Bosansko-hercegovacka knjizevnost

hakynen · Odomaćeni član

Ivo Andrić (1892 - 1975.)

Ivo Andrić

Znakovi pored puta

Ivo Andrić

BUDITE RADOSNI..

Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrijede i znače više nego čitavi dani i mjeseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohtjeva........ a minut čiste radosti ostaje u nama zauvijek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.

hakynen · Odomaćeni član

Hamza Humo (1895 - 1970.)

Bibliografija

Hamza Humo

Hamza

Hamza Humo

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vjecno suncanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju cilime,
Biser, nakit, žene.

O cudno je to cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Cesto mislim na te Muhamedov strice,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,

Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti -
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šecu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Išcupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, cudno je to, cudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

hakynen · Odomaćeni član

Bosanski jezik

Bosanski jezik kao sistem dijalekata

Narječja sistema bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika

Opstojnost bosanskoga jezika

kriteriju genetske srodnosti
kriteriju sličnosti na osnovi kontakta među idiomima
tipološko-strukturalnih elemenata
vrijednosnih sudova
Prva tri kriterija, koji bi trebali biti "znanstveni"- vode u slijepu ulicu. Jedan dio zapadnogermanskih jezika po genetskom kriteriju razlikuje 2 jezika: donjo- i gornjonjemački; tipološki četiri jezika: nizozemski, donjo-, gornjonjemački i jidiš; po kontaktu među idiomima ulančani niz dijalekata.

Jedino vrijednosni sud daje odgovor.

"Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tomu što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnoga identiteta. (Novi jezikoslovni ogledi, 1992).

I po tomu postoje, zapravo, tri jezika: nizozemski, njemački i jidiš.

I tako i bosanski jezik.

Na formalnoj znanstvenoj razini, teorijska lingvistika opisuje jezik preko sljedećih disciplina:
fonetika
fonologija
morfologija
tvorba riječi (u slavenskim jezicima obuhvatnija od morfologije)
sintaksa
semantika
pragmatika
lingvostilistika
leksikologija

Bosanski, hrvatski i srpski dijele (iako ne u potpunosti) temeljnu gramatiku (morfologiju i sintaksu), dok stupanj slaganja u ostalim granama, od fonetike do stilistike i leksika varira- od većih podudaranja do dosta izraženih razlika. No, za bitnost jezika nije toliko važan stupanj razlika ili sličnosti standardnih jezika kao sistema: svaki je standardni jezik otvoreni sistem karakteristične strukture i zakonitosti među povezanim disciplinama sistema, pa je to i presudna činjenica za utvrđivanje opstojnosti jezika.

Historijski razvoj bosanskoga jezika

Postanak i historijski razvoj standardnog jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uveliko zavisi o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činilaca je odigralo važnu ulogu:
jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom 3 stoljeća uoči Osmanskoga osvajanja
utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina orijentalnih jezika (arapskog, turskog i prezijskog), snažno su obilježili bosanski jezik na različite načine u različitim vremenima
relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću
za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Posmatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci, predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.
U pregledu koji slijedi, bit će prikazane glavne tendencije razvitka bosanskoga jezika, uklopljenoga u opći razvoj jezika na tlu Bosne i Hercegovine, što je dano u povijesnom prikazu razvitka jezika na tlu BiH.

Ime bosanskog jezika u književnim djelima i historijskim izvorima

Bošnjaci oduvijek svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće katolici) - kako u Bosni tako i izvan nje - o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge krajeve.

Navodimo svjedočanstva, argumente, činjenice i primjere:
Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20 stoljeća stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka.Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći,alhamijado-literatura,književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na našim prostorima je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćiriličke tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D.Bajezidagica (umro 1566/1603), M.Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D.Mezakije (umro 1676/77), A.Rizvanbegovica-Stočevića (1839-1903), H.Rizvanbegoviceve (1845-1890).
Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost.(Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije,službeni jezik,perzijski je dominirao u pjesništvu,a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici,vojsci,umjetnosti,nauci - morali su da poznaju te jezike.Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.
Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski,srpski,slovenski,češki i hrvatski.
Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere,zvanu bosanskim jezikom Djevenu".
Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J.Arsenigu "bosanskim jezikom".
U djelu Jeronima Megisera"Thesaurus polyglotus"(Frankfurt na Majni,početak 17.st.)spominju se uz ostale naše govore (dijalekte):bosanski,dalmatinski,srpski,hrvatski.
Bosanskim jezikom su ga zvali (uz :slovinski,ilirički/ilirski,ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17.st. naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Frano Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.
Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735,piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
Evlija Ćelebija, turski putopisac iz 17. st, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski riječnik M.H.Uskufije.
Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kasić (Pag 1575. - Rim 1650.),rođeni čakavac,odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640.) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).
Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.
Dubrovački dramatičar Đore Palmotić, opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka",ističući ljepotu toga govora.
Hrvatski pjesnik Andrija Kacić Miosić (1704.-1760.) autor "Razgovora ugodnog",snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".
Bosanski jezik spominje, pored srpskog,hrvatskog,češkog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljković (1732.-1798.).
Antun Kanižić, Franjo Marija Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojemu je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskoga govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.
Alberto Fortis (1741. -1803; 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu našu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.
Mula Mustafa Bašeskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780.),koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.
Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").
Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842,str.54),sarajevski paša,iako "dobro znade turski,arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe " da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu".U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendiše Bošnjački".
Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle,prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi",Stolac,1849).
Hercegovački srpski prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 g. naš jezik zvao bosanskim.
I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći:"Razumi me,čoeče, bosanski ti govorim !".
Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.
Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj,koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole,na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula",Sarajevo 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a našim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab",a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo,Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".
"Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepotpisanog autora Frane Vuletića,prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".
Salih Gašović, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda ("Časni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolasinski prvisi,Mevlud nami daj bosanski napiši".
Ibrahim Edhem Berbić štampao je "Bosansko-turski učitelj" (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr.Junuz Remzi Stovro).
Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik.)".
Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške.
1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M.Dž.Čauševića "Bergivija", koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi općenite koristi".
Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S.Ćelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Carigrad 1909).
Franjevci su 1894 g. otpisivali M.P.Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.
Gradonačelnik Mostara I.Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".
U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, akceptirajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik- kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879. već je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907.g.određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.
Prvi štampani kalendar "Tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912.)što ga je sastavio Ahmed Kulender.

Predosmansko razdoblje

U ovo doba (do 1463.) spadaju jezični spomenici koje, u različitim stupnjevima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. To, što veći dio tih jezičnih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previše relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskoga jezika vrijedi:
pisani korpus je od 10. ili 11. stoljeća, prvo na glagoljici, a kasnije na bosančici ili bosanskoj ćirilici. Glavni spomenici se mogu svrstati u 3 kategorije:
a) spisi Bosanske crkve, oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnoga bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan- svidoci, vrime, lipo,..). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. vijeka, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400 za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.

b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnoga bosanskog govora. Ovisno o kancelariji, pisarima i prijepisima, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od konca 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavsko-šćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto,..), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi je diplomatsko-trgovinski spis Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnoga bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja se čuva u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.

c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana (predaka današnjih Bošnjak) prije i neposredno nakon turskoga osvajanja. Iako stećaka ima oko 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, oko 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća, iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.
jezičnodijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. stoljeća, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u centralnoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.
Takav bijaše jezični raspored uoči osmanske invazije sredinom 15. vijeka. Detaljnije o tom razdoblju se može vidjeti na stranici o prikazu nastanka jezika u BiH.

Tursko razdoblje

Bosansko-turski rječnik M. Uskufija, 1632. god.

Po turskom osvajanju, koje je započelo 1463. godine, a nastavilo se u raznim područjima današnje BiH u narednih 50 godina, dolazi do znatnih jezičkih promjena. Naime, dijalekatska karta koja se formirala od 15/16. vijeka mijenjala je obrise govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike društvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovništva. Na jezičkom području dolazi do novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski govori su potekli iz sliva rijeke Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu BiH) su: četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava dočetnoga –o u participu mjesto –l (govorio/govoril), te gubitak fonema "h" u većini govora ('oću, 'ajde). Bošnjaci su zadržali to slovo u puno više riječi nego Srbi i Hrvati. Prije nego što pređemo na prikaz jezičnih karakteristika, kratko ćemo se osvrnuti na ekstralingvističke faktora koji se često spominju (ili površno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj BiH:

a) prvo se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Izvorno ime "Bošnjanin" (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») označava narod Bosne u srednjem vijeku. Na podrucju Bosne su jako dugo zivjeli Iliri a tu dosli i neki Kelti i Goti koji su se mjesali sa Ilirima, oko 7 stoljeca na podrucje Bosne i Hercegovine su dosli Slaveni i Avari i misli se da su najveci narodi bili Slaveni i Iliri ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime drzave je postalo Bosna od ilirske rijeci Bosona a narod te drzave je sebi dao ime Bosnjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se moze vidjet i u starobosanskim poveljima, kao recimo onih u kojima se Bošnjanin kontrastira sa Dubrovčanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromanića). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća, vidimo i sasvim jasne pokazatelje korištenja termina Bošnjanin i u nedvojbeno etničkom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske države. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže "Kto godi je Bošnjanin ali Kraljstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...".

Ime "Bošnjak" (greškom ponekad smatrano za turcizirano "Bošnjanin", ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak, dešnjak itd.) je dakle u početnom periodu turske vladavine. Tokom turske vlasti, riječ "Bošnjak" se udomaćila i označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz "Bošnjak-kavmi" znači samo bošnjački narod. Nedvojbeno korištenje termina Bošnjak u narodnosnom smislu, vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Ćelebije koji ponekad pri svojim opisima mjesta dodaje i stanovništvo koje u njima živi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bošnjaci, Hrvati i Arnauti itd. Tokom turske vladavine naziv Bošnjak odnosio se na ime jednog naroda sa tri različite vjere, međutim nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austro-ugarske vladavine, Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci se počinju identificirati sa Srbima i Hrvatima ali mali broj Bosnjaka pravoslavaca i Bosnjaka katolika i Bosnjaci muslimani ostaju u bosnjackoj naciji.

b) druga sporna tema odnosi se na današnje ime jezika, bosansko. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske države pojavljuje od 10 . i 11. stoljeća u grčkim i latinskim vrelima, da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što se radi o jednom od glavnih sporova oko imenovanja jezika, i to od strane Hrvata i Srba(koji su tokom historije imali pretenzije na bosanski teritorij). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski. S druge strane, Bošnjaci svoj jezik oduvijek osjećaju i nazivaju bosanskim.

Nakon prikaza ovih izvanjezičkih polemičkih elemenata, prikazat ćemo osnovne karakteristike koje su značajne za formiranje savremenoga bosanskog jezika.

Književnost alhamijado i formiranje vernakulara

U 15. i 16. stoljeću počinje novo doba u historiji bosanskoga jezika. Bosanski jezik je temeljen na staroj jezičkoj baštini, pretežno na razgovornom jeziku kakvoga nalazimo na mramorima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičnom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se ugrubo reći da su Bosnjaci zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Bosnjacko stanovnistvo koje se se širilo zajedno s turskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt.

Na području sadašnje BiH dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmansko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom oko kojega se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske Krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf itd., gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Sumarno, bosanski jezik od 15. do 19. stoljeća bi se moglo reći da je uglavnom, uz manje izmjene, ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje BiHč; jedini izuzetak čini prostrano područje Bosanske Krajine i manjim dijelom, Podrinja i Semberije.

Dio pisma dubrovačkom knezu i vlasteli Ali-bega Pavlovića, XVI.st.

Prema tome, u 15. i 16. stoljeću dolazi do novog pomaka u razvoju bosanskog jezika, koji sazrijeva u novom ozračju orijentolnog civlizacijskoga kruga i temeljen na jezičkoj baštini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budućnosti. U književnosti dobar je primjer Voltaire, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenima), dok su za razonodu napisani kratki romani kao "Candide" ostali piščevo trajno nasljeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s bošnjačkom alhamijado (sreću se još i izrazi kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim tvorcima koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana klasičnim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i farsiju/perzijskom. No, tok historije je progutao ta njihova djela visokih ambicija, položivši ih u nepregledno more islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo, i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni jeste stvaralaštvo na bosanskom jeziku.

Još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost- na bosančici i arebici (ili arabici)- modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika.

Alhamijado književnost je dala preko 100 djela-kako pjesničkih, tako i proznih. U pjesničkom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poučne, satirično-političke i društveno-kritičke pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udžbenike, praktične priručnike, vjersko-poučnu literaturu i sl. Prema podacima, koje je objelodanio Muhamed Hadžijahić u knjizi «Bosansko-Hercegovačka književna hrestomatija», 1. dio, «Starija književnost», Sarajevo 1974. prvi pjesnik na bosanskom narodnom jeziku bijaše Ajvaz Dedo, čija je pjesma o prodoru kralja Matijaša u Bosnu datirana oko 1480.

Književnost Bošnjaka na bosanskom jeziku u pregledu starije književnosti nije hronološki uređena, i uz poznata imena (Uskufi, Kaimija, Čuvidina,..) dominiraju anonimi iz raznih zbirki, prvenstveno one samoga Hadžijahića. Tekstovi se dijele na ljubavne pjesme, pobožne, didaktične, refleksije na savremene događaje, arzuhale, legende i molitve. Većina djela je anonimnoga postanka, a spomenuti autori su Zirai (Aršinović), Fejzo Softa (iz Travnika, bez datuma), Mehmed Hevaji Uskufi (prva polovica 17.st., Tuzla), Hasan Kaimija (Sarajlija, umro u Zvorniku 1691/2), Karahodža (1779 učenik u Banjoj Luci, tekst nastao u Žepču), Ajvaz-Dedo (možda najstariji tekst, 1480 ?), Umihana Čuvida (umrla oko 1870 ), Jusuf Livnjak (jedan od najstarijih predstavnika), Mehmed-aga Pruščanin («Duvanjski arzuhal», oko 1728). Općenito, ako je datacija tačna, može se reći da se radi o neprekinutom korpusu od 1480 do, bar, 1850 (a vjerojatno i kasnije). Tekstovi su na arebici, a potječu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, no, najviše iz stare Bosne (Sarajevo, Tuzla, ..), te Donjih Kraja (Duvno, Livno,..) i Hercegovine (Mostar,..). Zbirke i izvori su uglavnom Bašagićeva, Ćorović-Kemurina, Nametkova, te muzeji i ostale institucije u BiH (dobar dio je bio u Hadžijahićevoj privatnoj zbirci). Jezik se mijenja kroz vrijeme, no neke karakteristike ostaju vidljive: većina je pjesama štokavsko ikavska, a dijelom i jekavska. Praktički su nestali čakavski oblici, koji se nalaze vrlo rijetko («črn»), dok turcizmi rastu, pa su neke pjesme skoro nerazumljive zbog potrebe stalnoga zagledanja u glosar. Prosjek je oko 20% turcizama u tekstu, dok u početnoj, možda najstarijoj Ajvaz-Dedinoj kasidi iz 1480, o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, nema orijentalizama osim 2-3 (vada-rok, rahmet-milost, bo kaside-ovu poučnu pjesmu). Duvanjski arzuhal je sačuvan na turskom pod imenom «Bosandža lisanile arzuhal» (Molba na bosanskom jeziku), «Bošnjakuša» Karahodžina (žepački izraz, istočnobosanski u jekavsko-ikavskoj mješavini, pretovaren turcizmima; također, u njoj nalazimo šćakavske oblike poput «dojde»). Jedna je pjesma zanimljiva zbog očita utjecaja dubrovačko-dalmatinske književnosti (sonetna forma, hrvatski formalni izraz (tko, gospoje u vokativu, bez turcizama), datirana oko 1750.

Neki od primjera interesantnih za alhamijado književnost je oblik koji srećemo u pjesništvu Mehmeda Uskufija. Donosimo dio pjesme Mehmeda Uskufija (1601, Solin kod Tuzle - poslije 1651)

Savjet ženama
Ah Boga vam, sve žene,
bac'te zlu ćud od sebe,
svjet uzmite od mene.
Bacte zlu ćud od sebe...
Ej vi žene udate,
grijeha se čuvajte,
muža dobro slušajte,
Bacte zlu ćud od sebe.
Ako ste vi kadune
i ukoliko uljudne,
mužu budte ugodne.
Bacte zlu ćud od sebe.
Bogu robna ti budi
i svom mužu ugodi,
te u dženet uhodi!
Bacte zlu ćud od sebe.
Svaka žena zagluša
koja muža ne sluša,
njome šejtan brod kuša.
Bacte zlu ćud od sebe.
Što muž neće ne radte,
na sotonu ne jašte,
mužu hatur ne kvarte.
Bacte zlu ćud od sebe.
Mužu hizmet činite,
dobro ga se bojite,
ružnom smrti ne mrite.
Bacte zlu ćud od sebe.
Koja muža imade
hak muževski ne znade
u džehenem upade.
Bacte zlu cud od sebe.
Ah Boga vam, Sarajke
ne slušajte vi majke,
a ni one ebejke.
Bacte zlu ćud od sebe!
......

Pjesmu smo naveli u okrnjenom obliku (cijela, ima 26 četeverostiha),no i to je dovoljno da se izvuku neki zaključci. Vidljivo je da Uskufi upotrebljava veliki broj islamskih orijentalizama. Zanimljivo je i to da je navedena pjesma većinom štokavsko-ijekavska, dok je većina ostalih Uskufijevih pjesama napisana na štokavsko-ikavskom dijalektu ("Ja, kauri, vami velju", "Višnjemu Bogu sve koji sazda", "Molimo se tebi, Bože", i sl.). Iz toga se mogu izvući bar dva značajna zaključa:
striktna jezičko-dijalekatska podjela je, kao i u slučaju hrvatskih dubrovačkih pjesnika, nemoguća i besmislena, jer se piše na ikavsko-ijekavskoj mješavini
Uskufi koristi turcizme prvenstveno u tekstovima koji referenciraju običajni svakodnevni život, dok u vjersko-pobožnim pjesmama, nasuprot očekivanju, islamskih orijentalizama skoro da i nema, osim u dijelovima koji se odnose na karakteristično teološke pojmove. Sve to ukazuje da je tursko-islamski leksik prodro u svakodnevni život, ali na ograničenim poljima.
Uz ovo treba reći da je Uskufi autor prvog bosanskog rječnika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora Bošnjaka. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom "Makbul-i 'arif", a bolje poznat pod popularnim nazivom "Potur-Šahidi" napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik "Tuhfe-i Šahidi" turskoga pjesnika Ibrahima Šahidija. Radi se o rimovanome bosansko-turskom rječniku štokavsko-ikavskoga narječja. To djelo ima u svemu oko 700 riječi koje se objašnjavaju u tristotrideset stihova. Možemo ga čitati i kao pjesnički tekst, jer nije napravljen po pravilima zapadne leksikografije. Evo primjera (turske riječi nismo pisali s prijeglasima, a jat je upisan po običajima kao rogato e- ě ):

Ompek poljubit, kočmak zagerlit;
Ton ile gomlek gaće košulj dur
Mačka kedi dir, pička diferdže,
Hem kad kačan dur, čatlak pukal dur.
Gluh oldy sagyr, slěp ne kor dur.
Hrom topal dur, šugav ne kel dur.
Ognjište odžak, hem kut budžak dur.
Kušluk ne ručak, lokva ne gol dur.
Lěpu milovat zakon je davni.
Guzeli sevmek adet ezel dur.

Kao zaključak, moglo bi se navesti da alhamijado književna produkcija, gleda li se jezična struktura, pokazuje sljedeće karakteristike:
relativno ujednačen jezični idiom, štokavsko ikavski i jekavski
vokabular u kojemu je vidljiv porast udjela turcizama, i koji su se najviše ukorijenili na poljima vjerske terminologije, porodičnih i društvenih odnosa, kao i zanata
promjene u morfologiji koje su vidljive u tvorbi riječi, posebno u pojavi sufiksa tipa –lija ili –džija (sevdalija, kujundžija), kao i onomastici i toponimima (prezimena kao Haramija, imena mjesta kao Sarajevo, Tuzla, Donji Vakuf itd.)
Bosnjacko stanovništvo, za razliku od srpskog i hrvatskog, čuva fonem «h» u većini slučajeva kada ovaj nestaje u novoštokavštini (hoću, hajde). Uzrok tome lingvisti traže u tome da su vecina Bosnjaka bili Bosnjaci muslimani. Pa se odgovor trazi u vjerskom odgoju temeljenom na Kur'anu koji zbog prozodijskih zahtjeva djeluje u očuvanju toga fonema a Bosnjaci pravoslavci i Bosnjaci katolici su ga sigurno sacuvali preko Bosnjaka muslimana ali su i oni nekad h u nekim rijecima odbacili ali je to vise od osobe do osobe ali se moze reci da je bosanski jezik za razliku od srpskog i hrvatskog vecinom zadrzao h a i primio puno vise orijentalizama sto se moze objasnit orijentalnim nacinom zivota Bosnjaka.

Kao zaključak o ovom periodu, moglo bi se reći da se bosanski jezik, iako je pred njim bio (i još jest) dobar put do formalne standardizacije, ostavio značajna djela u vernakularu koja se po idiomu bitno ne razlikuju od sadašnjega propisanog standarda. To je štokavsko jekavski i ikavski vernakular, s karakteristikama koje su ušle u kasniji književni jezik (a odstupaju od većinskih štokavskih govora Hrvata i Srbe je očuvanje fonema «h»), te veći udio turcizama, prije svega u porodičnim i zanatskim odnosima.

Usmena književnost

Ironijom sudbine, najpoznatija bošnjačka narodna umotvorina, pjesma "Hasanaginica", postigla je svjetsku slavu prvo kao "ilirska" pjesan koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, i koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna središta koncem 18. i početkom 19. vijeka. Da sarkazam povijesti bude veći, Vuk Karadžić je tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku- tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni djelatnik Bajamonti) pjesancu, koja opisuje zbivanja isključivo u bosnjackoj sredini, i to u ondašnjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskome- predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije. "Hasanaginica", koja nije isključivo bošnjačka po utjecaju ni raširenosti, ali jest po postanku i nastanku- još nije dostojno nacionalno atribuirana usprkos raspadu serbo-kroatizma kao discipline.

No, sve u svemu, može se reći da bošnjačka narodna poezija, epska i lirska, zauzima vidan dio stvaralaštva Bošnjaka. Najznačajnije su zbirke izašle u Hrvatskoj i inozemstvu (sakupljači pisci i etnolozi Luka Marjanović, Kosta Hormann, Alija Nametak, Nasko Frndić, Milman Parry; koncem 20. vijeka te su zbirke ponovo izdane i obrađene u redakciji Đenane Buturović i Muniba Maglajlića). Zbirke su opsežne- npr. Marjanovićeva, koja je sakupljana u Krajini, s "pivačem" Mehmedom Kolakovićem, te drugima, ima preko 255.000 stihova; Parryjeva, koja reproducira preko 12.000 stihova bjelopoljskog "Homera" Avde Međedovića. Za jezičnu situaciju je važno sljedeće:
epske i lirske pjesme, a i veoma popularne i rado bilježene sevdalinke, pružaju, u pogledu jezičkoga izraza, očekivanu sliku-unatoč "prepravljanju" tekstova tokom vremena (npr., uklanjanje raznih jezičnodijalekatskih osebujnosti, a katkad i nedopustive intervencije u tekstu koje su se očitovale u dodavanju ili oduzimanju riječi ili cijelih stihova), vidljivo je da je usmeno bošnjačko stvaralaštvo, na dijalekatskoj razini, ostvareno na bosansko-dalmatinskom, istočno-bosanskom, istočnohercegovačko-krajiškom i zetsko-sandžačkom dijalektu
narodne pjesme imaju osjetno veći udio turcizama, ili islamskih orijentalizama u vokabularu, nego što je to uobičajeno u razgovornom jeziku
U formalnoj standardizaciji bosanskoga jezika narodno bošnjačko stvaralaštvo je sudjelovalo u mjeri kojoj je to bilo moguće, a to znači da se njegov utjecaj osjetio ponajviše na većoj zastupljenosti turcizama. No, budući da moderna civilizacija već ima u velikoj mjeri izgrađen vokabular, utjecaj narodne poezije i usmenoga stvaralaštva je uglavnom ograničen na rječnik tradicionalnih zanimanja i zanata, obiteljskih odnosa i vjersko-običajne terminologije.

Književnost i pismenost na orijentalnim jezicima

Bošnjaci su, osim aljamijado literature na narodnom jeziku, razvili bujnu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, prije svega turskom. Taj fenomen je istražen u djelima Safveta Bašagića, Muhameda Mujezinovića, Hazima Šabanovića, Fehima Nametka i Smaila Balića. Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala velik dio ljudske aktivnosti (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, logiku, alhemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom/iranskom. Među mnogobrojnim autorima se ističu Hasan Kafi Pruščak, Šejh Jujo, Nerkesi, Derviš-paša Bošnjak, Arif Rizvanbegović Stočević, Mula Mustafa Bašeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadrić... Veliki je dio tih tekstova ostao aktualan jer je posvećen političko-povijesnoj problematici (razne bune, upad Eugena Savojskog u Sarajevo, ..), te opisima Rusije koje su napisali zarobljenici iz Bosne. Tu su i značajna djela historiografije među Bošnjacma (Muvekkit, Kadrić), a jezik je, ako je izričito spomenut, najčešće imenovan bosanskim. U taj dio korpusa bošnjačke pismenosti i književnosti spada o brojna epigrafika na nišanima/grobljima, što je područje koje je sistematski obradio ugledni paleograf i epigrafičar Mehmed Mujezinović.

Situacija u 20. stoljeću i standardizacija

U 20. vijeku bosanski jezik je prošao kroz mnoge mijene, od kojih će biti zabilježene i komentirane samo najvažnije. Prvi, i vjerovatno najvažniji period u formiranju suvremenoga bosanskoga jezika je razodoblje prijelaza 19. u 20. stoljeća, ili doba tzv. bosnjacke renesanse. Jezik najvažnijih autora toga vremena je, u većini svojih glavnih crta, praktički istovjetan sadašnjem, propisanom u pravopisnim priručnicima, gramatikama i rječnicima Isakovića, Halilovića i Jahića. Naravno, ovdje valja napomenuti da je taj jezični izraz bio više implicite normiran, tj. pokazivao je ujednačenost u praksi, bez pridržavanja strogih preskripcija jezičnih savjetnika. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora toga doba (Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić,..) mogao bi se svesti na sljedeće: budući da su djela tih pisaca bili uglavnom objavljivana u Hrvatskoj, njihov jezični izraz nije reprezentativan jer odslikava ideološki izbor objavitelja i nekad i spomenutih autora. Taj, na prvi pogled racionalan prigovor, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatičkom, leksičkom i drugom tekstualnom analizom jezičnog izraza navedenih spisatelja, koja nepobitno pokazuje da se radi o logičkom produžetku i nasljedovanju bošnjačkoga književnoga izraza prošlih vjekova, a prvenstveno literature 19. stoljeća prije Austro-Ugarske okupacije. Dokaz za takvu tvrdnju je tekst Lejle Nakaš dan na linku http://www.sanoptikum.org.yu/bosanski_jezik/l_nakas_au_jezik.htm. Drugo razdoblje je doba Kraljevine SHS ili, kasnije, Jugoslavije, kada je vršeno snažno posrbljavanje jezika u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, a u BH posebno. To je bilo najuočljivije na području pisma (ćirilica) i leksika (forsiranje karakteristično srpske terminologije: opština, vazduh,..). No, istine radi treba reći da je u tom sudjelovao, u ideološkom zanosu jugoslavenskoga unitarizma, vjerovatno veći broj Hrvata nego Bošnjaka u BH, kao i da je zbog niskog stupnja pismenosti u cijeloj zemlji i opće nerazvijenosti taj vid jezičnoga planiranja bio kratkog dosega. Još kraćega je bio puristički radikalizam u vrijeme NDH, kada je prirodna puristička tendencija hrvatskoga jezika dovedena do apsurda. U tim je vremenima bosanski jezik bio između čekića i nakovnja, no, uspio je u djelima većega broja pisaca sačuvati autentičan izraz (Enver Čolaković, Hasan Kikić, Hamdija Kreševljaković,..).

Odlike bosanskog standardnog jezika su sljedeće:
bosanski jezik je, kao standardni jezik, jedan od jezika (uz hrvatski i srpski) koji slijede, uz različite stupnjeve uticaja, iz starije jezičke baštine nastale na tlu Bosne i Hercegovine
jezički standard još nije u potpunosti zavladao medijima bošnjačkoga naroda u Bosni i Hercegovini.
jezičke spomenike predturskog perioda kakve nalazimo na natpisima na kamenim mramorima i u poveljama Kotromanića, odlikuje štokavsko narječje prožeto u većoj ili manjoj mjeri crkvenoslovenskim. Predturska Bosna je područje ćirilične pismenosti, imala je i svoje autentično i posebno pismo bosančici, dok se latinično pismo prvi put javlja za vrijeme Austro-Ugarske.
jezički spomenici specifično bosanskog jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslovenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na natpisima na stećcima u 14. i 15. vijeku) sežu u 16. i 17. vijek, u alhamijado književnost pisanoj na modificiranom arapskom alfabetu (arebica). Česta je bila i upotreba ćirilice, i to prvenstveno u korespondenciji bosnjackih velikaša ("begovica", begovsko pismo)
tokom 19-tog, prvenstveno krajem, vijeka, pojavljuje se opsežnija kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Meša Selimović autor djela "Tvrđava" i "Derviš i smrt", i Izet Sarajlić su neki od poznatijih bosanskih pisaca, dok u sandžačke pisce ubrajamo Huseina Bašića, Ćamila Sijarića, Murata Baltića, Bajrama Redžepagića i Safeta Sijarića.
Raspadom SFRJ i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu otpočela je konačna standardizacija bosanskog jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Senahida Halilovića. Odlike bosanskoga standardnoga jezika su, po propisima tih djela, češća upotreba orijentalizama ("turcizmi" i "arabizmi") i očuvanje fonema "h" i "f" u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.

Bosanski jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.

Literatura

Muhamed Huković: Alhamiado književnost i njeni stvaraoci, Sarajevo, 1980

Safvet-beg Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912

Hazim Šabanović: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973

Alija Isaković: Rječnik bosanskoga jezika, Sarajevo

hakynen · Odomaćeni član

Српски језик

Језик Срба и српски језик

Историја српског стандардног језика

Праисторија

Мирослављево јеванђеље (12. век)

Писма

Стандардни језици

Дијалектолошка карта српског језика

hakynen · Odomaćeni član

Hrvatski jezik

jezik Republike Hrvatske

Bosne i Hercegovine

AP Vojvodina (Srbija i Crna Gora)

Austrijskoj

Gradišće

Burgenland

štokavskoga

kajkavskoga

čakavskoga

Podrijetlo hrvatskoga jezika

Genetska pripadnost hrvatskoga jezika

Južnoslavenski jezici

Povijesni prijegled hrvatskoga jezika

Početak

Vinodolski zakonik, 1288

Misal kneza Novaka, 1368

Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost

Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija

Stranica iz Kašićeva rukopisnoga prijevoda "Biblije"

Ivan Gundulić:Suze sina razmetnoga, 1622

Ilirski pokret i filološke škole

Zagrebačka jezikoslovna škola

Riječka jezikoslovna škola

Zadarska jezikoslovna škola

Hrvatski "vukovci"

Ishod

Jugoslavensko razdoblje

Novosadski dogovor

Deklaracija o hrvatskom jeziku i suvremeni standardni jezik

Zanimljivosti

Neke sličnosti između hrvatskog i perzijskog jezika

glagoli

imenice

brojevi

prijedlozi

LITERATURA:

foryou10 · Iskusni član

Hvala za ovako detaljan prikaz bosansko-hercegovacke knjizevnosti.Dosta djela od nabrojanih knjizevnika sam procitao,a od nekih nista.Razlog vise da to sto prije uradim.

Steta sto ovu temu niko jos ne cita jer se toliko toga moze nauciti,a ulozen je i ogromni trud

tascha · Početnik Domaćeg.de

opsirno ti to, svaka cast, moracu to malo detaljnije procitati, ovako leteci po imenima primjetila sam dvije stvari, mostarsko podneblje je bilo jako blagorodno za BiH knjizevnost, a druga stvar je, cini mi se da braca Simic nisu nigdje spomenuta...

Amerigo · Početnik Domaćeg.de

Svaka cast za prikaz bh knjizevnosti i jezika. jako interesantno. ja vise citam modernu bh knjizevnost. onoliko koliko stignem. Da li je neko od vas citao sljedece pisce:

-Karim Zaimovic (tajna dzema od malina) - kultni autor poginuo u ratu.
-Damir Uzunovic (kesten) - kratke price
-Nenad Velickovic (Konacari) - odlican pisac i super knjiga. obavezna lektira
-Semezdin Mehmedinovic (Sarajevo Blues) - knjiga napisana u stilu jazz muzike

zna li neko za neka jos novija izdanja?

Freya_os · Početnik Domaćeg.de

Amir Bukvić - Aristotel u Bagdadu

hakynen · Odomaćeni član

Abdulah Sidran (rođen 09.09.1944.)

Abdulah Sidran

Važniji pjesnički naslovi:

Sarajevska molitva

Abdulah Sidran

Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta životinje!
Neka preostane sve od mačijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni životinje.
U pseći rod ne diraj,ne dotiči tice,
samo te molim,
milosni Bože - skloni životinje.
Skloni životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni životinje, preklinjem te Bože -
ali mi ne diraj svinje ni vepra,
ne diraj slavuja,
ni kućnog šarenog pjevača.
Ne diraj mi ništa
u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa.
Ali životinje svakako skloni.
Mrava ne diraj,i marvu zanemari,
ali životinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože.
Niko im, bez Tebe, pomoći ne može
Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta - kuće ni kućišta.
Skloni ih, Bože, sa oba svijeta.
Skloni, i pomozi.

Planeta Sarajevo

Abdulah Sidran

Poslušajte
kako diše
Planeta Sarajevo.

Poslušajte
kako plače Djevojka:
"Smrti, nemoj me uzeti!"

Koliko smo puta
plačući
kazivali
naše žarke molitve za mir?

Ne haje Smrt za djevojačkom suzom,
ne haje Smrt za ljudskom molitvom.

Poslušajte
kako diše
Planeta Sarajevo.

Pogledajte
kako cvate
Planeta Sarajevo!

Čujete li
kako njenim žilama
krv neumitno kola?

Ljudi, eno idu -
popravljaju zube.

Ljudi, eno idu -
djecu vode na šišanje.

Eno, ljudi idu -
kupuju novine.

Onaj, vidi,
uzgaja golubove!

Onaj, pogledaj,
ne može da živi -
bez ukrštenih riječi.

Vidi
kako ljudi idu
zaneseni poslom!

Kako su samo
preknoć ostarjeli!
Od čeg’ su se, tako naglo,
svi odreda - proljepšali?

Na Planeti Sarajevo,
vidio sam čovjeka
puši lulu - i žuri!

Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan čovjek jede - i plače!

Vidio sam djevojčicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijeće kojeg - nema!

Smrt je temeljan kosac,
zaludna je suza djevojačka,
uzaman je svaka
molitva za mir!

U svemiru,
-ime mu je Bosna -
djevojčica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijeće kojeg nema!

Nije ovo rat
-u ratu, posvuda, ima cvijeća -
ovo je Borba od Iskona!
U njoj se biju dva načela
-od Iskona
do Sudnjega dana -
načelo Dobra
i načelo Zla!

Neka nikad ne prestane
između Zla i Dobra borba!

Zar da nestane
sa Svijeta dobro?

Zar da Djevojka
u ruku ljubi
Kosca Smrtonosca?

Čujete li kako plače:
"Smrti, nemoj me uzeti!"?

Ne plači, djevojko,
ne plači, kćeri lijepa!

Nikad i nikad
prestati neće
između Zla i Dobra borba.

NikolaHN · Početnik Domaćeg.de

ne svidja mi se ta knjizevnost

hakynen · Odomaćeni član

Edhem Mulabdić (1862 - 1954.)

Edhem Mulabdić

Bibliografija

Romani

Zeleno busenje, roman iz doba okupacije Bosne i Hercegovine, Matica Hrvatska, Zagreb, 1898
Nova vremena, slika iz novijeg života u Bosni, Mostar, 1914

Pripovijetke
"Šilo za ognjilo"
«Nesretan unuk
"Đuro Prepelica"
"Aga i kmet"
"Lov"
"Tahiraga"

Crtice
"Šehiti"
"Bajram"
"Kućni rahatluk"
"Uspomene u narodu"

Novele
"Kumovi"
"Garib"
"Nišan"
"Zekonja"
"Tajno pismo"

Ostalo
Kod starog djeda
Osmanlija
Rukovjet šale, Sarajevo, 1893
Na obali Bosne (zbirka pripovijetki), Matica Hrvatska, Zagreb
Crtice, Sarajevo, 1907
Izabrane pripovijesti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1944
Svak na posao, Sarajevo, 1934
Izabrana djela, Sarajevo, 1974

Edhem Mulabdić

Zeleno busenje
Edhem Mulabdić
"Niko nikog ne može natjerati ni na dobro, a kamo li na zlo, pa tako i onih što se svojom voljom podadoše svakakvu životu." (str.209)
"U naravi je ljudskoj da teži za naukom, govorio Numan-efendija, i to se najbolje vidi kod djece. No koja korist kod onakih roditelja, koji suzbijaju onu želju dječiju za nauku, ta oni se uopće nikako ne brinu za svoju djecu, a kamo li da ih još na nauku napute." (str.194)
"Ali koja fajda! Oni nas u Doboju neće razabirat. Uza suho ode i sirovo." (str.79)
"Negdje će smotriti bijeli cigo Čergaša, a on vuče katanskog konja, bez sedla, bez horme, a konj stupa za neobičnim gospodarom k'o na tuđim nogama. Smatrajući se i kod Boga i kod ljudi pribranijim od Čergaša, spopane ovaj za konja, nasta svađa, otmica - a vrijeme je to kad je čovječija glava jeftinija od horozije dok sinu nož...i ote konja. Ko jači, taj kvači." (str.80)
"Ta zašto čovjek živi? Ako živi, da se sprema na onaj svijet pa da onda umre, kako i treba da radi pravi turčin, ima li onda boljeg mejdana od boja za domovinu, a da stečeš onaj svijet, da i svom rodu pomogneš, da - najposlije pokažeš da si potomak Hrnjica i Halila?" (str.32)

O knjizi

"Zeleno busenje je panorama i slika i umjetnički dokument. Osim istine realnosti prenosi poruke o zlehudoj sudbini Bošnjaka, o tragičnoj sudbini ljudi, o zemlji u kojoj se svaka nova generacija nalazi pred istim iskušenjem." - (Muris Idrizović)

"Sam roman iscrtava postupke muslimanske sredine u toku i poslije okupacije, i još jednom razmatra pitanje opravdanosti ili neopravdanosti otpora ulaska tuđina u zemlju. Prizori kršnih momaka skrivenih iza prozorskih kapaka sa puškom u ruci koji brane svoj toprak, na svom topraku, ili slike razuzdanih grupa koji u sveopćem haosu vrebaju na imovinu svojih susjeda obuzeti dunjalukom, predstavljaju vjernu sliku jednog teškog vremena u kojem su Bošnjaci izgubili tlo pod nogama." - (Nizama Imamović)

Preuzeto sa Wikipedija