Branko Copic

nastasenjka · **~daydreaming~**

BIOGRAFIJA

Pjesnik, pripovjedač, romanopisac i pisac za djecu, Branko Ćopić rodjen je 1. januara, 1915. godine u selu Hašanima, pod Grmečom, "četiri sata hoda" od Bosanske Krupe. Djetinjstvo je proveo u zavičajnom kraju u igri i "poslovima razne vrste". Ostavši u četvrtoj godini bez oca, koji je umro od 'španske groznice', sa sestrom Smiljkom i bratom Rajkom, bio je na brizi i ljubavi majke, Sofije i dobrodušnog djeda Rada. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohadjao je u Banja Luci i Sarajevu, da bi završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.

Po izbijanju ustanka u Bosanskoj Krajini, već 1941. godine Ćopić je stupio u borbu. Sve do kraja rata, ostao je u partizanskim redovima radeći uglavnom na kulturno-prosvjetnom sektoru i to kao saradnik partizanskih listova. Pod snažnim utiskom vidjenog i doživljenog, Ćopić još u toku rata piše pjesme i priče koje u odnosu na narod imaju mobilizatorski karakter, i mnogo vedrine i humora u sebi. Njegovo patriotsko predavanje narodu i borbi za slobodu ovjenčano je priznanjem da je "najizrazitiji pjesnik naše Revolucije". Ćopić je nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluge za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike, Ordena jugoslovenske zastave sa lentom. Po završetku rata, bio je urednik "Pionira" (1944-1949), a od 1951. godine profesionalno se bavi književnim radom.

Branko Ćopić započinje svoj književni rad još u djačkoj klupi. Prvu crticu, kratki prozni sastav, objavio je 1928. godine pod imenom "Braco", u časopisu "Venac" Jeremija Živanovića, a prvu pripovijetku "Posmrtno ruvo Soje Čubrilove", u "Politici" 1936. godine. Od tada je saradjivao u gotovo svim značajnim jugoslovenskim listovima i časopisima, ali "Politika" ostaje njegova "prava književna kolijevka".

Osluškujući život i riječi života Ćopić je stvorio svoj sopstveni jezik. Jezik svjež, mek, vedar, nježan, sjenovit kao šuma i katkad tužan kao iznenadna sjeta. Njegovi su ljudi govorili svaki svojim jezikom iz života i umenja, a pisac ih je okružavao svojom rečenicom lirike i topline. I onda, spajajući nespojivo, sve to prozračio i okrilatio smijehom.

Čovjeka valja požaliti, razumjeti učešćem,pomilovati ga lijepom riječju i dobrim sjećanjem, ali mu se valja i posmijehnuti. I pustiti ga da se i on posmijehne drugima i samome sebi.

Humor, taj tako rijedak dar, mnogo rjedji nego što se obično misli, oružje je opako i naopako. U krivim rukama može da bude grub i zloban, rušilački iskidan, zao. Tek u pravim rukama, onim najrjedjim kao što su u Čehova ili Branka Ćopića, on ima nešto čarobno, ljekovito i tužno u isti mah. Humor je bio i ostao jedan od glavnih stubova svega što je stvorio Branko Ćopić.

Ćopić je stvorio mnoštvo zbirki pripovijedaka, pjesama, romana, komedija. Život i djelo ovog "jesenjinovskog seoskog sanjalice" su se čudesno podudarali, tako da je moguće sačiniti kratku Ćopićevu biografiju gotovo isključivo naslovima njegovih djela. Nije višak ako navedemo jednu takvu biografiju kritičara Borislava Mihajlovića:

" Svoje 'bosonogo djetinjstvo' ovaj 'zaneseni dječak' proveo je 'pod Grmečom' 'ispod zmajevih krila' u carstvu 'leptira i medvjeda' upijajući zauvijek u svoje radoznale oči 'život u magli' svojih 'planinaca' i slušajući bajke 'ispod krnjeg mjeseca'. 'Magareće godine' školovanja u susjednom gradiću i studije u Beogradu biće samo priprema za 'surovu školu' rata koji je banuo kao 'prolom' u svijet njegove planine u kojem oduvijek i 'orlovi rano lete'. Tu je uz 'ognjeno radjanje Domovine' počelo Ćopićevo 'ratnikovo proljeće' sa 'rosom na bajonetima' i uz prasak pravog i 'gluvog baruta'. Odratovao je uz mladiće kakav je bio 'Nikoletina Bursać' i starčekanje kakav je bio 'Vuk Bubalo' svih sedam ofanziva i onda u Beogradu počeo da živi 'gorki med' one poslednje 'osme ofanzive'. Za cijelo to vrijeme uz 'bronzanu stražu' sjećanja pisao je ono što je zapazio oko sebe i u sebi. A zapažao je i zapazio mnogo."

nastasenjka · **~daydreaming~**

DELA

- zbirke pjesama: Ognjeno rađanje domovine (1944), Ratnikovo proljeće (1947);

- zbirke pripovijedaka: Pod Grmečom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940), Rosa na bajonetima (1946), Sveti magarac (1946), Surova škola (1948), Ljudi s repom (1949), Ljubav i smrt (1953), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Gorki med (1959), Bašta sljezove boje (1970);

- romani: Prolom (1952), Gluvi barut (1957), Ne tuguj bronzana stražo (1958), Osma ofanziva (1964), Delije na Bihaću (1975);

- knjige poezije i proze za djecu: U svetu leptirova i medveda (1940), Priče partizanke (1944), Pjesme pionirke (1945), Bojna lira pionira (1945), Bajka o sestri Koviljki (1946), Doživljaji kuma Torbe (1946), Vratolomne priče (1947), Armija odbrana tvoja (1948), Ježeva kuća (1949), Priče ispod zmajevih krila (1953), Doživljaji mačka Toše (1954), Orlovi rano lete (1957), Deda Trišin mlin (1960), Magareće godine (1960), Slavno vojevanje (1961), Bitka u zlatnoj dolini (1963), Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), Glava u klancu, noge na vrancu (1971);

- komedije: Doživljaji Vuka Bubala, Odumiranje medveda;

- scenski tekst za djecu: Udarnici;

- dva scenarija za filmove sa ratnom tematikom: Živeće ovaj narod, Major Bauk.

nastasenjka · **~daydreaming~**

NAGRADE

Nagrada Akademije sedam umetnosti (1938),
Rakićeva nagrada (1939), Srpske akademije nauke i umetnosti (1940),
Komiteta za kulturu i umetnost (1947, 1948),
Vlade FNRJ (1949),
Saveza sindikata (1953),
Dečje knjige (1954),
Oktobarska nagrada Beograda (1956),
NIN-ova nagrada kritike (1958),
Mladog pokoljenja (1964),
Nagrada AVNOJ-a (1972),
Nagrada Zmajevih dečjih igara (1971),
Njegoševa nagrada (1972).

nastasenjka · **~daydreaming~**

BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)

Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.

Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan "još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri". Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom "o jednoj bašti sljezove boje", pričama "o dobrim starcima i zanesenim dječacima" iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.

Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.

U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.

Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.

nastasenjka · **~daydreaming~**

POHOD NA MJESEC

Jedna od najboljih priča ove zbirke je "Pohod na mjesec". Priču kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona počinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije "zanesenih dječaka", koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bića, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: "ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...".

Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali "Petrakovi dani", dani neometanog dječjeg sanjarenja. Pojavom sutona započinjala bi druga avantura - opčinjenost "najtajanstvenijim putnikom", mjesecom. U noći mjesec bukne kao "ogroman požar" i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje "mjesečar", ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraća ga djeda Radino pitanje: "Baja, kuda ćeš?".

Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za noćnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošću i racionalnošću. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje "vantazije", pošto to u djetinjstvu surovošću i nesmotrenošću drugih nije mogao.

Što je bliži mjesecu, dječak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: "žao mi je te vatrice u dolini...". Kada su se približili mjesec je "odskočio iza drveta", što je rastužilo dječaka i on se osjetio nemoćnim i poraženim pred kosmičkim prostranstvom.

Po povratku, "velika delija, smjeli lovac na mjesec" će zadrijemati "medju djedovim koljenima", djedovom ljubavlju zaštićen od zastrašujućeg kosmičkog prostranstva. U dječakovom snu "plamičak djedove vatre se razastro u moćan i stravičan mjesečev požar". U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogućnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.

"Pohod na mjesec" označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovjek odvoji od zemaljskog i "tvrdog svakodnevnog života" i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.

Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i čovjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu noćnu i skrivenu stranu čovjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a noću raspaljuje kao sam mjesec.

Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; označava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, već vatrica koja priziva i kojoj se dječak sa radošću vraća.

Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i mogućeg, to su za njega "vantazije" i on im se podsmijeva kao najvećim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, već "vatrica", kazan i rakija, svakodnevna riječ i brige.

Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujući golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i čulno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: "Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće...!" Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to čini dječak u ovoj priči.

nastasenjka · **~daydreaming~**

"SVETI RADE"

Rade Ćopić, djed kome je unuk grijao staračka leđa, i djed koji je unuka naučio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom čestitosti i smjernosti.

Svi ti seoski starčići i skitnice, stara lopuža Savo, lički buntovnik Dane Drmogaća, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulić obojili su Ćopićevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pričama uz rakijski kazan i seljačke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitača koji su vidjeli i svijeta i ljudi i đavola, omađijali dječje zjenice najprivlačnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Ćopićevog starčekanje, iza sveg tog dekora jarkih riječi, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komična priča izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Ćopića. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega čovjek domaćin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domaćin u duhovnom smislu riječi. On ima vedre oči čestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je oličenje patrijarhalne čestitosti. On je ispovjednik svojih čudnih skitalačkih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo čovjek.

nastasenjka · **~daydreaming~**

ĆOPIĆEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA

Od postojanja ljudskog roda do danas, čini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, običnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Čovjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. Naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srećnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću.

U tim takvim Ćopićevim "zlatnim bajkama", živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže "hljeba preko pogače"... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.

Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: "Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima". Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše "zlatnu bajku" i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

nastasenjka · **~daydreaming~**

BRANKO COPIC O SEBI

- Moj deda Rada bio je neobican covjek. Njegov zacarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesecine i prozracne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kucu dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno prica i obilja, kad je i macka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i poceo da slikam svet po liku i podobiju ovog cestitog, duševnog i na svoj nacin pravednog coveka.

- Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled cutljiv, a nije. Na izgled mrk i mracan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Zacudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obracuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u kradi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u "neverstvu", znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevacka, pakosna ponekad, humoristicna najcešce. To mu dode kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo vec ima povod - zašto da se liši uživanja?

- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kocica, Krleže i Andrica.

- Cankar: nepomirljiv i gorak sanjar, pritisnut bremenom preteškim, a vodjen divnom ljudskom cežnjom, odmah je osvojio mene, jesenjinovsku sanjalicu i pridobio me svojom tužnom ljubavlju za coveka koji se bori i strada...

- Buntovni Kocic: najpre mi je bio blizak po ljudima koje je opisivao a koje sam veoma dobro znao, kao da su baš iz mog sela. Potom sam duboko osetio i suštinu tog njegovog specificnog krajiškog bunta i njegovu gorštacku samouverenost. Sto puta sam se setio njegovih reci: "Uzdaj se u se i u svoju pamet, ako je imaš!"

- Krleža: pred njim sam stajao opcinjen kao jagnje pred zmajem! Kako je vulkanski temperamentno rušio sve neljudsko oko nas i u nama...

- I posebno dragi Andric: ostao mi je najbliži možda i zbog toga što mi je bilo teško odrediti zašto. Volim onaj njegov mir kojim prilazi ljudima i životu; volim ono njegovo veliko i recito cutanje i dobru rec kazanu za coveka koji je svakakav, i toliko željenu tišinu u koju nas najzad odvede: iza svake želje dolazi smrt, iza svakog smeha... cutanje. S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam cudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i buducnost, život i smrt. Posle njega necu više nikog da pominjem...

- Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mracnim slutnjama, unesem što više vedrine, smeška nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih, pustih i dragih lagarija, a verujte mi: ja još ponajmanje lažem... jedino - kad zinem!

- "Gospodine Copicu", rekao mi je podavno jedan usamljen, star i bolestan pustinjak, otac Sava, u besputnim brdima Svete Gore, "vi radite jedan cestit posao: nasmejavate i razvedravate ljude u njihovoj vecnoj samoci". Ako tako kaže i neki usamljenik iz milionskog Beograda, znam da nisam uludo pisao...

crnibiser · samotvoja24

Upravo sada sa sinom radim njegovu prelijepu jezevu kucicu.Inace sincic mi je drugi razred devetogodisnjeg skolovanja i uciteljica im je dala da procitaju ovu knjigu.

Medjutim listajuci po netu ugledah na nekom forumu temu gdje se raspravlja kako su djela Branka Copica zabranjena u Hrvatskoj. Boze svasta...kako se takvo sto moze zabraniti kada je Copic jako dobar djeciji pisac bio i iza sebe ostavio pregrst divnih djela i jako poucnih. Mad

sivigruja · Početnik Domaćeg.de

Dobar knjizevnik, sa tragicnim krajem!

:LOL: · **>bitchy witch<**

Moje detinjstvo i sve boje koje ono nosi ne bi bile iste bez divnih reci ovog pisca!
I dan danas znam da uhvatim sebe kako virim medju korice "Magarecih godina" i smejem se sa Duletom Dabicem, Rankom i Brankom Mandicem,
Bajom, Krstom i ostalom druzinom Very Happy

nastasenjka · **~daydreaming~**

Ja sam takodje od onih cije je detinjstvo obelezeno Brankovim delima. Naucio me je da osecam, da mislim, volim, placem, smejem se... Naucio me je da budem dete. Pokazao ni je kako da uzivam u detinjstvu, kako da se radujem tome sto sam dete, kako da iscekujem odrastanje. Jedan je od razloga zbog kog sam uvek zelela da budem pisac. Dovodio me je do suza i smeha u isto vreme. Do najcistije radosti i najdublje tuge. Sebe sam nalazila, i i dalje nalazim, u njegovim redovima. Svaki lik nosi u sebi i delic mene. Svaki. Ne znam da li mi se ikada ista u zivotu desilo, a da Branko o tome nije pisao. U njegovim se delima oseca ljubav koji ima za svaki od svojih likova...
Ma mogu ovako do sutra. Volim ga. Uvek cu da voleti i uvek mu se rado vracati. Kad pozelim da se smejem, kad pozelim da placem. Znam da je tu. Da me ceka da jos malo odrastem i mozda ga konacno u potpunosti shvatim i jos vise zavolim.