kao nocni leptir oko svijece!

Rekao sam, opominjuci ga, i prekoravajuci:

- Poznavao sam jednog vojnika, postajao je strasno uznemiren cim pocne bitka. Jurio je u najveci okrsaj, samo da ne ceka. Poginuo je, uskoro.
- E, ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. Avdaga je mene zelio da upita isto, pa sam ga preduhitrio. Upitao je i on mene, poslije. Ti i ja poznajemo svakoga - rekao sam mu. - Ti zbog svojih poslova, ja zbog svojih. Samo sto se moji poznanici ne kriju preda mnom.
- Cijelo vrijeme je gledao u mene.
- Gledao je svakog, to mu je posao. Bas te briga!

Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka, sasvim je blizu, u Kujundziluku, da mu kaze dvije lijepe rijeci, jos nije zaboravio ni prebolio sto ga momci na Bajram nisu pustili u kucu.

- Budala je taj tvoj Mahmut. I sto se zakacio bas za mene?
- Jedina mu je zelja da mu prijatelj bude neki vazan covjek.
- I ja sam taj vazan covjek?
- Danima govori samo o tebi.

Osman je poceo da se smije, kao da je cuo najludju salu.

- E veca je budala nego sto sam mislio.

Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom, mada nije mogao da razumije moje razloge, i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nesto krijem. On ne zna sta je sazaljenje, smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog kome je namijenjeno. Napomenuo je da nema mnogo vremena, i da ne zna zasto gubi vrijeme na ludosti, ali, eto, reci ce te dvije glupave rijeci, samo radi mene, sigurno mi to zbog neceg treba, a onda ce za poslom, dosta je izgubio i ovako.

Mahmut je bio u ducanu. Vidjeli smo kako je jedan mladic izasao pa opet usao, neko ga je pozvao ili se necega sjetio.

Kad smo se priblizili, culi smo kako mladic, mrsav i visok, govori, drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata, kao da je htio samo jos to da kaze pa da ode. Ali kad smo culi sta govori, zastali smo, pogledali u odskrinuta vrata, pogledali jedan u drugoga, i nismo znali sta da radimo. Ja nisam znao, pa sam mislio da ni Osman ne zna. Odmah mi je bio jasno, to je Mahmutov sin, zlatar iz Mostara, dosao je na razgovor s ocem. Ali kakav je to razgovor, gospode boze! Pa nije ni razgovor, vec bijesno rezanje, u koje je Mahmut ponekad plasljivo ubacivao poneku rijec.

- To mu je sin - sapnuo sam Osmanu nelagodno. - Hajdemo odavde.
- Cekaj, hocu da cujem!

Stao je sa strane, pored vrate, i slusao napregnuto, ruzno isceren, mrmljajuci nesto nerazumljivo.

- Sramota je, velis, sto tako govorim? Sramota je ono sto ti radis cijelog zivota! Otkako znam za sebe, znam i za stid, zbog tebe. Danima sam placao zbog oca lopova, djetinjstvo si mi unistio. Kazem, otac si mi. Jesi, na zalost. Zato sam i pobjegao od kuce, zbog takvog oca, bio sam izgnanik, kao i ti, ni kriv ni duzan. I sada, kad hocu da otpocnem novi zivot, imam prava da trazim svoj dio.
- Evo ti radnja, eno ti kuca, dovedi zenu ovamo, zivjecemo zajedno.
- Skocio bih u Neretvu, a ne bih se vratio ovamo.
- Pricekaj dok ne nadjem novac.
- Necu da cekam, i neces naci novac. Prodaj ducan, prodaj kucu, sta ce vam onolika, uzmite manju.
- Zar pod starost, sine! Zar ne mozes cekati da umremo? Necemo dugo.
- Ne mogu cekati, novac mi treba.
- Jea li razgovarao s majkom?
- Razgovaracu ja s kadijom, sudski cu traziti svoj dio. A majku cu povesti sa sobom u Mostar.
- Njoj je dobro sa mnom.
- Nikome nije dobro s tobom.

Osman se krto nasmijao, iskezivsi zube, i poceo udarati nogama o prag, da otrese snijeg s cipela, da ga cuju.

Uhvatio sam ga za ruku, da ga sprijecim, otrgnuo se.

U ducanu je nastala tisina.

- Ne pominji da smo culi razgovor.

Usao je u radnju. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je sasav, ali je ponosan. Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je, da ne bi otkrio svoju nevolju s njim.

- Smetamo li? - upitao je Osman, gledajuci u mladica.
- Ne smetate, taman posla!

Naravno da ne smetamo. Nikad mu pomoc nije dosla u bolje vrijeme.

A ipak je sarao ocima.

- Ko ti je ovo, Mahmute?
- Sin.
- Lijep ti sin.

Mahmut je gledao u nas zbunjeno, ne znajuci da li smo culi sta su on i sin govorili.

Charmed · Malo ~ mače ~

Pozurio sam da ga umirim, i da sknenem razgovor, jer je Osman bijesno udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve, i lako se moglo desiti da mu vlastiti dlan ne bude dovoljan.

- Svratili smo da te vidimo.
- Hvala vam - promucao je Mahmut.
- I da ti kazem zbog Bajrama - dodao je Osman neprirodno ljubazno. - Zao mi je sto se nismo vidjeli. Bas kazem Ahmetu, navalili poslovi, glavu ne mogu da podignem.
- Znam, rekao mi je.

Mladic se okrenuo ocu:

- Ja sad idem.

Sad idem, a srescemo se ili cuti uskoro!

Zazvucala je prijetnja!

I izasao, ne pogledavsi nas. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak, a mozda nas je otpisao cim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. Zao mi je Mahmuta, ali nisam osudjivao mladica, jer njegova zivotna staza nije bila ravna.

Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponasanje:

- Zeni se, pa ne zna kud glavom udara. Bas razgovaramo maloprije, da prodam ovaj ducan, a on da kupi stogod u Mostaru.

O, muko roditeljska!

- Prodaj! - rekao je Osman odlucno.
- Ma ne znam, nije lako ni prodati. Kad prodajes, sve je jevtino, kad kupujes, sve je skupo. A nekako mi i zao, dodjem ovamo, sjednem, i cini mi se da nesto radim.

Osman se odjednom necega sjetio:

- A zasto sjedis u ovom praznom ducanu, varas sam sebe da nesto radis. Zasto nesto zaista ne radis?
- Ostarilo se, moj Osmane. Sta bih ja mogao da radim?
- Znas li onu Sehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao zapisati koliko vreca primis?
- Kako ne bih mogao!
- E, onda, nabavi mangalu, i dodji po kljuceve! Dedo odlazi, otvara svoju radnju.

Mahmut je progutao pljuvacku, pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat, pogledao u mene, da me pogledom upita je li to sala, posao prema Osmanu, pa stao, sasvim zbunjen.

Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti?

Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Uzbudjen je, ali se drzi!

I ja sam uzbudjen. Sta se to desilo s Osmanom?

- Ako se ne salis - rekao je Mahmut drhtavo, trudeci se da izgleda obicno - ako se zaista ne salis... Pa, pristajem, naravno. Kako ne bih pristao! Ako se ne salis... I ne znam kako da ti zahvalim!
- Sta imam da se salim, i sta imas da mi zahvaljujes. Ne postavljam te za muftiju. A ovaj ducan prodaj!
- Prodacu. Idem da kazem zeni. Prodacu. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu? Gubio je glavu!
- Zasto bi kucu prodavao?
- Velika je, sta ce nam onolika? Kupio bih manju.
- A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj kuci.
- Pravo imas! Zaista bi bilo tijesno.

Isli smo, poslije, carsijom, cuteci. Osman je odmahivao glavom, kao da se jos cudi i ljuti.

Rekao sam mu ono sto sam mislio:

- Iznenadio si me. Mislio sam o tebi drukcije.
- Naljutio me onaj magarac.
- Bojao sam se da ga ne udaris.
- Umalo. Ili ga udariti, ili uciniti nesto glupo, druge nije bilo.
- Nisi ucinio nista glupo.
- E, nisam djavola! Vidjeces kakva ce tarapana nastati u magazi, Mahmut nije ni za kakav posao.
- Ne daj mu novac u ruke - rekao sam nerado, ali je posteno da mu to kazem, posteno i zbog Mahmuta.
- Zar ti tako o prijatelju?
- Bolje bi bilo da ne dodje u iskusenje. Prilika stvara lopova.

Osman se nasmijao. On se smijehom lijeci, izgleda.

- I lopov stvara piliku. Doci ce u iskusenje, naravno. I podleci ce. Novca nece imati, jer ja sve isplacujem. Ali ce odvaditi kilu-dvije iz svake vrece, i njemu dosta. Tako je i Dedo radio i, eno, otvorio svoj ducan. I uradice svako, taman da sveca dovedes. E, pa, vrlo vazno. Svaki dobar trgovac uracuna kalo, uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost. Bilo bi pametno kad bismo kalo uracunavali na sve u zivotu. Znas da tako mora biti, i ne ljutis se.

I tako, prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. I prvi put se prevario za Mahmuta.

Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo.

Okrecena, ociscena, prozracena, postala je ljepsa i svjetlija, a mala soba u kojoj je sjedio, pretvorila se u ugodno prebivaliste. Na sredini sobice je mangala puna zara, oko zida lijepa secija, pod je opran, zidovi bijeli, Mahmut veseo.

- Lijepo ti je ovdje - rekao sam ono sto je Mahmut sigurno volio da cuje.
- Nije bilo lijepo.
- Vjerujem.
- Kad sam prvi put dosao, smucilo mi se, prljavo, mracno, ruzno, gadno ti da udjes a kamoli da ostanes. Gdje cu primati prijatelje? - mislim. Pa nagovorim Osmanagu, te majstori okrece, ja i zena ocisitimo i operemo, donesemo ove stvari od kuce, i eto, sad je ovako. Sigurno se cudis sto ce mi ovolika secija, i Osmanaga se cudio...
- Ko ti je taj Osmanaga?
- Osmanaga Vuk. Ova secija je za komsije, trgovce i zanatlije. Vec su jutros bili. Juce sam ja njih posjetio, i pozvao na naselje.
- To ti je prvo sto si uradio?
- Prvo sam ocistio, a onda ih pozivao. Takav je trgovacki red.
- Hoces li im davati savjete o poslovima?
- A ne! To se medju trgovcima ne radi. Osim ako te neko upita. A imam dosta i svoga posla.
- Ni rakiju ne osjecam.
- Ovdje ne pijem, nije red. Popijem kod kuce, ali malo, pa na spavanje. Na posao valja uraniti, a valja i okasniti.
- Cekaj, molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu? Zar bas nista nije ostalo od starog Mahmuta?
- Dosao sam pameti, to je sva promjena. Na bolje, nadam se. A bilo bi vrijeme da se i ti smiris.

Sta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen, bio je svraka brbljivica, sad je pametna sova. Nekad je krsio sva pravila, kao nedorasli djecak, sad zna sta je carsijski red, kao svaki trgovcic. Sta je od njega ucinio Osman? Je li leptiru iscupao krila, i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je zanimljiv, sad je dosadan. Bio je socan, sad je sparusen. Bio je jedan jedini, sad je jedan od mnogih. Zar to znaci: opametiti se?

Charmed · Malo ~ mače ~

- Sanjas li jos da ces se obogatiti?
- Ne sanjam - odgovorio je pametno. - Zasto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije, i bolje, i lakse. Posao nije tezak, o plati s Osmanagom jos nisam govorio...
- Ko ti je Osmanaga?
- Osmanaga Vuk, brate. O plati, velim, jos nismo govorili, ali ako bude kao Dedina, ne bojim se sirotinje pod starost. A nece biti manja, sigurno, vjerujem da ce biti i veca, Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad. Jesi li vidio macke u magazi?
- Kakve macke?
- Donio sam cetiri macke iz komsiluka. Posla je malo vise, mijenjam im vodu, cistim sto unerede, ali je korisno. Love miseve.
- To ti je pametno! - rekao sam, ne krijuci da se rugan.

On je to primio sasvim ozbiljno:

- Pa i jest pametno. Vidim, miseva citava vojska, vrece izgrizene, zito pojedeno, steta, i kolika. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine, a ima vise, za godinu ce ih biti dvije hiljade, za deset godina dvadeset hiljada.
- Pa sta su cekali dosad? Zasto ih ima, samo dvije stotine?
- Lani su sigurno bila samo dva misa, musko i zensko, a kote se strasno. I tako, bice ih dvije hiljade. E pa, neka jedan mis pojede samo dvadeset zrna na dan, dvjesta miseva dnevno pojede cetiri hiljade zrna, godisnje oko miliom i po zrna. Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna, to je sedamsto pedeset oka. Ako jos toliko dodje komsijskih miseva na cast, a sigurno dodje i vise, koliko je to tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao.
- Ko ti je taj... a, znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu.

A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko ce tovara zita Mahmut izvuci iz magaze, sve optuzujuci miseve!

Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman, i iz istog razloga, jer Mahmut vise nije Mahmut. Nista nece odnijeti!

- Zatvorili smo sve rupe, donijeli macke, i sad ce tri tovara vise ostati u magazi.

Nebesa, otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu!

- Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko ce macke unistiti miseva?
- Jesam. Neka svaka uhvati samo deset na dan, cetiri ce uloviti cetrdeset miseva.
- Godisnje toliko i toliko, u redu, i tako ce u ovoj borbi macaka i miseva pobijediti misevi, nadam se.
- Nece, jer, vidis...
- Vidim. Jesi li prodao ducan?
- Imam nekoliko musterija, cekam bolju cijenu. Na lijepu je mjestu.

Srce me zaboljelo od zalosti. Ovo vise nije moj Mahmut. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik, ovaj je sitni racundzija. Moj Mahmut je lovio oblake, ovaj lovi miseve. Moj Mahmut je bio sasav i drag, ovaj je dosadan i mrzak.

Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogucem, vec varalica koji je samo cekao priliku da postane ono sto jest.

Mozda nije pravo sto ovako mislim, jer je, nesrecnik, dobio ono o cemu je sanjao, malo manje, malo prizemnije, ali se smirio. Zasto sam ga zamisljao kao mastala koji i ne zeli nista da ostvari? Ovako je prirodnije. Ali je u zivotu jedan zanimljiv covjek manje, a to je nenadoknadiv gubitak. Nije steta ako nestane jedan od jednakih, to list ljudski opada. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom, ostaje zastrasujuca praznina. Sto je vise sivih ljudi u sivom zivotu, sve je sivlje, sve tuznije zivjeti.

Umro je pjesnik, svejedno kakav, rodio se jos jedan trgovac.

Mozda nije ni postojao, mozda sam ga izmislio, mozda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. A opet sam ja izgubio najvise. Njegova vjecna ceznja o sreci, mozda i zamisljena, bila je san koji se nece nikad ostvariti, i zato lijepa. Njegova rasutost, njegova rasivenost, njegova vedra bespomocnost, njegova naivna laz, njegova nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo smuseno brbljanje, sve je to bilo ljudsko. Ovo je suvise obicno. S ovim covjekom necu imati sta da razgovaram. I odvojicemo se, na njegovu radost. Ja, ovakav, njemu ovakvom, nisam vise potreban. Ni on meni.

I dok sam s nesto ogorcenja i mnogo tuge, sahranjivao jednog covjeka, koga vise nema, a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo, razmisljao sam kako da odem, da ne uvrijedim onog bivseg, jer me se ovaj ne tice.

Tada je u magazu usao serdar Avdaga. Nije me ni obradovao ni razalostio, pomislio sam da cu lakse otici, bez ikakva objasnjenja.

Ali nisam otisao, izgledalo bi da bjezim.

Mahmut je ustao, stavio ruku na prsa i poklonio se, vise i usluznije nego kad je bio stari Mahmut, ali s mnogo vise dostojanstva. Nekad ga je sacekivao jadan i uplasen, nemajuci mogucnosti da misli o svome drzanju, sad je miran, siguran, zasticen, i zna sta je red.

Nesto mu je i rekao, nisam zapamtio rijeci, ali znam da je lijepo i skladno, drago mu je, pocascen je, tako nekako. I bas zato sam odlucio da ja ne ustanem, uvrijedjen Mahmutovim ponasanjem, njegovom zalosnom promjenom koja se, eto, vidi u svemu, ogorcen njegovom spoljasnjom poniznoscu i stvarnom sigurnoscu, najneprihvatljivijom mi od svega sto je Mahmut mogao izmisliti. Ne izmisliti, vec postati. Nista on vise nece izmisliti. A onda mi je palo na um da je ovakvo moje ponasanje neprikladno, i nije prkos Mahmutu vec Avdagi, a bez ikakva razloga i smisla, pa sam nesigurno ustao, i opet sjeo, i opet ustao, i sjeo, kad je Mahmut doveo Avdagu do secije, kao nevjestu. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponasanje, a moje smijesno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono sto i drugi cine, jer bi mogao uciniti ono sto niko ne cini.

Steta sto ne mogu da odem odmah, bilo bi nezgodno, izazovno, i mozda bih opet nekoliko puta polazio i odustajao, kao sto sam sjedao i ustajao. Najgore je sto covjek, zbog jedne sitne greske, pocne da ih nize, kao djerdan. Nista toliko ne mrzi usamljenost kao pogreska.

Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.

Cutao je i serdar Avdaga.

Srecom, govorio je Mahmut. Pricao je isto sto i meni, cak istim rijecima, ne tice ga se sto ja slusam (ranije to nikad ne bi ucinio), o krecenju, o pranju, o stvarima, o misevima, o zrnima zita u jednoj oki, o steti, o mackama iz komsiluka, i o koristi od njih, sto je priznao i sam Osmanaga.

Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem, kad je Avdaga upitao: koji to Osmanaga? Samo on nije pitao podsmjesljivo i gorko, kao ja, on zaista nije znao ko je Osmanaga, jer Osmana niko tako nije zvao.

Mahmutovo pricanje je bilo glupo i sitnicavo, kao i maloprije, mozda jos nepodnosljivije, jer sam slusao drugi put, a ovi zidovi ce ga slusati svaki dan, ja necu nikad vise. Ali je sada, i ovakvo kakvo je, ovo dosadno trabunjanje bar imalo nekog smisla, sluzilo necemu, ispunjavalo je mucnu tisinu koja bi nas mogla poklopiti.

Izbjegavao sam Avdagin pogled, toboze slusajuci Mahmutovu pricu. A kad bih ga pogledao, vidio sam da cuti i slusa. Cuti sigurnije nego sto slusa, pogled mu je prikovan za zar u mangali. Cutanje mu je tesko, teretno, mucno, puno zle volje i, zacudo, tuge. Tuge, zaista!

Odakle tuga u srcu i na licu ovog covjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio, koji nikog svoga nema jer mu ne treba, kome je njegova sluzba i zena, i djeca, i ljubav, i sreca? A ipak, tuga i potistenost vire mu iz ociju, iz drzanja, iz svake crte lica, isti kao kod svakog drugog covjeka.

Ali, sto mu je muka na licu izgledala teza, glava mu je padala sve nize, i kad se cinilo da ce zaspati, odjednom je digao ruku usred Mahmutove price, i prekinuo ga, ne sacekavsi ni kraj recenice o mackama i misevima.

Mahmut je poslusno zacutao, ni zbunjen ni uplasen, i mirno cekao njegovu rijec.

Avdaga je upitao tiho:

- Zasto ti je Osman dao ovo mjesto?
- Zna da sam posten i vrijedan. Zato mi je dao ovo mjesto.
- A zasto nije njega uzeo? - pokazao je na mene. - Ne voli da radi, kao ni ti, ali je posteniji od tebe.
- Nije red da mi to pominjes, Avdaga. Svakome se svasta desavalo u mladosti, a i platio sam, i previse. Sto me ne sudis po onome kakav sam bio i kakav sam sad?
- Za ovo poslije ne znam. Ne zna ni Osman. Za ono prije znam. Zna i Osman. Zasto ti je onda dao mjesto? A nisi ni trgovac.
- Znas sta, Avdaga - rekao je Mahmut, kao svaki covjek od ugleda kome su udarali na ponos. - Kako bi bilo da pitas Osmanagu a ne mene. On ce najbolje znati.
- Mozda cu pitati i njega. Sad pitam tebe. Zasto ti je dao ovo mjesto?
- Pravo da ti kazem, tvoje pitanje je uvredljivo.
- Ne znam je li uvredljivo, ali je potrebno.

Pa su zacutali.

Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu, strah i uvrijedjenost ga uvijek na nju podsjete.

Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta, sigurno zaleci sto mu glava nije od stakla, ili sto je ne moze razbiti, da bi u Mahmutovu mozgu nasao odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo.

Ni jedan ni drugi nisu, izgleda, znali nista. Mahmut je uvjeren da ga je posluzila sreca, jedan covjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost, i zato mu dao mjesto. Svaka druga pretpostavka, ma kakva da je, a ne moze ni da se nasluti, za njega je uvreda. Avdaga je, opet, mislio, da je samo lud covjek mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. Osman nije lud; onda mora da postoji neki razlog za taj nerazumni postupak. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio, je li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva, Avdaga to dobro zna, u tom slucaju ucinjeno je nesto ruzno, i vrijedilo bi znati sta je to.

Da li on uvijek trazi ovako naslijepo?

Charmed · Malo ~ mače ~

Dugo je cutao; i to je nacin da uznemiri covjeka.

Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu, ucutkan Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji, nemiran zbog Avdaginog teskog pogleda, uplasen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. Mozda je pomislio: zar prepreke vec na prvom koraku, zar ce pokusati da stanu na put mojoj sreci? Tako ojadjen, poceo mi je licitti na starog Mahmuta.

Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno.

Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga sto ne kaze i ne otkriva, ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogucim krivicama, i da klone. A mozda je to i stedljiva paljba, zbog malog broja metaka. Ako postoji samo sumnja, napad ne moze dugo trajati. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih pitanja i istih odgovora, i sumnja ne bi postala sigurnija.

Ali Avdaga jos nije bespomocan: poceo je da kruzi oko zrtve, suzavajuci krug. Upitao je:

- Jesi li poznavao dizdara?
- Kojeg dizdara? - upitao je Mahmut, nemocno lukav.
- Dizdara.
- A, dizdara!
- Jest, dizdara.
- Poznavao sam ga.
- Dobro?
- Samo iz vidjenja.
- Jesi li cesto s njim razgovarao?
- Nikad, a ne cesto. U zivotu s njim nisam progoviorio ni rijec.
- Sjeti se!
- Znam dobro.
- Da li bi se mogao zakleti?
- Mogao bih.
- A kad si bio zatvoren u tvrdjavi?
- A, to! Ne znam, mozda me pitao za ime.
- I za krivicu.
- Zaboravio sam.
- Jesi li zaboravio jos stogod?
- Ne znam na sta mislis.
- Kad si posljednji put govorio s njim?
- Kazem ti, onda, u tvrdjavi.
- Ne kazes ti, vec ja. A sad, uskoro?
- Poslije onog, nikad vise, djece mi moje.
- Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva.
- Upitaj dizdara, i on ce potvrditi.

Opet je naislo cutanje, kao oblak.

Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom, kao da je to samo po sebi sumnjivo. Tako bi odricao da je setao pored rijeke, da je jeo sarmu za rucak, da ima pet umjesto cetiri macke, samo kad bi ga Avdaga o tome pitao, jer ko zna sta sve moze biti sumnjivo i opasno.

A meni je tek tada postalo jasno. Avdaga vrsi istragu zbog otmice, i misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao.

Zao mi je Mahmuta, znam da nije umijesan nista, a ne mogu mu pomoci. Kako da kazem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta, sreli su se tek u noci kad je otmica izvrsena.

Zasto mu je dao posao, ne znam. I mene i Mahmuta je iznenadio, mozda i sebe, tim trenutkom slabosti, koji se nece skoro ponoviti.

Avdaga ne moze razumjeti ljudsku nedosljednost ni neocekivanu odluku, on vidi samo uzrok i posljedicu, uslugu i nagradu. On misli: neko je nagovorio dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu; poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto nesposobnom Mahmutu. Zasto? Zato sto je Mahmut nagovorio dizdara. Po Avdaginoj logici, to je toliko jasno, da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno odricanje.

A tuzan je zato sto mu ne moze dokazati krivicu. Potreban je dokaz, suvise je posten da bi covjeka kaznio bez dokaza, potreban je svjedok, potrebno je priznanje, a gdje su? Nema ih, jos nema, al vise nece pustiti Mahmuta, do njegova ili svoga pada. Slijedice ga kao sto gladni kurjak slijedi starog jelena, posrtace obojica bjezeci i goneci, disace isprekidano od straha i od sladostrasca, mozda ce zrtva klonuti, mozda ce pristati da strada, samo da se oslobodi umora.

A ni zbog cega, zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. A ja slusam, cutim, ne smijem da kazem: ostavi covjeka na miru, ne zna cak ni sta ga pitas, i zato ce postati jos sumnjiviji.

I kad bih rekao, bilo bi uzaludno. Avdaga je bolesnik svoga poziva, to mu je jedina strast, on zivi zato da goni i hvata ljude, kao sto drugi zivi da ih tjesi i lijeci. Samo sto Avdaga u svom poslu cesce dozivljava radost uspjeha.

Ali, zasto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o Osmanu, a on o njemu i ne misli? A mozda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto, nesto je platio. On sumnja na cio svijet, sa sumnjom zivi, sumnju sanja, i ne uvijek bez razloga. Zla djela se desavaju svaki dan. Ako krivac nije uhvacen, svi ljudi su moguci krivci. On dobro zna da ni za jednog zivog covjeka niko nece svjedociti da nece uciniti zlo. Avdaga traga, Avdaga sumnja, to je njegova kob, duznost i zadovoljstvo, i nije mu lako, jer je najcesce mrak oko zlocina, i pravi krivac prolazi pored njega, gleda mu u oci, mirno obavlja svoj posao, smije se, mozda cak sjedi s njim, on samo sluti, mirise, osjeca, mozda se priblizava i ponovo udaljava, siguran pa nesiguraTi, sirecan kad nadje tnag, ooajan kad ga izgubi, i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. Jer zna, ako odustane, ako se umori, ako ne uhvati i kazni krivca, zlocin ce zavladati svijetom, tama ce pasti na zemlju, doci ce sudnji dan.

Kod Mahmuta je nasao na tanusnu nit, ali se ipak cvrsto uhvatio za nju. Najzalosnije je sto je Mahmutova sreca razlog Avdagine sumnje. I Osmanova plemenitost, za koju se i sam kaje. Neki ljudi su zaista baksuzi. Toliki su uspjeli u zivotu, bez pameti, bez sposobnosti, i bez postenja, i niko se ne cudi. A zalosini Mahmut, samo sto je usao u svoju mracnu magazu, punu miseva i brabonjaka, misleci da se oslobodio straha od gladne starosti, odmah je postao sumnjiv. Uvijek je bio jad i nesreca, kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo zbog lijepih ociju.

I zaista, zasto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je sto ovo pitam, ali zaista, zasto? Obradovao me kad je to ucinio, ali zasto?

Sta znam zasto! Ja sam zamolio Osmana da ga one veceri povede u mejhanu, ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih rijeci, ja sam kriv sto smo culi svadju zbog koje se Osman naljutio. Sve to znam, pa ipak, zasto? Zar samo zato sto je sin bio drzak prema ocu? Osman ne moze dirnuti ni mnogo teza stvar od jedne obicne svadje.

Eto, kako je tudja sumnja zarazna, podriva te i kad znas da je covjek prav.

Ako je prav.

A sta onda ako nije, ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu?

Ta misao me porazila.

Nemoguce, znam da nije tako!

Ali se misao vise nije mogla zaustaviti, i protiv moje volje je prelazila granicu koju joj je postavljala moja dobra volja, uvlaceci me cijelog u ponor stvorene mogucnosti.

Ako je tako, onda je sve lako sklopiti, i sve je jasno.

Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom, on mu je najpogodniji, jer Mahmutu niko nista ne bi vjerovao ako bi i izdao, Mahmut je poslije uporno navaljivao da se vidi s Osmanom, da bi naplatio svoju uslugu. Osman ga je odbijao, da ne bi sve postalo sumnjivo, a Mahmutov jadan polozaj pred sinom posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu.

Sve se slaze. Samo se ne slaze sto sam ja ispao budala, ali to se njih ne tice. Vjesto su se pretvarali, krijuci sve, a ja sam im sluzio kao spona i zaklon.

Sve se slaze. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. Ljudi su za njega samo sredstvo, zasto bih ja bio izuzetak?

Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da znam sve o njemu, vjerovao sam da je svakakav i nikakav, ali da nista skriveno u njemu ostati ne moze. Skrivao je, toboze, svoje bezvrijedne tajne, cutao o njima dan ili sat, a onda je sve iznosio na dlanu, oslobadjajuci ih se olaksano, kao da je skidao teret sa sebe. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom dusom, i zato mi drag. Ali ako je igrao ovu ruznu igru, onda je smrdljivi matori lupez koga moram sto prije zaboraviti. Raskinuo sam s jednim Mahmutom, ovim sadasnjim. Hocu li raskinuti i s onim nekadasnjim, nepostojecim?

Pogledao sam u njega, mracan od sumnje. Pogledao je i on mene, iznemiren, kao da je naslutio moje misli, i kao da se branio kajanjem. Izgleda bespomocan, kao i nekada, i ponovo sam zazalio za mojim, Mahmutom, ali ovome nisam oprostio. Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Avdaga je cutao, dzarajuci masicama po zeravici sto se gasila. Sta ceka, zasto ne ode? A mozda nece ni otici, ni on ni Mahmut, sjedice obojica kraj mangale, ohladice se kao zeravica, cuteci, umrijece, cuteci. Tuzilac ce ostati bez dokaza, optuzeni bez kazne.

Ali je polumrtvi Avdaga, jos ziv, na zalost, ispravio svoja jaka ramena, i pogledao u mene.

Je li na mene dosao red?

Glas mu je tih, umoran, tuzan. Ja sam razdrazen i gorak. Nismo za razgovor ni ti ni ja, sta hoces od mene?

Ali on vrsi duznost, i ne zna sta je umor. Upitao me:

- Zasto Osman nije tebi dao magazu?
- Sta bih ja s magazom?
- Ti trazis nesto bolje?
- Ja ne trazim nista.
- Od cega zivis?
- Kradem, otimam, ubijam, kako kad.
- Vidio sam te na dzenazi Avdije Skakavca.
- I ja sam vidio tebe.
- Zasto si bio?
- Nisam znao da je zabranjeno.
- O cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji?

Sreca da sam na ovo mislilo ranije, Osman mi je to pomenuo.

- Cuo sam da ima dobrog duhana, trazio sam da mi proda.
- Jesi li kupio?
- Nisam. Nije imao.
- Poslije su njegovi sinovi s konjem otisli po Avdiju.
- To ne znam.

Sjetio sam se Osmanova savjeta, da je ponekad dobro pucati prvi. Upitao sam:

- Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav.

Pogledao me, zivlje i pazljivije nego sad, i ja sam se pokajao sto sam istrcao. Mozda nije pametan, ali ne da od sebe praviti budalu. Nije mi odgovorio, i to je najgori odgovor, kao da je rekao: ti mene pitas!

Posjedio je jos malo, zagledan u mangalu, a onda se polako digao i, ne zureci, izasao iz sobe.

Mahmut ga je ispratio, bez volje i bez sigurnosti, i vratio se zabrinut. Odmah mi se obratio, cim je zartvorio vrata:

- Zasto me ono pitao o dizdaru?
- I mene je pitao o Omeru Skakavcu.
- Ali, zasto?
- Mozda ce nam sutra reci.
- Mislis da ce doci i sutra?
- Sigurno.
- O, brate, kako gleda, kako cuti! Strah te uhvati.
- Zasto bi te hvatao strah ako nisi kriv?
- Kako kriv, pobogu, sta to govoris? I za sto kriv?

Ustao sam i pozdravio se, da podjem. Nisam vise mogao da ostanem s njim. Duboko me zaboljela njegova moguca izdaja.

Uplasio ga je moj odlazak, a mozda i moja hladnoca. Opet je licio na starog Mahmuta, ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih.

- Ostani jos malo - molio je.
- Moram da idem.

Ostavio sam ga samog, s misevima, s mackama, sa strahom, na ulici sam pomislio kako nije trebalo da to ucinin, ali se nisam, vratio.

Charmed · Malo ~ mače ~

16. Nadgrobni natpis

Sutradan, kad sam u podne dosao kuci, Tijana je rekla da me Mahmut trazio.

Objasnio sam joj zasto me trazi, opet se osjeca sam, trgovcima ne moze govoriti o svom strahu, nesto je, izgleda, petljao s Osmanom, pa serdar Avdaga sumnja.

Nagovjestavao sam izdaleka, da se ne uplasi, ali ona jedva da je cula, kao da su joj dosadile gluposti koje cine muskarci. Imala je precih poslova nego sto su nasa podmetanja i nase lazi. Pokazala mi je maramu koju joj je poklonila Mahmutova zena Pasa, radjenu tankom iglom na svili, sa sitnim lancicima zutog i plavog cvijeca u sredini i na rubovima. Zar to nije ljepse od nasih petljavina?

Medju njima se stvorilo lijepo prijateljstvo, pa i vise od prijateljstva. Postale su potrebne jedna drugoj. Ako Tijana ne bi otisla na Vratnik, Pasa bi dosla njoj, i odmah bi se razvezao razgovor, nastavljao se od juce, da bi se produzio sutra. Najvise su govorile o djetetu koje je Tijana nosila, spremale se da rade djeciju opremu, nagadjale da li ce biti musko ili zensko, pominjale bezbroj imena, iz pjesama, iz istorije, iz zivota, da bi za taj dan izabrale jedno, obicno najgore, kao sto ce uciniti i kad se dijete rodi, pa ce to nemoguce ime novi covjek vuci za sobom, kao teret ili porugu, kroz cio zivot. Pasa je izivljavala svoje nescrpno materinstvo (malo joj je svoje djece, zalila je sto nije rodila desetoro), a Tijana je u tim radosnim brigama zaturila strah i crne slutnje, ozbiljno zabavljena sitnicama, zacudjeno obuzeta osjecanjem srece i ponosa.

Mene je pomalo zaboravila, potisnula me u stranu, nisam vise vazan kao ranije. Svu njenu paznju zaokupljao je taj zivi a nerodjeni stvor, zivlji od mene, znacajniji od svega na svijetu. Ma sta govorila, znao sam da misli na njega. Kad je pitala, ima li izgleda da cu se zaposliti, bilo je to zbog njega. Ako se sjecala oca, to vise nije bila ona teska tuga koja me plasila, vec zaljenje sto djed nece vidjeti unuce. Ni nasa soba vise nije valjala, zbog njega, moracemo na proljece potraziti nesto bolje, bez zohara, bez vreline, bez tjeskobe. Sve sto je cinila, govorila, mislila, imalo je jedan povod i jedan razlog. Vec je voljela taj plod, to buduce dijete, nerazumno je pitala i mene da li ga volim, i morao sam reci da ga volim, da me ne bi smatrala cudovistem, jer ne bi shvatila da majka voli i misao o djetetu, a da ce otac zavoljeti zivo stvorenje, mozda tek od njegovog prvog osmijeha. Ja nisam znao nista o njemu, bio mi je stran i dalek; ona ga je neprestano osjecala kao dio sebe. Ja sam o njemu mislio kao o brizi, zbog nje, i zbog zivota koji ce se promijenila; ona je o njemu mislila kao o smislu svega, i bilo joj je prirodno da se zivot prilagodi njemu i njegovoj sreci. Ja sam bio uznemiren, sa strepnjom sam mislio sta bi bilo s njom kad bi pobacila, kao prvi put, ona je mirna, sve u njoj i oko nje je sredjeno, nista nije nahero u svijetu, nista nije prazno ni besmisleno. Njeno dijete u njoj u sve je unijelo red i smisao.

Gledao sam kako u poslu oko rucka zastane, iznenjadjena, siroko otvorenih ociju, blazeno osmjehnuta, i polako sjeda na seciju, uspravljena, sabrana, svecana, i rukom pazljivo dotice okruglinu trbuha.

- Mice se - kaze presrecna. - Osjetila sam nozicu.

Nikakva radosna vijest, nikakav poklon, nikakvo bogatstvo ne bi joj moglo priciniti takvu srecu, kao taj tihi udar zivog stvorenja u njoj. Cekace da se ponovi, kao blazenstvo, sanjace ga, kao ljubav.

Dirnut tim njenim zanosom koji ne shvacam sasvim, prisao sam joj, spreman da budem svecan kao i ona, uzeo je za ruku, rekao da je volim. Lako je stisnula moje prste, zahvalna sto sam joj prisao zbog njega, sto je volim zbog njega, sto postojimo zbog njega. Sirokogrudo primam tu njenu nepravdu, potiskujuci nezadovoljstvo sto sam postao sporedan, guseci u sebi zalost sto sam je izgubio, nadajuci se da ce mi je vratiti njegovo rodjenje.

Zao mi je sto vise ne razgovaramo o svemu, sto joj ne pricam ono sto mi se desi i sto osjecam, bilo da je radost ili strah ili srdzba. Sad to nosim sam, za nju je beznacajno, slusa bez zanimanja i bez paznje, odgovara bez volje i bez ucesca. Ostavlja me samog s mojim mislima, a mozda je uvjerena da osjecam sto i ona.

Trazio me i serdar Avdaga, srecan sam sto me nije nasao. Ne nasavsi mene, sigurno se naslonio na ledja Mahmutu, izludjujuci ga, kao i juce.

Oni su trazili mene, ja sam trazio Osmana Vuka. Nije ga bilo, momci su znali samo da je nekud otisao na konju, i nista vise. Ni Sehaga nije bio kod kuce, sigurno su na nekom poslu. Osman je pominjao otkup vune, ili je Sehaga u lovu, jer je sav posao prepustio Osmanu.

Osmana sam nasao tek treci dan, i ispricao mu kako serdar Avdaga ispituje mene i Mahmuta. Odmahnuo je rukom, ne pridajuci tome nikakav znacaj, a nasmijao se kad sam rekao da na Mahmuta sumnja zbog dizdara.

- Kakav Mahmut! Ko bi se na Mahmuta oslonio u takvom poslu!
- A ko je?
- Otkud ja znam!
- Kako znas da nije Mahmut?
- Nije za takve poslove, cini mi se. Moze da sjedi u magazi i da mjeri zito. I bolji je nego sto sam mislio. Znas li da je nabavio macke, zbog miseva? Smijesan je, ali je za ovaj posao dobar.

Skrenuo je razgovor, nece da govori o svojim poslovinia, cak to i ne krije, ostavlja me po strani od svega, mozda i za moje dobro. Sto ne znam, ne mogu ni kazati nikome.

Rekao sam da mi se ucinilo kako su on i Mahmut sve sakrili od mene. A sve mi je otkrio serdar Avdaga. Uplasio me koliko zna. Zato vec tri dana trazim njega, Osmana, da mu to kazem.

Nije bio ovdje, kaze. Zbog otkupa vune, i zbog Sehage. Trazio ga je, opet ga nema. Prije nekoliko noci, pred zoru, otisao je na konju, i niko ne zna gdje je. Hanuma je izludjela od straha, po cijelu noc ne spava, ceka hoce li aga doci. Jadnica, ili tuguje zbog sina, ili strahuje zbog muza. A i on se boji, snijeg je, noci hladne, a kako Sehaga u picu nista ne zna (zato i pije da ne zna), moglo bi se svasta dogoditi. A bilo mu je sumnjivo, trazio mu je racun o poslovima i spisak svih potrazivanja, iako mu je obracun podnio prije dva mjeseca, a onda je poslao po Mula Ibrahima, izgleda da je mijenjao testamenat. Zato je Osman pazio na njega, kao strazar, ali eto, umakao mu je dok je spavao.

Charmed · Malo ~ mače ~

- I sta ces sad?
- Nista. Cekacu.

A bilo mu je sumnjivo jos zbog neceg. Dan prije nego sto je pobjegao, dolazio mu je Dzemal Zafranija, molio da mu Sehaga pomogne, i njemu i kadiji. Kadija je trebalo da postane muftija, a Zafranija naib. Desila se, medjutim, ta nevolja s Ramizovom otmicom, i neprijatelji za to okrivljuju njih dvojicu, i ucinice sve da ih ometu. Ali ako bi Sehaga, koga oni veoma cijene, rekao samo jednu rijec, valija bi ga poslusao. I kadija i on bili bi mu zahvalni do groba, i znali bi kako da vrate ucinjenu dobrotu. Jesu li na nesto pucali, jesu li nesto nagovjestavali, Osman ne zna, ali Sehagu je, izgleda, bas to razbjesnjelo. Docekao ga je na noz, sasvim neuobicajeno, jer se cuva da ne uvrijedi covjeka bez potrebe, i rekao da Zafranija trazi pomoc, a u stvari trazi da im on ne stane na put. Zasto da lazu jedan drugome? Nece im pomoci, sprijecice njihovo unapredjenje, samo ako bude mogao, jer ne smatra da su zasluzili i ovo mjesto na kojem sjede, a kamoli vise. Neka miruju i cuvaju to sto imaju, jer pametniji i posteniji od njih hodaju bez posla, ili gledaju u njih dvojicu sa strahom. I neka pripaze sta rade, ljudi se zale na njih, a sirotinjska suza je teska. Zasto da im pomogne? Cime su to zasluzili?

Osmanu je cudno sto je Sehaga tako rekao, mogao je obecati pa ne uciniti, i sve bi ispalo na isto, ali je Sehaga vec bio zapao u svoju muku, i u Zafraniji je vidio onog nepoznatog i bezimenog sudiju sto je njegovog sina osudio na smrt, ili ce osuditi nekog drugog, i nije mogao da se uzdrzi, nije mogao da ne istrese mrznju i tugu. Zafranija je izasao blijed, drzeci se rukom za zid. A Sehaga je otisao valiji, da sprijeci to unapredjenje koje ga se ne tice. Da se sa Zafranijom susreo u nekom srecnijem casu, kad nije otrovan mrznjom, mozda bi sve bilo isto, ali uljudnije. Ali Sehaga vise ne vlada sobom, i sve je teze sto je stariji, muci ga misao da iza njega nece ostati nista, cak ni ime. I eto, sad smo u otvorenom ratu, svejedno je, doduse, da li je otvoreni ili skriveni, ali se valja pricuvati, jer ni oni nisu andjeli, i vratice udarac, samo ako mognu.

- I ti se pricuvaj - rekao je smijuci se - jer si na ovoj strani.
- Jesu li zato poslali Avdagu da me ispituje?
- Avdaga je od njih najgluplji i najposteniji. Cestit je kao divlji vepar, napada ne misleci zlo. Mozda su ga i poslali. Traze dokaze, bez sigurnih dokaza ne smiju na Sehagu. A gdje ce ih naci?
- Hoce li Skakavci reci?
- Ako su oni umijesani, nece nista reci. Nemas razloga za strah.
- Nemam ni razloga ni straha.
- Hvala bogu. Strah je najgora izdajica.

Cudan je covjek Osman, mirno govori o svemu, sve vidi ali se ne plasi, cak kao da uziva u ovoj guzvi. Izaziva postovanje svojom smisljenoscu i hladnocom. Kao da je oklopljen Sehaginom moci, svojim nebojanjem, nadmocnim preziranjem ljudi, drskim lukavstvom, bezobzirnoscu, spremnoscu da ucini ali da cuti, jer ga zanima djelo a ne glas o njemu. Vjeran je Sehagi, izgleda, zato sto postuje njegovu snagu, zato sto mu je potrebna njegova zastita, zato sto radi sta hoce. A mozda su po necemu slicni, godinama su zajedno, nista ne kriju jedan od drugoga, niti mogu sakriti, toliko se poznaju, jednako su nemilosrdni, jednako opasni, jednako daleki od ljudi, mada svaki na svoj nacin, Sehaga s vrelom mrznjom, Osman s hladnim prezrenjem.

Rastavsi se s Osmanom, i razmisljajuci o njemu, kasno sam primijetio serdar Avdagu, i nisam rnogao promijeniti pravac. Nasao je valjda slucajno, ili je cekao nekog drugog, a mozda je znao gdje sam bio, ali ma zbog cega da ga je djavo doveo bas ovamo, nismo se mogli mimoci bez rijeci. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. Gledao je u mene kao covjek s kojim me veze tajna, ili kao dobar poznanik koji ocekuje da stanem i pocnem razgovor, svejedno o cemu. Mozda je po mome drzanju ili po kiselom licu vidio da nisam bas srecan sto smo se sreli, i da bih mogao proci ako me ne zaustavi.

Upitao je mrtvo, kao da ga se ne tice:

- Gdje si to bio?
- Setam.
- Bio si s Osmanom Vukom.
- Zasto pitas kad znas?
- Jesi li mu rekao o cemu smo razgovarali?
- Rekao sam.
- I sta kaze? Sigurno se smijao. On se uvijek smije.
- Smije se i cudi sta to trazis od mene.
- Onda zna od koga treba da trazim.
- Pitao sam ga: sta to serdar Avdaga hoce? Ne zna.
- I sta ste jos govorili?
- O Sehagi. Opet je otisao od kuce.
- Sta se tebe tice Sehaga?

Strpljiv je i uporan, kao pas barak, koji ne pusta ono sto uhvati zubima, pa makar mu celjust razbili. Zar ce ovako skljocati oko moga grla dok jedan od nas ne klone? Kruzi oko mene, kao zvijer, nesigurna u svoj skok, ali cim bi osjetio da nece promasiti, slomio bi mi kicmu.

Zna da smo ja i Mahmut najslabije tacke u lancu, i tu grize. Nece nas pustiti.

Led mi se uhvatio oko srca, zbog te lijepe buducnosti, a mozak se pretvorio u teretnu pihtiju, bez ijedne misli, ma kakve, ma o cemu. Potrajalo je to samo trenutak, dug i mucan, gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i uzasa, u mislima sam se poceo osvrtati oko sebe, slijepo i prestravljeno, spreman na bijeg, kud bilo, samo da se spasem od ovog casa i od ove strepnje.

Ali kako je naisla praznina u mozgu, kako sam osjetio strah u srcu, nenadno i bezrazlozno, tako se u meni javila srdzba, kao navala krvi nakon naglog zastoja, kao stid zbog ponizavajuceg straha. A kad je srdzba izbila, bio sam svjestan da mi nije korisna, ali suvise vreo da bih je zaustavio. Naljutio sam se i na sebe, zbog malodusnosti. Sta on moze znati o meni? Ako zaista nesto zna, zasto ne trazi, na pravom mjestu? Glodje konop gdje je najtanji, lomi mene nezasticenog.

Nasavsi tako oslonac ljutini i uvrijedjenosti, ucinio sam je sigurnom i iskrenom.

- Pitas, sta me se tice Sehaga - zarezao sam pakosno, sa zeljom da unizim i sebe i njega. - Znas li koliko sam vremena bez posla? Obigravam oko Sehage, gledam mu pokorno u oko, govorim ljubazne rijeci, samo da mi nadje kakvo mjesto, kakvo bilo, samo da ne jedem sebi utrobu sto su me svi odbacili kao pseto! Eto zasto me se tice Sehaga! Cudo je sto nisam otisao u hajduke, Beciru Toski. Sta hoces od mene? Lako se titrati sa sirotinjom, Avdaga!
- Zasto se ljutis? - upitao je mirno. - Sta sam ti rekao?
- Zato se i ljutim. Obilazis oko mene, nesto pipkas, nesto trazis. Sto, brate, ne kazes otvoreno, to i to. Reci cu sve sto znam.
- O cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem?
- Htio sam da kupim duhan, rekao sam ti. Ako ne vjerujes meni, zasto njega ne pitas?
- Pitao sam. - On kaze isto.
- Eto vidis! Sta onda hoces?
- To i jest sumnjivo, sto govorite isto. Eto ti sad! Nasmijao sam se od muke:
- Oprosti, Avdaga, sto ti ovo kazem, stariji si od mene, ali, brate, bas si cudan! Ono sto je svakome dokaz, tebi je razlog za sumnju.
- Meni je sve razlog za sumnju. I sto se toliko ljutis - dodao je razlozno. - Ko nema nista na dusi, odgovara mirno, a ko je kriv, on se ljuti, zato sto je uznemiren.
- Ali, za sto sam kriv?

Nije zurio s odgovorom, cutao je i gledao me onim svojim teskim pogledom, sazaljivo, uvrijedjeno, tuzno, ni sam ne znam kako, kao da sve vidi u meni, i krivo mu je, i zao, sto necu da priznam. E pa, i necu, mislio sam. Izdrzacu, stisnucu zube, sacekacu da prodjes mimo mene kao svaka nepogoda.

Ali ako ne prodje?

Kad me se nagledao, kao da me je zeljan, poceo je opet da glodje.

- Kazes, lako se titrati sa sirotinjom. A s kim se to nije lako titrati?
- Ja znam svoju muku, drugi me se ne ticu.
- Imaju li ti drugi ime?
- Avdaga, ponovo ti kazem: ne znam sta hoces. A to sto govoris, lici mi na bajanje. Kao da me zelis ucarati.

Jos jednom me pocastio svojim umilnim pogledom, ptice bi se pred njim ukocile i obamrle, kao pred zmijom, i polako posao niz sokak.

Srecom, jer mi je vec bilo mucno, kao da me uhvatio za grlo, pa mi je nestalo vazduha.

Charmed · Malo ~ mače ~

Sjetio sam se price, nena mi je pricala, davno, o karandjolozu, crnom demonu, koji o Bozicu sacekuje ljude na mracim raskrscima, i popne im se na ledja, smrdljiv i tezak. Covjek ga nosi i posrce pod tezinom, zagusen smradom, obamro od straha, a karandjoloz ga pita: jesam li tezak? Covjek stenje i kaze ono sto misli: tezak si. Karandjoloz postane jos tezi. Ujutro nadju covjeka mrtva. Ali ko odgovori: nisi tezak, spasce se, jer karandjoloza odmah nestane, i covjek je slobodan. Zbog te rijeci hrabrosti, zbog rijeci prkosa. Docnije sam mislio da je to prica o zivotu: ako se tuzimo kako nam je tesko, klonucemo; ako kazemo zivotu: izdrzacu, neces me slomiti, muka postaje laksa.

Mene je na nekom zivotnom raskrscu presreo karandjoloz Avdaga, i popeo mi se na ledja. Dah mi se krati od njegove tezine, kao da planinu nosim na sebi. Necu reci da mi je tesko, ali nisam rekao ni da mi je lako. Jos cemo se nositi, i necu ga se osloboditi sve dok ne osjetim slobodu u sebi. Jos je ne osjecam, koci me strah.

Cak i kad zaboravim razlog, strah je u meni, i nemir. - Sta je to? - pitam se. - Zasto? - pitam se. I onda iz tame ispliva Avdagina slika, kao objasnjenje.

A kako je Mahmutu? Ako ne zna nista, izludjece zbog Avdagine sumnje. Ako zna, kako ce izdrzati da ne kaze? Priznace, da bi skratio mucenje, skocice u ponor, da ne bi poludio. A mozda je zaista nevin u svemu ovome. Zar bi se Osman drzao onako mirno da Mahmut ista zna? Mahmut je prodrta vreca, i sve bi iz njega ispalo zacas, a Osman odmahuje rukom. Onda ga serdar Avdaga przi na vatri ni kriva ni duzna. Otici cu do njega, sigurno je usamljen i nesrecan, a ja sam se ponio kao deriste. Pa cak i da je sve krio od mene, nije trebalo da ga ostavljam samog kad mu je najteze.

Ali magaza je zakljucana, nekud je otisao, bjezeci od svog straha i od Avdage, ostavivsi nenahranjene macke da ganjaju neunistivu vojsku miseva. Kratko mu je trajala trgovacka radost.

Njegov komsija, bakalin, obavijestio me da je Mahmut u Zajkinoj mejhani, nesto ga boli stomak, pa je otisao da popije rakiju travaricu.

Zaista sam ga nasao u Zajkinoj mejhani, sjedio je u jednom uglu, sam, podnimljen na mrsavu ruku, stanjen, porusen, prava slika nesrece.

Kad sam stao pred njega, podigao je pogled, i lice mu se odjednom ozarilo.

- Oh, hvala bogu! - rekao je olaksano.

I ustao, uhvatio me za ruku, kao da bih mogao pobjeci, ponudio da sjednem s njim, i neprestano me gledao, dodirivao mi rame, lakat, pes rukava, da bolje osjeti moju blizinu.

- Trazio sam te. Bio sam i kod kuce.

Glas mu je tih i nemocan, kao da je prelezao tesku bolest.

- Kad te covjek vidi tako ojadjena, zakleo bi se da ti je nesto tesko na dusi.
- Tesko i pretesko. Cini mi se da cu precrknuti.
- Rekose mi da te boli stomak, i da si otisao na travaricu, tako sam te i nasao.

Porucio je dvije case rakije, za sebe i za mene, i popio obadvije.

- Neka si dosao, zbog tebe sam i ostavio poruku, znao sam da ces me potraziti. A stomak me zaista boli. Onaj mi je opet dolazio.
- Zato te boli stomak?
- Zato!

Onaj, to je Avdaga. Ni ime mu ne valja pomenuti, kao necastivom.

- I meni je dolazio.
- Kako ono prvi put dodje u magazu, dobih proliv kao da sam se tatule najeo. Pa malo primirim kahvom i nanom, al kako na njega pomislim, samo mi nesto uzburlja u crijevima, a iz mene ko cesma.
- Od straha.
- Jest, od straha. I kazem sebi, e necu da mislim na njega! Pocnem misliti o poslovima, o nevoljama koje su me pratile, o drugim ljudima. Al koga god zamislim, a ono njegove oci, njegovo lice, njegov glas. A u stomaku opet kljuc. I samo mi ova travarica pomaze.
- Zato sto zaboravis.
- Zaboravim i ne zaboravim, ali mi lakse. Sjedim ovdje, pravo da ti kazem, pobjegao sam od njega iz magaze, i mislim: pa dobro, sta sam ja to bogu skrivio da me ovako muci? Kriv sam za one bakrenjace, i mozda za jos poneku sitnicu, al sta se to boga tice? I nije valjda bog toliko sitan da me kinji iz pasjaluka. Nego, takva mi sudbina, grebena. Al sto, opet, da samo moja bude grebena? Nije pravo. Nikome zlo nisam ucinio, pa sto onda? Godinama sam u snu snio ovo sto mi je sad slucajno palo saka, i nisam se ni na miris u magazi navikao, a ono nevolja. Eto, ti reci, zasto?

Glas mu je placljiv, tuga teska. Svasta je dozivljavao, i ,sam sam svjedok, ali ni pola ovog jada nije bilo u njemu. Zivio je neozbiljno, spreman na varku, ispunjen nadanjem, a sad mu je sve crno pred ocuma. Sreca mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.

- Sta hoce Avdaga od tebe? - upitao sam, da vidim sta ce reci.
- Da znam sta hoce, lakse bi mi bilo. Ovako me udavi bas zato sto ne znam.
- Jesi li ucinio stogod, sta bilo, sto bi on zelio da zna?
- Mislim neprestano, glava mi puce od razmisljanja. Dzaba, nista nema. Al vidim, on nesto sumnja. On sumnju ne moze dokazati, zato i ne kaze sta je, ja je ne mogu odbiti, jer ne znam kakva je.
- Sta te se tice! I ostace na sumnji.
- Nece, moj Ahmete, nece, na zalost. Vidim, nesto je krupno, ne bi toliko vremena gubio oko sitnica, a nad nekim se mora stap prelomiti. A nad kim ce nego nada mnom? Ako ne mogu naci pravog, posluzice ko bilo, Moci ce posluziti Mahmut. Mene niko nece uzeti u zastitu, niko se nece cak ni zacuditi, niko nece ni pozaliti. Posluzicu kao kurban, vidim ja to. Neko je rodjen za srecu, neko za belaj. Ja sam ti kurban.

Iz uskih ocnih otvora pocele su da kaplju suze, strah i rakija su ga sasvim razmeksali.

- Ne luduj! - rekao sam ostro. - Nisi kriv, i ne mogu ti nista. Kakav kurban, kakav djavo! Ti mislis da Avdaga samo u tebe sumnja. On sumnja u svakoga.

Pomoglo je, izgleda, bas zato sto ga nisam zalio.

- Mislis? - upitao je s nadom.
- Ne mislim, vec znam. Ali ako ti budes ovako pio i cmizdrio, postaces zaista sumnjiv.
- Mislis?
- Sigurno. Idi u magazu, radi svoj posao. Ako ti opet dodje, upitaj ga lijepo: sta trazis? I navikni se na njega. Ja tako radim. On pita jedno te isto, ti odgovaraj jedno te isto! Dosadice mu kad-tad.
- Mislis?

Vec treci put pita tako, ne protivurjeci, zeli da bude kao sto ja kazem, trazi da ga ubjedjujem. Ne voli tugu, a ovaj trenutak slabosti je kratkotrajno sazaljenje nad sobom, i nece u njemu ostati dugo. Vec gleda vedrije, vec izgleda sigurnije, vec govori ludje. Kao da mu pogled u prijateljske oci daje snagu, makar i laznu. Za njega je stvarna, i dobrodosla. Pomislio sam da bi ovaj sasavi covjek uginuo ziveci sam, bez prijatelja, ili bez ljudi za koje misli da su mu prijatelji. Uspravila ga je moja prazna rijec zato sto odgovara njegovoj lakomislenosti, i zato sto je prijateljska.

- Imas pravo - rekao je bodro. - Kad mi dodje, upitacu ga: sta to njuskas? Skim mi se s vrata!

A onda je valjda vidio Avdaginu sliku u mislima, i bodrost mu se sparusila:

- A mozda i necu reci. Ti smijes, ja ne smijem.
- Pravo da kazem, ne smijem ni ja uvijek. Ali u ljutini covjek ponnisli: e vala, radi sta hoces, jednom se mre!

Nije mu se svidjela takva hrabrost bez izlaza ni takav ludacki prkos bez smisla.

- Ma to i jest ono, moj Ahmete, sto se jednom mre. Da je dvared, trired, pa da i ne pozalis jednu smrt. A ovako, treba biti junak, ili budala, pa se ne bojati. Ne ponosim se suvise sto nisam budala, a ne mogu biti junak i da hocu, petlja mi slaba... Eto, samo sto se sjetih... Cekaj, sad cu ja...

I odjuri u nuznik.

Nasmijao sam se njegovoj nevolji. Neugodna je, sigurno, ali nekako suvise smijesna. O svome strahu govori kao dijete, sasvim otvoreno i neposredno, bez ikakva dostojanstva. Strah je ruzan kad ga vidimo kod drugog.

Necu tako! Rekao sam, prilicno neiskreno, da bih njega ohrabrio: jednom se mre. Ali sad zaista mislim tako. Nije to hrabrost, vec stid od sebe ponizenog. Strah je najgora izdajica, rekao je Osman. A meni se cini da je strah najveca sramota ovog svijeta, i najvece ponizenje covjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bic, uperen u grlo, kao noz. Covjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plasi ga sudbina, plasi ga sutrasnji dan, plasi ga vladajuci zakon, plasi ga mocniji covjek, i on nije ono sto bi htio biti, vec ono sto mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrasnjem danu, poslusno ponavlja zakon, ponizno se smijesi mrskom mocnom covjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sacinjena od straha i pristajanja.

Ako je ponekad tuzan, to je zato sto se sjeca sebe zeljenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo sto jest. I da svijet nije ovakav kakav jest.

Necu tako!

Kazem: ne bojim te se, sudbino! Ne bojim te se, sutrasnji dane! Ne bojim te se, mocni covjece! Ali to kazem u sebi, i kazem strepeci. Upola slobodan, udvojen. Jedan se usamljuje, jer ne moze da pristane, drugi cuti, jer ne zeli da strada.

Onda sam i ja kukavica, kao i Mahmut. Samo na drugi nacin.

Sloboda je u ljudskom cinu, a ne stizem do njega.

Moje snage su slabe, malo sta bih mogao da ucinim. Ne znam ni sta bi trebalo da ucinim, da ne budem ni nekorisna zrtva ni cutljivi nezadovoljnik. Zla je mnogo, a moja ruka kratko doseze.

Zasto onda mislim o tom cinu svoje slobode, kad je neostvarljiv?

Treba li da kazem i da vise ne progovorim?

Treba li nesto da ucinim, pa da vise nikad nista ne ucinim?

Treba li da cutim, zadovoljan sto sam ziv?

Pa ako bih i pristao na zrtvu, a ne znam za sto, kako mogu biti siguran da ne bih naskodio nekome?

Pokrenuo sam se da spasem Ramiza, unistio sam Avdiju.

Treba li onda da ostanem nepokretan, i da ostavim svijet da ide svojim tokom, svakako nista izmijeniti ne mogu?

Svi razlozi govore da je to najbolje, samo mi jedan ne da mira: razlog savjesti. Ne znam odakle mi, ne znam sta ce mi, smeta mi da zivim, a ne mogu da ga se otresem.

Ostavi me, kazem toj nezvanoj savjesti, sta ces mi nemocnom! A ona cuci u nekom kutu mene, ponakad pospana, ponekad budna, ali me ne napusta. Smijesna si, kazem, tako nekorisna. Ti si moj suvisak. Ne radujem se sto te imam, ne osjecam zadovoljstvo sto si se nastanila u meni, ti nisi moja plemenitost vec moje ostecenje. Zasto nisi nasla nekog mocnog, snaznog, neustrasivog a postenog? Ako takvog nema, sta sam ja kriv? Sklonila si se u mene, kao siroce, i cutis, kao siroce, nista ne trazis, ninasto me ne nagovaras, sve ostavljas mojoj odluci, i dobro je dok te zaboravljam, ali osjetim stid cim te se sjetim. Ne znam zasto, nicim me nisi zaduzila. Ne znam ni sta si, prisustvo koje nema oblika, cutljiva opomena koja se ne poziva na razlog, nevidljivi putokaz prema nevidljivom pravcu: moje srce mora da ga pronadje. Kako da ga pronadje, i kako da ne klone, ako ga i pronadje? Ti si razumna, ne tice te se tudje tesko iskustvo, prezires opasnost, vuces na opasne staze, i ne smatras to podvigom vec duznoscu. A kome sam ja to duzan? I zasto bas ja? Pronadji nekog pogodnijeg, sa mnom uzalud gubis vrijeme.

A ona cuci, cuti, ceka svoj cas. Cas moga odusevljenja, ili moje ludosti. Mogla bi da ga ne doceka, sve je manje izgleda da ce ga docekati.

Kad je Mahmut izasao iz nuznika, prekinuvsi moj razgovor sa savjescu, i zatrazio jos jednu travaricu, da smiri grceve u stomaku, rece da je tamo, da oprostim, razmisljao o meni, i da je zakljucio da imam pravo. Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prodje covjeku zivot u strahu, pa kao da nije ni zivio. Sta ce mu onda i zivot? Al opet, ne vrijedi se ni istrcavati, a najbolje bi bilo da razgovaram sa Sehagom, da nam nekako skine Avdagu s vrata.

Charmed · Malo ~ mače ~

Odgovorio sam, da je izabrao zgodno mjesto gdje ce razmisljati o meni, i nije uzalud gubio vrijeme, dobro je smislio to sa Sehagom, samo je steta sto Sehage nema, ali cemo sacekati. Ako Avdaga htjedne da saceka. Cast hrabrosti, ali je bolje bez nje. Dobro je ne strepjeti ni pred kim, ako se moze, a jos bolje ako se ne mora. Junastvo traje tren, strah cijelog zivota, i pametnije je brinuti se za cio zivot nego za tren. Najbolje se bojati unaprijed, da se ne bi ubojao unazad.

Pricao sam sta bilo, ne brinuci se o smislu, jer je svejedno, a Mahmut me slusao zadivljeno bas zato sto sam govorio nejasno, i smiren posao u radnju. A onda se sjetio da mi kaze da me trazio Mula Ibrahim. A rekao mi je i da je uhapsena zena kod koje je stanovao Ramiz. Po tome sam vidio da mu je vlasitite muka postala laksa, pa je stigao da pomisli i na mene.

Vijest o nepoznatoj zeni me porazila. I za njenu nesrecu sam ja kriv!

Sad sam imao dva razloga da odem do Mula Ibrahima, jedan, sto me trazio, drugi, sto bih i ja njega potrazio.

Htio sam da ga upitam, mozemo li stogod uciniti za zatvorenu zenu. Nisam ni znao da postoji, a uvalio sam je u nevolju. Mozda bi je zatvorili i da Ramiz nije pobjegao, ali je ta pretpostavka suvise nesigurna da bi me oslobodila osjecanja krivice. Nije pretjerano velika ni teska: kao da se na brdu odronio kamen pod mojom nogom, i udario nekog u podnozju. Nisam svjesno ni posredno kriv, nisam ni znao ni vidio udarenog, ali sam pokrenuo kamen. I evo, pokusavam da pomognem. A docnije cu misliti o cudnom poretku u svijetu u kojem cesto, cineci dobro, ucinis i zlo. A vrijedi li dobro ako ne moze proci bez zla?

Ne mislim na cilj vec na covjeka, zato mi je svaki korak nesiguran.

Znam, Mula Ibrahim ce odbiti i razgovor o zeni, ali ja cu biti uporan. Makar i zato da se uvjerim, ponovo, kako ni posteni ljudi nemaju mnogo volje da pomognu drugome. Ponekad je korisno znati da ima i gorih od nas. Moja savjest ce odbiti to opravdanje, kao necasno, upozorice me da svako odgovara sam pred sobom, ali bi mogla biti kakva-takva utjeha, makar i trenutna.

Mula Ibrahima sam zatekao u radnji, i rekao mu da sam dosao zbog zene. Rekao sam to sapatom, kako drugi ne bi culi da molim za nju, a zelio sam da kazem glasno, zbog njega, da i drugi cuju kako odbija da pomogne.

Odbio je i pomoc i razgovor, cutke, odricno masuci glavom, odmahujuci rukom.

Nisam se obradovao sto sam pogodio. Zar joj zaista niko nece pomoci?

Rekao sam da je grehota, niko se za nju nece zauzeti, moja rijec nigdje ne vrijedi, a on bi mogao nesto uciniti, zna kadiju, zna Zafraniju, zna sve ljude na sudu i policiji, neka je puste, zar je ona pitala Ramiza sta misli i sta radi kad mu je dala sobu, dosta joj je njenih muka, muz joj lezi bolestan, komsiluk ga obilazi radi sevapa, ali ljudska milost je kratkotrajna, neizdrzljiva, i jadnik ce ostati sam i bespomocan, a i ona je bolesna, sta hoce od nje?

Mula Ibrahim je samo odmahivao glavom i rukom, a ja sam navaljivao kao osa, sve upornije sto sam bio sigurniji da nece nista uciniti. Znao sam unaprijed, mada bih volio da sam se prevario.

A uzalud sam ga mucio. Nista ne smije, od straha. Sigurno bi rado pomogao nesrecnoj zeni, dobar je covjek, ali se boji da ne izazove neciju sumnju. Ko se to jos zauzima za zatvorene ljude? I moliti za njih je opasno. Je li to nepovjerenje u sud? Neslaganje s mjerama koje on preduzima? Ili se iza toga krije neka veza s optuzenom? A mogli bi pomisliti i da je poznavao Ramiza. E, tu bi vec svaka plemenitost uplaseno uzmaknula. Zeni ne bi pomogao, sebi bi mnogo odmogao.

Napokon je rekao, da ce je sigurno pustiti ako nije kriva, a ako je kriva, uzalud je govoriti. To je opravdanje, staro koliko i svijet, da se ne umijesa, iako zna da je nestinito. Laz je da pustaju svakoga ko nije kriv, i on to dobro zna, ali pominje nacelo nepostojece pravde, da bi mirne savjesti mogao ostati po strani. A pred onim sto se moze desiti, svakako je nemocan.

Tako smo i on i ja rekli sto smo htjeli, sto smo mogli, sto smo smjeli, i sve je ostalo kako je i bilo. Malo smo se poigrali sa savjescu, mada mi je zao zene, a onda je Mula Ibrahim rekao da me trazio radi posla. Rodjaci ubijenog imama iz Zupce podizu nisan na pokojnikovom grobu, i traze ko ce im sastaviti nadgrobni natpis, a oni ce urezati u kamen. Pa se on sjetio mene, sigurno cu to dobro uraditi, a nije ni badava, za smrt seljaci dobro placaju, kao i za tuzbe.

Zahvalio sam mu, misleci kako smo, umjesto zadusnih stvari koje se ne mogu rijesiti, zacas svrsili korisne poslove od kojih se zivi. U tome se ljudi jos jedino mogu sporazumjeti.

Kad sam rekao Tijani da cu sutra u Zupcu, slegla je ramenima i nasmijala se:

- Nisam znala da ce mi muz sastavljati natpise na nisanima.
- Nudili su mi da budem, muftija, pa sam odbio.
- Dobro si ucinio. Kakva bih ja bila muftinica!

Rano sutradan posao sam u Zupcu. Koracao sam polako, opijen blistavim snijegom pod suncem, i vidikom sto se otvarao na visinama, zaboravljajuci na umor nogu nenaviknutih na dugo hodanje, oslobodjen jucerasnjih briga u tisini sirokog prostora i mocnih brda. Tijesno nam je, guramo se u zagusljivim gradovima, mrzimo se, smetamo jedni drugima, a ovdje miruje nekadasnji svijet, cist i netaknut, prastari zakon zaboravljene ljepote i nadmocnog mira uvlaci se u kolanje krvi. Odavde, sve izgleda sitno i nevazno dole u nizini, u donjem svijetu. Juce sam isao drugom nesrecniku, da bih se oslobodio misli o zatvorenoj zeni, a vratio sam se gorak, nisam uspio da prevarim sam sebe. Danas sam je gotovo sasvim zaboravio. Pa ako i nisam zaboravio, sve mi izgleda lakse.

U Zupci su me primili srdacno, Mula Ibrahim ih je obavijestio da cu doci. Brat imamov me nahranio, napojio, htio da mi pokaze gdje cu spavati, i veoma se zacudio kad sam rekao da necu prenociti i da cu posao odmah zavrsiti. Bio je malo i razocaran, jer nije volio brzinu ni u cemu, a pogotovu u onome sto se radi za vjecnost. Umirio sam ga rekavsi da sam kod kuce sve smislio, da sam se posavjetovao s Mula Ibrahimom i drugim ucenim ljudima, i tako u glavi nosim nekoliko natpisa, pa cemo izabrati najbolji.

Htio sam da mu cijela stvar izgleda ozbiljnija, ako bi mu se ucinilo da sam premlad i nedovoljno ozbiljan za taj posao. Gotovog natpisa nisam imao, ni jednog jedinog, u glavi mi je bilo bezbroj rijeci, svakakvih, ali ne znam koje bi mrtvom imamu pristajale. Zapravo, pokojniku je svejedno, pristace na sve sto napisem, ali treba zadovoljiti njegove rodjake, njihovu sujetu, mozda i bol, a to nije lako. Najmanje cu pogrijesiti ako o pokojniku kazem sve najljepse, ali ne znam sta rodbina misli da je najljepse i sta zeli da ostane zapisano.

Upitao sam, da ne bih odlucivao sam. Ali mi je imamov brat, tvrd seljak, cija je rijec spora a misao skrivena, prilicno otezao posao.

- Je li volio ljude? - poceo sam od najsigurnijeg.