Epska i naucna fantastika

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Bajka o kompjuteru koji se borio sa zmajem
Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla

Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektroničkih računala, manjih ili većih "elektronskih mozgova". Poleander ih je postavio gdje god je mogao - nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: čak je u rubne kamene na ulicama dao ugraditi "elektronske mozgove" koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drveću, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad počne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao načiniti nijedan korak a da se ne naiđe na "elektronske mozgove".
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo kibernetički usavrši, nego je zahvaljujući posebnim zakonima uveo i potpuno nove odnose. U njegovom su se kraljevstvu proizvodile kiber-pčele (mehaničke pčele), kiber-ose, pa čak i kiber-muhe koje su, kad bi se odviše namnožile, u svoje mreže hvatali kiber-pauci. Postojali su i mehanički pjevači, kiber-gusle, i tko zna što sve ne, ali je osim civilnih mehaničkih naprava bilo dvostruko više vojnih, jer kralj bijaše neobično ratoboran vojskovođa.
U podzemnim odajama svog dvorca imao je izuzetno hrabro strategijsko elektroničko računalo, raspolagao je jedinicama kiber-mitraljeza, kiber-topova i najraznovrsnijega drugog oružja, a da se i ne govori o prepunim podzemnim skladištima baruta.
Samo jedno ga je zabrinjavalo - bio je zbog toga vrlo nesretan: nije, naime, imao nikakvih protivnika ili neprijatelja; a nikome nije bilo ni na kraj pameti da napadne Poleanderovu državu, čime bi mu, dakako, pružio priliku da pokaže svoj odvažnost, da istakne svoju strategijsku oštroumnost i da osvjetla svoje ubojito kiber-oružje.
Budući da je nužno trebao neprijatelje i uljeze, kralj je svojim inženjerima zapovijedio da načine umjetne. Borio dakle, s umjetnim protivnicima i redovito pobjeđivao. A bi su to uistinu strašni pohodi i bitke, kojima se stanovništvu stvarala golema šteta. Podanici su gunđali kad su im kiber-neprijatelji razarali naselja i uništavali ljetine, kad su ih umjetni uljezi tjerali iz njihovih domova. Usudili su se, dapače, izražavati nezadovoljstvo čak i kad se kralj pojavljivao kao osloboditelj koji je, uništavajući umjetne neprijatelje, u prah i pepeo pretvarao sve što bi mu se ispriječilo na putu. Žali su se - nezahvalnici - unatoč tome što je on sve to čini samo zato da ih oslobodi.
Jednog se dana kralj Poleander zasitio ratnih igara na svom planetu te odlučio posegnuti za zvijezdama. Sanjario je već o svemirskim ratovima, o svemirskim pohodima i osvajanjima. Njegova je planeta imala veliki Mjesec, koji bijaše potputno pust i nenastanjen. Svojim podanicima kralj odredi visok danak kako bi namaknuo sredstva da na Mjesecu stvori cijele vojske i uredi nova bojna polja.
Podanici su rado plaćali danak nadajući se da ih kralj Poleander tada više neće neprestano oslobađati pomoću kiber-topova i da više neće snagu svog oružja iskušavati na njihovim kućama i glavama. A kraljevi su inženjeri uspjeli na Mjesecu 42 stvoriti odličan stroj, koji je proizvodio najrazličnije vojne jedinice i oružja.
Dakako, kralj je osobno imao provjeriti djelotvornost stroja. Nakon nekoliko lakših zadataka - koje je stroj obavio divljujuće brzo - kralj mu telegrafskim putem naredi neka načini "elefctrosalto" (posebno oružje koje bi ispaljivalo munje) želeći se uvjeriti da li je istina da stroj može baš sve, kao što su tvrdili njegovi konstruktori. Pri prijenosu naredbe došlo je, međutim, do male pogreške tako da je stroj primio zapovijed: "Načini elektrodrakon (elektro-zmaj)!" Razumije se, stroj je i taj zadatak obavio što je bolje mogao te je umjesto "elektro-salta" izradio "elektro-zmaj".
Videći kako je stroj vješto obavio prethodne zadatke, kralj nije ni čekao da završi ovaj posljednji nego je krenuo na jedan od svojih uobičajenih ratnih pohoda. Upravo je, u jednoj od pokrajina svoga kraljevstva ugušio ustanak kiber-kmetova kad su mu javili da na njegovu planetu s mjeseca dolijeću goleme stijene. Nemalo se iznenadio videći da je velika kamena gromada pala na jedno krilo njegova dvorca i uništila cijelu zbirku kiber-vilenjaka - patuljaka s pojačivačima. Zbog toga je vrlo ljut odmah telegrafirao super-stroju na Mjesecu tražeći vrlo strogim tonom da mu smjesta objasni kako se usuđuje činiti tako nešto. Super-stroj mu, međutim, ne odgovori jer više nije ni postojao; zmaj ga je u međuvremenu progutao do posljednjeg kotačića i pretvorio u svoj vlastiti rep.
Još istog dana kralj je na Mjesec poslao naoružanu ekspediciju. Vodio ju je također vrlo hrabar i sposoban stroj, koji je morao uništiti zmaja. Na Mjesecu je, što nitko nije očekivao, samo jednom bljesnulo i zagrmilo, a istog je trena nestalo cijele ekspedicije; "elektro-zmaj" se, naime, nimalo nije šalio, nego je ratovao punom ozbiljnošću jasno pokazujući kakve namjere ima prema kralju i kraljevstvu. Na to je kralj poslao na mjesec svoga najsposobnijeg kiberala (generala) zajedno s nekoliko kibernika (pukovnika), za njima čak i kiberisimusa (feldmaršala), ali nitko od njih ništa nije mogao "elektro-zmaju"; kralj je pomoću teleskopa zdvojan promatrao kako oni jedan po jedan nestaju u raljama strašnog zmaja.
Svakim danom zmaj je sve više rastao, a Mjesec je bivao manji. Jer, neman je od njega odgrizala komad po komad, probavljala i pretvarala u dijelove svoga tijela. Kralj i njegovi podanici ubrzo su shvatili da će po sve njih biti još lošije kad neman pojede cijeli Mjesec - tada će bez sumnje doći na planetu i početi ga jesti zajedno sa stanovnicima.
Kralj se vrlo zabrinuo, ali nije znao izlaz iz nastale situacije. Što da uradi? Nije pomagalo da pošalje nove strojeve, a ne bi bilo dobro ni da osobno ode na Mjesec, jer - plašio se "elektro-zmaja". Jedne od mnogih probdjevenih noći kralj iznenada začuje kucanje teleprintera postavljenog u njegovoj ložnici. Bio je to kraljev aparat - sav od zlata i s briljantnog tastaturom - kojim se održavala neprekidna veza s Mjesecom. Kralj priskoči k teleprinteru i pročita poruku: "Poleanderu Partobonu, gubi se bestraga jer ću ja - 'elektro-zmaj' uzeti tvoje prijestolje čim dođem na planetu!" Kralj problijedi, strese se od straha i - premda je bio hermelinskoj spavaćici i papučama - potrči u podzemne odaje dvorca u kojima je bilo strategijsko računalo, stari ali vrlo mudri automat. Dosad kralj nije od njega tražio savjet jer se s njim prepirao zbog nekih vojnih operacija još prije nastanka "elektro-zmaja". No, sada mu nije bilo do svađe - valjalo je spasiti život i prijestolje.
Poleander uključi računalo i tek što se malo zagrijalo poviče:
- Moj mozgiću! Moje najbolje računalo! "Elektro-zmaj" prijeti da će me istjerati iz moga kraljevstva i ođuzeti mi moje prijestolje. Pomozi mi i reci što da radim, kako da ga pobijedim?
- A ne - odgovori računalo. - Najprije priznaj da imam pravo u svemu oko čega smo se prepirali. Osim toga, želim da me ne zoveš drukčije nego feldmaršal svih računala, a smiješ me oslovljavati još i sa "Vaše Feromagnetičnosti".
- Dobro, dobro, imenujem te feldmaršalom i obećavam ti sve što želiš. Ali, pomozi mi!
Računski stroj počne zujati, škripati, zatim se nakašlja i reče: - Stvar je jednostavna. Mora se načiniti "elektro-zmaj" "snažniji od onoga na Mjesecu. On će svladati zmaja na Mjesecu, slomiti mu električni kostur i tako postići željeni cilj.
- Sjajno! - klikne kralj. - Možeš li razraditi planove tog zmaja?
- Bit će to superzmaj - odgovori računski stroj. Mogu ne samo razraditi planove nego načiniti i samog zmaja. Ako se strpiš trenutak, kralju moj, učinit ću to odmah. - Na računalu se uistinu počne naizmjence paliti mnoge žaruljice, u njemu je sada škripalo i zujalo jače nego prije. Nekoliko minuta poslije toga iz otvora na boku računala pojavi se svojevrsna golema električna užarena pandža.
Opazivši je, kralj krikne:
- Stani, staro računalo!
- Kako me to oslovljavaš?! Ja sam feldmaršal svih računala!
Ah, da - potvrdi kralj. - Vaša Feromagnetičnosti, "elektro-zmaj" kojeg upravo stvaraš svladat će, doduše, onoga na Mjesecu, ali će sam ostati na njegovome mjestu. Kako da potom uklonim njega?
- Trebat će načiniti još snažnijega - objasni računalo,
- O ne! Ne poduzimaj onda radije ništa, molim te. Što imam od toga da se na Mjesecu pojavljuje sve veći i sve opasniji zmaj?! Želim da tamo ne bude nikakvog zmaja!
- Stvar onda postaje znatno drukčija - mirno se raču nalo. - Zašto mi nisi to odmah rekao? Vidiš i sam kako se nelogično izražavaš. Pričekaj dok razmislim... Opet se začu zujanje, pištanje, škripanje, dok nakon nekoliko minuta računalo ne progovori: -Treba načiniti anti-Mjesec, na njemu postaviti anti-zmaja i lansirati ga u putanju oko Mjeseca... - Odjednom se začuje neko pucketanje a kad ono prestane, računalo nastavi: - ... sažvače i zapjeva: 'Robot sam mali, ne bojim se vode, kad dođem do jarka, zaletim se i - hop - preskočim, tra-la- -la, tra- la- la!'
- Što to govoriš? - začudi se kralj. - Kakve veze ima anti-Mjesec s tom pjesmicom o mladom robotu?
- Kakvog to robota spominješ? - zapita računalo. - Ah, shvaćam; to je zabuna. Čini mi se da u mojoj unutrašnjosti nešto nije u redu; zacijelo je negdje nešto pregorjelo.
Kralj počne tražiti kvar. Nakon dvadesetak minuta otkrije da je jedna elektronska cijev pregorjela; zamijeni je i zapita računalo što da učini s anti-Mjesecom.
- Kakvim anti-Mjesecom? - začudi se računalo koje je u međuvremenu zaboravilo što je maloprije govorilo. - Ništa ne znam o anti-Mjesecu .. čekaj, da razmislim.
Ono zaškripi, zazuja i nastavi:
- Mora se načiniti opća teorija o borbi protiv "elektro- -zmajeva"; njena primjena protiv zmaja na Mjesecu bit će tada dječja igra.
- Postavi mi takvu teoriju, molim te! - zavapi kralj.
- U tu svrhu moram najprije stvoriti više eksperimentalnih "elektro-zmajeva".
- O ne! Hvala lijepa! - poviče kralj. - Onaj jedan zmaj želi mi oteti prijestolje, a što bi tek bilo kad bi ti stvorio mnoštvo nemani?
- Tako misliš? Dobro, onda moramo primijeniti drugu metodu: strategijsku varijantu postupnog približavanja. Pođi do teleprintera i javi zmaju da ćeš mu ustupiti svoje prijestolje ako obavi tri potpuno jednostavne matematičke operacije..
Kralj pošalje brzojav, a zmaj ubrzo odgovori da prihvaća prijedlog. Na to se kralj žurno vrati k mudrom računalu.
- Sada mu - reče on - postavi prvi zadatak: neka se podijeli sam sa sobom!
Kralj ga posluša. "Elektro-zmaj" se podijeli sam sa sobom ali budući da je u jednom "elektro-zmaju" samo jedan "elektro-zmaj", to je on i dalje ostao na Mjesecu - ništa se, dakle, nije promijenilo.
- Ah, što si učinilo! - jadikovao je kralj dok je trčao podzemne odaje tako brzo da su mu papuče ispadale s nogu
- Zmaj se podijelio sam sa sobom, ali to nimalo nije pomoglo - on je i dalje na Mjesecu.
- Ne smeta - odgovori računalo. - Dobro znam što radim; bio je to potez da se on zavara. Javi mu sada nek iz sebe izvadi korijen.
Kralj prenese poruku, a zmaj počne vaditi korijen. Vadio ga je i vadio, izvijao se, cicao, šištao, pištao i tutnjao kad li se najednom smiri - izvadio je korijen!
Kralj se vrati k računalu.
- Zmaj je mumljao, cičao, pištao, ali je izvadio korijen te mi i dalje prijeti! - poviče još s vrata. - Što sada da uradim, staro ra..., hoću reći: Vaša Feromagnetičnosti?
-Sve će biti u redu - umiri ga računalo. - Javi mu sada neka oduzima od samog sebe.
Kralj pojuri u ložnicu, pošalje brzojav, a zmaj počne oduzimati od samog sebe. Najprije si je oduzeo rep, zatim nogu pa trup, a kad je napokon opazio da nešto nije u redu, na trenutak je zastao, ali je oduzimanje bilo uzelo već toliko maha da se nastavilo samo od sebe. Zmaj si je oduzeo još i glavu te je na kraju ostala nula, to jest ništa - "elektro-zmaj" više nije postojao!
- Nema više "elektro-zmaja"! Nema više "elektro-zmaja"! - radosno je kliktao kralj žureći u podzemne odaje.
- Mnogo ti hvala, staro računalo, mnogo ti hvala. Dovoljno s radilo, odmaraj se sada. Isključit ću te, slažeš li se.
- O ne, dragi moj - odgovori računski stroj. - Rob je obavio svoj posao i sada neka ode? Htio bi me isključiti, a ne oslovljavaš me više ni sa "Vaša Feromagnetičnosti"! Oh, to je grozno!... Sada ću se ja pretvoriti u "elektro-zmaja", dragi moj, istjerat ću te iz tvoga kraljevstva i sam vladati bez sumnje bolje nego što vladaš ti; uostalom ti si me i onako molio, za savjet u svakoj važnoj prilici, tako da sam zapravo vladao ia a ne ti...
Istog trena računalo se zujeći i škripajući počne pretvarati u "elektro-zmaja"; iz njegovih bokova već su izvirivale plamene elektro-pandže kadli kralj bez daha priskoči k njemu i počne nasumce udarati po njegovim cijevima. Stroj zastenje, u njemu nešto zapucketa, programi se pobrkaju - zadana riječ "elektro-zmaj" promijeni se u "elektro-smola". Pred kraljevim očima računalo se drhćući stade pretvarati u golemu hrpu smole. Praskalo je i škripalo sve dok se sav elektricitet iz njega nije ispraznio u plavičastim iskricama. Do nogu kralja Poleandera ležala je tada samo još velika lokva smole ...
Kralj odahne, navuče svoje papuče koje je iz gubio kad je udarao po računalu i vrati se u svoju ložnicu. Otada se, međutim, vrlo promijenio; nakon zgode koju je doživio nestalo je njegove ratničke sklonosti kao da ju je otpuhnuo vjetar - do svoje smrti kralj Poleander bavio se samo još civilnom kiber-netikom, a vojne se potpuno okanio.

Kraj

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Invazija s Aldebarana

Dogodilo se to nedavno - čini mi se zapravo kao da je bilo jučer. Dvojica stanovnika Aldebarana, pripadnika rase obdarene razumom, koja će biti otkrivena 2685. godine i koju će Neirarch (Linne 30. stoljeća) klasificirati kao "grupu coeles-tiaca" u rodu "megalopterygia" - ukratko: dvojica predstavnika roda "megalopteryx ambigua flirx", koje je Vrhovna skupština Aldebarana poslala da prouče mogućnosti za koloniziranje planete u području VI parcijalne periferijske tekućine (PFT) - najprije su se spustili na Jupiter, gdje su uzeli uzorke njegova tla. Uvjerivši se da su ti uzorci pogodni za opskrbljivanje "telepathikusa" ("sustava za sporazumijevanje"), odlučili su istražiti odmah i treću planetu sustava - omanje 31 nebesko tijelo, koje je oko središnje zvijezde kružilo u pravilnoj putanji.
Oba Aldebaranca podese svoje "astromate" na iznadprostornu brzinu i ubrzo se približe atmosferi planeta. Smanjivši zatim brzinu, nekoliko puta oblete oko planete i počnu ga spuštati prema njoj. Oceani i kontinenti sve su sporije primicali ispod njih. Možda bi trebalo spomenuti da Aldebaran" - za razliku od ljudi - nisu letjeli u raketama nego obrnute rakete su bile u njima - osim sićušnog vrha.
Budući da im je obojici planet bio potpuno nepoznat, sto za spuštanje izabrali su slučajno. Kao bića što vode račun o strategiji i pravi sinovi visokorazvijene parastatičke civilizacije, obično su se spuštali na liniju planetarnog terminatora, tj. na granicu između dana i noći na planeti. Meko se spustivši na planetu, oni napuste svoje svemirsko vozilo - točnije rečeno: odlijepe se od njega i poprime koncentričan oblik karakterističan za sve "metapterygije", monozoe i polizoe na nižem stupnju razvoja.
Na ovome mjestu valjalo bi opisati došljake, ali njihova je vanjština i predobro poznata. Po mišljenju svih autora, Aldebaranci- poput svih razvijenijih bića iz područja Mliječne staze - imaju mnogobrojne vrlo dugačke hvataljke nalik na ruke sa šakom sa šest prstiju, neobično velike, odbojne krakate glave i noge također sa po šest prstiju. Stariji od ove dvojice, a ujedno i vođa, zvao se NGTEX, a mlađi - u zavičaju poznat kao stručnjak za planetarna pitanja - PWGDRK.
Odmah nakon spuštanja došljaci su otkinuli nekoliko granja u grmlju oko svoga svemirskog vozila i njime ga pokrili da bi ga sakrili od pogleda slučajnih namjerenika. Zatim su istovarili svoje uređanje - "teremtak" (analizator), napunjen i za djelovanje spreman "aldolicho" (obrambeni sustav) i peripatetički "telepathikus", o kojem je već bilo riječi.
Peripatetički "telepathikus", zvan Pe-Te, jest uređaj što služi za sporazumijevanje s razumnim bićima drugih planeta i koji, zahvaljujući iznad prostornim priključcima na "super mozak", može prevoditi na aldebaranski jezik sve što je napisano na stotinu devedeset šest tisuća galaktičkih jezika, narječja i žargona. Taj se uređaj razlikuje, a ostali također, od zemaljskih, jer Aldebaranci - to će se otkriti 2685, godine - ne proizvode svoje uređaje i strojeve nego oni niču iz sjemenki i jaja koji se prethodno genetički usmjeravaju prema potrebi.
Svojom vanjštinom, ali ne samo njome, peripatetički "telepathikus" podsjeća na tvora, jer je iznutra ispunjen mesnatim stanicama semantičke memorije; ima i mehanizam "alveolarnog translatora" ("sustav za prevođenje glasova") te "mnemonsko-mnestičku" žlijezdu. Uz to sprijeda i straga ima "ekranske otvore" (I3O) svog "interglokokoma", tj. "interplanetarnoga glosarsko-koherentno-kontemplativnoga komunikatora" ("sustav za međuplanetarna sporazumijevanja").
Opremljeni, dakle, najnužnijim oni pođoše. "Telepathikusa" su držali za upravljač, "teremtak" se kretao ispred njih - na njemu je bio pričvršćen i "aldolicho".
Mjesto prvog izviđanja nije moglo biti bolje. Bio je to predio obrašten gustim grmiljem, iznad kojeg su se navlačili večernji oblaci. Neposredno prije spuštanja uspjeli su u daljini zapaziti nešto nalik na crtu; mislili su da bi to mogao biti dio prometnog sustava.
Dok su oko nepoznatog planeta oblijetali na velikoj visini, zapazili su već i druge znakove civilizacije - na primjer: jedva primjetan odsjaj na tamnoj polukugii, vjerojatno osvijetljene gradove. To im je pojačavalo nadu da će pronaći visokorazvijena živa bića, što su zapravo i željeli. Jer u to doba - prije propasti nedostojnog Syncitija, pred čijom se agresivnošću nisu mogle obraniti ni stotine planeta vrlo udaljenih od Aldebarana - Aldebaranci su najradije osvajali naseljene planete, smatrajući da je to njihova povijesna dužnost. Osim toga, nerado su kolonizirali nenastanjene planete, jer su takvi pothvati iziskivali opsežne građevinske, industrijske i druge investicije.
Oba izviđača teško su se probijala kroz gusto grmlje, a nepoznate sićušne leteće nemani neprestano su ih bockale po rukama i glavi. Iznad sebe nisu vidjeli gotovo ništa, a što su dulje hodali to su ih jače šibale grane po njihovim krakatim glavama, jer rukama nisu dospijevali tako brzo razmicati žbunje ispred sebe. Dakako, oni nipošto nisu namjeravali sami osvojiti i pokoriti planetu - to nije bilo u njihovoj moći. Oni su bili samo prethodnica; nakon njihova povratka na Aldebaran imala bi se - ovisno o podacima u njihovom izvještaju - pripremiti velika invazija.
"Aldolicho" je na svakih nekoliko koraka zapinjao u gustišu pa su ga morali izvlačiti uz velike napore. Pri tome su pazili da ne dotaknu obarač, jer su se kroz njegovo mekano krzno i odviše jasno mogle opipati strelice kojima je bio napunjen. Stanovnici planete bez sumnje će ubrzo postati njegove žrtve.
-Ne mogu se razaznati nikakvi tragovi ovdašnje civilizacije - zaciči PWGDRK poslije približno sat hoda.
-Ali, vidio sam gradove - odgovori NGTRX.
-Uostalom ... Stani, tamo prijeko je svjetlije... To je zacijelo cesta. Da, pogledaj, cesta!
Izbili su na čistinu, ali ih je ona razočarala. Relativno široka, ravna čistina, nalik na cestu, bila je prekrivena kašastom, ljepljivom supstancijom, koju su na rubovima omeđivali složeni oblici valjkastih izbočina i udubina. Mnogi od tih oblika bili su načinjeni od kamena.
PWGDRK, specijalist za planetarna pitanja, pomisli da su naišli na izmetine gigantosaurusa.
- To nikako nije cesta - reče. - Ni jedno aldebaransko vozilo na kotače ne bi se moglo tuda kretati.
Odmah su analizirali uzorke tla koje je uzeo "teremtak"; na njegovom čelu pročitali su rezultat ispisan fosforescentnim slovima: kašasto-ljepljiva tvar je mješavina vodikova oksida, aluminija i silicijeva oksida sa znatnim primjesama blt (blata).
Nisu, dakle, naišli na trag gigantosaurusa. Pođoše dalje gazeći travu koja im je dopirala do najviše hvataljke. Iznenada iza sebe začuju neobično stenjanje. Zbog sve gušćeg mraka u prvi tren nisu uspjeli razaznati ništa.
- Pazi! - zaciči NGTRX.
Nešto je stenjući i njišući se jurilo prema njima - golemo stvorenje ravna čela, glomazna trupa i glatke kože.
- Nije li to Syncitij? - - uzbuđeno zapita NGTRX.
Crni div odgmiže pored njih - obojica su bila uvjerena da su vidjela kotače što su divlje tutnjali kao na pravom stroju. Upravo su se htjeli primaći da bolje vide kad ih zalije prava bujica blata. Napola onesviješćeni, a uprljani odozgo do dolje, stadoše kao ukopani. Tek kad su sa sebe stresli najveće komade prljavštine, potrče k "telepathikusu" da saznaju nije li se iz krkljanja, škripanja i tutnjave onog stroja što je projurio moglo razaznati nešto smisleno.
"Nepravilni zvuci primitivnog potrošača ugljikovodika i kisika, koji radi pod uvjetima za koje nije namijenjen", pročitaju na ekranu "telepathikusa" i začuđeno se pogledaju.
- Neobično - reče PWGDRK. Poslije kraćeg razmišljanja - bio je sklon prebrzom zaključivanju - doda: - Sadistoidalna civilizacija. Iživljava se na strojevima koje je sama stvorila.
"Telepathikus" je u međuvremenu na ultraskopu uspio načiniti savršenu sliku dvonožnog bića koje je sjedilo u staklenom kućištu iznad glave stroja. Uz pomoć "teremtaka", koji ie imao i posebnu žlijezdu za imitirajuću pretvorbu svega i svačega, oni iz određene količine brzo pomiješane gline načine točan model dvonošca u prirodnoj veličini, umotaju ga u plastičnu foliju tako da lutka poprimi prirodnu blijedo-ružičastu boju, pa prema uputama "teremtaka" i "telepathikusa" oblikuju njen donji dio. Sve je to bilo gotovo za rnanje od deset minuta. Iz tkanine stvorene na sličan način načine i odjeću poput one koju je imao dvonožac u stroju. Lutku obuku, a potom se NGTRX spretno zavuče u njenu šuplju unutrašnjost. Pod ruku uzme i "telepathikusa", a njegov prednji EO postavi pred usta lutke. Tako maskiran NGTRX je pomicao sad lijevu, sad desnu nogu lutke hodajući kašastom stazom. PWGDRK ga je, noseći "aldolicho", slijedio na određenom razmaku. Ispred obojice se, dakako, kretao "teremtak".
Ta je operacija bila tipična. Aldebaranei su takve "mas-kerade" iskušali već na desetak planeta - uvijek s potpunim uspjehom. Lutka je uvijek bila navlas slična nekom od običnih stanovnika planeta te među prolaznicima s kojima bi se srela nije pobuđivala ni najmanju sumnju. NGTRX je nesmetano pokreta udove i glavu lutke a pomoću "telepathikusa" mogao se točno sporazumjeti s pravim dvonošcima.
Spustila se mrkla noć. Na obzorju su se tek ponegdje vidjela daleka svjetla kuća. NGTRX je u svojoj "odjeći" udario u nešto što mu je u mraku izgledalo poput mosta, čuo je žubor vode što je tekla ispod mosta. "Teremtak" se i dalje kretao prvi. Iznenada se začu njegov poziv u pomoć - karakteristično zviždanje, cicanje i škripanje - koji prekine glasan: pljus!
Budući da je NGTRX bio u lutki i bi se mogao zavući ispod mosta, PWGDRK se prilično namučio dok "teremtaka" nije sam izvukao iz vode. On je, naime, unatoč oprezu, pao u rijeku kroz rupu u mostu. Nije ni slutio da na mostu može biti rupa jer je preko njega tek nešto prije nesmetano prošao dvonoščev stroj.
- Klopka! - zaključi PWGDRK. - Oni su otkrili naš dolazak!
NGTRX odgovori da ne vjeruje u to, ali ne htjede se prepirati i šuteći pođoše polako dalje. Prešavši most, ubrzo otkri da se blatan put kojim su išli razdvaja. Na sredini između dva kraka puta stajao je neki kosi stup, a na njemu daska. Stup je bio klimav, a zašiljeni kraj daske bio je okrenut prema zapadnom dijelu noćnog neba.
"Teremtak" na zapovijed uperi svjetlo svojih šest očiju na stup; Aldebaranci razaznaju natpis
DOLNIE WIES
5 km
Daska je bila već napola trula a slova na njoj jedva vidljiva.
-Ostatak prošle civilizacije - pretpostavi PWGDRK. Iz dubine lutke NGTRX upravi EO "telepathikusa" prema dasci. "Putokaz", pročita na EO. On pogleda PWGDRK-a. Neobično...
-Stup je od celulozoidalnog drva nagrizenog od plijesmi vrste "arbaketulio papvraceata garg" - reče PWGDRK poslije kratke analize.
- To ukazuje na civilizaciju iz pretkamenog doba! Osvijetle donji dio stupa. Dolje, u blatu, opaze komadić" tankog celulozoidalnog materijala na kojem su bila otisnuta neka slova. Vidjelo se samo nekoliko redova:
Iznad našega gra ...
u jutro sat...
u sedam i...
"Telepathi'kus" prevede, a oni se začuđeno pogledaju.
-Ploča pokazuje u pravcu neba - reče NGTRX - Hm, to bi moglo odgovarati.
-Da, taj DOLNIE WIES zacijelo je naziv njihovog trajnog satelita.
-Besmislica. Kako bi oni mogli imati satelit kad ni komad daske ne mogu izrezati ravno? - zapita NGTRX iz unutrašnjosti umjetnog dvonošca.
Neko vrijeme prepirali su se oko toga. Zatim osvijetle stup s druge strane i otkriju nejasan, ukoso urezan natpis:
Marija je divna i...
- Ovo je bez sumnje šifrom iskazan podatak o eliptičnoj putanji njihovog satelita - reče PWGDRK.
Upravo je nastavak natpisa premazao posebnom pastom u želji da ga učini vidljivim kadli "teremtak" iz mraka ispusti slabi opominjući ultra-cijuk.
- Pažnja! U zaklon! - javi NGTBX. Oni isključe "teremtak". S njim i "aldolichom" PWGDRK se skloni uz rub blatnog puta; NGTRX također stane u stranu da ne bude odviše uočljiv.
Trenuci napetog iščekivanja.
Netko se približava. U prvi tren činilo se da je to razuman dvonožac jer se kretao uspravno. Neobično dvonožno biće razaznavalo se sve jasnije, ali nije hodalo ravno nego po nekoj složenoj iskrivljenoj putanji od jednog ruba ljepljivog puta do drugog. PWGDRK odmah počne bilježiti krivulju, ali shvati da je odviše komplicirana. Iznenada stvorenje posrnu. Začu se mukli udarac a onda frktanje. Neko vrijeme prilika je puzala - bez sumnje: puzala je! - na sve četiri, a potom se pokazala u svojoj veličini. Mrmljajući i dalje se kretala po sinusoidalnoj putanji i prilazila sve bliže. Povremeno je, dapače, snažno dahtala ili zavijala.
- Bilježi! Bilježi i prevodi! Što čekaš? - ljutito NGTKK zaciči na "telepathikusa". Napeto je osluškivao zvukove bića što im je prilazilo.
- U ha ha! U ha ha!'amo štap! U ha ha! - čulo se iz mraka. Stražnji EO "telepathikusa" nervozno je podrhtavao, ali i dalje nije pokazivao ništa.
- Zašto toliko krivuda? Da li je daljinski upravljen? - zapita PWGDRK nagnuvši se iznad "aldolicha" na rubu puta.
Biće je sada bilo tik pred njima. Prošlo je već pored natkrivljenog stupa kad sa strane iznenada iskoči NGTRX, priđe"telepathikusu" i uključi ga.
-Dobar večer! - umiljato reče "telepathikus" jezikom dvonošca pri čemu je sjajno modulirao glas, a NGTRX je oprugama uobličio masku i ljubazan osmijeh. To se također ubrajalo u đavolski plan Aldebaranaca; bili su vrlo iskusni u porobljavanju planeta.
-Štooo? E - hik! - odgovori stvorenje njišući se na mjestu. Njegove oči polako su se približavale licu umjetnog dvonošca. NGTRX ni ne trepne.
"Visoki stupanj inteligencije, sad ćemo uspostaviti vezu!", Pomisli PWGDRK koji se skrivao na rubu puta i uz bok stiskao m "aldolicho". NGTRX prekopča "telepathikus" na odjel za prevođenje i u svom skrovištu počne razabirati upute za uspostavljanje prvoga taktičkog dodira.
Klimava prilika posve se primakla umjetnom dvonošcu, a iz njenoga komunikativnog otvora začu se:
- Frrranek! Da ti...!
NGTRX se prestraši: zar je u stadiju agresije? Zešto: Zdvojno pritisne na žlijezdu "interglokokoma" na "telepathikusu" i zapita što je rekao došljak.
"Ništa", oklijevajući signalizira "telepathikus".
- Kako ništa?! Ta čuo sam ga! - zaciči NGTRX pomoći ultrazvuka.
Istog trenutka stanovnik planete s obje ruke dohvati nakrivljen putokaz, iščupa ga iz tla i udari njime umjetnog dvonošca po glavi. Plastična folija pukne pod snažnim udarcem, a lutka se sruši u crno blato zajedno s NGTRX-om koji izbezumljen i ne začuje prodorni urlik kojim je neprijatelj objavio svoju pobjedu. "Telepathikus", kojeg je udarac samo okrznuo, odleti daleko uvis, ali se na sreću pri padu dočeka na svoja četiri nogara; padne tik pred PWGDRK-a koji se ukočio od iznenađenja.
- On napada! - zastenja PWGDRK i posljednjom snagom pokuša naciljati iz "aldolicha".
Hvataljke su mu drhtale dok je pritiskao okidač - bezbroj zujećih strelica poleti u noć da posiju smrt i pustoš. Iznenada začuje kako se žešće zujeći vraćaju i nastoje ući u otvor na "aldolichu".
Svojim osjetilima za miris ispitujući uvuče zrak i strese se od straha. Shvatio je: stvorenje se okružilo neprobojnii oklopom etilnoga vodikovog oksida! Bio je bespomoćan.
Ticalima koja su gotovo otkazivala poslušnost ponovno pokuša zapucati iz "aldolicha". No, strelice su zujale u svom spremištu, ali nijedna se nije usudila ni samo vrh pomoliti napolje. Osjećao je, čuo je da se biće uputilo prema njenu. Strašan fijuk ponovno propara zrak, tlo zadrhti a "teremtak" se zabije u blato. PWGDRK svojim hvataljkama zgrabi "telepathikusa" i skoči u gustiš.
- Pasji sinovi! - zagrmi za njim. Zrak prezasićen nagrizajućim otrovom, koji je strašno biće neprestano ispuštalo iz svoga komunikativnog otvora, PWGDRK-u oduzme dah.
Krajnjim naporom on preskoči jarak, stisne se iza grma i oslušne. Nije bio osobito hrabar, ali nikada nije zaboravljao svoje dužnosti. Neizmjerna radoznalost znanstvenika bila je njegova propast. Upravo je na ekranskom otvoru "telepathikusa" pročitao prvu prevedenu rečenicu strašnog bića i objašnjenje: "Dvonožni sisavac muškog spola zahvaćen vjerskim obredom..." kad li ga pogodi strašan udarac u glavu i svemu bijaše kraj.
Oko podneva orači iz Dolnie Wiesi našli su u jarku na rubu šume Franeka Jolasa - mrtvog pijanog. Kad je došao sebi, objasnio je da se prethodnog dana posvadio s Franekom Pajdrakom, rukovodiocem strojarnice u kojoj je radio, da je osim toga "vodio bitku" i s nekim "ljigavim momcima", taj tren iz šume je dojurio Jozek Guskowiak vičući da na križanju leže neke čudne premlaćene prilike.
Uistinu, na križanju nađoše dvije nemani - jednu iza jarka a drugu ispred rupe u koju je bio utaknut stup putokaza; pored njih ležala je i velika lutka razbijene glave. Nekoliko metara dalje, u žbunju su ubrzo našli i raketu.
Bez mnogo rasprava seljaci se dadoše na posao. Ubrzo se astronauta nije mogao naći ni najmanji trag. Oplatom rakete Jolas je pokrio krov svog svinjca koji je odavno vapio popravkom; od kože "aldolicha" načinjeno je osamnaest pari cipela; "telepathikus", univerzalni "interplanetarni komunikator", poslužio je kao hrana za perad, jednako kao i ostaci "teremtaka". Jedino se ostatke dvojice Aldebaranaca nisu usudili baciti nijednoj životinji - plašeći se da se ne razboli. Oni su zbog toga privezani za kamenje i bačeni u močvaru.
Najdulje su stanovnici Doline Wiesi razmišljali o tome što da urade s "ultrapenetronskim" motorom astromata. Napokon se Jedrek Barciok, koji je upravo pošao u kosidbu, dosjetio da bi se ta posebna iznadprostorna oprema mogla iskoristiti za pečenje osobito dobre rakije. Anka, Jozekova sestra, spretno je zalijepila razbijenu glavu lutke i odnijela je u staretinarnicu u obližnjem gradiću. Tražila je za nju 3000 zlota, ali je poslovođi to bila previsoka cijena pogotovo zato što se pukotina na glavi nije mogla sakriti.
Tako je jedino što je uspjelo otkriti budno oko reportera lista "Echo" - kad je još istog poslijepodneva redakcijskim kolima dojurio da načini reportažu - bilo novo, više nego solidno odijelo umjetnog dvonošca koje sada nosi Jolas. Novinar je, dapače, opipao tkaninu diveći se njenoj izuzeti kvaliteti.
- Poslao mi ga je brat iz Amerike - odgovorio je Jolas kad ga je novinar zapitao odakle mu odijelo.
Zbog svega je reporter u svom članku iste večeri opširnije opisao samo uspješno odvijanje otkupa u selu Dolnie Wies. Dakako - nijednom riječju nije spomenuo neuspjelu invaziju Aldebaranaca na Zemlju.

Kraj

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Sudnji dan (Shel Silverstein)

I Bog pogleda dole, promotri celu Zemlju, i bi mu zlo.
- OK! - progovori on. - U redu! Ja sam sit, preselo mi je. Ogorčen sam. Već mi je na vrh glave. Što je previše, previše je.
- Gabrijele! - prodere se - zasviraj tu svoju prokletu trubu! Želim da dotučem to smeće tamo dole.
- Ma, već je i bilo vreme - reče Gabrijel vadeći trubu iz navlake. - Želiš li neki zgodan moderan hit, ili možda nešto vojnički, recimo kakav marš, ili možda samo jedan dobri, glasni..
- Baš me briga šta ćeš odsvirati - reče Bog - samo sviraj! I neka bude glasno; neka bude uverljivo, i konačno za svoju večnost.. neka odzvanja od neba do pakla i natrag; neka ispuni duše svih ljudi, neka ih ispuni spoznajom da je to to, da je kucnuo čas. NEKA GRUNE!
- T.S.Eliot kaže, da kraj sveta izgleda...
- Šta se mene, do đavola, tiče šta kaže taj T.S.Eliot! Tamo sviraj kako ti ja kažem. - reče Bog.
- U redu, u redu - složi se Gabrijel - u redu, nije potrebno da se izdireš na mene. Konačno, ja sam ipak muzičar, a ne vodoinstalater. Bar sam se ja načekao da svane ovaj dan. Budi siguran da neću upropastiti stvar! Ti samo reci kakav si kraj zamislio, a ja ću već naći nešto što odgovara.
I on namesti pisak na svoju trubu.
- Hoćeš li opet izvesti da kiši četrdeset dana i noći?
- Paaaa, zapravo, nisam razmišljao o tome - reče Bog.
- Ha, ako si mislio da kiši, bolje da na to zaboraviš. Oni dole su usavršili melioraciju.
- Možda ću ih dobro zatresti - reče Bog. - To će ih zaista dobro..
- Ne pali - reče Gabrijel. - Ja bih ti, doduše mogao odsvirati nešto zbilja potresno, ali one kuće dole su uglavnom sigurne od potresa, a verujem da si naumio da ode sve odjednom.
- Pa, naravno, naravno - reče Bog. - Znam ja to. Pa nisam ni mislio na potres, to sam samo rekao tek tako.. jedna dobra kuga više odgovara mojem stilu.. možda jedna kuga koja će..
- Ali oni su vakcinisani!
- Vakcinisani? Hmm.. naravno.. ipak, šteta... U staro vreme, znaš, mogao si ih okružiti i tako pokositi svu mušku decu i...
- Mogao bih ih možda potući gromovima - predloži Gabrijel.
- TO JE TO! Bravo! - reče Bog. - Nekoliko poštenih gromova bi zaista..
- Ne, neće ići - reče Gabrijel. Njihove bi rakete verovatno zaustavile oblake s gromovima.
Bog se ućuta, zavali se u naslonjač i razmišljaše dugo, dugo.
Gabrijel je prebirao bezvezno po tipkama trube.
- Pretpostavljam da su im kuće nezapaljive - promrmlja konačno Bog.
- Sve osim predgrađa - reče Gabrijel - a ako ih spališ, podići će moderna naselja.
- Bog ponovo ćutaše dugo, dugo.
- Slušaj, - reče, izvinjavajući se. - Ma nema veze. Možda... možda ih za sad pustimo na miru. Možda ću im dati još malo vremena. Na posletku, pa oni su svi moja deca, moji jaganjci zar ne?
- U redu, što se mene tiče - reče Gabrijel. - Meni je svejedno. Nego, da ti ipak nešto odsviram? Hocu reći... kad sam već izvadio trubu?
Opet muk.
- U redu, važi - konačno reče Bog umornim glasom, zavali se u naslonjač i zaklopi oči.
- Sviraj mi.. bluz!

Kraj

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Arthur C. Clarke

Britanski pisac. Rođen u Majnhedu 16.12.1917. Diplomirao fiziku i matematiku na Kings koledžu u Londonu. Po mnogima najznačajniji pisac moderne naučne fantastike. Klarkovo prvobitno bavljenje SF žanrom nesumnjivo je proisteklo iz očaranosti ekstrapolacijskim dimenzijama nauke. Tokom rata je radio u ekipi RAF-a koja je izumela radar. Oktobra 1945. u časopisu "Wireless engineeer" objavljuje tekst pod naslovom "Vanzemaljski releji", u kome su izloženi temelji savremenog satelitskog telekomunikacionog saobraćaja. Klark je propustio da patentira svoj izum. Njegov SF opus može se podeliti u pet grupa: dela sa naučnoekstrapolacijskim motivom, sa kosmogonijskim motivom, motiv "prvog kontakta", dela sa religijskim motivom, dok u petu grupu spadaju dela paraboličnog tipa. Koscenarista je najznačajnijeg naučnofantastičnog filma svih vremena "2001: Odiseja u svemiru". Vičestruki dobitnik svih značajnijih nagrada za SF i naučnopopularna ostvarenja. Od 1956. godine Klark stalno živi na Šri Lanki.

Kratke priče Arthur C. Clarke-a:

1. Devet milijardi Božjih imena

SrebrnaTresnjica011 · Prijatelj foruma

Devet milijardi Božjih imena
The Nine Billion Names of God

- Ovo je pomalo neuobičajen zahtjev - reče dr Wagner nadajući se da to ipak zvuči kao ograničena preporuka.
- Koliko znam to je prvi put u našoj praksi da jedan tibetski sa mostan traži da bude opremljen automatskim serijskim kompjutorom. Ne želim biti znatiželjan, ali nikad ne bih ni pomislio da bi vašoj, hm, instituciji bio od koristi takav široj. Da li biste nam ipak rekli što kanite tim strojevima?
- Vrlo rado - odgovori lama, popravi malo svoju svilenu halju i pažljivo odloži priručnik kojim se koristio za tekuću konverzaciju.
- Vaš kompjutor Mark V može obavljati svaku rutinsku matematičku operaciju sve do deset brojki. No mi smo zainteresirani za slova, a ne za brojke. Zato bismo že
ljeli da izmijenite kružni tok tako da stroj otiskuje riječi umjesto brojki.
- Ne razumijem potpuno . ..
- To je projekt na kome smo radili u posljednja tri stoljeća. Zapravo i duže, otkad je osnovan lamaizam. Možda je to vama i vašem načinu mišljenja strano, ali se nadam da ćete dobronamjerno saslušati moje razlaganje.
- Svakako.
- To je, zapravo, vrlo jednostavno. Mi upravo završavamo jedan popis svih mogućih božjih imena.
- ? Kako molim?
- Imamo razloga da vjerujemo - nastavio je lama ne zbunjujući se nimalo - da sva ta imena mogu biti napisana sa samo devet slova abecede koju smo mi izmislili.
- I vi ste na tome radili tri stoljeća?
- Točno. Očekujemo da će nam za dovršenje tog zadatka biti potrebno petnaest tisuća godina.
- Oh - dr Wagner se malo zbunio. - Sada mi je već jasnije zašto želite unajmiti jedan od naših najnovijih strojeva. Ali kakva je, zapravo, svrha toga projekta?
Lama kao da je oklijevao i dr Wagner je pomislio da ga je možda uvrijedio. Ako je i bilo tako, to se uopće nije zapazilo po laminu odgovoru.
- Nazovite to ritualom ako želite, ali to je glavni smisao našeg vjerovanja. Sva ta brojna imena vrhovnog bića - Bog,
Jehova, Alah i tako dalje samo su nazivi koje su izmislili ljudi. A postoji tu i ozbiljan filozofski problem o kojem ne bih želio govoriti. No među svim tim mogućim kombinacijama slova, pojavljuje se i takva koju bismo mogli nazvati pravim imenima boga. Sistematskim zamjenjivanjem slova pokušali smo ih sve evidentirati.
- Razumijem. Vi ste počeli s AAAAAAA i radili sve do zzzzzzz...
- Točno tako, iako se mi koristimo posebnom abecedom, nije nam bilo teško da tome prilagodimo električne pisaće strojeve. Mnogo je zanimljiviji problem bio pronaći odgovarajući kružni tok da bi se uklonile smiješne kombinacije. Na primjer, ni jedno se slovo ne smije pojavljivati više od tri puta zaredom.
- Tri? Vi svakako mislte dva puta.
- Tri, tri je ono točno. Mislim da bi predugo trajalo dok bi vam sve to rastumačio, čak i kad biste razumjeli naš jezik.
- Vjerujem vam na riječ - reče dr Vagner. - Nastavite.
- Na svu sreću bit će vrlo lako prilagoditi vaš automatski serijski kompjutor tome poslu. Kada jednom bude ispravno programiran, on će mijenjati svako slovo po redu i otisnuti rezultat. Nama bi za to bilo potrebno petnaest tisuća godina, a stroju samo sto dana.
Dr Wagner je jedva bio svjestan šuma što je dopirao s Manhattana duboko ispod njih. Sada je bio u jednom stranom svijetu, u prirodnom svijetu, u planinama koje nije stvorila ljudska ruka. Visoko gore u zabačenim himalajskim predjelima ovi su monasi sastavljali popis besmislenih riječi. Ima li ljudska glupost granica? No on ne smije dopustiti da se opazi što je pomislio. Kupac je uvijek u pravu. . .
- Bez sumnje - odgovorio je dr Wagner - mi možemo prilagoditi Mark V da otiskuje popis takva karaktera. Mnogo me više zabrinjava postavljanje i održavanje kompjutora. Dopremiti ga u Tibet ovih dana nije baš tako jednostavno.
- To je naša briga. Sastavni dijelovi su dovoljno maleni te ih se može poslati avionom To i jest jedan od razloga šio smo se odlučili baš za vaš kompjutor. Ako ga dopremite u Indiju, mi ćemo se pobrinuti za dalji transport.
- I vi želite angažirati dva naša inženjera?
- Na tri mjeseca koliko će trajati rad na projektu
- U redu, dat ćemo vam naše najbolje ljude.
Dr Wagner je nešto zapisao na komadiću papira.
- Postoje samo jod dvije stvari koje bi...
Prije nego što je mogao završiti rečenicu lama je izvadio komad papira
- Ovo je moja potvrda o kreditu u Azijskoj banci
- Hvala. To bi bilo sasvim dovoljno što se toga tiče. Druga je stvar tako trivijalna da se ne usuđujem ni spomenuti, ali je vrlo čudno kako se ponekad na to zaboravlja . Kakav vam je izvor električne energije?
- Dizelski generator koji daje 50 kilovata 110-voltne struje. Postavljen je prije pet godina i vrlo je pouzdan. On je život u samostanu umnogome olakšao, a bio je postavljen kako bi davao energiju za okretanje molitvenih valjaka.
- Svakako - odgovorio je dr Wagner kao eho - Trebao sam odmah pomisliti na to.
Pogled s pregrade izazivao je vrtoglavicu ali s vremenom se čovjek na sve navikne. Nakon tromjesečna boravka Georgea Hanleyja više nije impresionirala dubina od gotovo tisuću metara do doline, u kojoj su se nalazila obrađena polja kockasta kao šahovska ploča. Naslonio se na vjetrom izglačani kamen gledajući mrzovoljno u daleke vrhove planina čijih se imena nije ni potrudio sjetiti.
Ovo je najluđa stvar koju smo ikada počeli, razmišljao je. "Projekt Šangri La", kako ga je krstio neka mudrac. Već je tjednima Mark V izbacivao hrpe papira sa črčkarijama Strpljivo i nezaustavljivo, kompjutor je slagao slova sve nova i iznova u sve moguće kombinacije iscrpljujući jednu klasu prije no sto bi prešao na novu. Kako se vrpca pojavljivala iz elektromagnetskog pisaćeg stroja, monasi su brižljivo sređivali i slagali stranice u velike tomove. Još jedan tjedan i oni će biti gotovi, hvala svevišnjem s toliko imena. Kakva je te mutna kalkulacija uvjerila monahe da uzmu baš devet slova a ne deset ili dvadeset ili čak stotinu, to Georg nije znao.
Jedna mu je od noćnih mora bila da će se plan promijeniti i da će dalaj-lama proglasiti da se projekt produljuje do 2060. godine, a to bi im bilo slično.
George je čuo kako se otvaraju teška drvena vrata i Chuck se pojavio na ogradi pored njega. Kao i obično, Chuck je puštio jednu od onih debelih cigara zbog kojih je postao tako popularan kod ovih monaha. Ti su veseljaci bili spremni prihvatiti gotovo sve manje, a i neke veće životne užitke. Ipak, postojala je jedna stvar koja je išla njima u prilog. Možda su bili malo luckasti ali nisu bili puritanci. Ta njihova česta odlaženja dolje u selo, na primjer . ..
- Slušaj me, George - reče Chuck užurbano. - Načuo sam nešto što bi nam moglo natovariti nevolje na glavu.
- Što se događa? Je li neki zastoj na stroju? To bi bilo najgore što bi nam se moglo desiti.
Tada se zaista ne bi mogli još vratiti a ništa ne bi bilo strasnije. Kako su se sada osjećali, čak bi i reklame na televiziji bile kao mana s neba. Napokon to bi bila bar nekakva veza s kućom.
- Ne, nije riječ o tome. - Chuck sjedne na ogradu što nije običavao jer se plašio da ne padne u ponor. - Upravo sam saznao o čemu je tu zapravo riječ.
- Što misliš time reći, pa mislio sam da mi to znamo.
- Svakako, mi znamo što to rade ti monasi. Ali nismo znali zašto. To je najluđa stvar koju sam ikada...
- Pa reci mi već jednom, ne okolišaj - zagundao je George nezadovoljno
- Dalaj-lama je bio sa mnom vrlo iskren. Znaš kako svako popodne upada u prostoriju kod Marka V da vidi kako napreduju stvari. E, pa ovaj put je bio vrlo uzbuđen ili bar onako i onoliko koliko on uopće može biti uzbuđen. Kada sam mu rekao da smo na posljednjem ciklusu, zapitao me onim slatkorječivim engleskim, da li sam se ikada upitao zašto oni to rade. Rekao sam "Dakako"... i on mi je onda sve ispričao.
- Hajde pričaj i ne gnjavi toliko.
- Dakle, oni vjeruju kako kada nabroje sva imena gospoda Boga, a oni pretpostavljaju da A ima devet milijardi, bit će postignut Božji cilj. Čovječanstvo će stići do svojeg kraja i neće biti više nikakva smisla nešto nastavljati dalje. Njihov će svijet završiti, stići do kraja i prestati postojati. Zvuči pomalo kao nekakvo svetogrđe.
- Pa što ćemo onda početi, što da radimo? Da se ubijemo?
- To nije potrebno. Kada popis bude kompletan, na scenu stupa sam gospod Bog i pomete stvar... i ništa više!
- Oh, razumijem. Kada završimo naš posao, bit će smak svijeta. Sudnji dan.
Chuck se nervozno nasmija.
- Upravo sam to i rekao dalaj-lami. I znaš što se dogodilo? Pogledao me je poprijeko kao da sam najbedastiji đak u razredu i rekao "Nema ničeg običnijeg od toga".
George je malo razmišljao.
- To je ono što ja nazivam gledati šire na stvari - rekao je ozbiljno. - Ali što misliš da bismo mi morali učiniti?
Mislim da to nimalo ne mijenja stvar što se nas tiče. Napokon, mi smo znati da su oni malo luckasti.
- Ali, zar ti ne vidiš što bi se moglo dogoditi? Kad popis bude završen i kad ne zatrubi ona posljednja truba ili što oni već očekuju, lako se može desiti da okrive nas. Da je naš stroj kriv što nije dobro obavio posao. Ne volim nimalo takvu situaciju.
- Jasno mi je što misliš - kazao je George polagano. - Imaš ti i pravo. Ali takve su se stvari događale i prije, znaš i sam. Kad sam bio dijete imali smo nekog suludog propovjednika koji je govorio da će svijet propasti iduće nedjelje. Mnogo mu je ljudi povjerovala pa su čak prodali i svoje kuće. E, a kad se ništa nije zbilo, nisu bili ozlojeđeni kao što bi čovjek očekivao. Oni su samo kazali da je pop malo pogriješio i dalje su mu vjerovali. Mislim da neki još vjeruju.
- Dobro, to je bilo tada, ali ovo ovdje je nešto drugo.
Mj smo ovdje sami, a njih je na stotine. Oni mi se sviđaju i bit će mi stvarno žao kad se cijela stvar sruči na leđa dalaj-lame. Kada se završi popis, onda treba okrenuti tri obredna valjka koje se dosad nije smjelo dirnuti, i kad se i tada ništa ne dogodi...
- No ipak bih želio da sam negdje na nekom drugom mjestu
- Ja to želim već tjednima. No ništa ne možemo učiniti dok ne istekne ugovor i ne stigne transportni avion koji će nas odvesti odavde.
- Svakako - reče Chuck zamišljeno - ipak bismo mogli malo sabotirati.
- Vraga bismo mogli. To bi samo pogoršalo položaj.
- Ne, onako kako sam ja zamislio. Stroj će završiti svoj posao za četiri dana. Avion će stići za tjedan dana. Dakle, pokvarit ćemo nešto da bismo imali što popravljati upravo toliko dana. Ako dobro proračunamo, možemo biti dolje na aerodromu u vrijeme kad budu posljednja imena izlazila iz stroja.
Onda nas više neće moći uhvatiti.
- Ne sviđa mi se sve to - reče George. - To će biti prvi put da napuštam nezavršen posao. Osim toga, to će im biti sumnjivo. Ne, ja ću ostati i prihvatiti sve što god bude.

* * *

- Meni se to ipak ne sviđa - rekao je nekoliko dana kasnije, kad su ih mali poniji nosili niz uski vjetroviti puteljak u dolinu. - I nemoj pomisliti kako ja bježim jer sam se upla
šio. Jednostavno mi je žao tih jadnih momaka tamo gore i ne bih htio tamo biti, kad ustanove kako su bili budalasti. Pitam se kako će to preboljeti dalaj-lama?
- Čudno - odvratio je Chuck - ali kada sam se pozdravljao s njim, činilo mi se kako on zna da mi bježimo. I nije ga uopće bila briga jer je znao da stroj radi glatko i bez
greške i da će posao biti završen no vrijeme. A nakon toga za dalaj-lamu nije bilo ničega. Poslije toga n i š t a..
George se okrenuo u sedlu i gledao gore uz planinski puteljak. To je bilo posljednje mjesto odakle se jasno vidio lamaistički samostan. Široka spljoštena građevina uzdizala se prislonjena uz planinu, silueta se ocrtavala uz sam vrh i stapala s planinom uz odbleske sunca na zalazu. Tu i tamo zasvjetlucali su otvori na prozorima kao na nekakvu prekooceanskom brodu. Električno svjetlo, naravno, koje je dobijalo struju iz generatora kao i Mark V. Koliko dugo će ga još trošiti? George se pitao neće li monasi razbiti kompjutor u bijesu i razočaranju. Ili će mirno sjesti i opet početi izračunavati. Znao je točno što se upravo ovoga časa događa tamo gore u planini. Dalaj-lama i njegovi pomoćnici sjede u svojim svečanim svilenim haljama i pregledavaju velike trake papira što im donose mlađi monasi s električnog stroja, teleprintera, i slažu u velike tomove. Nitko ništa ne govori. Jedino se čuje planinski vjetar i kuckanje tipki stroja po papiru, jer je Mark V radio posve tiho i kao munja obavljao operacije stotine tisuća proračuna u sekundi.
- Evo ga! - Vikne Chuck, pokazujući dolje u dolinu. - Zar nije predivan?
Bez sumnje jest, pomislio je George. Rasklimani stari "DC 3" stajao je na kraju piste kao maleni srebrni leptir. Za dva sata on će ih ponijeti u slobodu i u svijet zdrava razuma.
Na brzi dolazak noći u visokim planinama Himalaje već su se bili navikli. Na svu sreću, put je sada već bio mnogo bolji a obojica su imala i ručne svjetiljke. Nema više nikakve opasnosti, samo je već postalo malo neudobno na leđima tih ponija, i hladno. Nebo je bilo čisto i prekriveno dragim, poznatim zvijezdama.
Dakle, neće biti nikakve zapreke da ne uzlete zbog loših vremenskih prilika.
Počeo je pjevati ali je uskoro prestao. Ta golema arena okružena visokim brdima, što su sablasno bila osvijetljena sjajem zvijezda, nije pogodovala ovakvu raspoloženju. George pogleda na sat.
- Stići ćemo za jedan sat - doviknuo je preko ramena svom prijatelju Chucku. Onda je dodao zamišljeno. - Zanima me da li je kompjutor završio posao? Sada bi bilo vrijeme.
Kako Chuck nije ništa odgovorio, George se naglo okrenuo u sedlu. Vidio je samo blijedo lice svoga prijatelja kako zuri prema vrhu planine s koje su se spuštali.
Visoko u brdima, tamo gdje je trebao biti lamaistički samostan, dizala se jarka svijetla baklja visoko prema nebu.
- Pogledaj - vikao je Chuck - njihov svijet doista nestaje kako su bili i prorekli.
Dok su tako zapanjeno gledali u vrh planine, nisu ni opazili kako zvijezde polagano trnu jedna za drugom...

Kraj

norskbgd · Početnik Domaćeg.de

Pesnik i vitez

Vezan za članke nogu i pušten da sa debele grane visi naglavačke, paćenik je slušao šumove krvi u venama i arterijama svoje glave. Od početne nelagodnosti, melodija krvi se pojačavala i ubrzavala, sve više ličeći na huku vode koja pada sa visoke litice.

Proklinjao je svoju sudbinu - da je znao šta će ga snaći nikada ne bi postao pesnik!

U tim vremenima, pesnici su bili retka pojava i, ako su zaista vredeli čemu, bili su izuzetno poštovani i rado viđeni gosti po utvrđenim selima svih poznatih zemalja. Negde su ih nazivali bardovima, negde zabavljačima, ali bez obzira koji ih je naziv pratio, svugde su ih primali za trpeze i častili samo najukusnijim jelima i najkvalitetnijim pićima. A, doduše, nisu baš ni pesnici bili blesavi: kad bi zaseli za nečiju trpezu, kao slučajno bi pohvalili jelo ili piće kojim su bili čašćeni kod nekog drugog domaćina i istog trena bi aktuelni domaćin davao znak slugama da iz podruma iznesu ona pića ili da peku jela koja se ne piju i jedu svakoga dana!

Prednost pesnika, u odnosu na mnogo ljudi u tim vremenima, bila je što su bez razlike, kako slugi tako i moćnom vladaru, mogli svakome u lice reći ono što su o njemu i mislili, a bez posledica po sopstveni život! Između sebe, na retkim tajnim skupovima pesnika, kad su razmenjivali iskustva i unapređivali svoje veštine u pevanju, oni su tu svoju slobodu zvali "lekovita istina".

"I šta mi sad vredi što sam silnom vitezu rekao njegovu lekovitu istinu, kad vitez ne poštuje to pravo pesnika", mislio je naglavačke obešeni pesnik.

Kad je nekoliko dana ranije pesnik natrapao na privremeni logor silnog viteza, bio je kraljevski dočekan i počašćen. Vitezu i njegovoj sviti sluga i štitonoša bilo je potrebno malo razbibrige, nakon što su se vraćali sa nekog od mnogobrojnih pohoda na zmajeve. Bar tako je vitez rekao. A svi su znali da se vitez vraćao iz pljačkaškog pohoda, samo što to niko nije glasno izgovarao. Lov na zmajeve i to je to! Iako zmajeva nije bilo već duže od pedeset godina - legendarni lovac na zmajeve, Orton Svojeglavi, dotukao je tu krilatu bratiju bljuvača vatre i oslobodio svet velike napasti.

Dani pijančenja i lenstvovanja u logoru viteza malo su otupili pesnikov osećaj za poštovanje autoriteta, pa je počeo viteza peckati i provocirati, sve dok u jednom trenutku nije rekao da nikakvih zmajeva više nema, a da je vitez najobičnija jajara i pljačkaš.

Pratioci viteza su se zabezeknuli, a vitez je bacio pehar iz kog je pio crveno vino.

- Ti, ti... Ti... - vitez je skočio na noge, malo se zaljuljao, a onda potegao dugi dvosekli mač i zamahnuo.

Pesnik je sklopio oči, uviđajući kakvu je grešku počinio.

No, u poslednjem trenutku vitez se predomislio i nije posekao pesnika...

.....

Vreme je sporo proticalo za naglavačke obešenog pesnika...

Vitez je sa svojima sedeo pod baldahinom ispred velikog šatora i pio vino. Povremeno je davao mig na brzinu imenovanom dželatu i ovaj bi zanjihao pesnika. Klatno ljudskog tela se njihalo, a konopac je škipao. Nije nimalo ličilo na muziku.

Tup bol u pesnikovoj glavi postajao je neizdržljiv, ali pesnik to nije hteo da prizna. Ako je odabrao da ljude zabavlja svojim pesmama i šalama, nije bio dužan da ljutite vitezove veseli kuknjavama i jaucima.

- Kako se osećaš, pesniče? - grmnuo je vitez, tresnuvši velikom šakom po kolenu. - Boli li te nešto?

- Hvala na pitanju, silni viteže. Ne boli me ništa. Sasvim dobro se osećam.

Pesnik nije pokazao koliko ga je truda stajalo izgovaranje tih nekoliko rečenica.

Naravno, viteza koji je bio u stotinama borbi i koji je odlično znao šta je bol, nije mogao prevariti.

- O, znam ja dobro da te sad boli glava. Kad budeš molio za milost ja ću se smilovati. Skinuću te sa te grane, ali tek kad budeš lepo zamolio!

Pesnik je ćutao.

Nadao se da će njegova vlastita krv pobediti gravitaciju i odbiti da se sliva u glavu. Krv je deo njega, deo čoveka, a čovek sve može, ako želi i ako veruje da može!

U samo predvečerje vitez se malko sažalio i i naredio dželatu da prinese pesniku vode, ali je pesnik odbio da pije, plašeći se gušenja - nije bio siguran da će voda hteti do njegovog stomaka, dok on visi naglavačke.

- Ne moraš, ne moraš... - promrmljao je vitez i povukao se u unutrašnjost šatora da otpočine.

......

Miris pečenja je trgnuo pesnika iz polunesvestice i on jedva malo otvori teške očne kapke. Mutilo mu se pred očima, a boje su se slivale u jednu, crvenu. Uspeo je da razazna jutro - sluge su pripremale doručak.

Vitez je izašao iz šatora i proteglio se. Bio je silan, gora od čoveka, mišićav, pun kojekakvih ožiljaka.

Došetao je do pesnika. I napravio grimasu - taj ludi stihoklepac je bio baš izdržljiv, nije se predavao, nije molio za milost, iako mu se lice već bilo nadulo i izobličilo od pritiska krvi u glavi.

- Hoćeš li vode, pesniče?

Pesnik nije odgovorio. Nije imao snage za to.

Vitez mahnu dželatu i ovaj donese vodu, te je nali u suva usta pesnikova.

Taj dodir hladne vode oživeo je pesnika.

- Još ... - tiho reče.

Dželat ga pusti da pije.

Voda je krenula u suprotnom pravcu od onoga kojim se kreće u prirodi!

- Gospodaru... - dželat se izmače dalje. - On pije i ne davi se...

- I reke ponekad mogu teći uzvodno - prošaputa pesnik.

Istog trenutka njegova krv je pobedila gravitaciju i ravnomerno se raširila po čitavom telu. U glavi mu više nije šumelo, bol je nestao, i bilo mu je sasvim svejedno da li je bio obešen naglavačke ili je stajao uspravno na nogama. Osmehnuo se - malko mu je smetala izokrenuta slika, ali je znao da će se i na to brzo navići.

Vitez je bio opčinjen!

- Ovome čoveku ni moćne sile zemlje ništa ne mogu! - rekao je. - Onda mu ni ja ne mogu ništa! Spuštajte ga sa te grane!

Dželat je prerezao konopac, a vitez se povukao u šator.

Odlučio je da promeni zanimanje. Od borbe do borbe, od pohoda do pohoda, pobeđivao je sa mačem u ruci i samo je za takve pobede znao. A sada je video pobedu izvojevanu bez mača. I poželeo da nauči tako pobeđivati...