Antun Branko Šimić

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

ROSA MYSTICA

Pobožna pjesma

Tebi cvijeće moga vrta i mog života,
Tebi moja svaka bol i svaka radost,
Tebi moja duša, tijelo i sva mladost!
Sve, o sve Ti dariva samotni sirota.

Jutrom i večerom na šetnji u gaju
Kroz granje mi tvoje oči ko zvijezde sjaju,
A metulji, vjetar, stabla, rosa s lista,
O tebi mi tajno zbore, Djevo Čista.

I kad noću cvijeće otvara usta plava,
Otvara se i duša moja ko cvijet ubavi,
Pa kroz purpur noći i miris molitava
Mre za Tobom. Divna Ružo! Bijela Ljubavi!

Veče ljubavi

Skromno veče. Zvona zvone. Zapad gori.
Ko da čujem glas Tvoj i korak u blizini.
Dođi k meni. Sâm sam u plavoj nizini.
Časi mira. Zapad gori nalik zori.

Ko da lice Tvoje sja u tamnoj gori,
Zvona s gore slaze k selu u dolini.
Jasenova šuma tone u daljini.
Ko da usna Tvoja meni ljubav zbori.

Ja večeras stupam sretan pored žita.
Među klasjem šuška prepelica skrita.
Žuto klasje moli čedno: Zdravo Marija!

San je pao na mlin starinski u doli.
Mir je pao tiho na srce što voli.
Skromno srce puno sreće i sanjarija!

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

SEOSKI ŽIVOT

U toploj sjeni trešnje, što već žuti,
Mi sjedimo i mirišemo svjetlost dana.
Vrt pun je sunca. Sjenke slaze s grana,
Te tankim, čudnim sagom pokriti su puti.

Bjelina neka danas i zrak nam se smiju
Ko zadnji put - jer vrt sve žući biva -
Dan bio bi ko blagdan, da još zvona liju
S brežuljka milost zvuka povrh kuća i njiva.

Gle: dolje se kroz mali prozor kuće vide
Kukuruzi, što vise u bojama zlata,
A baka kraj njih viri i kitom lijepih kata
Otklanja sunce, što joj baš u oči ide.

I pjevac zapjeva; na prozor maca skoči:
Dvije zavjese se njišu kao bijela krila.
I čini se: iza njih neke glede oči,
I pozivlje nas k sebi neka duša mila.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

ODMOR UZ PJEVANJE MLADOG VINA

U selu veče. Dan je usnuo na vrsima.
Pred kućom čovjek mirno sjedi i pije
Dah mlada grožđa, što na dugim trsima
Ko crno cvijeće pendžer kiti i zrije.

Pred kućom čovjek sjedi; sanen sluša
Gdje mlado vino pjeva u starome badnju.
I gleda: dijete smokve pronese na pladnju,
Pa zamače kraj kuća, pojata i suša.

I tako sve polako niz cestu se šulja
Sat za satom i sporo nestaje u tami,
Pred kućom čovjeka u sladak sanak ljulja
Pjev mlada vina, što sve k sebi mami.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

VEČERNJA PJESMA O OBLACIMA I
ZELENIM JEZERIMA

Poljem se smiruju žita -
Ne teku u nebo više.
Gnijezda, u žitu skrita,
Umukla; sve je tiše.

Oblaci lete sada,
Visoki, brzi i smjeli,
I kako lete, pada
Sa brda zvonik bijeli.

I plove oblaci, mrki,
Niz plave svoje drume
I prostru se na crne hume
Poput nejasne šume.

Poslije dok oblaci leže,
Sve je bez glasa i kretnje;
Samo šišmiši bježe,
Plahi i puni smetnje:
Jer dolje u noć bezglasnu i kasnu
Zelena jezera tonu i gasnu.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

BULE

Popodne. Ljeti. Grane loza kriju
Žut hladnik nadno turskog đulistana;
U hladniku se žutom bule smiju
I piju kavu iz šarenih findžana.

Na stolu kruške - ose sladost piju -
I bijeli rupci i grane jorgovana;
Izvana slazi sladak zadah dana -
Il breskve negdje u blizini zriju.

Polako prođi! Tko bi vidjet smio
Te bijele sjene, što ih hladnik skrio!
Kroz pukotine samo sunce zuri.

I dokle voda iz šedrvana curi,
Već snatre bule u magli modrog dima
Sklapajuć oči ko pod poljupcima.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

TIHA MAHALA

Te stare žute kuće krovova zelenih
Po vazdan drijemaju u tamnoj, vlažnoj sjeni.
I sokak pust je. Jaki vonj vrućine. Tiho.
Sav predio bi mrtav i bez života bio,
Da djeca bosa i u šarenom odijelu
Ne prođu putem s vodom u ibriku bijelu.

Kraj mirne vode siva i tanana munara
U nebo gleda: ozgo svom se nada spasu.
Već dugo ljudi čuju tugu u njenom glasu
Pred akšam, kada s grijeha okolicu kara.

Na vodi paviljon - ko svetost svega kraja -
Za zavjesama čuva propast slavnog sjaja
I sam s munarom štuje višnju moć Allaha.
U suton možeš tamo i ćemane čuti
I vidjet lice bjelje, nego i duša sluti,
Tek pazi, da te bula ne učara plaha.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

UTJEHA OČIJU

Draga, ovaj grad, što žut i sivkast tutnji,
Pije svakog dana krv iz moga tijela
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji,
Da se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljine,
Što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žitâ, što se suncem zapaljena
Žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,
Na oblake neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

OGLEDALO

Žut, malen salon pokriven nevidljivo tananim velom šutnje, miriše
starošću. Miris kao u staroga zlatnoga vina i septembarskih ruža u
agoniji.

U kutu jednom ogledalo prekrivši se zavjesom sitna praha: kao da je
davno spustilo svoje čudne trepavice.
Tiho. Ne bunite ga: ono sniva.

Kroz davno neotvarani prozor gleda sunce i sjaj se njegovih očiju gasi u
svilenim zastorima; zastorima tišine. Sunce bi htjelo zaroniti u dubinu
ogledala i saznati Skriveno.

O, Sunce, budi milostivo! Ne buni ga: ono sniva.
Samo se o ponoći budi; probuđeno žutim glasom ure s duvara otkriva
zelenkastim pogledima mjesečine dragu sliku neke Dame, radi koje danju
spušta svoje čudne trepavice.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

MOLITVA

Noćas tišina bjesni svoju oluju
i kroz moje srce prolaze
oštri glasovi dalekog predjela
kuća
stvari -

Noćas tišina bjesni svoju oluju -

I moja duša u svetom času
pada na koljena kao očajnik
i pruža ruke,
moli -

Bože, koji ne daš da moje noći sjaju
od sjaja kakvih sitnih bijelih cvjetova
ili kakvih visokih zvijezda,
koji ne daš da moje noći mirišu aprilima
i snovima nevinih mladih djevojaka,
daj mi, daj mi, da pada noćas
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća
na me
na moje oči mračne i žalosne,
na sve moje
i na cijelu zemlju,
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća,
da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda i cvijeća cvijeća.

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

PJESMA

Kroz moje noći idu mračni usamljeni nemiri
Kroz moje noći idu bijele ruke bludnica
hladne kose oči pruženi pogledi
Kroz moje noći idu sjenke prazni vjetrovi
jad i mir i tišina umornih časa
I povrh bludnica ulica muzike ružnih lokala
prolaze moji snovi ko svijetle teške tice
I ja s anatemom mesa (meso moje već sane)
visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost
U beskrajnosti tonem i moje se misli u nju ruše
kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

VJETROVI

Kroz noć muklo laju crni vjetrovi
Hoće moju dušu da raznesu
Kroz noć muklo laju crni vjetrovi

Kud su pošle ove žute ulice?
Ja bih htio da su k jednoj ženi
Kud su pošle ove žute ulice?

Sada kakva žena sniva o meni
U snu njenom gore moje oči
Sada kakva žena sniva o meni

Kroz noć muklo crni vjetri zalaju
Onda tiho (ko krik noćnih stvari)
Kroz noć muklo crni vjetri zalaju

Ja bih htio da me noćas žute ulice
odvedu daleko od svih stvari

Ja bih htio da me noćas vode ulice
k jednoj ženi, ili k jednom Bogu

Ivankamaza · **~Ljubav i Snovi~**

PJESMA

Svako veče kad se vraćam
iz ružnih mjesta
mislim
u vječnost ode dio mene

Pri svakom koraku, ja se
nešto silno bojim strah me
Čujem kako u svom šumu iza sebe
ja ostavljam sebe

Trčim trčim

Mene prima ladna kuća
Sve su stvari nijeme mrke mutne tvrde
Jao one mrze mene
I kad usnem kad me više nema
onda čujem: stvari žive nekud idu

Samo moji bijeli jastuci
(grlim ih ko čiste vjerenice)
vole mene silno vole
Oni svu noć dokle mene nema
živa meni mrtvom pjevaju

Bijeli moji jastuci
meni mrtvom pjevaju
moj san, i tišinu oko mene