Razni mitovi i legende

woland · Početnik Domaćeg.de

Romul i Rem

Numitora, kralja Albe Longe, prognao je njegov nasilni brat Amulije zdušno se potrudivši da iza Numitora ne ostane nasljednik. Tako je Amulije primorao, Numitorovu jedinu kćer Reju Silviju da do kraja ostane djevica vestalinka i pokorno služi u hramu Veste – božice domaćeg ognjišta. No, opet se u ljudsku zlobu umiješaju bogovi. Ovaj puta to je rimski bog rata – Mars. On zavede smrtnicu Reju Silviju koja u odnosu s njim rodi dva sina blizanca. Kad je Amulije saznao što se zbilo, on dade pogubiti Reju Silviju, a braću blizance baci u rijeku Tiber. Rijeka je dječake izbacila na obalu gdje ih pronalazi vučica koja ih je dojila svojim mlijekom sve dok ih nije pronašao pastir Faustul, koji je dječake prihvatio kao vlastite sinove. Kad su dječaci odrasli, pastir Faustal ispričao im je istinu o njihovom ocu i o sudbini koja je zadesila njihovu majku. Romul i Rem ubili su Amulija i na prijestolje postavili svog djeda starog Numitora, a oni odluče na obali rijeke Tiber sagraditi grad. Kako postanu svjesni da samo jedan od njih može vladati, oni odluče potražiti znak bogova koji bi im pomogli u pitanju tok će od njih biti vladar grada. Braća se tako popnu na visoku goru ne bi li vidjeli znakove bogova. Rem ugleda šest orlova strvinara, a Romul ih vidje dvanaest, pa zaključi da su bogovi na njegovoj strani. Romul odluči položiti kamen temeljac za temelje grada, pa uzore brazdu kako bi označio mjesto gdje će graditi zidine grada. Rem mu se pak stane rugati, preskačući preko brazde, da će ovako preskakati i neprijatelji zidine Romulovog grada. Romula to razgnjevi, te on zada smrtni udarac bratu svome. Kad je sagradio grad, Romul se suoči s novim problemom. U gradu nije bilo građana, pa on odluči proglasiti svoj grad za sigurno utočište svih prebjega. Grad se ubrzo napučio raznim odmetnicima i ljudima izvan zakona koje je Romul spremno prihvatio za svoje sugrađane, ali opet se pojavio problem. Kakav je to grad u kojem nema žena? Opet Romul stane razmišljati, pa odluči organizirati sportske igre na koje pozove svoje susjede Sabinjane. Dok su se Sabinjani zabavljali u igrama, Romul i njegovi ljudi izvrše otmicu Sabinjanki. Ovo strašno uvrijedi Sabinjane, pa izbije otvoreni sukob, koji se pretvori u rat između Sabinjana i Rimljana. Rat su zaustavile same Sabinjanke koje su preklinjale svoje očeve, braću i muževe da ne ginu uzaludno, već će one same dragovoljno izabrati muževe podjednako među Sabinjanima i Rimljanima. No, Romul nije dugo uživao u svom zemaljskom vladanju nad gradom svojim. Pošto je ishodovao dozvolu od boga Jupitera, Mars, otac Romulov, spusti se u svojim bojnim kolima na zemlju i odveze Romula sina svojeg na Nebo. Romulovo tijelo živoga smrtnoga čovjeka raspline se u magličasto isparenje koje je bilo jasan znak da je Romul postao bog. Tako je sada s Neba Romul mogao promatrati uspon i pad velikog i vječnog grada Rima kojeg je sam utemeljio.

woland · Početnik Domaćeg.de

Bitke u doba Bijelih snjegova (isječak)

… Amazonski časnici, kneginje i kontese uz velike poteškoće jedva su održavali bojni red na gradskim bedemima koji su redom popuštali i padali u ruke združenim odredima Sywolykyh i Kotyanaca. Nekoliko je vanjskih bedema Krunograda već palo Sywolykyma u ruke, ali uz krajnji napor princa Moskhytha i njegovih Amaryanaca oni su ponovno vraćeni. Sve je više bitka za obranu amazonske prijestolnice prerastala u očaj i nemoć združenih amazonskih odreda koji su potpomognuti malobrojnim Waluzyancima i Dyasparcima koje je na brzinu skupila i poslala u pomoć princeza Dyasparha Shena, sestra Andraghonova. Anubyske streličarke, iako polako sve umornije i dalje su preciznim kišama strijela branile glavna vrata grada. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene kneginjom Sandrom više su puta pokušale juriše koji su vidjele i naučile od Alanđana, ali ti su juriši bili upola manje energični i bezuspješni. Iako su Dyadonkhe uspjele nekoliko puta odbaciti odrede Sywolykyh koji su zaprijetili prodorom u sam grad, sada je i to bilo nedostatno, jer su svježi odredi i pričuve Kotyanaca već zauzeli novi složaj za juriš na gradska vrata. Onda pak odjednom, nešto se iznenada dogodi iza gustih složaja i redova Sywolykyh i Kotyanskyh odreda. U prvi se trenutak činilo kao da se Sywolykhy bore međusobno, da bi onda postalo jasno da se oni zapravo ubrzano nastoje presložiti i svoje bojne redove okrenuti unatrag. 'Nešto se događa! Sywolykhy se ubrzano preslažu, a pritisak na bedeme popušta. Izgleda da je neki od naših odreda uspio probiti blokadu! Samo koji?! Do maloprije svi su izvijestili da su u teškom okruženju?' – čudio se princ Moskytho, brat Sonsyreyn. 'Nisu to naši odredi brate. Slušaj njihove ratne pokliče, pogledaj one zastave na proplanku! Nikada Sywolyky ne bi prekidali opsadu da im ne prijeti jedina opasnost i jedina noćna mora koje se oni istinski plaše. Brate moj, to su Alanđani! Vidim zastave triju njihovih pukovnija Poynth, Zerho i Doryan, a predvode ih najmlađi Andraghonhovi generali Scetaphy, Munsy i Kaybah. Ako sada Sywolykhy ne popuste neće nikada. Te alandske gardijske pukovnije u bitkama su uvijek prethodnica samog Andraghonha. Budite sigurni da će oni sigurno razbiti poredak Sywolykyh.' Na dosadašnje blijedo i zabrinuto lice Sonsyreye vraćao se smiješak. 'Sonsyreyo, znači li to da se Alanđanin ipak odlučio pomoći nam i dovesti svoje ratnike?' – pitala je Antyopha sestru. 'Ne samo da je odlučio, on je već i tu sestro moja! Tu su zastave Vitezova vjetra, a vidim i njihove pukovnije. Pogledajte samo kako alandski zastavnici mašu zastavama, pogledajte samo one njihove manje signalne zastave. Slušajte taj topot kopita i rzanje konja, slušajte taj zveket oklopa i oružja! To su sigurno Alanđani i jasno je da Ga osjećaju i konji i ratnici. Samo njihovi oklopi i oružje ovako blješti na suncu i sigurno je da su riješeni da se za Njega bore svime čime raspolažu, a vjerujte da imaju štošta pokazati. Nikada ti Ledeni ratnici ne bi došli na naša topla mora da ih On nije pozvao. Pogledaj narode Amazona, legenda ponovno živi! Pogledajte i divite se! Nikada ih nitko nije vidio u tolikom broju, a pogledajte i vjetar se iznenada i niotkuda podigao. Strašni je to vjetar sjeverni, vjetar alandski, vjetar Actyalan koji uvijek prati svojeg dječaka s kojim se igra u ledenoj zemlji Sylenca. Ovo je zaista neobično i čudno, ledeni vjetar na toplim morima!' – sve uzbuđenija govorila je Sonsyreya. Pojava Alanđana, bljesak njihovog oružja i oklopa bio je veličanstven, ali i pomalo zastrašujući za Amazone koji do sada nikada nisu vidjeli te strašne i nepredvidive Ledene ratnike. Onda se na vratima bedema grada, na mjestu na kojem su do prije još nekoliko trenutaka bili najelitniji odredi Sywolykyh, pojavi nekoliko stotina alandskih ratnika. Njihovi oklopi izgledali su doista strašno. Poprskani krvlju, umrljani prašinom, na više mjesta ulubljeni i napukli, sve to je jasno kazivalo to da su ti ratnici upravo izašli iz veličanstvene i strašne, nezamislive bitke. Njihovi krvavi mačevi stanu lupati po štitovima, a oni jednoglasno u glas stanu dozivati: 'Sosyreya! Shangrha! Handrha!' 'Što sada oni želi sestro?' – zbunjena pitala je Antyopa. 'Mene! Žele vidjeti mene, jer ih je On poslao! Zamislite samo, krajnjim naporom i preko najgušćih redova Sywolykyh, oni su se probili ovamo. Sada kada su me vidjeli, obrnutim putem probit će se do Njega, reći Mu što su vidjeli i potom će još žešće udariti tamo kamo će ih on poslati. To su Unakasovi 'Krilati jahači', Alanđani posebno obučeni za brze prodore u prostranstvima Sylenca, a ako su i oni ovdje onda je sigurno da više ne trebamo brinuti, jer je On sa sobom doveo sve ono najbolje što je iznjedrila tišina Sylenca!' – sada već vidno uzbuđena govorila je i objašnjavala Sonsyreya. Alanđani pak nakon što su ugledali Sonsyreyu na bedemima, samo na trenutak spuste sve svoje oružje na pozdrav, a onda brzo propnu i okrenu svoje plemenite konje i uz gromoglasne pokliče strahovito vitlajući oružjem i u žestokom galopu krenu natrag prema oblaku prašine gdje je sada već bitka poprimila drastičan i žestoki karijer …

woland · Početnik Domaćeg.de

Nekada ponosan i mnogobrojan narod

No da, bilo je to u ono vrijeme kada su na Zemlji živjeli ponosni, hrabri i plemeniti ljudi, najbolji ljudi koji su ikada Zemljom koračali. Bio je to mnogobrojan i stasit ratnički narod, ponosni ratnici, vitezovi jedni od najboljih u blještavim oklopima, ratnici oboružani dugim kopljima i mačevima… Kroz predivne zelene doline Papratye jahali su ponosno i slobodno svoje plemenite crne konje i bili su očarani ljepotama drage i mile im Papratye. U stalnoj i dugoj potrazi za toplijim suncem odlučili su da tu ostanu zauvijek. Voljeli su Oni svoju Papratyu i bili odlučni da je brane od bilo kakvih nedaća. Iznad svega voljeli su Oni slobodu i bili odani svom kralju, a jedina im je želja bila da žive u miru sa svima zauvijek.
No, miris ratova osjećao se svugdje okolo, a Okolni narodi tek su trebali stasati u Hrabre narode. U to strašno doba, navali s juga, iz dalekih prostranstava moćnog kraljevstva Deserthye, opasan i divlji narod. Bili su oni brzi poput munje, a udarali su neočekivano, poput groma. Svi Okolni narodi zadrhte i spopadne ih užas najgorih noćnih mora, te ih obuzme strava i nemoć. Pojavili su se u sam Osvit vremena i mnogo prije potonuća sjajnih gradova Atlantide. Govore da su silno zaprijetili i bogovima, ali bogove ipak nisu mogli poraziti. Njihova su srca bila vatrena, a bili su ogrnuti tamom i hladnoćom noći. Kuda bi se kretali pratio bi ih teror, strah i užas koji su osjetili mnogi narodi pod plavim plaštevima zvijezda, a sebe su nazivali Hladne vatre. Onda se Hladne vatre jednog dana pojave i u dalekoj, pitomoj Waluzy. Hrabri, stasiti, mladi car Thandher krene im u susret sa svojim ratnicima konjanicima. Waluzyancy su konjanici i jahači kakve još nije zapamtilo to Prvo doba. Predvođeni mudrim i hrabrim carem Thandherom oni nanesu prve poraze Hladnim vatrama i tako na sebe navuku njihov bijes i silnu mržnju. Jednom tako davno, Hladne vatre na prijevaru i uz pomoć Amazonske carice Nemesydye otmu iz grada Apyona mladu i lijepu caricu Tanyu, ženu cara Thandhera. Na poziv cara Thandhera mnogo je Okolnih naroda pohitalo u pomoć sa svojim moćnim vojskama kako bi spasili caricu Tanyu, ali nakon prvih strašnih bitaka svima je bilo jasno da lijepoj carici Tanyi pomoći mogu samo ratnici koji su mirno živjeli u dolinama zelene Papratye. No, oni su se zauvijek zakleli da više nikada neće potezati svoje oružje i neće ratovati protiv nikoga nikada. Uzalud je car Thander molio za pomoć, ali ratnički narod iz Papratye nije se odazivao. Onda pak su Hladne vatre u svoj svojoj oholosti pregazile zelenu rijeku Mandraghonha i žestoko navalili na gradove i sela ratničkog naroda. Iznenađeni, ali ne i prestrašeni, ratnici stanu pružiti sve snažniji otpor. Strašne su bitke zapodjenuli Oni s Hladnim vatrama, a onda jednoga dana u zemlji Wananunhy, na bojnom polju Herofhala, malobrojni se okupe za konačnu borbu s Hladnim vatrama. No, dogodilo se pravo čudo. Ratničkom narodu u velikom broju pridruživali su se Okolni narodi, pa i same vile Charysmhe poslale su svoje odrede. No, kada su navalili odredi Hladnih vatri, mnoge su vojske Okolnih naroda pokleknule vrlo brzo, a na bojnom polju ostale su samo neustrašive vile Charysmhe i malobrojni preživjeli ratnici od nekada ponosnog ratničkog naroda. Bitka je bila strašna, a Hladne su vatre zabilježile pobjedu i zauvijek srušile san ponosnog ratničkog naroda o miru i slobodi. Malobrojnim preživjelim oduzeli su sve: slobodu, san, konje, oružje, pa čak i njihove sjene. Osudili su ih na život u opasnim i nezdravim močvarama groznog imena Wanynkhy (na alandskom - mjesto s kojeg nema izlaza). No, nekada ponosan narod nije se predao i nastavio je pružati otpor užasu, strahu i teroru koji su širili sada više ničim ometani Hladne vatre. Onda pak u sam Osvit vremena bogovi su tom ratničkom narodu nešto obećali, a malobrojni preživjeli stanu to obećano grozničavo i neumorno tražiti

woland · Početnik Domaćeg.de

Jedna od legendi koja se još uvek prepričava u narodu Dakota:

Priča pripoveda o dva čoveka koji su bili u lovu, kad u daljini primete kako im se nešto neobično približava..kad se lik približio, ugledaše prekrasnu ženu odevenu u belu jelensku kožu i noseći zamotuljak na ledjima. Bila je toliko privlačna da je jedan od ljudi poželi obljubiti, ali, kad joj se približio, zastre ga magla...kad se digla, mladic je postao kostur, jer su ga posve izjele strašne zmije. Tad reče drugom covjeku da se vrati u logor i priredi veliki šator za njen prijem.
Lovac se vrati i poglavica naredi da se pripremi veliki šator. Svi koji su se okupili behu odeveni u nalepše ruho. Udje žena i uze pripvoedati, govoreći: "Došla sam s Neba da poučim Dakote kako da žive i kakva će im biti budućnost....dajem vam ovu lulu. Čuvajte je zauvek."
Takodje im je dala smotuljak sa četiri zrna kukuruza s rečima: "Ja sam bivo, velika bela bivolica...proliću svoje mleko širom zemlje, kako bi ljudi mogli živeti."
Podučila je ljude upotrebi lule, i odredila simboliku za četiri vetrova ili strana sveta; crveno za sever, žuto za istok, belo za jug i crno za zapad. Podučila ih je sedam svetih svečanostima pomoću kojih će produžiti život. Zatim je otišla i nestala, preobrazivši se u crvenkasto-smedju bizonovu kožu. Lula od kože belog bivola čuva se i poštuje i do danas kao plemenska zaštita Dakota, i predmet je hodočasća za članove plemena.

woland · Početnik Domaćeg.de

Još jedna lepa priča potiče od Arapaho Indijanaca...ona govori o venčanju smrtnice i nebeskoga boga Sunca.

Priča počinje s opisom nebeske porodice bogova, muškarca i žene i njihova dva sina, Sunca i Meseca. Tražeći supruge, Sunce i Mesec putuju u suprotnim smerovima. Mesec uzme za ženu žabu krastaču, a Sunce odluči oženiti smrtnicu.
Gledajući dole s visina, ono ugleda dve indijanske devojke kako skupljaju drva. Spustivši se, preobrazi se u pauna i popne se na drvo. Jedna od devojaka požele pera za svoj vez, podje za životinjom na drvo, ali drvo je bivalo sve vise i nadalje je raslo.
Na kraju probilo se do u Nebo, i Sunce, poprimivši lik mladića, uze djevojku za ženu i odvede je u svoj šator na Nebeskom svetu. Uskoro im se rodi sin. Svekar i svekrva poklone ženi štap za kopanje, ali joj suprug zabrani da kopa oko jedne biljke. Znatiželjna, ona ga ne posluša i otkrije rupu kroz koju pogleda na Zemlju i ugleda okrugli logor svojih ljudi.
Obuzeta čeznjom za domom, ona naumi sići pomoću čvrstog konopca, ali, upravo pre no sto je stigla na zemlju sa svojim sinom, suprug baci za njom kamen i ubije je. Dete je prezivelo i negovala ga je starica Noć. Prozvala je dečaka Malom Zvezdom i učinila mu luk i striele. Njima je on ubio Podvodnog pantera, supruga Noći. Noć mu tada preobrazi luk u koplje, i Mala Zvezda nastavi njime ubijati zmije koje čine štetu svetu. Medjutim, bio je nepažljiv, i dok je spavao na preriji, zmija udje u njegovo telo i sklupča mu se u lobanji. S tela mu je otpalo tkivo, ali mu je kostur sačuvan i zadržao je svest. Molio je da naidju dva dana kiše i dva dana jake žege, što prisili zmiju da pomoli svoju zadihanu glavu kroz njegova usta. On uhvati zmiju i izvuce je van, te ponovno poprimi ljudsko obličje.
Kožu gmizavca pričvrsti za svoje koplje i vrati se crnom šatoru Noći, gde se preobrazi u zvezdu Danicu.

woland · Početnik Domaćeg.de

Tih davnih dana, na samom rubu Svijeta, na mjestu koje je zauvijek okovao led i snažno ga pritisnuo snijeg. Na predivnim plavim morima koja oplakuju tajnovite obale daleke zemlje, zemlje gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora. Polako, ali sigurno, gasio se dan. Sjene su postale sve duže, a topli je vjetar odnekud donio blagi miris i tihi šum krošnji srebrenog bora. U trenutku kad je noć nesebično rasula svu svoju tamu i otvorila sva svoja vrata tajnih odaja, odjednom i istodobno, zapalilo se na desetke vatri. Oko tih tajnovitih vatri sjedili su, ogrnuti u plave ogrtače, na toplim kožama, ratnici koji se još sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova koji su se poput prstena prostirali Zemljom ispod plavog plašta kojeg su načičkale Zvijezde. Bili su to davno zaboravljeni ratnici koji su od Osvita vremena grozničavo nešto ili nekoga tražili. Sada su mirno sjedili oko vatri koje su zapalili u krug. Šutke su promatrali nemirnu igru plamenih jezika, ali pozorno osluškujući šumove plave noći koja ih je zaogrnula poput njihovih toplih ogrtača. Kiše su opetovano počele padati, ali kišu koja je padala oni nisu primjećivali. Vjetar je počeo puhati sve jače plamteći i stenjući probijajući se kroz krošnje srebrenih borova. Znali su da će uskoro početi Doba snjegova koji su se osjećali svuda okolo u zraku, a s dolaskom prvih snjegova oni će aktivirati Zimski bedem koji će još jednom zaštititi njihov tajnoviti grad Asgrad. Nikada nikome od Okolnih naroda nije bilo jasno zašto su ti tajnoviti i najbolji ratnici, koje je ikada vrijeme zapamtilo, podigli i snažno utvrdili bedemima i bastionima visoke kule s kojih su oni čuvali svoj Ledeni grad, grad Asgrad. Nikada tu ne bi mogla stići niti jedna od poznatih vojski toga doba, ali ipak, oni su se tu danima i noćima smrzavali u punoj bojnoj opremi. Teško oklopljeni i naoružani, spremni na borbu u svako doba i riješeni da izginu svi redom, a tako daleko na samom rubu poznatog Svijeta. Bilo je više nego jasno da su oni našli ono što su tražili i da znaju tajnu Tangatanunh koju su nazvali imenom svojim.
Na proplanku tajnovite šume Mynechyz pojavili su se konjanici. Bili su to najljepši konjanici koji su ikada jezdili ovim divljim i tajnovitim prostranstvima, bile su to Dyadonkhe, Palmine leptirice nazivali su ih svi Okolni narodi i jednostavno se otimali za njihovu naklonost i pozornost, a one pak su jednom godišnje uvijek napuštale svoja topla mora i predivne šume palmi koje su rasle na pješčanim obalama njihove tople zemlje. Dugo je trebalo Okolnim narodima da to shvate, ali nitko od Okolnih naroda nikada nije ni otišao tako daleko kao što su te predivne djevojke s toplih mora odlazile prateći najljepšu među njima. 'Pogledaj princezo, to je tajnoviti Ledeni grad. Pogledaj nekakva ga čudna svijetlost obasjava, kao da grad spava u krilu Njegovom. Poslušaj taj zvuk vjetra princezo, osjećaš li miris kiša koje dolaze?' Princeza nije stigla odgovoriti jer se odjednom podigao neobičan vjetar, prohladan i opasan za tanka i nježna djevojačka srca koja su preplašeno treperila. Sa svih strana, potpuno okruživši Dyadonkhe, pojavili su se tajnoviti ratnici. Bili su to strašni Čuvari Zimskog bedema, Ledeni ratnici, nazivali su ih Okolni narodi. Jedini ratnici koji su se hrabro suprotstavili Hladnim vatrama i njihovim vatrenim srcima u sam Osvit vremena na bojnim poljima Herofahla. U nekoj zagonetnoj i misterioznoj tišini koja je vrištala nad prostranstvima Sylenca, u tišini koja je odisala mističnom snagom koju nije zapamtilo to Nezamislivo doba od potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, u tišini prožetoj dostojanstvom i hrabrošću, istodobno svi redom, Čuvari Zimskog bedema prislone svoje stisnute desne šake na lijevu stranu grudiju u visinu srca. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav Vitezova vjetra, bio je to pozdrav koji ih je naučio On, a u ovo doba noći On je već spavao ogrnut svojim plavim ogrtačem skriven iza zastora ove plave noći. 'Dobro nam došla u ovo doba noći zaštitnice naša, predivna je ljepota tvoja koju smo opazili. Reci nam što možemo učiniti za Tebe?' Bilo je to pitanje koje je najstariji među njima uputio princezi s toplih mora. 'Noćas kad nas Zvijezde opkole i pokažu naše tragove je bih Mu rado poklonila san i dodirnula Ga svojim dlanovima.' Najstariji među njima s odobravanjem klimne glavom i progovori 'Slijedi ritam svoga srca koje će Ti pokazati put, a na kraju tog puta je On! Vitezovi vjetra žele Ti sklonu noć i spokojno jutro, a kad noćas probudiš našu tajnu, jutro nad Alandijom će osvanuti u predivnim bojama i mirisima koji će se vidjeti u kapljicama jutarnje rose.'

woland · Početnik Domaćeg.de

Vječni preci Ungambikuli – mit o postanku australskih urođenika Aranda

Athumanunh će Vam ispričati priču o Vremenu snova koja potječe od australskog starosjedilačkog naroda Aranda koji žive u središnjoj Australiji. Narod Aranda zna brojne mitove koje usmenim predanjem prenose na svoje mlađe naraštaje. U tim mitovima oni pojašnjavaju kako je oblikovano naličje Zemlje, pojašnjavaju značajke postojanosti raznih biljnih i životinjskih vrsti, a jedan od tih mitova je i 'Alcherha' – Vrijeme snova. Mit o svojim vječnim precima narod Aranda tijekom svetog obreda proživljava kao stvarni događaj, a sve se događa nedaleko Ayersove stijene (Ulur), velika kamena gromada u središnjoj Australiji, gdje narod Aranda svetkuje već više od 20 000 godina. Idemo onda na priču o vječnim precima – Ungambikuli.
…- U početku Zemlja bijaše pusta ravnica, nije bilo ni života, ni smrti, čak ni Sunce, Mjesec, a ni Zvijezde nisu postojali na Nebu, već su spavali tamo gdje su spavali i vječni preci Ungambikuli. Napokon, vječnim precima dosadi ta tišina i neaktivnost, pa se oni probude iz vječnosti i stanu lutati površinom Zemlje. Nekada su vječni preci uzeli obličje raznih životinja (klokani, emu ptice ili pak gušteri…), nekada su uzimali obličje biljaka sve dok im se ne dopadne ljudski oblik. I dok su prva dva živa bića tako i dalje lutala Svijetom oni pronađu ljude napola stvorene, u bezživotnim zavežljajima, razbacani na sve strane okolo pojilišta i slanih jezera. Tako su ti prvi ljudi bili bezoblični, bez udova i tijela. Ungambikuli pak ih odluče dovršiti, te stanu te bezoblične zavežljaje rezbariti svojim oštrim kamenim noževima. Malo pomalo ljudski bezoblični zavežljaji počinjali su dobivati ruke, šake, noge, prste i glave, sve dok na kraju nisu postala onakva kakva su i danas ljudska bića. Na kraju Arande zaključuju da je svaki muškarac i svaka žena preoblikovano biće koje je nekoć bilo, ili biljka, ili životinja. Kad su svoj posao Ungambikuli dovršili, oni su se umorni, ali zadovoljni vratili u svoj vječiti san, u svoje Vrijeme snova. No, dok su neki od njih otišli u svoje podzemne nastambe drugi su se pretvorili u drveća, pojilišta, stijene… Tako dok danas prolaze Arande već davno prije utrtim stazama Ungambikula oni se prisjećaju Vremena snova koje se ne nalazi u dalekoj prošlosti, jer za Arande Vrijeme snova je Sada, a mjere ga između jednog i drugog otkucaja srca i ono se može vratiti bilo kada i biti bilo gdje … -

woland · Početnik Domaćeg.de

Telpin – hetitski bog poljodjelstva

Drevni narod Hetiti, iz čije mitologije je ova priča, utemeljili su veliko i moćno carstvo u Anatoliji (današnja Turska) oko 1590. pr. K. Njihovo carstvo propalo je oko 1200. pr. K., ali su njihova pojedina civilizacijska dostignuća preživjela i njihove se ruševine danas nalaze na području Sirije. Idemo onda na obećanu Vam priču iz hetitske mitologije. Telpin, bog poljodjelstva silno se rasrdio na cijeli Svijet, a da nitko nije znao pravi razlog njegove srdžbe. Telpina je obuzela tolika srdžba i gnjev da je u njoj obuo lijevu čizmu na desnu nogu, a desnu čizmu na lijevu nogu. Kad je Telpin nestao, Svijet obavi magla, drva na ognjištu nisu htjela gorjeti, a bogovi više nisu mogli čuti molitve ljudi. No, istodobno i bogovi i ljudi počeše gladovati, jer ništa nije uspijevalo niknuti što bi posijano. Bog podneblja otac Telpinov silno se zabrinuo. Hannahanna, božica majka, preklinjala je svojeg supruga da joj pronađe sina Telpina prije nego što sve živo na Svijetu zadesi propast. Bog podneblja pošalje svog orla da mu potraži sina, ali orao ga nije mogao pronaći, a onda majka Telpinova predloži suprugu svom da pošalju njezinu pčelu miljenicu da ona potraži Telpina. Bog podneblja nezainteresirano odmahne rukom i odbije riječima suprugu: 'Ne budi smiješna, pčela je premalena i beskorisna!' No, Hannahanna ne posluša boga podneblja, pa ipak otposla pčelu u potragu za Telpinom. Pčela je dugo tražila Telpina po cijelom Svijetu, sve dok ga nije pronašla kako spava u pustom i negostoljubivom kraju. Po Hannahanninoj zapovijedi pčela ubode Telpina u obije ruke i noge, te namaže njegove oči svojim voskom. Hannahanna se nadala da će to Telpina privesti razumu, ali njega je to sve još više rasrdilo. Poradi Telpinova još većeg gnjeva nabujaše sve rijeke brzice koje odnesu kuće, ljude i stoku. Onda se Hannahanna sjeti za božicu čarolija i liječenja, prelijepu Kamrusepas. Kamrusepas na obroncima najviših planina pripravi dvanaest ovnova za žrtvu koja će ublažiti Telpinovu srdžbu. Nakon toga Kamrusepas se obrati vrataru podzemnog svijeta, te zatraži od njega da otvori sedmora vrata i sedam tajnih zavora. Potom napuni mjedene kotlove Telpinovim gnjevom, pakošću njegovom i njegovom srdžbom. Zabrani im zauvijek i ne dopusti im da se ikad vrate. Vratar podzemnog svijeta posluša lijepu božicu Kamrusepas i zauvijek kotlove zaključa iza sedmero vrata i sedam zavora. Nakon toga, uz silan prasak groma i svu silu munji, Telpin se vrati, jašući na leđima orla boga podneblja. Ljudi Telpinu podignu visoki stup na kojem je visjela koža ovna, te u podnožju tog stupa poslože žrtvene darove žita, vina i goveđeg mesa. Sve te žrtvene ponude udobrovolje Telpina, a on ljude ponovno nagradi rastom, obiljem, dugim životom i rađanjem djece. Telpinova srdžba zauvijek tako isčezne.

woland · Početnik Domaćeg.de

Kozmičko jaje

U početku Vremena postojao je samo kaos, a taj kaos bio je oblikovan poput kokošjeg jajeta. Unutar jajeta nalazili su se Yin i Yang, a to su dvije suprotstavljene sile od kojih je načinjen cijeli Svemir. Yin i Yang su tama i svijetlo, žensko i muško, hladno i toplo, vlažno i suho. Onda pak jednoga dana, te dvije suprotstavljene sile, a koje su se nalazile unutar jajeta, raskinuše ljusku jajeta. Teži elementi potonu da bi stvorili Zemlju, a lakši plutahu da bi stvorili Nebo. Između Neba i Zemlje pojavi se prvo živo biće, a bijaše to P'an-ku. Svakoga bi se dana tijekom osamnaest tisuća godina Zemlja i Nebo odmicali malo-pomalo, a P'an-ku svakoga dana naraste baš toliko koliko su se Zemlja i Nebo odmakli, pa je on neprekidno ispunjavao prostor između Neba i Zemlje. P'an-ku – ovo tijelo bilo je obraslo gustim krznom, imao je dva roga koja su mu stršila iz čela, a imao je i dva zuba derača koja su mu rasla iz gornje vilice. Kad je P'an-ku bio sretan i dobro raspoložen, vrijeme je bilo lijepo, a kada bi se P'an-ku uznemirio i bio oneraspoložen, ili se razljutio, bjesnila bi oluja i padala kiša. U P'an-ku – ovoj pratnji nalaze se četiri nadnaravne životinje koje su za drevne Kineze predstavljale vrlo značajne i smislene simbole. Bili su to: zmaj – poglavar svih ljuskastih stvorenja, kornjača – glavarica stvorenja s oklopom i školjkom, feniks – najljepše stvorenje među pernatim stvorovima i jednorog – predvodnik svih stvorova koji imaju krzno. O uzvišenom P'an-ku – uu kazuju priče da je iscrpljen mukotrpnim razdvajanjem Neba i Zemlje, umro još u doba kada se Svijet tek oblikovao. Njegovo tijelo raspalo se u više komada. Tako je od glave nastala planina Sjevera, od trbuha planina Sredine, lijeva ruka planina Istoka, a desna ruka planina Zapada, noge pak planine Juga. Od očiju P'an-ku – uovih nastali su Sunce i Mjesec, od mesa Zemlja, od kose drveće i biljke, a od suza i znoja rijeke i jezera. Dah P'an-ku – a postao je vjetar, a glas grom i munja. Od buha P'an-ku – ovih nastalo je čovječanstvo. No, prije nego je umro P'an-ku je uz svesrdnu pomoć zmaja, kornjače, feniksa i jednoroga svojim čekićem i dlijetom oblikovao Svijet, a u najranijem dobu čovječanstva vladao je nad svim ljudima i živim stvorovima. Sa svojeg visokog prijestolja podučavao je P'an-ku ljude svakodnevno o Suncu, Mjesecu, Zvijezdama, te o morima koja su bila ispod njih. Ljudstvo koje ga je slušalo ćutjelo se bodro i radosno, a kad im je P'an-ku prenio sva potrebita znanja, tada je umro, ili je možda zauvijek nestao tako da ga nitko više nikada vidio nije.

woland · Početnik Domaćeg.de

Beowulf – gaetski mitski junak

Anglosaksonci su pjesmu o Beowulfu pjevali davno prije nego je bila zapisana u 8. stoljeću, a priča koju će Vam napisati Athumanunh potječe iz 10. stoljeća. Anglosaksonci su potomci sjevernoeuropskih plemena koje su Briti pozvali 400. godine, nakon što su Rimljani napustili Britanski otok, da im pomognu u borbama protiv divljih škotskih plemena. Anglosaksonci su zapravo mješavina Angla, Saksonaca, Juta i Frižana. Ti Anglosaksonci nakon što su otjerali divlja plemena u negostoljubive planinske sjeverne krajeve Britanskog otoka, negdje oko 600. godine zaratili su i sa svojim domaćinima Britima, te im oteli velike dijelove Britanskog otoka. No, Anglosaksonci nisu bili naviknuti na maglom prekrivena glibovita i boćata jezera, pa su ubrzo nastale i prve legende i mitovi o strašnim čudovištima koja su vrebala iz tih jezera. Jednu takvu legendu sada će Vam napisati Athumanunh. 'Hrothgar, kralj Danaca, sagradio je u Heorotu golemu dvornicu za održavanje brojnih svečanosti na kojima je on dijelio zlatne narukvice svojim ratnicima i članovima družine. Tako se tijekom tih svetkovina pila medovina, nazdravljale se brojne zdravice, a bardi su pjevali o svima čudima ovoga Svijeta. Zvuci bučna veselja noćima bi se dizali pod nebesa s visokih rožnika dvornice. No, vani je vrebalo, u ustajalim vodama baruštine, zlo mitsko stvorenje imenom Grendel. Bio je Grendel opako čudovište, strah i trepet krajeva uz granicu, a zvuci svirke i ljudski smijeh nanosili su mu strašne i netrpljive bolove. Jednu za drugom noći Grendel je patio u bolovima sve dok jednom nije odlučio da provali u Heorot. Straža pred dvornicom bijaše zadrijemala, a u samoj dvornici kraljeva družina drijemala je shrvana veselicom i teških glava od bijelog piva, s trbusima punim raznih jestvina. Grendel im pregrize vratove i poput zaklane stoke odvuče ih u svoju jazbinu. Tako je punih dvanaest godina Grendel provaljivao u Horthgarsku dvornicu i odvlačio najvjernije kraljeve ljude. Nitko od inih ratnika nije se usudio suprotstaviti strašnom Grendelu, sve dok nije odnekuda pristigao mitski gaetski junak Beowulf. Ubrzo je Beowulf obznanio da će on ubiti strašnog Grendela ili će i sam umrijeti u njegovoj jazbini. Kraljev mitski ratnik Unferth odgovarao je Beowulfa od njegovog nauma, ali je on ipak te noći goloruk i nenaoružan dočekao u zasjedi Grendela. Nakon kraćeg hrvanja, uz strašan, gnjecav zvuk trganja mesa, Beowulf iščupa Grendelu jednu moćnu šapu. Grendel urlajući i zavijajući od bola pobjegne u mrak. Nastane veliko veselje, ali je ono bilo preuranjeno. Naime već te iste noći iz mraka izroni još strašnije čudovište i još opakije stvorenje, a bila je to majka Grendelova koja je te noći usmrtila najboljeg kraljevog odličnika Aeschera. No, Beowulf i Unferth sada su slijedili čudovište u mrak i saznali u kojem se jezeru ono krije. Kad je Beowulf odlučio zaroniti u tamne vode jezera Unfert mu pokloni svoj mitski mač Hrunting koji nije nikada mogao promašiti. Beowulf je zaronio u duboko jezero, a strašno ga čudovište odjednom iz mraka dohvati svojim čeljustima. No, nije ga moglo povrijediti jer je Beowulf nosio oklop načinjen od metalnih prstenova. Beowulf udari čudovište mačem, pogodi ga, ali mač nije mogao probiti krljušti. Tada Beowulf ugleda veliki mač koji je davno prije pripadao nekom divu, on ga podigne i njime udari čudovište. Vode jezera proključale su krvlju, kraljevi ljudi koji su stigli na jezero, žalosno su zaključili da je Beowulf mrtav. No, nije bilo tako, jer se ubrzo na površini jezera pojavio Beowulf noseću u rukama glavu Grendela i njegove majke. Nastane silno veselje i bučne gozbe koje potrajaše nekoliko dana. Nakon tih gozbi i bogatih darova koje mu je poklonio Hrothgar, Beowulf i njegovi ljudi iznova porinu svoj brod stazom galeba, tragom kita, natrag u zemlju Gaeta, gdje je Beowulf još dugo imao kraljevati.'

woland · Početnik Domaćeg.de

Olodumare i Olokun – bog i božica nigerijskog naroda Joruba

Nakada davno prije, jako jako davno, pod Nebom postojala je jedino voda, a božica Olokun bijaše vladarica dubokog vodenog i beskrajnog prostranstva. Onda Olodumare, vladar Neba i glavni među bogovima, pošalje boga Obatalu da na tom vodenom beskraju stvori Zemlju. Olokun se strašno razbjesni jer joj Olodumare nije ništa rekao o svom naumu, a kamoli da je od nje zatražio dopuštenje za ometanje njezinog posjeda. Olokun bijesna poviče prema Nebu ne bi li dozvala Olodumara: 'Zbog čega bi ti bio vrhovni vladar svima? Siđi dolje i ja ću ti pokazati da sam sposobnija i jača od tebe!' Olodumare se samo glasno nasmijao i poručio: 'Ne mogu mene pobijediti takve kao što si ti! No, poslat ću ti svog glasnika koji će te pobijediti.' Olodumare pošalje kameleona pred Olokun koja ga dočeka obučena u prekrasnu opravu plave boje vodenih dubina. No, nemalo se iznenadi kada je i kameleon imao opravu isto takove boje. Olokun ga zamoli da se opet nađu sutradan kada ona obuče opravu nježne boje ružičaste školjke. No, kameleon je imao isto takovu boju. Olokun pokuša još jedanput, pa obuče opravu boje jarko crvenog koralja, no, kameleon je došao opet u istoj boji. Napokon božica Olokun prizna svoj poraz govoreći: 'Ako je Olodumarev glasnika tako izvanredan, koliko je tek onda Olodumare onda veličanstven. Uistinu je zavrijedio da vlada svima nama!'

woland · Početnik Domaćeg.de

Aido Hvedo – Dugina zmija zapadno afričkog plemena Fon

Prema mitološkim pričama o nastanku Svijeta zapadno afričkog plemena Fon, Svijet je stvorio jedan bog imena Nana Buluku. Tako je Nana Buluku , koji nije ni muško ni žensko, rodio par blizanaca, Mavu i Lisa. Kasnije su Mava i Lisa oblikovali Svijet i oni njime još i danas vladaju uz pomoć svojih četrnaestero djece, Volduima, nižih božanstava. Mavu je Mjesec i ona živi na zapadu, te je njezino vrijeme Noć. Liso je Sunce i živi na istoku, te je njegovo vrijeme Dan. U početku, prije nego je Mavu imala djece, postojala je dugina zmija Aido Hvedo koja je stvorena da služi Nani Bulukuu. Zmija Aido Hvedo posvuda je nosila tvorca u ustima. Kako su rijeke pratile duginu zmiju, one još i danas vijugaju, a kako su planine pratile opet duginu zmiju one se još i danas uzdižu i spuštaju. Kopamo li u planini dovoljno duboko pronaći ćemo razna bogatstva koja je tvorac ostavljao u početku stvaranja, na mjestima gdje bi se dugina zmija umorila, te stala da se otpočine. Međutim, kad je Nana Buluku završio posao stvaranja, posta mu jasno da Zemlja nikako neće moći nositi sav teret stvorenih stvari i bića. Da se Zemlja ne bi prevrnula, Nana Buluku zapovijedi duginoj zmiji da se ona smota i postavi se ispod zemlje kao oslonac (podložak koji ljudi stavljaju na glavu kada nose težak teret). Kako Aido Hvedo nije podnosila vrućinu , tvorac joj načini ocean da bi se u njemu hladila. Tako još i danas u oceanu živi Aido Hvedo sa svojim repom u ustima. Premda vode oceana hlade Aido Hvedo, ona se ponekad pomakne ne bi li se udobnije smjestila pod teškim teretom, a tada se na Zemlji događaju potresi. Kako se Aido Hvedo hrani samo željeznim šipkama, tvorac Nana Buluku zapovjedio je crvenim majmunima, koji žive u dubini oceana, da stalno kuju željezo i njime hrane Aido Hvedo. Na kraju će jednom majmunima ponestati rudače za kovinu, pa će zmija Aido Hvedo biti gladna. Nakon nekoga vremena ona će stati jesti vlastiti rep. Teret koji nosi zmija Aido Hvedo prevrnut će se u more. Eto, tako će opet nastati Opći potop i kraj Zemaljske civilizacije, ispričan kroz mitološku priču zapadnoafričkog plemena Fon.