Mesa Selimovic

Charmed · Malo ~ mače ~

Zbunio me odgovorom koji nisam ocekivao:

- Neke volio, neke mrzio. Ko i svako.
- Da li je znao sta ga ceka kad se suprotstavio carskoj naredbi?
- Ma jok! Da je znao, ne bi se mijesao. Ko je mogao pomisliti da i za to ide glava! Ma jok, kako znao! Dogovorili smo se, ako pritisnu, dacemo.
- Ali je sigurno bio hrabar covjek.
- Pa i nije. Svega se plasio.
- Zasto je onda bio protiv ratne pomoci?
- Kako zasto? Svako je protiv ratne pomoci, mi rat ne zelimo, a nema se odakle ni dati. On je samo rekao sto svi misle.
- Onda je bio dobar covjek.
- Lako je biti dobar covjek. Tesko je ostati ziv.
- Je li mrzio vlast?
- Boze sacuvaj! Zasto bi mrzio vlast?
- A ti?
- Sta ja?
- Mrzis li vlast? Ubila ti je brata.
- Odvalila se stijena i ubila covjeka. Mrzis li stijenu?
- To su ljudi, nije stijena.
- Nisu ljudi, vec vlast.
- Hocemo li napisati da nisan podize brat, ili porodica?
- Zasto bi to pisao? A ko bi drugi podigao?
- Sta cu onda napisati?
- E, to ne znam.

Zbunjen, bez ikakvog pravca, bez sigurnosti koju sam osjecao ranije, pisao sam i precrtavao, dok nije, osim godine rodjenja i smrti, ostala jedna jedina recenica:

»Bio je dobar covjek, umro je nevin.«

Ni to mu se nije svidjalo. Imam je bio dobar covjek, to je tacno, ali zasto treba reci da je umro nevin? Svako umire nevin, pod krivicom je samo dok zivi.

Pa smo se jedva slozili da ostane ovako:

»Bio je dobar covjek, umro je bez krivice. Neka mu Alah da vjecno blazenstvo.«

Za ovo posljednje nismo znali ni sta znaci ni cemu sluzi, ali je zvucalo svecano i lijepo, i njemu se dopalo.

Zahvalio mi je, platio posteno, i spremio sam se da podjem kuci. Ali on je htio nesto da mi kaze, primijetio sam to i ranije, ali bi uvijek odustao, pa sam mislio da nece ni reci. Ovi ljudi mnogo vise precute nego sto kazu. Rekao je, ipak:

- Poznajes li Halila Kovacevica?
- Ne znam da sam ikad cuo to ime.
- Njegov brat sluzi kod Sehage Soce. Cuva mu kucu.
- Vidio sam ga, cini mi se. Visok, kostunjav covjek.
- Halil je molio da svratis do njega. Blizu je, treca kuca od moje.
- Zasto da svratim?
- Neki covjek je pitao za tebe.
- Koji covjek?
- Ne znam.

Pomislio sam da se izgubljeni Sehaga sakrio u ovom brdskom selu, i seljaci zele da ga povedem, da ga se rijese. Sest dana je proslo kako je pobjegao od kuce.

Halila Kovacevica sam odmah poznao, licio je na Sehaginog momka, kao da su iz jednog jajeta rodjeni.

- Ja sam Ahmet Sabo. Zasto si me zvao?
- Nisam te zvao, govorili smo o tebi. Htio sam da te vidim.
- Sigurno imas neki razlog kad si htio da me vidis

Pogledao je u mene, pogledao u kucu, ucinilo mi se da oklijeva, a nesto se bio odlucio pa odustao, jos uvijek nesiguran.

- Neki narocit razlog nemam - rekao je smijeseci se oporo, nenaviknuto. - Nego onako.
- Imamov brat mi rece da je neki covjek pitao za mene.
- Koji covjek?
- Odakle bih ja znao!
- A, jest, pitao je, onako usput.
- Sta je htio?
- Sta je htio? Ne znam sta je htio.

Odustao je, izgleda. Nece reci.

- Dobro - kazem mu. - Eto, vidjeli smo se, nagledali, narazgovarali. A sad idem, da zaranije stignem do grada.
- Jest, zimski je dan, rano se smrkava. Posao sam putem, niz brdo.
- Da te malo ispratim? - upitao je.

I krenuo za mnom.

- Nesto si htio da mi kazes, pa si odustao - rekao sam otvoreno.

Halil se nasmijao.

- Pa jest, htio sam, al mi se ucinilo da nije vazno.
- Mozda je i vazno.
- Nije.
- Ko je pitao za mene? Da nije Sehaga?
- Koji Sehaga? Odakle Sehaga?
- Nego ko je?
- Ko je? Pa, ne znam. Ne znam ni ko je ni sta je, navratio slucajno, danas, i valjda te vidio. Pa kaze: je li ono Ahmet Sabo?
- Mlad, crnomanjast, mrsav?
- Tako nekako.
- Da nije Ramiz?
- Ne znam. Mozda je i Ramiz.
- Je li taj rekao da me dovedes njemu?
- Ko? Taj mladic? Nije rekao da te dovedem, otisao je odmah nekud dalje.
- Kuda je otisao?
- Bogami, nisam gledao.
- Pa, dobro, ako ga vidis, pozdravi ga.
- Ne vjerujem da cu ga vidjeti.
- Znas, Halile, drugi put razmisli sta ces reci prije nego sto covjeka zovnes. A sad cu sam, a ti se vrati.
- A dole, u gradu, kako je? Mislim, onako.
- Onako, cunjaju, ispituju, traze Ramiza, eto kako je.
- A zasto ga traze?
- Ne znam zasto ga traze, ali bi bilo dobro da ga ne nadju.

Charmed · Malo ~ mače ~

Ustao je na brezuljku, osvijetljen suncem izvana, taman iznutra, a ja sam pozurio prema gradu uvijenom u sivu izmaglicu.

Izmucio me ovaj nesrecnik, zeleci da mi kaze a zeleci i da sakrije. A onda je htio da dozna od mene sta je bilo, da dozna a da sebe ne izda. Sigurno se Ramiz skriva u njegovoj kuci, vidio me kad sam usao u selo, mozda je i znao da cu doci, i rekao mu da me dovede. Mozda je odbijao, pa pristao, cekao me pred kucom, razmisljajuci, i kad je sve izracunao, predomislio se, govorio izokola, dopustio da prepoznam Ramiza, ali se od svega ogradio i sve sveo na slucajan susret: odnekle je dosao, nesto pitao, nekud otisao. Ramiz je sigurno zelio da se vidi sa mnom, Halil je zakljucio da je bolje ovako. Bolje je i sigurnije i za njega i za Ramiza. Obecao je Ramizu da ce me dovesti, stajao sam pred kucom, da nas Ramiz mozda vidi, i sad ce mu ispricati kakvu bilo laz, da sam zurio u grad, da sam se uplasio, da nisam htio da dodjem, i bice zadovoljan svojom ujdurmom. Ima pravo. Sakrio je Ramiza u svojoj kuci, zbog Sehage, zbog svoga brata, mozda i zbog novca koji je dobio, i dosta mu je straha sto je odbjegli buntovnik u njegovoj kuci. Samo bi jos trebalo da pocne pricati o njemu svakome ko nadje!

Ostacu kriv pred Ramizom, bice mu zao na mene.

A onda sam se sjetio Mula Ibrahima. Zasto me poslao u Zupcu? Da li i on zna gdje je Raaniz, pa me okrenuo u tom pravcu, nista ne govoreci? Ili mu je sam Ramiz po nekome porucio da dodjem, bogzna zasto? Uzalud bih ga pitao, Mula Ibrahim bi odmahivao glavom i rukama, odricao bi, cudeci se kako mogu i da pitam, on nista ne zna, niti zeli da zna.

Oprezni Halil je pokidao sve konce, i po jedan dio tajne ostao je u mnogim ljudima.

Da li sam zelio da vidim Ramiza? Ne znam, mozda bih se opteretio novom opasnoscu i novom strepnjom da kogod ne docuje za taj susret. Vidio sam to i ranije, jedan korak a bezbroj posljedica.

A ipak mi je bilo zao sto se nismo vidjeli. Imao bih da mu postavim mnogo pitanja o ljudima i o zivotu. Znam sta bi mi odgovorio, ali bih mozda i povjerovao njegovoj dobroj volji i cvrstoj nadi. Potrebno mi je da povjerujem. Volio bih da zivim s laznom nadom nego sa sigurnim beznadjem.

A u gradu me Mahmut docekao s ruznom vijescu. Bio je u kuci zatvorene zene, da obidje bolesnog muza, i da mu odnese nesto hrane. I nasao na zalost: zena je umrla, u zatvoru. Ko zna od cega, od straha, od bolesti, od mucenja.

Ruzna vijest, besmislena smrt.

Nisam se sjetio da se upitam, odakle Mahmutu toliko hrabrosti da ode u prokazenu kucu. I zar je tolika njegova potreba da pomaze jadnijima od sebe?

Charmed · Malo ~ mače ~

17. Vjecni tragac

O tajni je Osman Vuk sigurno znao sve, Sehaga koliko je htio, serdar Avdaga koliko se domislio. A domislio se, na zalost, mnogo, kao da mu je sam djavo isaptao.

Nisam ni sanjao da ce mi Ramiz biti ista vise od nekog drugog covjeka o koga se u zivotu ocesem, koga zapazim i zaturim, bio je i nema ga, kao prijatelj koga smo rado susretali a onda se mirno razisli, kao zena koju smo voljeli, a onda joj i ime zaboravili. (Ne kazem ovo za sebe, ni o prijatelju ni o zeni, nisam ih mnogo poznavao, to sam cuo od Osmana, i zapamtio, iznenadjen njegovom vedrom bezocnoscu.) A vezao sam se za Ramizovu sudbinu toliko da ni o cemu drugom nisam mogao misliti.

Na to me prisilio serdar Avdaga.

Vrijeme je prolazilo, a on otmicu nije zaboravljao. U pocetku sam mislio da su tu njegovu revnost podsticale starjesine, ali sam se prevario. Oni su imali toliko nevolja sa Sehagom (vratio se sa svog neobicnog stranstvovanja, nikome ne govoreci gdje je bio, dosao je bez novca, bez konja, bez curka, prljav, mrsav, cutljiv, ne pominjuci ni da je negdje bio), toliko im je jada zadao, toliko su se uplasili njegove mrznje, da su, misleci na svoje glave, sigurno zaboravili i studenta Ramiza i serdar-Avdagu. Sve zbog Sehagine zelje, saopstene valiji, da ih djavo odnese. Ne znam da li je bas tako receno, ili kao molba u ime naroda, u ime koga se cini i zlo i dobro, da se stane na put njihovoj tiraniji, tek, culo se da ce kadija biti premjesiten u siromasni zvonicki kadiluk, a Dzemal Zafranija u srebrenicki, i ostace tamo dugo, jedan kao olinjali kadija, drugi kao ostarjeli pisar, ako ih ne izbavi srecni slucaj, da valija bude smaknut ili smijenjen. Takav islucaj nije rijedak ni neobican, ali zasad nije bilo izgleda da ce se skoro desiti, i njima su visile noge, kao u objesenika, hodali su gradom zeleni od srdzbe i jada, pisali zalbe u Carigrad, na molbu i prijetnju hvatali ljude da salju predstavke visim vlastima, da ih ostave u Sarajevu, jer boljih sluzbenika i narodnih prijatelja (kao da se to moze sastaviti) niti je bilo niti ce ikad biti, trazili zastitnike i saveznike, a sve uzalud. Odgovori iz Carigrada nisu stizali jer niko nije mislio da im pomogne, saveznike i zastitnike nisu nasli jer ih nisu trazili kad su bili jaki vec kad su poletjeli niza stranu, i tako su se pekli na vreloj vatri Sehagine mrznje i ledili na mrazu sveopste ravnodusnosti, nadajuci se u ono sto je nemogucno, da se mrznja i ravnodusnost pretvore u naklonost, i cekajuci ono sto je neizbjezno, da sagnu glavu i krenu u gluhi mrak malog mjesta, kao u progonstvo.

Sehaga ih je potopio kao macice, bez narocitog razloga koji bi se bas njih ticao, zbog ruznih stvari sto ih je o njima cuo, zbog njihove uobrazenosti i zakasnjele snishodljivosti, a sigurno najvise zbog mrznje na sve cinovnike. To su za njega najgori ljudi na svijetu, najstetniji, najpokvareniji. Oni podrzavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah, bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, ostri kao noz, kao psi vjerni svakoj drzavi, kao BiiiiP nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude, nema srece na svijetu, jer ce unistiti sve sto je isitinita ljudska vrijednost.

Oni su osjetili Sehaginu mrznju i neprijateljstvo, ne jednom, ali uvijek napreskok, zaboravljao ih je na dugo vrijeme i iznenada se sjecao da postoje, kad bi se, izgleda, sjetio svoje muke, i svetio se namilosrdno ma kome od njih, svi su mu krivi, i svi isti, kao zmije. Sad su slucajno na redu kadija i njegov prvi pisar, i nista ih ne moze spasti. Svi su znali da su njih dvojica zrtvovani, cim je Sehaga pomenuo njihovo ime.

Valija ga je poslusao, zato sto Sehaga nije pominjao vracanje duga, ostavljajuci ga kao zalog svoga uticaja, i zato sto se za sudbinu svojih cinovnika, osim iz svoje najblize okoline, nije mnogo brinuo. Sta ga se ticu jedan kadija i jedan pisar, koji su mu postali smetnja? Naci ce takvih na stotine, malo boljih ili malo gorih, svejedno, a Sehaga je jedan.

Kadija i Zafranija se nisu nicim izdvajali izmedju ostalih, obiljezila ih je samo njihova nesreca sto ih se Sehaga sjetio u nekom svom mracnom casu. Sjetio i upro prstom u njih. Mozda slucajno, kao sto grom udara u neko stablo za pedalj vise od drugih. A mozda su i oni pogrijesili sto na tu mogucnost, uvijek zivu, uvijek opasnu, kao vulkan, nisu pomislili ranije, i nisu pokusali da nekom lijepom rijecju ili nekim lijepim cinom skrenu sa sebe Sehagin pogled, da bi se strasni covjek, u casu bjesomucnog praznjenja, sjetio nekog od njihovih prijatelja a ne njih. Poklonili bi tu njegovu nezeljenu paznju i ocu rodjenom, samo da njih mimoidje. Ali eto, moc im je oduzela pamet i zaslijepila ih osjecajem nepovredivosti, a Sehaga je bio daleki oblacak na nebu. Bilo je vec kasno kad su primijetili da je to crna oblacina koja nosi oluju. Branili su se, brani se i utopljenik, udarajuci rukama po vodi sto ga vuce na dno. To sto su pisali na sve strane, moleci pomoc i milost, otkrivajuci cak i razlog Sehaginog uticaja, kobnog po najbolje ljude (mislili su time na valiju, ali nisu mislili da je najbolji), samo je pogorsavalo njihov polozaj. Svi ugrozeni cinovnici pisu pisma, trazeci pravdu koju zaboravljaju kad je dijele. Sumnjivi vec zbog toga sto traze milost, jos vise grijese sto sebe predstavljaju andjelima a druge sotonama, jer svako zna da nisu andjeli, a te sotone su obicno vazni ljudi koje nije pametno tako nazivati dok ne pocnu da posrcu. Tada se vec mogu nazvati i vampirima. Prije nikako. Sad oni posrcu, i na njih pada poruga. To je vrijeme nezasticenosti, samoce, nemocne mrznje. Sve sto ucine, pogresno je, i mutna voda ih odnese u zaborav. I opet se nista ne mijenja, na njihovo mjesto dolaze drugi sivi ljudi, i jedva ce iko primijetiti da to nisu oni raniji, ali ako nekim cudom ustanu iz mrtvih, postaju surova cudovista. U ljudskom rodu gorih nema.

Sada su na klizavici, ova dvojica, zabavljeni sami sobom, zaprepasteni i uvrijedjeni nesrecom koja ih je zadesila. I nije cudo sto ne mogu misliti ni na sto drugo.

Ali je mislio serdar Avdaga. Bez naredjenja, bez koristi, iz unutrasnje potrebe, kao naucnik, kao umjetnik, kao istrazivac, zbog same stvari, zbog osjecanja duznosti, zbog neceg sto je tesko razumno objasniti. Imanje mu je propadalo, a on je nesebicno ganjao vjestice. Nije to bila upornost izazvama nekim teskim dozivljajem, nekom nesrecom, nekom mrznjom koja bi imala korijen u njegovom zivotu, zato je tesko razumljiva. Ako ce neko dobiti pohvalu za ono sto ucini, on nece. Ako ce neko dobiti nagradu, on nece. Ako ce neko dobiti unapredjenje, on nece. Nagrada mu je prezir i strah drugih ljudi. Nagrada mu je njegovo cisto zadovoljstvo sto posteno cini ono sto mora. On ne mrzi ljude koje goni, ne zna tacno ni u cemu je njihova krivica. Pa sam mislio, kakva je to steta sto su glupi ljudi obicno vrlo uporni. Da je s tom upornoscu kopao zemlju, za godinu dana bi skinuo polovinu trebevickog brijega, da ne zaklanja Sarajevo od sunca, pa bi ga ljudi pamtili po dobru, ali on je vecom dobrotom smatrao hvatanje krivaca ciju krivicu nije mogao da shvati, ali je znao da su krivi zakonu. Bio je fanaticki vjernik utvrdjenog reda, ciji smisao nije ispitivao, kao sto religiozni vjernici ne ispituju boziji smisao.

U ime svoje vjere, vrijedno je lovio ljude.

Narocito se okomio na mene i Mahmuta.

Svaki dan je u Mahmutovoj magazi, cuti, gleda, ili pita, uvijek isto, Mahmut se procjepio, pozutio, smrsao, pod ocima mu se objesile kesice, gleda izbezumljeno, ruke mu drscu, noge ga bole, proliv nikako ne prestaje, pa svaki cas trci iz magaze, ostavljajuci Avdagu usred recenice, i vraca se klonuo, poslusno sjeda, pred serdara, i ceka da se mucenje nastavi. Primio je to kao sudbinu, kao kaznu za mnoge grijehe, mada je ispastanje pretesko.

Ali za neke svoje grijehe ispastao je i Avdaga. Ako ubije Mahmuta sumnjom, koju Mahmut odbija, i njega ce ubiti ta ista sumnja koju ne moze da istjera nacistac.

Ostavio je, izgleda, svaki drugi posao, i zaboravio sve druge krivce, pa bi pravi lopovi samo mogli pozeljeti jos koju takvu otmicu, njuskao je jedino za Mahmutovim tragom. I za mojim. Ili se meni tako cinilo, da smo mu samo mi ostali, jer mi je postao pretezak. Neumorno je kruzio istom stazom, razgovarao s istim ljudima, postavljao ista pitanja, nadajuci se da ce u jednom casu srece, kad zvijezde dodju u povoljan polozaj, kad bog prosvijetli nekog od nas, uhvatiti za pravu petlju, od koje ce sve lako isparati. Trazio je pravi dokaz.

Posto bi obisao tvrdjavu, razgovarao bi s bivsim dizdarom, pa sa Skakavcima, pa s Mahmutom, pa sa mnom.

Nije mi uvijek prilazio. Dosao bi u kafanu, i sjeo prema meni, uvijek sam, uvijek cutljiv, uvijak pogruzen, gledajuci me neprestano, kao da ce na meni otkriti nesto sto mu je potrebno. Ili bih ga najednom osjetio iza sebe, po danu, po mraku, kao svoju sjenku, kao zaljubljenika, tuznog zbog neuzvracene ljubavi. Neki put bih stao, da ga sacekam, smetalo mi je to pracenje na istom odstojanju, kao da vucem teg za sobom, vise sam volio razgovor, makar i mucan. Ali bi i on zastao, mirno sacekao da krenem, i opet polazio za mnom. Pred mojom dvorisnom kapijom bi stao, poslije bih cuo kako polako koraca ispred kuce, onda bi otisao.

Ponekad mi je prilazio, da cutimo ili razgovaramo. Ali nikad nije progovarao nijednu drugu rijec osim o otmici. Postalo mi je obicno sto me prati i ispituje, ali se nikako nisam mogao naviknuti na iste rijeci, ista pitanja, isti izraz lica. To je bolest, mislio sam, to je opsjednutost, to je ludilo, on ni o cemu drugom ne misli, on o tome sanja. Kao sto ja sanjam njega i njegov tuzni teski pogled. Mozda je to njegov nacin na koji iznurava zrtve, ali tim nije stekao nikakvu prednost, jer me uvijek zatice spremna. Ali mi nije lako.

Mijenjao sam vrijeme izlaska i staze kretanja, ali ga nisam mogao izbjeci. Nanjusio bi me, kao da sam ostavljao vonj za sobom, i sreo bi me na ulici, ili cekao u zasjedi, pitajuci sumorno:

- Zasto si bio kod Omera Skakavca? O cemu ste razgovarali?

Moj je odgovor uvijek isti, kao i njegovo pitanje, a on se nije ljutio. Zadrzao bi pogled na meni, kao da se cudi sto tako tvrdoglavo odgovaram jedno te isto, ili bi oborio oci, kao da se stidi sto lazem. I otisao bi bez pozdrava.

Postao sam njegova potreba, a on moja navika, i bio sam uznemiren ako ga ne bih vidio cio jedan dan. Gdje se to izgubila moja sjenka? Da nije izmislio nesto novo? Njegova ludjacka upornost nije bezopasna, ali sam navikao na nju, a umirivalo me i ponavljanje istih rijeci i postupaka, dosad bez ikakvih posljedica. Medju nama se cak stvorio cudan odnos trpeljivosti, nisam mrzio ni ja njega ni on mene. Istina, desavalo se da osjetim tezak nemir zbog toga sto me stalno drzi na oku, u stomaku kao da mi je gorjela glavnja, srce se zaustavljalo od crnog predosjecanja.

A grad se okrenuo oko mene kad mi je otkrio da sve zna o meni i o Skakavcima.

Zar mu je neko rekao?

Odgovorio sam, da to prvi put cujem, i da mi je cudno kako neko moze izmisliti tolike lazi, ali sam poslije zaprepasteno mislio kako se umalo nisam odao, strahom, nespremnom rijecju, neocekivanom klonuloscu i zamorom, kad se, valjda, odustaje od borbe. Ali to je samo naknadno iskrenuto sjecanje, ponovo prezivljeni strah zbog potpunog iznenadjenja, trenutno gubljenje daha, zato sto je promijenio ustaljeni nacin.

Charmed · Malo ~ mače ~

Prilagodio sam se odmah, ne pristajuci da se predam.

Ali, koliko on zaista zna?

Dugo me drzao u nedoumici, a onda me jednog jutra sreo na ulici i pozvao da podjem s njim. Isli smo carsijom cuteci, nijednu rijec nismo progovorili, on zato sto nije htio, ja zato sto nisam smio. Plasilo me njegovo cutanje, a bojao sam se da ce osjetiti moj strah ako upitam kuda me vodi, i zasto, ili ako pocnem razgovor ma o cemu. Obespokojio me taj njegov novi potez, iza kojeg se krila nepoznata namjera.

Ledio sam se od pomisli da me vodi u tvrdjavu, odlaknulo mi je kad me uveo u svoju sobu.

Bio sam tu i ranije, sva je licila na njega, teska, cutljiva, odbojna, opasna, samo mi je sad izgledala tvrda i hladnija.

Sjeo je prema meni, i dugo gledao u sklopljene prste. A onda je, bez uvoda i suvisnih rijeci, ne gledajuci me, rekao da sve zna, i krivo mu je na mene sto necu da priznam. Ucestvovao sam u zlocinu, i on bi me predao sudu, ali bi cijenio moje postenje i iskrenost. (Pomislio sam, kako je bolje da me ne cijeni, nego da me preda sudu.)

Kad sam upitao kakav je taj moj zlocin, o kojem ja sam ne znam nista, prijekorno je odmahnuo glavom, i ispricao mi sve o otmici, od pocetka do kraja.

Noge su mi se odsjekle, stomak mi se zgrcio kao u Mahmuta.

Rekao je:

Osman Vuk, sam ili sa znanjem Sehaginim, ali prije sa Sehaganim znanjem nego sam, smislio je kako ce oteti Ramiza. Ne zna zasto su to ucinili, mozda zato sto misle kao i Ramiz, ili zato da napakoste vlastima, ali to nije vazno, niti se njega tice. Najmili su starog Omera i njegova tri sina, sigurno za dobre pare, da izvedu Ramiza. Mahmuta su poslali dizdaru, s novcem, da pusti Skakavce u tvrdjavu. Skakavci su usli lijepo, kroz otkljucanu kapiju, pretukli strazare, i na konjima odveli Ramiza u nepoznatom pravcu. Zasad nepoznatom, jer ce se Ramiz sam otkriti, on ne moze da miruje. Poslije otmice, Omerov najmladji sin je zasjeo u Zajkinoj mejhani, napio se i poceo da prica o svemu. Hvalio se kako on, i jos neko, znaju ko je oteo Ramiza. Hamal Mujo Dusica se ne sjeca tacno koga je mladic pomenuo, a kad su ga upitali da nije Osman Vuk, rekao je da bi moglo biti. Zajko je javio Osmanu, i Osman je mene poslao starom Skakavcu, da mu kazem za sina. Dvojica mladjih Skakavaca otisla su s konjem odmah po brata, i odnijeli ga kuci. Ne zna sta se medju njima desavalo, zna samo da su ga ubili, svi smo mu bili na dzenazi.

Ne vjerujuci svojim usima, slusao sam istinitu pricu o otmici. Ponegdje je ostala neka nevazna praznina, ali smo svi smjesteni na prava mjesta.

Eto sto je on sklopio, sastavljajuci dio po dio!

- Je li tako? - upitao je gotovo vedro.
- Ne znam - odgovorio sam, osjecajuci kako mi huji u glavi. - Mogu samo za sebe da kazem: nije tako! Sto puta sam ti rekao da nista ne znam.
- I sto puta si slagao.
- Znas, Avdaga, mene se ne tice, ali mi tvoja prica izgleda vrlo sumnjiva. Hamal se ne sjeca, niko nista ne zna, svjedoka nema nizasto, a ti govoris kao da si sve vidio.
- Dvadaset godina sam u ovom poslu. Poznajem ljude, i znam sta ko moze da ucini.
- Pa dobro, Avdaga - rekao sam srdito - zasto nas ne predas sudu kad sve znas?

Visoko je podigao guste obrve, opet tmuran.

- Znam sve, a jos vam ne mogu nista. Nemam pravih dokaza. Skakavci ne govore. Mujo Dusica se ne sjeca. Mahmut zanijemi kad mu pomenem dizdara. Ti krijes. A ni kadija sad nece na Sehagu, jos se nada da ga nece otjerati iz Sarajeva. A je li pravo da zlocin ostane nekaznjen?
- Je li ti poznato sta je ucio Ramiz?
- Poznato mi je da je govorio protiv vlasti i da je bio zatvoren. Drugo me se ne tice. I znam ko ga je izvukao iz tvrdjave. To je zlocin. A ako se zlocin ne bi kaznjavao, propao bi svijet. Nista nemam protiv vas, vec protiv onog sto ste ucinili. I naci cu dokaze. A onda ti necu pomoci. Nisi ni ti meni. Rekao bih kadiji da nisi nista znao, i da si im posluzio kao coravi glasnik. Ovako necu.
- Uradi kako ti savjest kaze. Ali ja ne mogu lagati.
- Hocu da ti kazem: uskoro cu imati dokaze. Jedan od sinova Omera Skakavca pomalo vec progovara. A ako kadija pristane da ih zatvorimo, svu trojicu, pa Mahmuta, a i tebe, sve cemo za cas saznati. A pristace, to bi pomoglo i njemu.
- Jednom sam ti vec rekao, lako je udariti po sirotinji, Avdaga.
- Ako ta sirotinja progovori kako treba, a progovorice, nadam se, niko nece ostati nekaznjen. Niko! Znam na sto mislis, i ne bojim se nicijeg imena ni polozaja. Meni je vazna samo pravda.
- Da ne ucinis nepravdu, trazeci pravdu!

Nije odgovorio, samo je mahnuo rukom, da idem.

Otisao sam, kao na drvenim nogama, udarajuci o kamenje neravne kaldrme. Porazila me njegova otvorenost. Zar je toliko siguran, da mu lukavstvo i oprez nisu potrebni? Dosao je do istine, doci ce i do pravde. Svoje pravde. Opasan je zato sto je tvrdoglav, i sto je uvjeren da spasava svijet. Uporan tragac koji iznurava i sebe i druge, surov ali nimalo nizak, ogranicene pameti ali jake volje, posten na svoj nacin, bez licemjerja, nekoristoljubiv, cist u svojoj nesuvisloj odanosti, i uzasan bas zato sto je takav. On ne zna cemu sluzi, ali sluzi casno. On ne zna zasto kaznjava, ali kaznjava zestoko. Mozda se navikao na jedan zakon, ali bi jedva primijetio kad bi se uspostavio drugi. Rodjen je davno, predavno, i radja se ponovo u svakom vremenu, vjecan. I strast mu je ista, kroz stoljeca, da lovi neposlusne, a ako ti neposlusni dodju na vlast, da goni druge neposlusne. I pitao sam se, zbog njega, da li je covjek posten ili neposten, ako se casnim sredstvima sluzi za ruzne ciljeve. I da li je posten ili neposten, iako se necasnim sredstvima sluzi da ostvari casne ciljeve?

O svemu tome sam mislio poslije, a tada sam osjecao samo strah, i vrlo odredjen i vrlo neodredjen. Ako Avdaga nadje sto trazi, a naci ce sigurno, moja koza nece vrijediti ni koliko ovcija. Ali iznad te neposredne opasnositi, i oko nje, kao magla i tama, opkoljavala me nesagledljiva prijetnja. Kao da su stotine sjenki i stotine ociju oko mene, nr mozes ih ni izbjeci ni podnijeti, krug je sve uzi, njihova blizina sve teza, okrecem se bespomocno, izlaza ne vidim, ni spasa. A sve te bezbrojne oc i sjerake su Avdagine, ustostrucio se, postao vojska aveti. I mucnije mi je to osjecanje bespomocnosti nego ono sto znam, o cemu mogu da mislim. O toj kobi se ne misli, ona se nosi kao tezina, kao bolest.

Dozivljavao sam tu paniku duse i ranije, u ratu, u mraku, na ravnom polju, u gustoj sumi, nisam vidio nijednog covjeka, nisam cuo niciji glas, ali je opasnost svuda oko mene, ni oblik joj ne mozes odrediti, ni blizinu, ni namjeru, zato je jos strasnija. Strepnju pred nepoznatom slutnjom razum ne moze ublaziti, nemocan pred njom, kao oko u potpunoj tami.

I ko zna dokle bih gazio u glib kukavicluka, da se nisam zgadio nad sobom, i pljunuo na tu bapsku nemoc. Neka ide do djavola taj izmastani strah! Covjek sam, nisam mrtva meta koja ceka pogodak, nesrecu ne mogu sacekati na koljenima. Ni zbog sebe, stidio bih se, ni zbog drugih koji vjeruju u mene, razocarali bi se.

Ucinio sam malo, ali sam ucinio svjesno. Zar da uprljam i to malo?

Necu da drhtim, necu da se bojim!

I zar sve mora biti najgore?

Avdaga sve zna a nista ne preduzima (mislio sam mirnije), i navodi me da priznam, kako bih mu olaksao posao. E pa, necu priznati, niko nece priznati, i Avdaga ce do smrti ici za mnom, i sve tise ponavljati svoje pitanje. On ce umrijeti od muke, a ne ja na mukama.

Charmed · Malo ~ mače ~

Ili ce Sehaga uciniti nesto da ga zaustavi i onemoguci. Sjetice ga se kad mu se mrznja nakupi u srcu kao otrov u poskoku, i tako ce tudja osveta pokopati i serdara i nasu krivicu.

Vracajuci opasnost na zemlju, medju ljude, gledao sam je hrabrije. Nije beznacajna, ali je sagledljiva, znao sam dokle doseze i cime mi prijeti, ali se vise nisam osjecao izgubljen.

Avdaga se bori da me unisti, ja cu se boriti da sacuvam citavu kozu. Ne vrijedi mnogo, ali je jedina koju imam, i dobro mi sluzi, a njemu ne bi posluzila nizasto. On meni priprema propast, ja njemu zelim samo neuspjeh, i s obzirom na snage, moju nikakvu i njegovu svakakvu, dobro ce biti ako on nista ne dobije a ja nista ne izgubim. Kockamo se nepravedno, ja na sve, on ninasto, za njega je neuspjeh samo poraz, za mene kraj. E pa, bolje da on podnese poraz nego da ja dozivim kraj. Do mog zivota mi je prilicno stalo, do njegova uspjeha ni najmanje.

S olaksanjem koje mi je donijela zelja da sacuvam glavu, i odluka da ne cekam mirno noz iza vrata, posao sam da potrazim Osanana Vuka. Na njega sam pomislio cim sam se rijesio na odbranu. Ako iko moze zaustaviti Avdagu, to je on.

Nasao sam ga u Mahmutovoj magazi, punoj vune, koju ranije nisam vidio. Nadgledao je kako momci uvezuju bale sargijom.

Mahmut se gegao po magazi, prstom povezuci vezove od kanapa, bez ikakve potrebe, ali se ocito trudio da pred Osmanom pokaze strucnost i dobru volju. Imao je, doduse, vise dobre volje nego strucnosti, pa je Osman ponovo sve provjeravao, naredjujuci da se bolje pricvrsti.

- Vuna je za Venedik - obavijestio me Mahmut, sa zaljenjem u glasu, cini mi se. - Idu Osman i Sehaga.
- Zasto nisi zamolio da i ti podjes? - upitao sam, znajuci da je zalostan.

Slegnuo je ramenima: ko bi njega poveo!

I otisao da cima kanap na balama.

- Gdje si dosad, da pomognes? - nasmijao se Osman.
- Htio bih da razgovaram s tobom.
- Dok ovo svrsimo.
- Volio bih odmah.
- I ja bih volio mnogo stosta.

Ali je posao prema Mahmutovoj sobici. Krenuo, sam za njim, i zatvorio vrata.

- Je li prica duga?
- Kako god hoces.
- Onda, skrati! Posao ceka.
- Razgovarao sam s Avdagom.
- Ma sta mi kazes! Zar tek danas!

I sad se segaci. Uozbiljice se kad mu kazem.

- Avdaga sve zna. Zaprepastio sam se...

U sobu je usao Mahmut, gledajuci nas ponizno, otrovan radoznaloscu. Godinu dana zivota bi dao da cuje o cemu razgovaramo.

- Treba li vam stogod? Hocete li kahvu?
- Ne treba nista - grubo ga je odbio Osman. - Imamo neki razgovor.

Mahmut je izasao ojadjen, zbog tog razgovora je i usao.

Ispricao sam sta je Avdaga rekao o otmici, ne propustivsi nista. Slusao je, ne prekidajuci me, ali s nekom podrugljivom paznjom koja me iznenadila. Mislio sam da ce biti mnogo zabrinutiji.

Cak se i glasno nasmijao, sasvim neocekivano, kad sam zavrsio.

- Sta kaze? Mahmut je razgovarao s dizdarom! Mnogo ti on zna, pogodio je kao prstom u balegu!
- Nego ko je?
- Kokalo!
- Zasto sve krijes od mene? Valjda se ne bojis da cu nekome reci?
- Ne bojim se, brate, nisi lud da kazes. Sa dizdarom je razgovarao Muharem bajraktar. Je li ti sad lakse?
- Odakle bas on?
- Mrzi ih, sve. A sa dizdarom se dobro poznaje, bili su zajedno na vojni, jedan star, drugi mlad. Sad su obojica stari...

Muharem bajraktar! A jadni Mahmut se procijedio od proliva, ni kriv m duzan!

- A za ostale? Je li pogrijesio za ostale?
- Za tebe nije.
- Avdaga je opasan. I postaje sve opasniji.
- Znam.
- Pa sta da radimo?
- Uzdacemo se u boga.
- Ako nam je to jedino uzdanje, tesko nama.

Osman se nasmijao, prijateljski me udarivsi po koljenu:

- Ni djavo nije crn kao sto se prica.

I veseo, nimalo zabrinut, otisao da nadgleda kako momci vezuju vunu u bale.

Izlazeci, vidio sam kako Mahmut razgovara s Osmanom, i zalosno gleda za mnom, jer ne moze da me upita o cemu smo razgovarali. Ne podnosi tajnu, ni svoju ni tudju, a najvise ga je izmucila ova u koju je neduzan upao, ne znajuci i kakva je.

Ali, sta bih mogao da mu kazem? Da nije kriv, i da je Avdaga pogrijesio? To on sam najbolje zna, ali mu mnogo ne pomaze. A da mu otkrijem kako ispasta zbog bajraktara Muharema, ni na um mi ne pada. Ne bi bio ponosan sto su ga zamijenili s junackim bajraktarem, a mogao bi pozeljeti da se rijesi proliva i da skine s vrata serdara Avdagu, otkrivsi mu pravo ime.

Ne znam, mozda bi i bilo pravo da, se oslobodi nepravednog tereta, a mozda i ne bi. A eto, od moje odluke zavisi da li ce biti kriv Mahmut ili bajraktar. Ako kazem, skinuo bih s Mahmuta muku pod kojom vec kleca, ali bih upropastio drugog nesrecnog covjeka. Sta je bolje? Ili, sta je gore? Ako otkrijem Mahmutu istinu, a on je ne zadrzi za sebe, serdar Avdaga bi objerucke prihvatio dokaz za kojim odavno traga, i poceo bi da odmotava klupko. Bajraktar bi umro u mukama, ili bi priznao. Bogzna koliko bi ljudi stradalo. A ovako, Mahmut je vezan sa svima nama, nepravedno, doduse, ali je opasnost manja. Neka ostane kako je sad! Mahmut nista ne zna i ne moze nista otkriti. Sve drugo bilo bi gore.

Ali se nisam smirio poslije te odluke. Ma koliko da je mudro to sto sam rijesio, nije pravo. Ostavio sam na mukama neduzna covjeka, i time ga mozda osudio. Tjesio sam se da cu reci istinu o njemu, ako se sve otkrije, i tako ga spasiti makar u posljednjem casu, ali osjecanje krivice prema prijatelju nije nestalo.

Tesko je odlucivati o sudbini ljudi. Nesposoban san za to krojenje pravde, u kojem se uvijek krije makar malo nepravde, ma za koga. Nikad nisam zelio da presudjujem medju ljudima, jer u tome pravde nema.

A eto, prisiljen sam da presudim, i osjecam se kao gubav. Kriv i pred sobom i pred drugima.

A zbunilo me i Osmanovo ponasanje, kad je cuo da Avdaga sve zna. Bezbrizno se nasmijao, i sve prepustio bozijoj milosti. Lako je njemu da se pouzda u boziju milost, u koju ne vjeruje kao ni ja, kad je zasticen Sehaginim sirokim ledjima. Da li onda nas ostale prepusta nasoj tankoj sreci? Ne mogu vjerovati u toliku bezobzirnost, mada se od njega svasta moze ocekivati. Ali ne vjerujem ni da je toliko lakomislen, jer ne bi bilo lako ni njemu ni Sehagi kad bi se otkrila cijela istina.

Zasto je onda onako neozbiljno primio moju pricu? Pogotovu sto i sam zna da Avdaga postaje sve opasniji.

Prozivio sam tri teska dana, nista ne govoreci Tijani. Kao i svi ostali, i ja sam se pretvorio u opsadjenu i zatvorenu tvrdjavu, tmurnu i nijemu. Sta bih mogao da joj kazem? Samo bih je nepotrebno uznemirio. Ne bi mi pomoglo da uzdisemo zajedno. Neka bar ona bude postedjena.

Charmed · Malo ~ mače ~

Pred njom sam se, doduse, trudio da izgledam veseo i bezbrizan, kao i obicno. Nisam uspio da ja prevarim, kao i obicno. Da li zato sto je briga grcila moje lice u smijehu, ili sto sam nevjest da se pretvaram, tek, ona je primijetila da nisam kakav sam uvijek.

- Sta ti je? - upitala me zabrinuto.
- Sta bi bilo? Nije mi nista.

Prvi put je primila to odbijanje, ali je uvece bila odlucnija:

- Zasto mi ne kazes sta ti je? Nesto krijes od mene.
- Nista ne krijem. Sta bih imao da krijem?
- Da se nisi zaljubio u drugu? I neces da mi kazes, iz sazaljenja?

Da li zene sve objasnjavaju ljubavlju?

Nasmijao sam se od muke. Toj mojoj ljubavi ime je serdar Avdaga!

- Ma kakvo zaljubljivanje, zeno! Mani me!
- Ako ti se desilo, reci slobodno. Volim da znam nego da sumnjam. Ne bih se ni cudila, poruznjela sam, vidim sama.
- Proljepsala si se a ne poruznjela. I nikad te nisam toliko volio.

Rekao sam to uzbudjeno, jer je istina. Ona mi je jedini zaklon, ali je i ona ugrozena sa mnom. Sta bi se s njom desilo ako mene zatvore?

Smirila se, povjerovala.

- Pa sta ti je onda? Nesto jest, sigurno.
- Krivo mi je sto ne mogu da nadjem posao. Besposlicim, kao posljednja baraba. Dokle cemo izdrzati ovako?

Prihvatila je objasnjenje, vedro, koreci me zbog malodusnosti i tjeseci me da cu sigurno naci posao. Zasad ne treba da se brinem, s novcem koji imamo i koji ona propusta kroz najgusce sito, mozemo zivjeti i godinu dana, ako treba. Tanko, ali zivjeti. Mladi smo, zdravi smo, sta nam treba vise! Neka nije nesto drugo, a to joj je najmanja briga.

Sigurno joj to nije najmanja briga, ali je hrabro potisnula nespokojstvo, zbog mene, da me utjesi i umiri, ne zmajuci da to nije moja najveca briga. Nije lijecila pravu ranu, ali me dirnula njena privrzenost. Ljekovita je sama po sebi, i lijepa, i draga, kao ljubav.

I tada, kad vise nisam morao, rekao sam sve o Avdagi.

Zamislila se malo, ali je te veceri odlucila da bude hrabra do kraja. Umanjila je moju krivicu kad je naisla opasnost; uvecala bi je kao zaslugu kad bi se za nju davale nagrade.

Olako me odbranila:

- Ne znas ni sta se zapravo desilo. Kako mozes biti kriv?

Razlog nije narocito uvjerljiv, ali mi je pomogao da zaspim mirnije.

A onda se sve rijesilo dogadjajem koji niko nije mogao ocekivati.

Treci dan poslije onog mucnog razgovora, serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. Pricalo se da ga je sacekao razbojnik Becir Toska, kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru, i ubio iz puske.

Doznao sam ujutro, od pekarskih radnika i, zaboravivsi i hljeb da kupim, pozurio do Mahmuta.

Docekao me uzbudjeno veseo, gotovo slomljen od srece.

- Istina je, istina! - ushiceno je odgovorio na moje pitanje. - Jutros idem ovamo, i mislim, hoce li serdar i danas doci, kad Abaz, stolar, preda me: - Jesi li cuo, veli, da je serdar Avdaga ubijen? Mene nesto presjece, hocu da upitam, da kazem sta bilo, da se zacudim, a ne mogu, samo krkljam. A Abaz prica: ubijen je kod Darive, iz puske, ubio ga je, kazu, Becir Toska, i onda se mirno vratio u planinu. Dizdar je cuo konjski kas bas u to doba. Tako Abaz, a ja slusam, dolazim sebi, hocu da se nasmijem, hocu da ga zagrlim, nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. Pa pozurim u magazu, zatvorim se i pocnem hodati izmedju vreca zita i bala vune. Smijem se, govorim: - Nema ga vise! Samo to: - Nema ga vise! Kao da sam pobenavio od srece. Pa se sjetim, kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: - O, boze milostivi, hvala ti sto dokusuri onog necovjeka! Odavno mi nisi pao na um, oprosti za to ali ti nisi na kraj srca, kao neki neljudi, vidio si koliko me krvnik muci, i priskocio si mi u pomoc bas kad je trebalo. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo, ne bi mi vise nicija pomoc bila potrebna, pa ni tvoja. Dzaba je, ima pravde na svijetu, moj Ahmete!
- Cujem u pekari, i ne mogu sebi da dodjem.
- Bas sam mislio da dodjem tebi, na mustuluk, a ti na vrata. E pa, neka je srecno!
- A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to bas kad naidje serdar Avdaga!
- Ne tice me se, niti je vazno. Vazno je, najvaznije od svega na svijetu, da vise necu gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite, ljudi! Danas sam se ponovo rodio!

Dok sam smuseno mislio kako je cudan ovaj svijet u kojem jedan covjek likuje zbog smrti drugoga, oslobodjen njome, u radnju je usao Osman Vuk. Izgledao je ozbiljan.

- Jeste li culi za serdara Avdagu? - upitao nas je obojicu.
- Jesmo, hvala bogu! - odgovorio je Mahmut radosno.
- Nije lijepo da se radujes tudjoj simrti - prekorio ga je Osman. - Ma kakav da je bio za zivota, sad je mrtav, i treba samo reci: rahmet mu dusi!
- Radujem se sto mogu reci: rahmet mu dusi! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. Dotuzio je i bogu i ljudima.
- Kazu da ga je ubio Becir Toska. Kako da Becir naidje bas u to vrijeme?

Osman me pogledao kratko, oci su mu sive i hladne. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne rijeci pokornosti:

- Bog je tako htio. Ili Avdagina nesreca.

I tada, u tom trenutku, bio sam siguran da je on ubio Avdagu. Dotle sam se pitao, tada sam sigurno znao. Zbog rijeci koje su obicne, ali nisu njegove, zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu, zbog hladnog bljeska suzenih zjenica, zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga, ukrstivsi se kad smo mislili o jednom. Medju nama vise nije bilo tajne.

I odmah poslije toga, rekao je Mahmutu da ce danas doci jos nekoliko tovara vune, i da treba pripremiti sargiju i konope.

Gledao sam za njim, da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). I ne vidim nista osobito: lijep, miran, obican, poslovan, zauzet brigama od danas, juce ga se ne tice. Ne znam kako mu je u dusi, ali ne bih rekao da je uznemiren, ili da misli o ubijenom. Ako i misli, zadovoljan je: svrsio je vazan posao, otklonio ozbiljnu smetnju, nad glavom mu vise ne visi opasnost.

Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi, zavladali bi svijetom. Ogromna vecina su slabici, kao ja. Sta bismo im mogli?

Mahmut je izgledao surov, a nije. Neposredan je kao dijete, gotovo je igrao od srece koju mu je donijela tudja nesreca, i zahvaljuje zaboravljenom bogu sto ga je oslobodio bijede, od koje on sam nije znao da se odbrani. Osman vise vjeruje u svoju vjestinu nego u boziju milost, ne ceka bespomocno da mu slucaj pomogne, surovo sijece uzlove koji se pletu oko njega, i mirno koraca dalje.

Nije ubio sam, ali je djelo njegovo. Ko zna koliko je posrednika izmedju njega i smrti koju je pozelio. Izmedju njegove namjere, koja je odredila tu smrt, i onog posljednjeg, koji je potegao obarac, stoji citav lanac skrivenih ljudi. Taj posljednji mozda nije nikad ni cuo za Osmana. Ali, bez Osmana, Avdaga bi jos bio ziv. Osman je njegova crna sudbina.

Kad sam posao, doviknuo mi je:

- Sehaga te trazi. Rekao je da odmah dodes.

Izasao sam na ulicu, i koracao oborene glave, zaobilazeci ljude, da ne bih cuo pricu o mrtvom Avdagi. Volio bih i da ne mislim o njemu, a mislim, neprestano.

Vise se nece pojaviti na kraju ulice, visok, usukan, teska pogleda koji sve vidi, nikad me vise nece presresti da me upita sta sam razgovarao sa starim Omerom Skakavcem, necu se buditi sumoran zbog dana koji ce mi donijeti susret s njim.

A ne osjecam radost, mislim: jesam li ga ja ubio?

Zelio sam da se oslobodim straha i opasnosti, ali nisam zelio njegovu smrt.

Plaseci se docnijeg kajanja, nemilosrdno sam ispitivao sam sebe: da nisam ipak, u dnu svijesti, ocekivao upravo ovakav izlaz? Jer, kakav bi drukciji mogao da bude? Je li ga Osman mogao ubijediti, potplatiti, uplasiti? Nije, sigurno. Avdaga bi sve odbacio s prezirom. Sta je onda ostalo bezobzirnom Osmanu Vuku? Da se uzda u srecu i boziju milost, kao sto se rugao, smisljajuci ubistvo? Ne, to nije Osmanovo. Nasao je rjesenje u onome sto je ucinio, drugog nije bilo. Ni za Osmana ni za Avdagu. Da je Avdaga bio pametniji, uplasio bi se; da je bio neposteniji, primio bi novac; da je bio lakomisleniji, digao bi ruke. Ali je bio ono sto je bio, i mogla ga je omesti samo smrt. A smrt je mogao smisliti samo Osman.

I sve sam to znao, poznavao sam ih obojicu. Sta sam onda htio, sta sam mislio?

Prevrcem po sebi, posrcem, rovim, trazim tu skrivenu namjeru, i ne nalazim je, siguran da je nije bilo. Drugog rjesenja nije moglo biti, sad to vidim, ali nisam pomislio na njega ni jednog trenutka, Morao sam pomisliti, a nisam.

Charmed · Malo ~ mače ~

Zar moze covjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar moze prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmisljanje o posljedicama, ne zeleci da zna za njih? Eto, izgleda da moze. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mucenja zbog odgovornosti. Sve sam predao u tudje ruke, Osmanove, da on sam rijesi, bez mene, bez moga ucesca!

Ako je tako, a drugog objasnjenja nema, onda je covjek prilicno prljav stvor, cak i kad nije svjestan svojih postupaka. Jer, nece da ih bude svjestan!

Ali je lukavi nagon ipak postigao svoje: malo sam kiseo i tezak, ali se ne osjecam odgovoran. Ne mogu biti odgovoran za ono sto nije moja svjesna odluka i misao. Cak sam pomislio da se sve moglo desiti i bez mene, (koji vec put tako!), jer je Osman znao sve o Avdagi. Bilo bi nevjerovatno da je cekao na moje upozorenje, i tek onda se odlucio.

Tako je moja pristrasna misao, moj uporni branilac, trazila nova olaksanja za moju savjest. A savjest je prihvatala odbranu, doduse sa sjenkom lake sumnje i sa nesto nelagodnosti, postenja radi, ali na dobrom putu da se sasvim smiri.

Kad sam Tijani ispricao o Avdaginoj smrti, rekla je ozlojedjeno:

- Kako su ljudi glupi! Cine zlo, da im se zlo vrati.
- Nekad je govorila: - Kako su ljudi nesrecni.

Sad vjeruje da svako zlo mora biti kaznjeno. Ne moze i ne zeli misliti drukcije kad stvara svoju porodicnu zajednicu.

I tako, jedna smrt, a toliko misljenja o njoj. I nikome nije vazna ta smrt, vec ono sto misli.

Sehaga Soco me poziva da podjem s njim na put u Venedik. Zato sto mlad covjek treba da vidi svijeta, zato da on ne bi bio sam, zato sto bi htio da me primi u sluzbu. Ako ne zelim sluzbu, mada je vrijeme da se necega prihvatim, nece mi skoditi ovo putovanje, lakse cu poslije zivjeti u ovoj cami. Ostavice mi novac za Tijanu, a ona moze zivjeti u nasem sadasnjem stanu, ili moze preci u njegovu kucu. Misli da bi to bilo najbolje. Imace svoju sobu, imace poslugu, ni o cemu nece brinuti, porazgovarace s njegovom zenom, kad hoce i ako hoce. Njih dvije ce se lako sloziti, o Tijani je cuo sve najbolje (od koga li je cuo? od Osmana?), a i njegova zena je dobra, kao da nije od ovoga svijeta. Ako zaplace, zbog sina (nikako da ga zaboravi, s njim razgovara, kao da je ziv), neka je Tijana utjesi ili ostavi, nece joj zamjeriti ni na cemu. A njemu ce biti lakse kad zna da je neko poznat s njom. Ako se Tijani dopadne, mogli bismo i ostati ovdje, i djetetu bi bilo bolje, avlija je siroka, kuca velika, a ima i druga, manja, u dvoristu, mozemo i tamo stanovati. Necemo smetati ni njemu ni zeni, a ni oni nama, nada se. Nece smetati ni dijete; kad se rodi, neka kmeci, neka se dere, bolje nego da je pusta kuca.

Pomenuo je sina samo kao zeninu zalost, ali sam znao da ga ni on ne zaboravlja. I mene vodi umjesto njega, nekako nas je povezao, bili smo na istom ratistu, istih smo godina, rodjeni smo u istom mjesecu, ucinili smo istu ludost samo s drukcijim posljedicama, pokusao je da stisa svoju tugu mrznjom, sad pokusava da je ublazi brigom o drugima. Nece uspjeti, bojim se, mozda ce mu cak njegova nesreca postati teza zbog nase srece, ali on trazi lijeka, kao beznadni bolesnik koji nema sta da izgubi.

Necu dopustiti da me zanirzi kad se razocara, kad vidi da lijek ne pomaze, na vrijeme cu se sam ukloniti, ali sad nisam mogao da odbijem.

Dirnula me njegova tuga koju krije a ne moze da sakrije, i trazenje smirenja koje ne moze da nadje. Ni sad ga nece naci. Ja ne mogu biti neko drugi, ni ono sto on nosi u sjecanju, i sjenka mrtvog sina bice mu uvijek milija i ljepsa od mene zivog. Ali cu mu biti olaksanje, makar i za kratko vrijeme. A i to je dobitak.

Pa, neka bude, poci cu na taj put nade. Ja cu biti samo prisutan, on ce izmisljati sve ostalo. Sve sto mu bude trebalo.

Charmed · Malo ~ mače ~

18. Smrt u Venediku

Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put? Posao sam olako, bez zelje i potrebe, zbog drugoga. A mozda ce mi i koristiti da vidim taj cudni franacki svijet. Kazem: mozda, jer ne vjerujem. Osim trgovaca, putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom, jure za novim slikama nepoznatog svijeta, koje nude svojim ocima, ali im dusa ostaje prazna.

Sta cu tamo vidjeti, srecu ili rugobu? Srece ne mogu prenijeti ni komadic, a tudja rugoba me nece utjesiti zbog one u kojoj zivim. Pa ipak, mozda.

Ali sto sam se vise udaljavao od Sarajeva, i od Bosne, obuzimala me sve veca malodusnost i gotovo strah. Narocito pred vece, i nocu. Nije postojao vidljiv razlog, nisam se plasio niceg odredjenog, a nesigurnost je neprestano rasla. Kao da se sve u meni ispremetalo, kao da sam obolio od neke nepoznate bolesti koja se ne javlja bolom vec strepnjom. Osjecao sam prazninu u dusi, i tugu, sve je tudje, kraj tuzan, ljudi hladni, nebo daleko, svijet nesiguran, misao usplahirena.

Ono sto vidim, nije moje, sve je zatvoreno nedodirljivo.

Sve sam nespokojniji.

Sjecam se dobro kako sam u jednom takvom casu krajnje nesigurnosti tesko dozivljavao i najobicnije stvari. Prilazili smo obali, bosanski snijeg je ostao dva dana iza nas, surov ali sada mi drag kad ga je daljina istopila, sivi kamenjar je izazivao na povracanje, i tada sam na brdu ugledao primorsku kucu, kamenom plocom pokrivenu, jedno dvoriste ogradjeno suhozidinom, i crnu priliku stare zene isturene prema oblacnom nebu; vikala je nesto nekome, koga nisam vidio, sama u beznadnom prostranstvu krsa. U drugoj prilici pomislio bih da dovikuje komsiju, ili nekog od ukucana, zbog stoke, zbog cega bilo. Ali tada, to je bila slika ocaja. Gledao sam pogruzen, nemocam da se oduprem navali zebnje i uzasa: posljednji covjek, sam na svijetu, sve ostalo se pretvorilo u kanien, vice u nebo svoju zalost.

Sta cu ovdje? pitao sam se panicno. Sta ce iko igdje?

Poslije je moja tuga bila obicnija. Kad su se s obale vratili nasi naoruzani pratioci, zavidio sam im, misleci da su najsrecniji ljudi na svijetu, jer se vracaju u Sarajevo, od kojeg sam se ja sve vise udaljavao. I sve sam nesigurniji, kao da sam cupao korijen koji me drzao za jedno mjesto. Vise nisam nigdje.

S mucnom ceznjom sam mislio na Tijanu, boli me daljina izmedju nas, boli me prazno vrijeme bez nje. Bio sam sam i izgubljen dok je nisam nasao, srecna zvijezda me dovela do nje. Bio sam ugasen, dala mi je zivot, milosrdnije nego djetetu koje je nosila. Bio sam poljuljan ratom i zivotom, dala mi je sigurnost, ali ogranicenu, samo kad sam uz nju. Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udisem, ona je suncana strana moga zivota.

Zasto sam se odvojio od nje?

Mislio sam na sasavog Mahmuta koji je zaplakao ispracajuci me, mozda zato sto on ne ide u Venedik, a mozda i zato sto se necemo dugo vidjeti; i na mrtvog serdara Avdagu, koji nije dozvoljavao da mi bude prazno i dosadno; i na dobrog uplasenog Mula Ibrahima, koji se radovao ovom putu, ne znajuci kako ce mi biti tezak; mislio sam i na svoju ruznu sobu koja mi je sad izgledala najljepse mjesto na svijetu, mislio sam na svoj sirotinjski sokak s naherenim tarabama, mislio sam na sve sto je moje, svakakvo a drago.

Mislio i tugovao.

Srecom, boljela su me ledja i debelo meso od jahanja, utroba mi se dizala od ljuljanja broda, plasili su me visoki talasi i nepregledno more, pa su me muke tijela milosrdno spasavale od muka duse.

Sehaga je hrabriji i vedriji od mene. Naviknut je na ove sumnjive ljepote putovanja, a i narav mu je drukcija. Ja ne znam sta me od mene ocekuje, a on sebe drzi na uzdi i cini samo ono sto mu ponos zahtijeva, osim kad ga tuga savlada. Ne znam, doduse, da li mu je u dusi isto sto i na licu, ali njegov ljubazni smijesak i mirni sivi pogled otkrivaju mi novog Sehagu, kao da ga je ovo putovanje preobrazilo. Ozivio je, zanima ga sve sto vidi, uctivo i vedro se obraca ljudima, ne tuzi se ni na smjestaj ni na hranu, cudno ozaren, kao da nesto posebno ocekuje od ovog puta.

Mene susrece s lijepim smijeskom bliskog covjeka, ne govori o ruznim stvarima, ne pominje svoju mrznju, ne krije se suvise, govori o sinu i o svojoj tuzi zbog njega, skrto i uzdrzano, doduse, ali za njega zatvorenog sasvim neocekivano. Govorio je i o meni, o mojoj buducnosti, sa mnogo djece, da se ne kockam sa sudbinom ako bih imao samo jedno; s poslom koji ce me zanimati, i s porodicom koja ce me voljeti, da bih imao tvrdjavu u koju cu se skloniti pred svijetom. Nista covjeku nije vaznije od svog mira i od srece koju sam stvori. Zato je treba cuvati, tu svoju srecu, opkoliti je sancevima, i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tice, zivot je surov, ljudi zli, i treba ih drzati na odstojanju. Neka budu sto dalje od svega sto je tvoje i sto ti je drago!

Nisam se slagao s njegovim misljenjem, nastalim iz iskustva koje covjeku daje mudrost, kad mu vise nije potrebna. Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost.

Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono sto cini student Ramiz, odbila bi svaka mudrost, odbilo bi svako iskustvo. A Ramiz nudi nadu ljudima. Mudrost je kukavicka, ocajnicka, iskustvo je korisno samo za zivotno puzanje. Odrice ono sto jest, ali mu se ne suprotstavlja. Samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbice se onaj ko ne postuje tudja gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjecanje koje ne umire. Kad bi bilo vise te hrabre ludosti, mozda bi, drevno iskustvo prestalo da nas plasi.

Nisam mu rekao sta mislim, jer je njegovo iskustvo suvise bolno, i bilo bi surovo da mu protivurjecim praznim tvrdnjama kojih se ni sam ne drzim u zivotu.

Na ladji sam primijetio promjenu na Sehagi. Odjednom se povukao, zatvorio u sebe, cesce ostajao sam. Govorio je manje, i bez ranije sigurnosti, gotovo uplasen, okrenut necemu u sebi. Ili bi zastao usred rijeci, siroko otvorenih ociju, unezvijeren, kao da se sjetio neceg mucnog, ili kao da osluskuje neki glas koji samo on cuje. Trajalo bi to samo tren, poslije sam sumnjao i da je bilo, ali me moja vlastita uznemirenost uvjeravala da se nisam prevario.

Mislio sam da se to javlja njegovo sjecanje, od kojeg nikako ne moze da pobjegne. Bilo bi rdjavo i za mene i za njega, postali bismo nesnosni jedan drugome. Ali kad god se vracao iz svoje mracne usamljenosti, bio je ljubazan kao i ranije, pa sam odbacio svoju sumnju. Ne bi mogao biti toliko hrabar ni toliko jak da me gleda blagonaklono pored mrtvog sina, ponovo ozivjelog u njegovu srcu.

A mozda su ta njegova trenutna gasenja samo tjelesna nelagodnost zbog loseg mora. Jugo nas je pratio na cijelom putu, i brod je posrtao s nosa na rep.

Charmed · Malo ~ mače ~

Pitao sam ga zabrinut:

- Je li more uvijek ovakvo zimi?
- Obicno.
- Zasto onda putujes svake godme?
- Volim Venedik. Veseo je, narocito sad, u vrijeme karnevala.

Sta se njega tice karneval?

- A kad nema karnevala? Sigurno je tmurno kao i kod nas.
- Kod nas je uvijek tmurno.
- Ne volis Bosnu?
- Ne volim.
- Zasto se onda ne preselis u Venedik?
- Mozda bih i njega zamrzio. Bolje je ovako.

Ne znam da li je ovo njegovo hodocasce u tudji grad samo navika, ponavljanje onog sto je uvijek cinio, bjezanje od sebe i od svoje tuge, i odlazi zbog neke ljubavne veze kojom se, makar i privremeno, oslobadja stalne napetosti, ali mi je njegovo odusevljenje tim tudjim gradom izgledalo neobicno, zato sto je pretjerano, kao da ga istice nekome uprkos.

Venedik je kao cipka, govorio je, gradjen za gledanje, stvoren za uzivanje, spreman na razumijevanje. Otvoren svemu sto je ljudsko, on je grad zrelih ljudi, koji se ne stide i ne boje onoga sto cine, koji ljudsku slabost prihvataju kao stvarnost, a ljudsku plemenitost kao dobrodoslu mogucnost. Imaju malo zakona, ali strogih i pravednih, jer znaju da je sve vise lopova sto je vise zakona. Malo je upravljaca, i zato malo izjelica. Kaznjavaju, ali za prave prestupe, i bez samovolje, bez nepotrebne surovosti. Svi se brinu o drzavi, i svi daju porez prema svojim mogucnostima, a najvise trose na skole i na ljepotu grada. Ima bogatasa, ali nema sirotinje. Ima nepravde, ali nema nasilja. Ima zatvora, ali nema mucilista. Gradjani biraju upravu, ali je i smjenjuju, svake tri godine, najmanje. O svemu se dogovaraju, zato su mocni. Nisu stvorili raj, ali su zivot uredili kako se najbolje moze.

Zar i to postoji na svijetu? mislio sam zacudjen.

Ja sam taj Sehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se nestedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko naselje sa mnogo vode i malo kopna.

Nesto mi se ucinio sumnjiv Sehagin raj. Mozda je on lijepu sliku zivota, kako ga zamislja, kako ga zeli, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci nasu sirotinju, da bi se mogao tjesiti, gledajuci nas jad. Mozda je to i dio njegove osvete: eto, kako u Venediku mogu! A mozda je i nesto vise od toga, vjera i zelja da ima negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje zivot nije muka i nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zasto ne bi bilo i na drugom? Taj grad iz maste stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to nece da zna.

Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu.

- Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra.

Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj? Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju upravu? Da li njih pitaju za misljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?

Ima bogatasa, zato ima i sirotinje.

Nije tesko pozeljeti grad iz snova, tesko ga je zamisliti u stvarnosti, jos teze odrzati vjeru u njega.

Kako je Sehaga sacuvao sliku svoje zelje?

Upitacu ga poslije, kad sam saznam sta zelim da ga pitam.

Na pristanistu nas je docekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune. Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Sehaga prekinuo umornim pokretom ruke: poslije!

Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Sehaga se smjestio u lijepu sobu s predsobljem, ja u manju, do njega.

Ostavio sam stvari, umio se, i otisao do Sehage, da se dogovorimo sta cemo danas raditi. Iznenadio sam se sto lezi na postelji, obucen.

- Ne osjecas se dobro?
- Malo cu se odmoriti.

Osmjehnuo se:

- Godine nikome ne prastaju. Ranije sam lako podnosio put.
- Pokusaj da zaspis. Doci cu poslije.

Osman je sjedio u malom salonu na spratu. Znao je da Sehaga lezi, ali je izgledao vise razocaran nego zabrinut. A kad sam rekao da je Sehaga umoran od puta, sumnjicavo je mahnuo glavom.

- Da je samo umoran, ne bi legao. Nece covjek doci iz Bosne u Venedik, da se zavuce u sobu, je li tako? Ne svidja mi se kako izgleda u licu. Nikako mi se ne svidja.

Ponovio je to i kad smo usli u moju sobu. Vajkao se: kud da mu se bas to desi! I nije ga trebalo nagovarati da istrese kako se veceras dogovorio s nekim Grcima i jednim Hercegovcem, da igraju barbuta. A eto, nece moci, i propasce mu sigurna zarada, jedno zato sto ce sigurno biti potreban agi, ako je nazebao ili pokvario stomak, a drugo, uz njega su pare od prodate vune, a tolike se pare ne nose u noc, narocito ovdje u Venediku. Tako ti je kad je covjek siromah a baksuz. A sinoc je gubio, samo da Grke namami za ovu noc.

- Otkud si ti siromah? Dobro zaradjujes, gdje su ti pare?
- Suplje mi ruke, pare odmah propadnu, samo sto ih vidim.
- Na sto dajes? Na zene?
- A, na sto ne dajem!
- A ako i veceras izgubis?
- Da se nisi sjetio onog Brcaka? - nasmijao se veselo. - Ono je drugo. Brcak je car kockara, a ovo su trgovci. Prodali su dvije ladje maslinova ulja. Koliko sam sinoc vidio njihovo znanje, jedna bi mogla biti moja.
- Zar je posteno da dignes ljudima tolike pare?
- Digli bi i oni meni, kad bi mogli.
- Dobro, ja cu ostati sa Sehagom. Ti idi za tim svojim djavoljim poslom. Pare od vune ostavi kod mene. Napisi koliko ima.
- Nezgodno mi je da te toliko zamucim. Mozda treba presjediti cijelu noc. Nezgodno mi je, zaista.
- Znam da ti nije nezgodno, samo tvrdis pazar. Zato si mi sve ovo govorio, da bih te zamijenio.
- Jesam, posteno da kazem - rekao je smijuci se. - E pa, hvala ti, valjacu i ja tebi. - Sta mislis da je Sehagi?
- Sigurno je pokvario stomak. Reci cu gazdi da spremi malo kamilice, pa mu daj. A mozda nece biti ni potrebno.

Sad je umanjivao opasnost, pravdajuci se sto ce noc provesti u kockanju a ne uz bolesnog agu.

- Zasto Sehaga svake godine dolazi u Venedik? - upitao sam ovog covjeka koji zna sve tajne.
- Bio je ovdje sa sinom. Prije nego sto je otisao u rat. Sin je ludovao cijelo vece. Vidjeces, Sehaga ce sutra obici sva mjesta gdje mu se sin veselio.

O, muko moja! Vise je tuge u istini nego u svemu sto mozemo da izmislimo.

Uvece se buka karnevala priblizila nasoj gostioni, i Sehaga se digao da vidi, ali je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne. Uplasen slaboscu ovog jakog covjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne, a karneval cemo vidjeti i sutra.

Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivsi oci. Nije ih otvorio ni kad se buka zacula pod nasim otvorenim prozorima.

Pogledao sam na ulicu. Stotine muskaraca i zena, u najneobicnijim i najludjim haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan sum, u kojem se jedva razabiralo ista pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona bljestalo je na tihoj vodi kanala.

Zbunjeno sam gledao tu sarenu gomilu sto se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se takmicili ko ce uciniti vise ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja sto je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je bila cama i strogost, i sutra ce biti, ugrabi sto vise od danasnjeg slobodnog dana!

Charmed · Malo ~ mače ~

- Sta vidis?

To je Sehagin glas.

Prisao sam mu:

- Kako ti je?
- Sta si vidio na ulici?

Rekao sam, u tri rijeci.

- Ne svidja ti se, izgleda.
- Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra ceka zatvor.
- Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo.
- Mozda.
- To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budes ono sto si svaki dan. I maska na licu, da sakrijes sebe pravog, i da se ne stidis nikakve ludosti. Zato sto ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je dopusteno, nista nije ruzno, nista nije grijeh. Ne cini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obiljezen. Vec svi. I onda grijeha nema, ni prijekora. Nekoliko dana i noci biti ono sto hoces, odahnuti od svega, od zabrana, naredaba, lazi, grubosti, stida, to je lijek za dusu. Mi to ne umijemo.
- A onda?
- Onda opet po starom, do novog ociscenja.

Ne, nije to ono sto ga boli, a nisam se usudio da ga pitam.

Rekoh da sam pustio Osmana Vuka, otisao je da se kocka s Grcima. Predao sam mu novac koji mi je dao Osman, i Sehaga je stavio pod jastuk, ne pogledavsi.

Osmjehnuo se:

- To spadalo ce nam pronijeti slavu po svijetu. Ljudi ce misliti da smo svi takvi. A nekad mu zavidim na naravi. Njemu je svugdje dobro.
- A ja jedva cekam da se vratim kuci.

I odmah sam znao da sam pogrijesio. Nije trebalo to da kazem.

Nista ne odgovorivsi, Sehaga je okrenuo glavu prema zidu.

Cuteci, slusao sam huk karnevala, raspusni vrisak, stotinu zapocetih a nedovrsenih pjesama, preglasni smijeh, slusao kao i Sehaga, i gledao u njegovu bjelokosu glavu. Zalio sam ga, mozda i vise sto ne govori, sto krije bol. A nicim mu ne mogu pomoci.

Na brodu je volio da mu pricam o ljudima, pomalo tuzno, pomalo smijesno, kako i jest u zivotu. O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam poznavao, o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene, a bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima; o hadzi-Husenu Pismisu sto se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu, ali je otplatio dugove s najtezim kamatama; o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat vec kriva kruska, o Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreci, o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi, o Mahmutovom strahu i prolivu, o ljudima i stvarima koje najjasnije vidis kad im se smijes kroz suze.

Upitao sam ga:

- Hoces li da ti stogod pricam?
- Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine - rekao je iznenada. - Cijelu noc smo proveli na ulici, s maskama.

Provalilo je iz njega, nije mogao da ne kaze.

Nista nisam upitao, nista nisam rekao, neka kaze ono sto mora.

- Za osamnaest godina sto je rastao preda mnom, nikad nisam vidio da je tako veseo. Mislio sam da dodjemo svake zime. A onda je otisao u rat.

Ne znam .. . ne znam zasto je otisao. Nije htio da ostavi drugove, mozda. Ne znam.

Glas mu je suh, stegnut, tih.

Rekao je samo to, i opet se okrenuo zidu.

Prisao sam prozoru, da udahnem vazduha, da dodjem sebi.

Ulica se ispraznila, buka utisala, huk je negdje dalje, u drugom kraju.

Odjednom sam pretmuo. Jesam li cuo jecaj? I tezak uzdah sto se otkmuo u plac?

Ali kad sam dosao do njega, lezao je u istom polozaju, i tiho disao.

Kasno u noc, kad je zaspao, izasao sam na ulicu. Bila je pusta, zaprljana svime sto je ludost bacila ili izgubila, cudno tiha poslije buke sto je potresla kamene zgrade.

Stao sam na rub kanala, nad tihu vodu, sam na ulici, utopljen u tisinu kao u ovu kanalsku vodu sto ne otice, opkoljen sjenkama tudjeg mraka, bolestan od tuge kojoj nisam znao razlog.

Pobjegao sam od ove cudne noci, i od sebe nepoznatog.

Sehagu sam nasao pred posteljom, na koljenina, glavu je naslonio na krevetsku dasku, pokusavajuci da se odupre nemocnim rukama.

Podigao sam ga i stavio na postelju. Licio je na samrtnika.

- Da pozovem ljekara?
- Ne! - sapnuo je.

Dao sam mu kamilice, i uskoro se smirio. Cak je i zaspao.

Ujutro se probudio gotovo zdrav. Nagovorio sam ga da ne ustaje, i da ne pusi, jer se sa srcem nije saliti.

- Mislis da je srce?
- Izgleda.
- Pa dobro, da te poslusam. A doktore ne zovi! Pustice pijavice na mene, ostacu i bez ovo malo krvi.
- Mozda ti ne bi skodilo.
- Boze moj, kako ljudi lako pristaju da se pusti tudja krv.

Salio se. Pricao kako cemo nadoknaditi ovo lezanje i badavadzisanje, provesce me po ovoj venedickoj ljepoti, da ce mi oci ispasti.

Priznao sam iskreno:

- Volio bih da ovoj ljepoti sto prije okrenem ledja..
- Zasto? Kud zuris u onaj jad, ako boga znas! Kad god krenes, rano si krenuo.

Osman Vuk se vratio kasno, rdjavo se proveo u igri. Kad su im kola posla nizbrdo, Grci su poceli varati, on ih opomenuo a oni bezobrazno nastavili, te ti on skoci, prebije ih kao macke, stignu policajci kad cuju njihovu dreku, odvedu u zatvor Osmana i Hercegovca, i jutros ih puste, ali im odrape debelu globu. Tako je Osman ostao i bez onog sto je dobio i bez onog sto je sam imao.

Charmed · Malo ~ mače ~

- Zar uvijek moras da pravis guzvu? - smijao se Sehaga.

Ali ga je presjekao iznenadan bol, zgrcio se, sjedeci u postelji, bradom gotovo dotaknuo koljena, pa se ispravio, pocutao trenutak, blijed u licu, i rekao Osmanu:

- Igraj sa mnom!

Zacudili smo se.

- Kako, aga, s tobom? Odakle meni novac?

Sehaga je izvukao novac ispod jastuka.

- Ako dobijes, sve je tvoje. Ako izgubis, ne treba ti veca kazna.
- Nije pravo, aga.
- Znam da dobro igras. Ali ovdje nema varke.
- Boze sacuvaj!
- E, onda, sjedaj!

Osman je privukao sto do postelje, i sjeo, zbunjen.

- Ruke ti drscu - upozorio ga je Sehaga. - Smiri se.
- Kako da se smirim? Toliki novac!
- Hoces li da odgadjimo?
- Nemoj da odgadjamo.
- Bacaj!

Gledao sam tu neobicnu igru u kojoj igraju jedan vjest kockar i jedan cudan covjek. Jednome kao da je sav zivot u pitanju, drugi se segaci, ili hoce da pomogne ali nece da pokloni. Jednome dusa strepi, drugi uziva u njegovoj muci. Jedan se pece na zeravici, zaprepasten neocekivanom srecom, drugi se zabavlja, i svejedno mu je da li ce dobiti i izgubiti.

Osman je bacao kocku drhtavo, kao uzetom rukom.

- Sta si se ukocio! - grdio ga je Sehaga. - Mucno mi je da te gledam. Nista ne gubis, mozes samo da dobijes.
- Mogu da izgubim priliku.
- Stotinu je prilika u zivotu. Ne moras svaku da uhvatis. A ti ces svoju uhvatiti, kad bilo. Licis mi na kopca, sve bi nas podavio.
- Ne bih, aga, sta to govoris!
- Podavio bi! Zato si mi drag. I volio bih da dobijes. Zasto da prastas ikome?
- I ja bih volio da dobijem.

Ali je sreca okrenula ledja Osmanu kad mu je bila najpotrebnija. Smanjio se, zgrcio, oznojio, oci mu postale tuzne, izraz lica izgubljen.

Gubio je, i izgubio.

Igrali su kratko, svega u deset bacanja. Meni je izgledalo dugo, kao bolest.

- Sudbina ti ne da - rekao je Sehaga ozbiljno.
- Vidim, aga.

Osman je ustao i kroz prozor bacio kocku u kanal.

- Nikad vise! - rekao je potisteno.
- Zakuni se! Ne u dusu, ne u rijec, vec u srecu!

Zakleo se, kao da se kaznjava, i izasao iz sobe.

Bilo mi ga je zao.

- Zasto si to ucinio? - upitao sam Sehagu prijekorno.
- Gatao sam: ako on dobije, dobicu i ja. Izgubili smo obojica, cini mi se.
- Kako to? Ne razumijem.

Odmahnuo je rukom, ne zeleci da odgovori.

Vidio sam da je njegove kratkotrajne bodrosti nestalo, ruke je nemocno vukao po pokrivacu, nemajuci snage da ih podigne, lice mu se oznojilo i poblijedjelo, usne se zgrcile.

Uplasio sam se. Je li to smrt?

- Sehaga, sta ti je! Sehaga!

Spustio sam mu glavu na jastuk, jer je poceo da se naginje u stranu, kao da ce pasti s postelje.

Mirovao je nekoliko trenutaka, a onda polako podigao ocne kapke i otkrio ugasle zjenice, gotovo mrtve. Uspio je i da se osmjehne, cak je rekao da se ne plasim. Jaci je i hrabriji nego sto sam mislio. Nije dopustio da odem po doktora.

- Ovo je nasa stvar, i ne treba mijesati strance - rekao je sapatom.

Nisam razumio o cemu govori.

A kad mu se u zjenice vratio zivot, gledao me dugo i ostro. Kao da je nesto trazio iza moga cela. Zasto ne upita? Sve bih mu rekao. Vjerovatno bih rekao.

- Ne boj se - rekao je tiho, ali tvrdo, kao da prijeti. - Necu umrijeti. Nisam ucinio sve sto treba. Moram da platim za zlo koje su mi ucinili. Neposteno je ostati duzan.
- Zasto mislis na osvetu? Zar je sreca u osveti?
- Nije sreca ni u zivljenju, pa evo, zivim.
- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta. I odakle ti bas sad ta misao?

Viknuo je, ljutito:

- A o cemu bi trebalo da mislim?

Ali je naglo zastao, zaprepastenom kretnjom uhvatio rub pokrivaca, i poceo da vuce prema isturenoj bradi, oglasivsi se krikom bola. Kao da mu je tezak grc stegao utrobu. Zacudo smirio se ubrzo i otklonio peskir kojim sam mu brisao oznojeno celo.

- Ne treba - rekao je tiho. - Gdje je Osman?
- Ne znam, nekud je otisao. Mogu li ti ja pomoci?
- Gdje je Osman?
- Ne znam gdje je Osman. Sta hoces? Reci meni.
- Nisi ti za to.
- Za sto?
- Mozda sam ovo ocekivao, ali drugom prilikom, na drugom mjestu. Ne ovdje, ne ovako.
- O cemu to govoris, Sehaga?

Bio sam bolesno uzbudjen zbog njegovog izgleda, zbog nerazumljivog razgovora, zbog muzike i veselih glasova s ulice, zbog tuzne sobe, zbog tajne koja me plasi.

Bolovi su nalazili sve cesce, kriveci mu lice u bolan grc, a tijelo kao da je postojalo sve slabije.

Mucio se, izgledalo je da ce povratiti, duboko je udisao vazduh sirom otvorenih usta, borio se da odrzi dah, ali nije skidao pogled s mene. Uskoro ce mu bolest potpuno prituliti sjaj sivih ociju kojih su se ljudi bojali.

- Znas li sta je sa mnom? - upitao je sapatom, kad je grc popustio. - Otrovan sam, izgleda.
- Kako otrovan, ako boga znas? Sta to govoris!
- Utroba mi gori. I grlo. I mozak.
- Ko? - kriknuo sam. - Ko te mogao otrovati?
- Ko nije! Mozda ti. Ili Osman. Ali, ne. Ti si slab da to ucinis. Osman nije bio s nama, a pocelo je da me sazize na putu. Mozda su momci.
- Zasto mi nisi rekao? Sve si krio u zivotu. Zasto i ovo?
- Mozda je neko nepoznat, placen, na putu, na konacima, u krcmama. Ali pravi krivac je u Sarajevu.
- Prokleti bili!
- Neka Osman dodje! I ostavi me nasamu s njim.
- Znam zasto ga zoves. Nemoj, molim te! Ne misli na osvetu! Ozdravices!
- Zovni mi Osmana!

Nisam mogao da se maknem, nisam mogao da se saberem, nisam znao sta da ucinim. Covjek mozda umire preda mnom, otrovan, a ja ne mislim toliko na njegovu nesrecu, koliko na surovost, njegovu i njihovu.

- Pretekli su me, nadmudrili, to je sve - saptao je modrim usnama. - Prevario sam se negdje, u nekome. Ili se nije moglo izbjeci.

Da li je bolje da ga ne poslusam, pa da umre, zaleci na mene, ili da ga poslusam, pa da se mrznja produzi?

- Da odem po doktora?
- Zovni mi Osmana!

Izasao sam u hodnik.

Charmed · Malo ~ mače ~

Osman je razgovarao s gazdom, Talijanom, na nekakvom neobicnom jeziku koji nije nigdje postojao, ali to kao da nije smetalo ni jednome ni drugome. Gazda se zabrinuto raspitivao za bolesnika, strahovao je da mu putnik ne umre u gostioni, to bi odbilo druge goste, a Osman se mucio izmedju zelje da ga bas time uplasi, i straha od kobi rijeci koju bi izrekao, pa je slijegao ramenima i zadovoljavao se opstim filozofskim razmatranjima (»sve je u bozijoj ruci«), i, pokazivao prema nebu, a gazda je zbunjeno gledao u oguljeni strop, za Osmanovim pogledom.

Rekao sam Osmanu da je Sehaga vrlo bolestan, i da ga zove.

- Sta mu je? - upitao je zabrinuto.
- Idem po doktora.
- Zar je dotle doslo? A mozda si se ti samo uplasio. Nego, vidje li ti: moga baksuzluka! Djavo mi ne dade da stanem na svoje noge, da se upisem medju ljude.
- Idi Sehagi!
- Odmah cu. A pravo da ti kazem, cudna mi je te njegova bolest.

Kao da je njusio zlocin.

Gazda me snabdio sa dvije-tri rijeci, i objasnio mi gdje stanuje doktor, treca ulica lijevo, pa druga desno, pa dole, pa gore, pa desno, jedva sam pronasao, reuma sto ga je stegla bas danas pomogla mi je da ga stignem.

Sjetio sam se Mahmutovog bolesnog travara, koji lijeci druge a sebe ne moze da izlijeci, ali nisam mogao da biram. Nekako sam ga nagovorio da podje bolesniku: dukati, koje nisam stedio, pokrenuli su mu skripave kosti. Dukatima sam ga i ubijedio, jer niti je on znao moj jezik ni ja njegov (sve naucene rijeci su mi pospadale iz glave, zapamtio sam samo molim i bolesnik) i zahvaljivao sam bogu sto ima stvari koje su svima ljudima zajednicke. Ne znam kakav je i koliko se razumije u bolesti, niti mi vrijedi da znam, jer je, eto, sudbina upravo njega odredila nesrecnom Sehagi. O reumi, ocevidno, ne zna mnogo, ali Sehaga i ne boluje od reume, a u ovoj njegovoj bolesti vise bi mu mogla pomoci sreca nego doktor. Po srecu nisam mogao otici, po ovog sepavog debeljka jesam. Ako Sehaga bude imao srece, mozda ce mu on biti sreca.

Kad smo dosli u gostionu, vidjeli smo kako u Sehaginom predsoblju stoje gostionicar i njegova zena, ocajni zbog nesrece koja je njih zadesila bolescu ovog stranca, a ipak toliko iznenadjeni onim sto se desavalo u sobi, da su stajali kao ukopani, i samo su kratko objasnili doktoru da momak vraca bolesniku.

Ne osvrcuci se na njih, a mozda i ne znajuci da su tu, Osman Vuk je klecao pred Sehaginom posteljom, i drzeci Sehaginu mlitavu ruku, polako izgovarao svoju poznatu litaniju imena bosanskih sela, ali ne veselo i posprdno, kako je to obicno cinio, rugajuci se nasoj bijedi, vec muklo i odsutno, kao da je obavljao mucan posao.

U gostionickoj sobi, nad Velikim kanalom sto je proticao kroz grad Sehaginih snova, usred zaglusne karnevalske buke, cule su se sumorne rijeci o nasoj sirotinji:

- Zloselo, Crni vir, Blatiste, Glogovac, Paljevina, Gladus, Vukovije, Trnjak, Kukavica, Zmijanje...

Sehaga se odjednom zgrcio, skupivsi se u cvor od nevidjenih muka, modar u licu, i povratio guku ruzne tecnosti na peskir koji je podmetnuo Osman. Na usta mu je udarila pjena.

Doktor je prisao bolesniku i pazljivo gledao, ne dodirujuci ga.

- Znate li sta mu je? - upitao je kratko, sa strahom, cini mi se. Ako ne znamo, i on ce se praviti da ne zna. Nije mu potrebna petljanija sa sudom.

Slegnuo sam ramenima. Neka ostane da ne znamo.

- Srce - rekao je Osman - udarajuci prstima po lijevoj strani grudi.

Doktor je klimnuo glavom. Tako ce i zapisati: umro od srca.

Svejedno je i nama i njemu. Svejedno je i Sehagi.

Ovo nije njihova stvar, rekao je Sehaga. Nemamo se cime hvaliti, a pomoci vec niko ne moze.

Sehaga se malo smirio, jedva mu se pomicala samo ruka, trazeci Osmanovu.

Osman se okrenuo:

- Zelio je da pjevam nase pjesme, pjevao sam. Zelio je da govorim nase rijeci, govorio sam. Ne znam vise.

Ruka je jos dozivala, tiha, klonula.

Osman ga je uhvatio za prste. Pokusali su da se stegnu. Nesto je htio.

Osman me pogledao.

Klimnuo sam glavom: govori, sta bilo!

Tiho, naginjuci se prema Sehaginom licu sto je sve beznadnije blijedjelo, i samo oko stisnutih usana stajao je modar kolut, Osman Vuk je glasom promuklim od uzbudjenja poceo da izgovara brojeve!

- Jedan, dva, tri, cetiri, pet...

Nesto kao olaksanje preslo je preko blijedih obraza, sjenka tuznog zadovoljstva pokrila je samrtnicko lice, a ispod spustenog ocnog kapka kliznula je suza. Jos je bio ziv, jos je drzao Osmanovu ruku, jos je zelio to govorenje, tu skrivenu ljubav.

Odjednom sam shvatio sve, i jeza me prosla cijelim tijelom, dusa mi se potresla. Osman Vuk, lupez, kockar, ubica, obavljao je najplemenitiji posao u zivotu. U Sehagi se javila potreba za zavicajnom toplinom, ovdje u tudjini, pred konacnom tudjinom sto ga je cekala, neumitna, za tren, za dva. Ili potreba za ljudskim govorom, za covjekovim glasom, sto mu tiho plazi do uha koje sve manje cuje, da ne bi bio sam pred velikom samocom, da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustosi.

Njegova mrznja prema zavicaju i prema ljudima, bila je samo povrijedjenost. A kad je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti, isplutala je sama od sebe njegova skrivena sustina, ljubav prema korijenu i ceznja za blizinom ljudi.

Kakve misli, posljednje, prolaze njegovim mozgom sto se gasi? Koje slike, koja tuga, koja radost, mozda? Da li zamislja rodni kraj, iz kojeg je bjezao, bjezeci od sebe? Da li vidi ljude koje je volio? Da li zali sto nije drukcije zivio? Da li se posljednje mrvice njegova sjecanja lijepe za zavicajno nebo djetinjstva, koje nikad ne zaboravljamo?

U pocetku ljubav,
u zivotu mrznja,
na kraju sjecanje.

Ljubav je ipak jaca od svega.

A onda me ledeni znoj oblio zbog misli sto mi je kao munja sijevnula u glavi. A ako sam se prevario? Ako je taj posljednji stisak polumrtve ruke bio samo poziv na osvetu?

Ne, necu tako da mislim, nemam prava da sve obezvrijedim sumnjom, sam je trazio da nasa rijec, kakva bilo, bude posljednje sto cuje. Zaboravio je osvetu u predsmrtnom casu, i sjetio se onog sto je volio a krio.

Ili se sjetio tek posto je zelju za osvetom saopstio Osmanu, umiren, siguran da ce dug biti surovo vracen.

Nisam saznao, obojica su cutali, jedan mrtav, drugi ziv ali nepovjerljiv, a zelio sam da znam, rijetko sam kad nesto toliko zelio, kao da bi mi to saznanje otkrilo mnoge tajne o ljudima.

Vidio sam smrt mocnog covjeka, ubila ga je tuga, vidio sam mozda, ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mrznju, a mislio sam, kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav?

Kao da je o tome visio sav moj zivot.

Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito, i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse: tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot.