NOTTURNO


Noćas se moje čelo žari,

noćas se moje vjeđe pote;

i moje misli san ozari,

umrijet ću noćas od ljepote.



Duša je strasna u dubini,

Ona je zublja u dnu noći;

Plačimo, plačimo u tišini,

Umrimo, umrimo u samoći.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU


Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, ču i što sni

gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.



Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

mi smo svi jednako lutali u znaku

traženja, i svima jednako se dive.



Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,

kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.



I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.

I hrana nam je duše iz naše op�e zdjele,

i sebični je pečat jedan nasred čela.



Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju

da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,

a naša krv, i poraz svih, u klanju,

opet je samo jedna historija duša.



Strašno je ovo reči u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,

da svi smo isti u zloći i radosti,

i da nam breme kobi počiva na pleću.



Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi

dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,

u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,

pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?



Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,

ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;

o vasiono! ja živim i umirem u svijema;

ja bezimeno ustrajem u braći.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA


Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star, a biti mlad!



I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.



I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.



Bez sjaja zvijezde udesa,

što sijase nad kolijevkom,

sa dugama i varkama.



- O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih

što si ih meni zadao.



O, Bože, Bože, sjeti se

i ljubav, i pobjede

i lovora, i darova.



I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,



od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.



I kosti su mu umorne,

i duša mu je žalosna

i on je sam i napušten.



I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.



I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu

i plamena na rukama.



I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,



i komu da se potuži?

Ta njega niko ne sluša,

ni braća koja lutaju.



O, Bože, žeže tvoja riječ

i tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.



Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti,

ili ću glavnjom planuti.



Pa nek sam krijes na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova!



O, Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje

pod svodom koji ne čuje.



Jer meni treba mocna rijec,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.



Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,

ja vapim žarki ilinstak.



Jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam -

(kad bih mogao biti jak,



kad bih mogao biti drag) -

no mučno je, najmučnije

biti već star, a tako mlad!