Istinite price i dogadjaji

Yasmin · Prijatelj foruma

Sablasti nemirnih mora

Pojavljivali su se iznenada, iz maglovitog ili olujnog obzorja, gotovo, po pravilu, s nedirnutim teretom, ali bez posade. Ponekad su na njima zaticani mumificirani kosturi i poneki preziveli brodski ljubimac. Fantomski brodovi postali su s vremenom misterija koja vec vekovima rasplamsava mastu istrazivaca i pomoraca...

***********

"Vec 24 dana ”Sornado? je sekao lelujavu morsku pucinu. Na desetak milja od Rta Arenas, na jugu Juzne Amerike, nebo se najednom smracilo, a more pomodrilo i uspenusalo.
Iskusni je zapovednik Dan McKane znao sto ce uslediti za nekoliko trenutaka. Zato je posadi izdao naredbu da bude u punoj pripravnosti. Uskoro je more, uistinu, poludelo. Munje su zlokobno presecale mracno nebo, prstali su gromovi, a jedrenjak se propinjao i plesao po volji olujnog mora.
Nitko ne zna koliko je more dugo besnelo. Svi se secaju necega drugog. Kada je mracno nebo presekla vatrena nit munje, blesnulo je zaslepljujuce svetlo otkrivajuci juzni obzor gde se, na trenutak, poput utvare, pojavio drugi jedrenjak, iscepanih jedara. Pomahnitalo je skakao s jednog vala na drugi. Tog momenta, s krme se prolomio vrisak.

Susret s utvarom

Kapetan je McKane zaprepasceno zurio u kormilara cije je neizbrijano lice bilo izobliceno od uzasa:
- Jedrenjak! Ukleti jedrenjak!...- vikao je uplaseno kormilar. - Mestre, tamo je ukleti jedrenjak! Gotovi smo!...
Gledajuci u prestravljenog coveka i zapovednika je ispunila neka tiha jeza.
-Gotovi smo!... Gotovi!... - mrmljao je kormilar unezvereno gledajuci prema olujnoj morskoj zavesi. Zatim je ispustio kormilo i nesvestan svojih postupaka, kao da je hipnotiziran, potrcao prema brodskoj ogradi. Ali kapetan je bio brzi. Zamahnuo je svom snagom i njegova golema pesnica, pogodila je poput malja izbezumljenog coveka. Kormilar je zastao, kao da je naletio na nevidljivi zid, a zatim je bez reci pao. Izgubio je svest.

McKane je zgrabio kormilo i zapoceo neizvesnu bitku s razbjesnjelim morem. U svom dugom mornarskom zivotu ne jednom je slusao price o ukletim brodovima, koji lutaju olujnim morima, donoseci onima tko ih vidi neizvesnost i nesrecu. Najcesce su se, prema mornarskim kazivanjima, pojavljivali u nemirnim i olujnim morima, nagovestavajuci tako zlu kob.

Dramaticna noc

Oni mornari koji bi ih videli, kazu izvesca, vrlo su cesto zapadali u neko neobjasnjivo dusevno stanje, takozvano "pomorsko ludilo", i bacali se zivi u uskovitlano more. Zbog toga su brodolomi i bili cesti, a prezivelih veoma malo. Ostajale su samo uspomene i legende, koje su kruzile svim mornarskim sastajalistima sveta, unoseci strah i nemir u duse cak i najiskusnijih pomoraca.
Boreci se da jedrenjak odrzi na razbesnjelim morskim valovima, McKane se pitao nije li jos netko od mornara zametio ukleti jedrenjak. Snazno je stisnuo kormilo, vesto manevrirajuci cas levo, cas desno. Za to je vreme nesretni kormilar lezao u nesvesti kraj vrata kabine o koja su zlokobno udarali morski valovi.

Bitka sa pomahnitalim morem trajala je celo poslepodne i dobar deo mracne noci. Tek negde u sam osvit zore, nestalo je olujnih oblaka, a vetar je oslabio i more je, napokon, pocelo da se smiruje. Dan McKane je mogao da odahne i napokon da se posveti navigacionoj karti. Utvrdio je, srecom, da ih oluja nije mnogo odnela s njihove rute.
Nalazili su se izmedu Rta Arenas i Magellanovog prolaza, kada se na vratima pojavio kormilar, koji je u medjuvremenu bio zbrinut i smesten u svoju kabinu. Na njegovom licu bio je izraz ocite nelagode i upravo je spremao da se izvine zapovedniku, kad mu se u dubokim plavim ocima ponovo pojavio uzas:
- Kapetane, gledajte!...- povikao je uspaniceno, gledajuci prema pramcu. - Ukleti jedrenjak!... Boze, sanjam li ja to ponovo?!...
Siroti covek nije mogao da izdrzi novo uzbudenje. Noge su mu otkazale i on se skljokao na pod. Ponovo je izgubio svest. "

OCIMA SREDNJOVEKOVNOG UMETNIKA:

Uzbudljive price o ukletim jedrenjacima oduvek su budile mastu umetnika. Napisane su brojne price, naslikane mnoge slike, a Hollywood je snimio nekoliko zanimljivih filmskih prica.

NIKO NE ZNA PRAVU ISTINU:

Fenomen ?lutajucih Holandeza? pojavljuje se odkako postoji pomorstvo. Ipak, najuzbudljivije price o sablasnim brodovima vezane su za period otkrivanja Novog sveta.

**************
odlomak iz knjige "Sablasni jedrenjaci"

Yasmin · Prijatelj foruma

Bilo je praskozorje 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamtece telo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letelo je prema severu... A onda je odeknula strasna eksplozija, cije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...

Samo je jedna cinjenica do kraja neupitna: 30. juna 1908. godine u sredisnjem Sibiru dogodilo nesto nevidjeno - silovita eksplozija jacine termonuklearnog oruzja razorila je i opustosila sumski masiv na preko 2150 cetvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svetu. Sledecih godina i desetljeca, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustosno podrucje kako bi istrazile sto je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povecala.
Zbog toga nije ni cudo sto taj dogadaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobudjuje interesovanje svetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao 'najvecom znanstvenom misterijom 20. veka', Isaac Asimov 'fantasticnom eksplozijom koja prevazilazi mastu i najboljih SF pisaca', a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio ~ 'scenarijem sudnjeg dana'!

Sto se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!

Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istrazivanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istrazivanju sudjelovalo preko 15oo znanstvenika razlicitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrica saopstio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivsi da se u Sibiru srusio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje poseduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istrazivanjem i odgonetanjem misterioznih dogadjaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeca, dogadjaj u Sibiru pokusali su da objasne najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vrsena su detaljna proucavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilezena su dramaticna svedocanstva onih koji su przivjeli 'susret trece vrste' s neverojatnom eksplozijom; izvodjene su komplikovane kompjutorske animacije i racunice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posledice svega toga, rodile su se, ni manje ni vise, nego cak 72 razlicite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet - sest teorija koje su verojatno moguce objasnjenje za ono sto je 1908. uzbudilo i potroslo svet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posredi bila eksplozija medjuplanetarne letelice nije nova. Novo je jedino to, sto je sve do svoje ekspedicije na mesto zagonetnog dogadjaja, Vasiljev bio jedan od najogorcenijih protivnika teorije da je iznad Tunguzije eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmicke civilizacije!

Sto je to utecalo da ugledni znanstvenik promeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se jos jucer doimala vise nego fanatsticnom?!

- Raspolazem s dokazima - izjavio je Nikolaj Vasiljev - da je zagonetno telo, pre nego sto je eksplodiralo, napravilo neverojatan luping. To je bio poslednji pokusaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letelicom. Na zalost, nisu uspeli...
Vasiljev rapolaze i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u proslost.

Kao smak sveta...

Bilo je praskozorje, 30. jun 1908. godine kada se zagonetno telo pojavilo visoko iznad Indijskog okeana. U dugoj kosoj putanji letelo je prema severu preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Sto je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je sirilo i sve ubitacniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprzenih pjescanih dina, zaustavljale su se i u cudu gledale misteriozno letece telo sto je, poput golemog leteceg Sunca, plamtelo na jutarnjem nebu, blesteci silnom vrelinom od blizu 3ooo stupnjeva Celzijusovih. Istodobno, iznenadeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima sredisnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panicno se hvatajuci za usi, jer im je zaglusujuca buka, cinilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Tacno u 7,17 sati usnula sredisnja sibirska visoravan, koja se pruza nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke mocnog Jeniseja, inace retko naseljen i nepristupacan kraj nepreglednih tresetista i borovih suma, po kojima su tumarala golema stada sobova, pocela je silovito da podrhtava. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi sveta, a eksplozija se cula u radijusu od 1ooo kilometara. Podzemni potres se osetio bez ikakvih uredjaja cak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 7oo - 8oo kilometara. Zatim je nastupio nevidjeni haos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena jara, dim i prasina u kojima se gube jutarnja svetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrcini!
Je li to bio smak sveta?! Kraj planete Zemlje?!...

OCIMA ILUSTRATORA:
Mnogi istrazivaci veruju da je sibirsku katastrofu izazvao meteorit, ali ova, ako i druge teorije, nikada nije potvrdjena.

OPUSTOSENI SIBIR:
Kada su prvi istrazivaci stigli na mesto zagonetne ekspolozije zatekli su povaljana stabla i opustosene sume stotinama milja unaokolo.

Nad Sibirom se siri gigantska vatrena pecurka. Vazduh je suh i ispunjen zaglusujucom eksplozijom, koja odekuje deset hiljada kilometara unaokolo. Golemi val vrucine, sto se silnom brzinom siri preko mocvara i blagih brezuljaka severne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim su se dizali i zamracivali nebo jos mesecima iza tog kataklizmickog dogadjaja.
Nepregledne hiljadugodisnje sume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o sibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe severnih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i zivotinje - sto su imali (ne)srecu da prezive - unezvereno su lutali opustoenim krajolikom tragajuci za odgovorom - sto se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet hiljada kilometara unaokolo.
Cini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni cudnim dimom i pepelom, dizu dvadesetak kilometara iznad Sibira, celo podrucje je zasuto zloslutnom 'crnom kisom'. Za sirote i neuke sibirske nomade to je jos jedan predznak da je odista stigao - sudnji dan!

Zemlja se zatresla

Svedocanstva onih koji su preziveli tungusku katastrofu su vise nego uzbudljiva:
'Bilo je vreme dorucka i zadesio sam se na tremu kuce blizu trgovacke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sekiru da presecem obruce na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad sume, citav severni deo svoda kao da je bio zahvacen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strasna jara. Kao da mi je kosulja buknula pravim ognjem...
Masio sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbacen i tresnuo sam na zemlju nekih sest metara daleko od mesta gde sam radio, izgubivsi na trenutak svest. Moja je zena istrcala i uvukla me u brvnaru. Posle silnog treska zacula se zaglusujuca buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se pocela tresti, a ja sam - lezeci na tlu - prekrio glavu rukama, plaseci se da me ne pogodi neki kamen ili nesto drugo, jos opasnije, sto je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa severa je oko nase kolibe poceo da huci vreli vetar, kao iz topovske cevi, ostavljajuci sagoreli trag na tlu...'

Stravicne je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak dozivio u polju:
'Tek sto sam seo da doruckujem pored pluga, kada se najednom razlegose silni prasci - slicni detonacijama topova. Konj mi pade na kolena, a sa severa povrh ume suknu plamen... U tom trenutku spazih kako je vetrusina poobarala drvece i najprije mi pade naum da je u pitanju orkan. Shchepah cvrsto rukama drske pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vetar je bio tako snazan da je podizao gromade tla s povrine, a onda orkan poce da dize vodeni zid uz Angaru. Jasno sam mogao da ga vidim, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, tutnjava je toliko prestrasila konje da su upanicene zivotinje pocele sumanuto da galopiraju vukuci za sobom opremu za oranje...'
I seljanka Lj. Konova je tog jutra bila izvan svog doma:
'Prala sam vunu na obali reke Kan, kada se iznenada zacula buka slicna snaznom lepetu krila prestrasenih ptica..., a uz reku otpoce da se valja golemi unistavajuci val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razleze se jos jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokosen pao u vodu!...'

U isto vreme iznad Sibira se sirio gigantski stub vatre, a vazduh je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odekivale hiljadama kilometara unaokolo. Vrela vazdusna struja munjevito se sirila preko blagih brezuljaka ostavljajuci ugljenisanu pustos. Drvece je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i zivotinje rasuti kao cestice prasine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustosio selo, rujuci zemlju poput dzinovske krtice....

odlomak iz knjige "Tungunska enigma"

Yasmin · Prijatelj foruma

Princezina ruka

Grof Louis Humond bio je nadaleko poznat kao okultist i psihoterapeut. I kao takav, cesto je od zahvalnih pacijenata bivao darivan nesvakidasnjim poklonima. Ali, najneobicniji od svih poklona donio je grofu i najvece nevolje. Za vrijeme posjete Luksoru 1890, izlijecio je od malarije tamosnjeg uglednog seika. Zauzvrat, seik je inzistirao da grof primi na dar mumificiranu desnu ruku davno umrle egipatske princeze. Humondovoj zeni se od samog pocetka taj bizarni poklon nije svidio. A kada je cula cijelu legendu, njena odbojnost se pretvorila u mjesavinu uzasa i odvratnosti. Prica glasi da je u sedamnaestoj, posljednjoj godini svoje vladavine, egipatski kralj Ahnaton - jereticki Tutankamonov tast - dosao u sukob sa svojom kceri oko nekih vjerskih pitanja. Osveta kraljeva bila je strasna. Godine 1357.pne. po nalogu kralja i oca, njegovi svecenici su djevojku najprije silovali, a potom ubili. Odsjekavsi njenu desnu ruku, potajno su je zakopali u Dolini kraljeva odvojeno od tijela. Postupak dobiva smisao kada se uzmu u obzir tadasnja vjerovanja da osoba sahranjena necijelovitog tijela nije mogla dobiti pristup u rajske predjele.

Niti jedan kustos muzeja nije zelio primiti jezivi eksponat. Nemajuci kuda, Humond je poklon smjestio u ispraznjeni sef svoje londonske kuce. Kada su oktobra 1922.g. Humond i njegova zena otvorili sef - sledili su se od uzasa. Poklon se nije mogao prepoznati. Mumificirana i usahla, 3200 godina stara, ruka je djelovala potpuno svijeze! Grofica je zahtijevala da se ruka neizostavno unisti i Humond, koji do tada nikada nije osjetio strah od nepoznatog, prihvati prijedlog. Postavio je samo jedan uvjet: princezina saka mora biti sahranjena na najprigodniji nacin. Sve je bilo pripremljeno za sahranu u noci 31.listopada 1922.g na Dan mrtvih.

U pismu upucenom svom dugogodisnjem prijatelju, arheologu lordu Karnarvonu, Humond je do detalja opisao ceremoniju sahrane. Saku je pazljivo polozio u loziste kamina citajući naglas poglavlja iz egipatske "Knjige mrtvih". Iznenada, zavrsne rijeci je popratio jak udar groma i kuca je utonula u tamu. Ulazna vrata popustise pod naletom snaznog i iznenadnog vjetra.

Od siline udara, Humond i njegova zena nadjose se na podu sa osjecajem neke neprirodne hladnoce koja je zavladala u kuci. Kada su podigli pogled, pred njima je stajala uspravna figura neke zene. Prema Humondovom kazivanju, "ona je bila obucena u kraljevsku odoru starog Egipta, sa vijugavom zmijom oko glave, sa znamenjem faraona". Umjesto desne sake, visio je okrvavljeni patrljak. Prikaza se na trenutak nadvi nad plamenom u kaminu da bi narednog momenta iscezla netragom. Sa njom nestade i saka, da vise nikad ne bude vidjena.

Cetiri dana kasnije Humond je iz novina saznao da je ekspedicija lorda Karnarvona na pragu senzacionalnog otkrica grobnice Tutankamona i da ce grobnica biti otvorena uprkos upozorenju uklesanom na vanjskim zidovima. Iz bolnicke sobe, gdje se sa suprugom jos uvijek oporavljao od pretrpljenog soka, Humond uputi starom prijatelju pismo moleci ga da jos jednom preispita svoju odluku o otvaranju grobnice.

Napisao je: "Sada pouzdano znam da su stari Egipcani posjedovali znanje i moc koje nas razum ne moze shvatiti. Za ime Boga, preklinjem te, budi oprezan".

Medjutim, iskusenje svjetske slave bilo je suvise veliko da bi lord Karnarvon uzeo za ozbiljno pismo svog prijatelja. Nedugo, zatim, umro je od ujeda malaricnog komarca. Jedan za drugim umirali su i ostali clanovi ekspedicije potvrdjujući legendu poznatu kao "Prokletstvo faraona".

Yasmin · Prijatelj foruma

Tragovi na grobu mucitelja

Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optuzbom da su se bavili crnom magijom objeseno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiza da i njegovo selo uzme ucesca u sveopcem lovu na vjestice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeca, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kronicari se ne mogu sloziti oko toga kako se je uopce zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabiljesci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je poceo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izricuci besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oci su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je zena ispricala kako je cula staricu kako nesto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kucu potekla krv iz usiju, bila je sigurna da su cini bacene na nju. Jedan covjek se, pak, zakleo da je na vratima staricine kuce vidio spodobu deset stopa visoku - ocigledno da je to bio sam djavao ili barem netko od sljedbenika necastivoga.

Porota nije dugo vijecala. Citirajuci tekst "Zlo ne zasluzuje da zivi", sudac je optuzio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvrsiti slijedeceg dana ujutro. Tada je, prije nego sto su cuvari mogli bilo sto poduzeti, upiruci svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

"U cijelom svom zivotu nikada nisam proklela nijedno zivo ljudsko bice! Ali, vas, gospodine, i vase ulizice, sto me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duse... A sada poslusaj i zapamti ovo - kada umres, a to ce biti uskoro, obecavam ti da cu ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovnice Bucks, ostace za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu ucinjenu na ovaj dan".

Tri mjeseca poslije sudjenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga nista ne bi moglo oskrnaviti. U pocetku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbudjeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obecavsi da ce sacuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploca je zakopana, a nova postavljena na predvidjenom mjestu. Nije proslo ni desetak dana kada nasljednici saznadose od preplasenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploci su se vidjele jasne konture stopala.

Gundjajuci protiv necuvenog vandalizma - objasnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, vec dadose da se napravi spomenik od jos plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrecenog prokletstva.

Obeshrabreni nasljednici nisu cinili dalje pokusaje. Poslije tri stoljeca, biljeg je poput zive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Bucksa.

Yasmin · Prijatelj foruma

Svecenica smrti

Jedan Amerikanac neuredne vanjstine nije mogao izazvati nista drugo osim podozrenja kada je dosao na ugovoreni sastanak u Kairu 1910.godine sa egiptologom Daglasom Mooray-em. Sve, od odjece do izgleda stvaralo je odbojnost i nepovjerenje kod prefinjenog Britanca, ali nedolicni sugovornik je ponudio Moorayu otkrice od neprocijenjivog znacaja - mozda najvece u njegovoj karijeri.

Mooray nije odolio primamljivoj ponudi. Ispunio je cek na donosioca kod Engleske banke, predao ga Amerikancu i odmah poduzeo korake da dragocjeni teret prvim brodom bude poslat njegovoj kuci u London. Cek nije nikada unovcen. Iste veceri Amerikanac je pronadjen mrtav. Tek tada Mooray od jednog kolege doznaje za pozadinu "dobrog posla".

Bila je to skrinja u obliku mumije koja je pripadala vrhovnoj svecenici hrama posvecenog bogu Amon Ra. Pretpostavlja se da je zivjela u periodu oko 1600.g pne. u Tebi. Na vanjskoj strani poklopca bio je ugraviran njen lik, minuciozan rad izveden u zlatu i emajlu. Povrh svega, cijeli kovceg je bio izuzetno dobro sacuvan. Svecenica iz hrama Amon Ra je zauzimala visoko mjesto u hijerarhiji kulta mrtvih, koji je nekad zitorodnu dolinu Nila pretvorio u predio smrti. Na zidovima njene grobnice stoji urezano prokletstvo da ce se zivot onog tko se drzne poremetiti vjecni mir grobnice izvrgnuti u nepregledni niz nesreca i uzasa.

Prva tri dana Mooray je samo odmahivao rukom na to praznovjerje, sve dok mu za vrijeme lova puska nije neobjasnjivo eksplodirala u ruci. Poslije visetjedne agonije ruka mu je amputirana do iznad lakta.

Na povratku u Englesku umiru dva Moorayeva prijatelja. Dijagnoza je glasila: "Uzrok smrti nepoznat". Dvoje egipatskih sluga, koji su dosli u dodir sa teretom prilikom transporta, zadesila je smrt na nepunu godinu. Kad je Mooray stigao u London, kovceg je vec bio tamo. Bacivsi pogled na izrezbaren lik svecenice na poklopcu, "cinilo mu se da je ozivio, sa pogledom koji ledi krv u zilama".

Sa vec donijetom odlukom da se oslobodi neprijatne kutije, Mooray objerucke prihvati molbu jedne prijateljice da preuzme dalje cuvanje kovcega. Nije proslo ni nekoliko tjedana, a umrla joj je majka, ljubavnik je napustio, a ona sama je pocela naglo slabiti od nepoznatog uzrocnika bolesti. Pisuci posljednju izjavu volje, njen advokat je inzistirao da u testament udje odredba da prokleta skrinja bude vracena Daglasu Moorayu. Mooray, koji je sada bio sjena nekadašnjeg covjeka, nije zadrzao kutiju vec ju je poslao Britanskom muzeju na poklon.

Medjutim, cak i u toj strogoj znanstvenoj instituciji kutija je nastavila svoj pohod zla. Fotograf koji je snimao kovceg odjednom se je srusio mrtav. I egiptolog zaduzen za eksponat takodjer je nadjen mrtav. Uznemirena senzacionalistickim clancima po novinama, uprava muzeja je odrzala zatvoreni sastanak. Donijeta je jednoglasna odluka da eksponat posalju muzeju u New Yorku, koji je poklon prihvatio, ali pod uvjetom da kovceg sa mumijom bude predat bez publiciteta i na najsigurniji moguci nacin isporucen.

Kovceg je ukrcan na najsuvremeniji putnicki brod, koji je tog mjeseca prvi put trebao zaploviti na liniji iz Suothamptona za New York. Ali, sarkofag u obliku mumije nikada nije stigao do New Yorka. Zajedno sa ostalim teretom nalazio se je na "nepotopivom" "Titanicu", koji je 15.travnja 1912.godine zaplovio prema katastrofi sa 1513 putnika. Radi postovanja prema mumiji, mumija je smjestena na komandni most! Ovo je prava istina o propasti broda "Titanic"!

Yasmin · Prijatelj foruma

Ljudi iz camca

Zbog nerijesenih problema u Vijetnamu, tisuce ljudi je krenulo preko nemirnih mora u potrazi za boljim. Koristili su camce i improvizirane splavove a gutalo ih je nevrijeme, nevjesto upravljanje i pirati. Njima nista nije islo na ruku; od zla su plovili prema gorem. "Ljude iz camca" su presretali pirati koji su oduzimali sve sto su imali. Samo izuzetno rijetko bi za sobom ostavljali svjedoke. Tisuce zena silovano je i muceno prije nego sto su bacene u more. Ukoliko su imale "srece", bile su, a na zalost i djeca, prodavane u svjetske kupleraje. Najgore od svega je cinjenica da su cesto na moru "ljude iz camaca" sretali mnogi brodovi. Kapetani raznih nacija nisu se ni osvrtali na plac tih ljudi; svijesno su ih ostavljali morskim razbojnicima.

Godine 1986. grupa humanista iz Francuske i Zapadne Njemacke odlucila je nesto pokusati uciniti. Zakupili su brod "Cap Anamoor 2" koji je samo u veljaci i ozujku te godine iz Kineskog mora spasio nekoliko stotina izbjeglica prije nego sto su do njih dosli morski razbojnici.

Jednog jutra, krajem ozujka 1986.godine, osmatrac sa broda "Cap Anamoor 2" primjetio je veliki ali nespretno napravljen splav. Alarmirao je kormilara i brod je promijenio pravac. Prisli su malom brzinom splavu, spremni prihvatiti jadnike. Na palubi su se vec sakupili spasioci, dva lijecnika i gotovo kompletna posada na celu sa kapetanom Linegeom. Clan posade Vijetnamac Li Traon, dovikivao je maloj grupi da se, jedan po jedan, ukrcavaju u spustenu kosaru. Ulrih Dregher, novinar, snimao je cijeli dogadjaj kamerom. Doktor Herger je uzbudjeno komentirao izgled ljudi na splavu. Na splavi su bili jedan starac sa dugom bijelom bradom, nalik na kineskog mandarina, dva mladja covjeka, jedna mladja zena i troje djece. Svi su bili ocajno mrsavi i gotovo bez kapi krvi u obrazima. Starac je izgleda presutno odobrio raspored i jedan od mladjih ljudi je podigao zenu i stavio je u mornarsku kosaru. Ona je pruzila ruke kao da zeli uzeti jedno od djece ili da se pozdravi, ali su mornari snazno podigli kosaru u vis. Jedan od njih je i kriknuo kada je shvatio da na splavi vise nema nikoga.

Doktor Herger je uzbudjeno trljao oci a kormilar sa uzasom shvatio da je toliko pio da mu se svasta prividja. Li Traon je kasnije izjavio da ga je zena molila, na koji metar od pramca broda, da je spasi. A, zatim, nestala je minut kasnije od ostalih na splavi, sa izrazom na licu kao da ju je netko prevario. Kapetan nije zelio tu pojavu "dematerijalizacije" zapisati u dnevnik ali je kasnije priznao da se je to stvarno dogodilo. Uostalo, kamera Ulriha Dregera je sve lijepo zabiljezila, ukljucujuci tu i trenutak kada su "ljudi sa camca" nestali!

Yasmin · Prijatelj foruma

Misteriozne lopte padaju s neba

Stanovnici Južne Afrike još i dan danas ne znaju odakle potječu dvije kugle koje su krajem ožujka 2000. pale na dvije farme nedaleko Cape Towna.

Prva kugla je pala na farmu pored grada Worcestera (oko 100 kilometara od Cape Towna) a druga, također na farmu, pored grada Durbanvile na samom rubu Cape Towna. Obje su bile metalne. Prva je težila oko 30 a druga oko 50 kilograma. Čini se da su načinjene od čelika a na jednom dijelu se nalazio spoj zakovicama.

Odjel civilnog zrakoplovstva zatražio je od policije da prikupi objekte i ispita svjedoke kako bi se saznao uzrok te pojave. Svjedoci su izjavili da su kugle bile usijane kada su pale i trebalo je više od pola sata dok se nisu dovoljno ohladile da se mogu pomaknuti. Peter Viljoen, na čiju je farmu pala jedna od kugli, kaže da su radnici, prije nego što su ugledali kugle, čuli nešto slično pucnjevima iz puške. Krater koji je nastao bio je dubok 20-tak centimetara. Drugi objekt je bio nešto veći, oko metar visok a 1.5 metar širok a na jednom kraju je imao vratašca. I prilikom pada drugog objekta svjedoci su čuli slične pucnjeve.

List The Star prenio je izjave astronauta koji su rekli kako se možda radi o dijelovima satelita ali, nisu mogli sa sigurnošću potvrditi tu informaciju. NASA je već ranije najavila da bi se neki dijelovi satelita Pegasus mogli srušiti na zemlju.

Sličan slučaj zbio se nekoliko godina ranije u SAD-u. Ogromna sjajna kugla pronađena je u jarku pored autoceste. Pošto je NASA opovrgnula informacije da se radi o dijelu njihovog satelita sumnja je prebačena na SSSR. Na kraju se uspostavilo da se radilo o lusteru koji je ispao sa kamiona a bio je namijenjen uređenju kockarnice.

Yasmin · Prijatelj foruma

Gravitacijsko brdo i kamenje koje zvoni

Kao dijete ponekad sam čuo priče o mjestu na kojem bi automobili bili uzdignuti od zemlje nekom nevidljivom silom. Mjesto se zvalo Gravity Hill (Gravitacijsko brdo) i nalazi se negdje u Baltimoru u Marylandu.

U siječnju 1980. tim projekta Enigma uspio je ponovno otkriti gravitacijsko brdo na sjeverozapadu Baltmorea uz cestu koja prolazi prirodnim područjem Soldier`s Delight. Iz prve ruke smo se uvjerili u djelovanje tog neobičnog fenomena. Ako ostavite automobil pri dnu gravitacijskog brda, izbacite ga iz brzine i otpustite ručnu kočnicu, on će se lagano pomicati oko 150 metara prije nego se zaustavi. Golim okom se vidi da je na tom dijelu lagani nagib a automobil se kretao uzbrdo. To što smo vidjeli definitivno je razbilo svaku sumnju koju smo imali prije samog istraživanja.

Na sreću lokalni suradnik projekta Enigma, Mike Gilbert bio je geometar tako da nam nije trebalo puno vremena da ga nagovorimo na poduhvat. Mike je detaljno premjerio i označio cestu i pažljivo zapisivao sve detalje. Kada nam je pokazao rezultate svog istraživanja bili smo prilično iznenađeni. Nagib koji se nama činio kao uzbrdica u stvari je bio lagana nizbrdica. Uspjeli smo dokazati da u stvari Gravitacijsko brdo ne postoji i da na tom dijelu ceste vladaju prirodni zakoni kakve poznajemo. Sva misterija fenomena bila je produkt čiste optičke varke. Prijavljena su još najmanje 3 slična slučaja u Marylandu ali ih nismo istražili. Znamo za još neke slučajeve u drugim područjima SAD-a i Kanade.

"Nešto zastrašujuće ne valja ovdje", napisao je u svojoj knjizi Ivan T. Sanderson kada se osvrnuo na fenomen kamenja koje zvoni. S malo previše jeftine sentimentalnosti Sanderson opisuje sedam jutara nabacanog kamenja na području Upper Black Eddya, grada u sjeveroistočnom dijelu Pennsylvanije uz samu granicu države New Jersey. Kao da sedam jutara nabacanog kamenja visokog tri metra usred šume nije bilo dovoljno, Sanderson svojim čitateljima tvrdi da trećina tog kamenja zvoni poput zvona ako ga se udari čekićem.

Iako je svojstvo zvonjave objašnjeno iznimno velikim unutrašnjim naponima uzrokovanim neobičnim i selektivnim trošenjem kamena, debata je nastavljena zbog velikog broja kontradiktornih tvrdnji.

Godine 1981. istraživači projekta Enigma željeli su se osobno uvjeriti u istinitost fenomena na licu mjesta. Njihova saznanja koja su objavljena u "Fate Magazin" uglavnom se podudaraju sa Sandersonovim promatranjima. Iako su mnogi znanstvenici zastupali suprotno mišljenje, kamenje nije izgubilo svoje svojstvo zvonjave ako bi se lomilo ili pomicalo sa mjesta na kojem se nalazilo. Kao što i Sanderson tvrdi, kamenje bi zvonilo bez obzira da li bi ga stiskali ili popuštali stisak ali, nije istina da to područje izbjegavaju životinje. Istražitelji su pronašli i sakupili zmije i paukove koji su živjeli u kamenju a pronašli su i nekoliko mladica biljaka.

Nismo sigurni koliko toga zastrašujućeg ne valja u kamenju ali, zasigurno je polje neobično i pobudit će još mnogo rasprave.

sa"misterija"

Yasmin · Prijatelj foruma

FANTOMSKA KUĆA

Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku. Navečer su odlučili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i večerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugačke dvokatnice okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba.

Hotel se parovima učinio dražeso, gotovo smiješno, starinski. prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetači. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon večere - biftek, pommes frites i pivo - pošli su na spavanje.

Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili gamaše, plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su viđali putem kroz Francusku. Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno malen. Za večeru, pivo, noćenje i doručak za četiri osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte).
Nevjerujući takvoj sreći nastavili su prema Španjolskoj.

Na povratku su se parovi opet tamo zaputili. Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije petnaest dana, ali ovog puta kao da je čitava zgrada nestala.

Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka - realna cijena za 1979, ali trinaest puta veća od one koju su platili u onom ljepšem hotelulu, a sada, čini se, tajanstvenim.

Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s razvijanja, parovi su se još više začudili. I Geogg i Len su sigurni da su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida.
Slika koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestake su.
Jesu li oni nekako otputovali u prošlost?

Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo.

1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francuku kako bi organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su obavjestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao čitavo područje i obavjestio da je našao kuću koja donekle odgovara njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel, znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim istraživačem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta kuća, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot.

Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije godine.

Ušli su unutra i počeli proučavati unutrašnjost kuće. Par je rekao da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini između dvije prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla, kupaonica s metalnim drškama za sapun, točno kako je bilo 1979. Što se tiče smiješno malog računa, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da ne vole biti sami, pa naplaćuju samo neznatnu, simboličnu svotu.

Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s vlasnicima i razgledavanja zakljućili da to nije hotel u kojem su proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala neriješena.

Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noć ne postoji, to će biti jedan od najzanimljivijih slučaja u analizama psihičkih istraživanja.

Ako se, pak, hotel pronađe, bit će to još jedan slučaj "mislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo pronaći.

Yasmin · Prijatelj foruma

KIŠA LJEŠNJAKA

13. ožujka 1977. godine Alfred Wilson Osborne vraćao se s ženom iz crkve. Odjenom je začuo klik kao da mu je puklo dugme. Shvatio je da mu nije puklo dugme nego da ga je pogodio lješnjak. Odjednom je počela kiša lješnjaka. Osborneovi su procjenili da je palo između 300 - 400 lješnjaka. Bilo je dovoljno čudno što je počela kiša lješnjaka, ali u ulici ne samo da nije bilo ljuski nego lješnjaci ne dozrijevaju prije rujna ili listopada, a bio je ožujak.

Bili su posve sigurni da su lješnjaci padali s neba, a ono je bilo vedro i plavo, izuzev jednog oblaka.

Alfred se obratio prijateljima i ispričao im događaj. isprva su mislili da je udaren u glavu, ali tu se našao još jedan kojeg je zahvatila kiša lješnjaka. Niti čitaoci mjesnih novina nisu mogli objasniti zagonetku.

'Zapravo, to i nije moguće objasniti'-kaže Alfred. "Kako su došli i odakle padali, nemam pojma, ali sam pomišljao da ih je usisala vijavica. Samo neznam gdje je u ožujku našla lješnjake."

Yasmin · Prijatelj foruma

CRNI DAN

19.svibnja 1780. između 10 i 11 sati počeo je znameniti "crni dan", pa je Nova Engleska uronila u zagonetni mrak. Izvještaj iz toga vremena kaže:
"...Ptice koje su pjevale večernju pjesmu ušutjele su i nestale; živad se vratila na spavanje; posvuda naokolo kukurijektali su pijetli, kao u zoru; predmeti se nisu mogli razazbrati osim vrlo izbliza, posvuda se stjecao dojam noći."

Međutim, mrak nije potrajao i svi su se vratili svojim poslovima. Čudnu je pojavu uskoro objasnio profesor Samuel Williams. On je proučio vremenske uvjete i ispitao sloj prljavštine, pa je dokazao da požari mogu uzrokovati "crne dane".
Zaključio je da je dim od šumskih požara uzrok "crnih dana". U tom dijelu Amerike je uobičajeno paliti i krčiti šume, a ovog puta je ovo bio doista veliki požar.

Nešto slično se dogodilo 1950. u Edinburgu kada je sunce poplavilo.

Yasmin · Prijatelj foruma

Crna rupa umesto škole

U periodu od nekoliko dana i nekoliko nedelja pre 24.oktobra 1966 godine dosta dece je usnulo san u kome se veliko brdo sručava na seosku školu prepunu dece. Obično su se budili sa plačom i objašnjavali su svojim roditeljima o ovom snu. Tadašnja učenica Aberfana u Velsu sanjala je da dolazi u školu ali tamo ugleda veliku crnu rupu. Tog jutra otišla je u školu i nije se vratila. Umrlo je sto dvadeset sedam učenika i šesnaest odraslih. Nedelju dana posle događaja u londonskom listu pojavio se čudan oglas u kome je pisalo da se svi koji su sanjali ovakve čudne nove dođu na njegovo ispitivanje. Hiljadu dece govorilo je skoro iste stvari.